...nisu dobre ko ostali radovi na ovom dijelu svemira, ali nije baš ni za hititi...
Tema :
Lile su kiše na staklene krovove grada...
Hladan jesenski vjetar prolazi kroz puste ulice grada. Čelične monstrume prekrili su smog i veliki smeđi oblak
Zgradi u samom centru grada prilazi čovjek sakriven ispod crnog kišobrana. U hlačama pronalazi ključ za pristup zgradi i karticu za pristup svojoj sobi.
Na recepciji nema nikoga, nitko ne hoda po prizemlju. U tome golemome prostoru sklad narušavaju nesimetrično postavljeni stupovi, uzak recepcionarski stol
te slika neprocjenjive vrijednosti nasuprot ulaznim vratima. Tipka za pozivanje lifta je blistavno čista. Buku koju stvara lift sve je glasnija. Sporo ulazi na sredinu te klaustrofobične kocke
i čeka polazak na drugi kat. Vrata lifta se otvaraju, nazire se hodnik s crvenim vratima nasuprot liftu te jedna vaza s uvenulim karafilima u uglu do vrata. Hodnikom odzvanja
zvuk koji stvaraju skupe talijanske cipele na ulaštenom keramičkom podu. Brzim potezom kartica prolazi korz detektor i pali se zelena lampica, crvena vrata se sporo otvaraju.
Ispred stana istrese crni kišobran i stavlja ga pokraj vaze. Kaput također stavlja pokraj vaze. Smireno hoda kroz dnevni boravak do kupaonice. Iz ormarića iznad umivaonika uzima narančastu bočicu
i uzima jednu tabletu. Nasilno ju gura u usta i nekoliko sekundi kasnije povraća u umivaonik. Smrknutog lica izlazi iz kupaonice te odlazi u spavaću sobu. Prostrana soba uređena je
u gotičkom stilu osvijetljena je malim prozorem iznad noćnog ormarića. Kroz prozor promatra suton koji se provukao ispod kišnog oblaka. Taj mali crveni prostor na obzoru podsjeća ga na
vremena kada je svojim teško zarađenim novcem kupio zgradu za samoga sebe. Na trenutak mu navire smješak, ali nakon okretanja prema stanu shvaća da nitko ne primjećuje
njegovu trenutnu promjenu raspoloženja te ponovno tone u depresiju koja ga muči mjesecima. Otvara ormar i ispod mnogobrojnih crnih odijela promatra zelenu kutiju.
Zelenu kutiju stavlja na krevet i gleda u nju kao u svoje spasnje. Iz kutije vadi srebrni revolver i u njega stavlja pozlaćeni metak. Pokoji tren promatra kapljice na prozoru, pa sunce koje se gotovo skrilo te okreće
revolver prema sebi. Začuje se grmljavina i počinje pljusak. Mutnu crvenu mrlju na prozoru brzo je isprala kiša. Nastavlja se tiho lupanje kapljica po prozorskom okviru...
Soundtrack - Pj Harvey - This Mess We're In
Zadaćnica na maturi
tema
Jesmo li sami?
Budim se iz dugog sna. Ispod podočnjaka rukom brišem hladnu suzu koja je ostavila crveni trag.
Ležim na betonu pokraj kreveta. Soba je vrlo skučena, četiri oronula zida i jedna metalna vrata, a pred mene drveni krevet bez oštrih rubova.
Takvoga su izradili samo za mene jer se često ozlijeđujem. U prostoriji nema nikoga, tako su mi rekli.
Povremeno navrati simpatična crvenokosa liječnica, s nekoliko tableta i čašom vode. Više mi ne treba govoriti što raditi s tabletama, ali ne dobivam više staklenu nego plastičnu čašu.
Navodno se netko ozlijedio time, kao što sam se ja ozlijedio s zločestim krevetom kojeg više nema.
Nikad nisam usamljen jer mi često dolaze poznati ljudi u sobu. Najviše volim kad me posjeti Aristotel i priča mi mudre stvari. Baš jučer je tu bio Leonