Koliko ste spremni pomoći polupoznatima?

[okruglica]

Posuđujete li šalicu šećera, jaje, mobitel za poziv?
Posteljinu, veliki lonac za filanu papriku?
Kosite li travu susjedima dok su na odmoru?
Čuvate im ljubimce?

Gdje je granica dobrosusjedske/ poznaničke dobrote?

Evo zašto to pitam:

Prije koji dan mom bratu su došli potencijalni stanari u stan.
Brata nije bilo, kao i obično, pa sam se njima pristojno, osmjehujući se bavila ja.
Nakon godina iskustva rada s ljudima svakakvih profila, razvio mi se "osjet".
Znala sam da će uzeti stan.
Jer ga neće moći plaćati

Došli su autobusom, obitelj od njih četvoro.
Djeca od 14 i 11 god.
Kapara za stan je bila 500kn, pa su morali opet autobusom do bankomata po novac.
A bilo je vruće.
Žena me znakovito pogledala u datom trenutku, vrlo jasno očekujući od mene da joj ponudim da djeca pričekaju u stanu dok oni odu do bankomata.
No ja sam znala da je to dvosatan posao, a ja imam svoj život i obveze i naredna dva sata mi se nije bavilo tuđom djecom i odgađalo svoj raspored.
Nisam rekla ništa, pa je onda odkomentirala s: "Idemo djeco, to vam je život".

Nakon 15 minuta u stan ulaze njena djeca i sjedaju na kauč.
Scena kao iz filmova. Ja ih u šoku gledam.
"Mama je rekla da tu pričekamo dok se oni ne vrate".
Ma divno. Krasno. Baš me oduševila ta njena nimalo nasrtljiva ideja.
Djeca su se kod mene otuširala i nešto usputno pojela. Pa gladna su, što ću s njima.

Roditelji su se vratili s 400kn kapare(rečeno im je 500).

I meni se aktivirao protuparazitski sustav.
To je onaj kada osjetite da će vas netko koristiti koliko god može, dopustite li mu.

Došli su u stan jučer.
Taj prvi dan su došli do mene pet puta.
Odmah, na prvu, kada su tražili da im dam posteljinu, "dok se ne snađu", rekoh "Oprostite, ali ja vam nisam stanodavac. Ja sam ovdje samo stanar. Ako vam nešto treba ili nedostaje u stanu, zovite mog brata, pa će on to rješavati dalje- putem mene ili nekog drugog".

Je li ih to spriječilo u dolaženju? Nije.
Došli su nakon pet minuta pitati da im posudim veliki lonac, jer mama radi filanu papriku.
Nakon sat vremena su pitali što da rade s nekim japankama u stanu koje su ostale.
Pa su došli pitati čiji je Monopoly- a STAN NIJE MOJ, zaboga, pa što ja znam?
I na sve su redom dobivali isti odgovor: "Zovite brata i ne znam".

Danas je dijete došlo kucati i reče: "Moram se javiti mami".
Dam mu mobitel, pita mamu gdje je i kada će doći.
Dakle, ništa ne gori, nitko nije ozljeđen, samo eto... treba se javiti, pa je došao to napraviti mojim mobitelom, a vjerujem da to planira prakticirati svakodnevno.

A ja nemam srca reći djetetu da mu neću dati mobitel da se javi mami, jer nije ništa hitno i da ja planiram njima biti na raspolaganju samo kada se dogodi požar u stanu, ili netko treba na hitnu, a ne za svaku sitnicu koja im ustreba.
Ne mogu se, očito, dovoljno kvalitetno i odrješito ograditi, a nisam dovoljno draga i dobra da se ne ograđujem.

Na kraju krajeva, ženi treba posteljina, lonac, koji poziv na mobitelu... ništa strašno, sve što bih ja sigurno napravila rado da mi nije ostavila svoju djecu onda kada joj je bilo jasno da ja to nisam spremna napraviti.
I kada mi se aktivirao sustav zaštite.

No dobro... jesam li zločesta ili sam u pravu?
Gdje su vaše granice?

[Ariana B.]

Čekaj, nisam razumjela, jesu to podstanari koji će tu živjeti dulje vremena ili su to gosti u smislu turizma? I jesu to polupoznati ljudi ili ljudi koje prvi put vidiš u životu?

Ako su to ljudi koje prvi put vidim u životu i novi podstanari, šta im ti imaš davat svoju posteljinu? Ja svoju ne dajem nikom osim kad mi dolaze gosti koji spavaju u mojoj sobi. Turistima pripremim posteljinu, a od podstanara očekujem da donesu svoju. Padela... šta ja znam to bi valjda posudila. Ali zaključala bi stan i ne bi nitko kod mene sjedio 2 sata, tuširao se i jeo i da ja moram paziti na dvoje tuđe djece koju prvi put vidim u životu. Uostalom, ako su bili mama i tata, jedan je mogao ostati s njima, a drugi po 500 kn.

Susjedima bi i pokosila i pokupila poštu i nahranila životinje i sve... posudila bi im i lonce i stolice i stolove i čaše kad imaju puno gosti u kući. Ali jedno su susjedi, a drugo su podstanari koje vidim prvi put u životu i nemam nikakve veze s njima. Trebala si reć da nekuda ideš ili se jednostavno zaključat u stan i bok!

[Velo C. Raptor]

Da citiram jednu od boljih recenica iz Seinfelda...

People... they're the worst!


Ja na poslu cesto pomazem drugim ljudima iako mi to nije u opisu posla niti me pitaju, ali ako nemam sto raditi u datom trenutku, neugodno mi je gledat da se netko muci a ja sjedim sa strane... je li se to konta?

[Alexa]

Pomažem, apsolutno. Sviđa mi se kad su ljudi tu jedni za druge, jedna od my fav things na ovom planetu.

Volim skontat kad nekome treba pomoć, bez da me pita.
Rado ću pomoć uvijek kad me se pita.

Ne radi zadovoljštine, nego zato jer vjerujem da je ispravno i prirodno da si međusobno damo ruku.

S godinama sam našla sistem da brzo skužim oportunu gamad i profesionalne iskorištavače ljudi i takvima ne bih pomogla ni za što. Jer, za početak, to ne bi ni bila pomoć, kako god to takvi upakirali.

[okruglica]

Ariana B. kaže:

Čekaj, nisam razumjela, jesu to podstanari koji će tu živjeti dulje vremena ili su to gosti u smislu turizma? I jesu to polupoznati ljudi ili ljudi koje prvi put vidiš u životu?

Evo da pojasnim:

Nisu gosti u smislu turizma, plaćaju mjesečni najam i novi su podstanari.
Vidim ih prvi put u životu.

Zapravo, u zadnja sva dana ih viđam češće nego tjedno neke svoje bliske prijatelje

[Afrika paprika]

Ovo je vrlo bizarno.
Nakon tih scena s djecom, bankomatima i slično ih ne bih ni primila. Izmisliš da je netko baš zvao tko je ranije gledao stan i da će ga uzeti.

Da ne govorim o davanju lonaca, posteljina itd???
Odakle se oni doseljavaju?
Gdje im je prijašnja posteljina?
Jel ti zajebaješ?

Ne bi to meni više pozvonilo :užasna:

[Afrika paprika]

Susjedima sam čuvala psa, posudila koješta, ošla u trgovinu itd.
Samo što ovo nisu susjedi i pomoć, ovo je parazitizam.

[roxene]

okruglica kaže:

Evo da pojasnim:

Nisu gosti u smislu turizma, plaćaju mjesečni najam i novi su podstanari.
Vidim ih prvi put u životu.

Zapravo, u zadnja sva dana ih viđam češće nego tjedno neke svoje bliske prijatelje

Okruglice, ovo je gore nego da su turisti. To sam i ja pomislila (posteljina, lonac). Ako doseljavaš u stan, onda valjda furaš i stvari sa sobom. Jedino ako je ovo neki izuzetak, pa će po stvari za tjedan ili nešto slično.

Pomažemo međusobno jedni drugima (susjedi i ja) sve ovo navedeno. Čuvaju mi psicu, posude jaje i sl. I obrnuto. i lijep je osjećaj nekome pomoći, ali ovo što si ti navela je bezobrazluk.

[Alexa]

Uočila sam da ima dosta ljudi koji vole bit žrtve pomaganja oportunim vampirima i ne mogu prestat im "pomagat", ali s druge strane će ih gadit uokolo i zgražat se nad njihovim vampirskim postupcima.

Takvi su mi iritantniji od iskorištavača, ako je to uopće moguće.

Primjer: imam u susjedstvu ljude koji stalno primaju nekakvu poludaljnju rodbinu kad dođu iz gastarbajtije ii onda ti žderu, piju, loču, a možebitno i jebu na njihov račun mjesecima. Čak su im ustupili svoju spavaću sobu, oni se tiskaju na kauču. I tako svaku godinu/sezonu.

Ovi ih nikad nisu zvali nazad da ih dođu posjetit u njihovu prekrasnu kuću u evropskoj metropoli (iskorištavači imaju love u ovom slučaju, nisu dno života, iako često takvi imaju i love i sve što im treba, makar to skrivali).

E sad. Kad god ovi odu ovi mjesecima seru ove kako ih iskorištavaju i koliko je to strašno. I onda to naprave opet.

Beat that. Doslovno.

[Hazen]

Najgore mi je u tim situacijama što me tuđi komoditet i nedostatak obraza zbuni u smislu da sama sa sobom nisam više sigurna jesam li u pravu ako imam granice tamo gdje oni upiru da ih ne bi trebala imati (u njihovu korist). Tj pokolebaju me tuđe aluzije (njihovim držanjem prema meni, načinom govora), na to da sam na ovaj ili onaj način loša, sebična, hladna, ako im ne pomognem, učinim nešto kako njima odgovara. Počnem se pitati, možda stvarno jesam? Čak i ako mi je zbilja jasno da sam u pravu, u mene uđe nekakav nemir, tjeskoba. I to se redovito radi o ljudima koji imaju obraza i drskosti tamo gdje bih se ja crvenila od srama na njihovom mjestu.
Nevjerojatno koliko je to sve stvar "laktašenja" kojem se ja još uvijek učim, u kasnim dvadesetima.

[Alexa]

Hazen kaže:

Najgore mi je u tim situacijama što me tuđi komoditet i nedostatak obraza zbuni u smislu da sama sa sobom nisam više sigurna jesam li u pravu ako imam granice tamo gdje oni upiru da ih ne bi trebala imati (u njihovu korist). Tj pokolebaju me tuđe aluzije (njihovim držanjem prema meni, načinom govora), na to da sam na ovaj ili onaj način loša, sebična, hladna, ako im ne pomognem, učinim nešto kako njima odgovara. Počnem se pitati, možda stvarno jesam? Čak i ako mi je zbilja jasno da sam u pravu, u mene uđe nekakav nemir, tjeskoba. I to se redovito radi o ljudima koji imaju obraza i drskosti tamo gdje bih se ja crvenila od srama na njihovom mjestu.
Nevjerojatno koliko je to sve stvar "laktašenja" kojem se ja još uvijek učim, u kasnim dvadesetima.

Nemoj si nimalo predbacivat. Ljudi kojima je u naravi da žele pomoć se često bore baš sa ovim osjećajima koje si opisala. Normalni su to osjećaji. Samo treba uzet u obzir parametar da oni koji iskorištavaju jako često znaju time izrazito dobro manipulirat i nabijat grižnju savjesti.

Po meni je odlična referentna točka u kojoj si ti (ili itko tko je inače voljan pomoć) iskorištavan/a ta kada ti to pomaganje a) postaje neugodno po tebe, tvoje vrijeme i život b) postaje nešto što ti je jasno da je iskorištavanje jer ustanoviš da ti ljudi 1. to inače rade mnogima 2. uviđaš da zapravo sasvim solidno žive i da nisu u stvarnoj nevolji, već mimikriziraju patnje iako zapravo žive jednako dobro kao i ti (ako ne i bolje), c) sve od navedenog.

Onda ti prirodno dođe da želiš postavit granicu. Granica se može postavit i ljubazno ali rezolutno, ne samo oštrim odjebavanjem, ovisi o tvom karakternom stilu. Apropo grižnje savjesti: s vremenom će počet blijedit, posebno kad u par navrata pomogneš ljudima za koje je očito da im to stvarno treba, pa će ti usporedba s oportunistima postat sve jasnija i samim time će ti se smučit njihovo manipuliranje, a ta mučnina će bit brz i efikasan antidot grižnji savjesti.

Vjerujem da su mnogi ljudi koji žele pomoć prolazili/prolaze kroz ovakav proces. Dulje ili kraće, zavisno o fitilju i životnim okolnostima. Bitno je i sam ne bit žrtva about it.

[Scarlett_O_Hara]

Ova tvoja situacija nema veze s naslovom teme. To nisu polupoznati ljudi nego nepoznati. Ako si mislila da neće moći plaćati stan, zašto nisi rekla bratu i upozorila ga?

Zašto bi itko posuđivao posteljinu? Pa na čemu su dosad spavali? Koji ljudi!

Ah da, uvijek sam spremna pomoći, ako mogu, ali ne da me netko zajebava. A da mi samo tako uvali djecu, popizdila bih! Ne jer su to djeca, jel, nego jer je ful bezobrazno!

[Free M.]

Da, fakat...Po čemu su ovi podstanari polupoznati?

[Ariana B.]

Scarlett_O_Hara kaže:

Ova tvoja situacija nema veze s naslovom teme. To nisu polupoznati ljudi nego nepoznati. Ako si mislila da neće moći plaćati stan, zašto nisi rekla bratu i upozorila ga?

Zašto bi itko posuđivao posteljinu? Pa na čemu su dosad spavali? Koji ljudi!

Ah da, uvijek sam spremna pomoći, ako mogu, ali ne da me netko zajebava. A da mi samo tako uvali djecu, popizdila bih! Ne jer su to djeca, jel, nego jer je ful bezobrazno!

Lako za djecu, ajde, nekako, djeca su ostala čekat mamu i tatu. Ali da netko traži da se valja po MOJOJ posteljini i da spava na njoj i znoji se i seksa... Ne dolazi u obzir.
Pitaj ih da ti kupe novu posteljinu. Osim ako si im dala neke stare plahte koje ni ne očekuješ nazad.

[petrunjela84]

Slažem se s prethodnim postovima - kod tebe se ne radi o polupoznatim ljudima, niti se radi o pravom pružanju pomoći. Riječ je o neorganiziranim neznancima koji iskorištavaju tvoju dobru volju.

Pomažem drugim ljudima, ali iskreno ni sa kim oko sebe (u susjedstvu) nisam na tom nivou da mu zvonim jer mi fali šećera, ulja, jaja...niti se itko meni javlja za takve trivijalne sitnice. Iskreno drago mi je da je tako.

[Jess22]

Alexa kaže:

Pomažem, apsolutno. Sviđa mi se kad su ljudi tu jedni za druge, jedna od my fav things na ovom planetu.

Volim skontat kad nekome treba pomoć, bez da me pita.
Rado ću pomoć uvijek kad me se pita.

Ne radi zadovoljštine, nego zato jer vjerujem da je ispravno i prirodno da si međusobno damo ruku.

S godinama sam našla sistem da brzo skužim oportunu gamad i profesionalne iskorištavače ljudi i takvima ne bih pomogla ni za što. Jer, za početak, to ne bi ni bila pomoć, kako god to takvi upakirali.

A bokte, volim te. Baš zbog tog tvog razmišljanja

Pomažem svima, i ljudi to osjete i prilaze mi lako bilo gdje. Volim kada nekome pomognem pa makar samo poslušam njihovu životnu priču i dam koju lijepu riječ. A kada se dignem starijim bakicama daju mi bombona ili čak mi jedna dala kiticu jorgovana.

[aryna]

okruglica kaže:

Posuđujete li šalicu šećera

ne.

ne sjećam se da je u našem susjedstvu ikad ijedan susjed dolazio drugima na vrata sa šalicom žicati šećer, brašno ili išta slično, viđala sam to samo u domaćim filmovima.

da sam ugledala nekog na vratima s praznom šalicom u ruci vjerojatno bih pomislila da je preko noći obolio od alzheimera i pogubio se.

jaje

nisu nikad žicali ni jaja

inače bih im dala, da jesu.

mobitel za poziv?

mobitel za poziv bih dala svakome, osim možda da ozbiljno sumnjam da se radi o teroristu ili dileru droge.

Posteljinu

ne.

veliki lonac za filanu papriku?

nemam veliki lonac za filanu papriku, jer ne radim filane paprike.

Kosite li travu susjedima dok su na odmoru?

zašto bih im ja kosila travu, pobogu?

Čuvate im ljubimce?

ne.

pse smatram preosobnim ljubimcima koje vlasnici trebaju voditi sa sobom i u koje se ne bih štela mešati (njihov odgoj, ćud, navike i sl., u što nisam upućena kao vlasnik).
mačke su "svoje" i tim više potencijalno svačije, pa bih im bez problema ostavljala hranu i sl.
kanarince, papige i sl. u kavezima ne bih čuvala, jer ne podržavam držanje ljubimaca u kavezima i ne volim gledat kako seru po onoj krletci, a pogotovo ne mislim taj drek čistiti.
hrčke i ostale vrste štakora ne bih čuvala, jer ne volim glodavce, kao ni gmizavce.

Došli su u stan jučer.
Taj prvi dan su došli do mene pet puta.

strava. do mene bi došli jednom i to bi bilo dosta.

drugi put bi im eventualno otvorila vrata samo da se uvjerim jesu li doista to što mislim da jesu: naporne, neotesane uši kojima više ne trebam otvarati vrata. dakle, jednom je dosta, ali dvaput je dvaput, a to je maksimum.

Došli su nakon pet minuta pitati da im posudim veliki lonac, jer mama radi filanu papriku.

kakva je to uopće žena koja doputuje odnekud i 5 min. nakon toga ide filati paprike? od takvih ležernih debelokožaca moraš biti spremna na sve.

Gdje je granica dobrosusjedske/ poznaničke dobrote?

granica je na onoj točki kad ukapiraš da je to tip ljudi kojima ti ne bi prilazila niti bi ih puštala k sebi. dalje je lako.



---
btw, za mene to nisu polupoznati ljudi kao što stoji u naslovu, nego totalni stranci.

[JPK]

Alexa kaže:

Uočila sam da ima dosta ljudi koji vole bit žrtve pomaganja oportunim vampirima i ne mogu prestat im "pomagat", ali s druge strane će ih gadit uokolo i zgražat se nad njihovim vampirskim postupcima.

Takvi su mi iritantniji od iskorištavača, ako je to uopće moguće.

Tipično za hrvatski mentalitet, obično pristojno "žao mi je, ali ne mogu" ne postoji jer se svako "ne" shvaća kao razlog za doživotnu uvrijeđenost.
Pa onda ljudi gutaju govna dok konačno ne puknu.

[Eurifesa]

Ovo su nepoznati ljudi i ovo je bizarno.

Susjede sam jednom pitala za imbus-ključ i jednom neke detalje oko korištenja podruma te slične usluge i uzvratila drugim susjedima. Ovo s loncima i posteljinom i mobitelima nije normalno.

[The White Rabbit]

Zašto ti njima uopće više otvaraš vrata? Zvuče kao da su jučer isplazili s nekog brda.

Lonce i posteljinu susjedima ne dam, bljak. Mačka bi pričuvala, kao i pticu, miša, kokoš, ako bi me zamolili i to samo ako su mi simpatični.
Inače, nisam se sklona druškati sa susjedima.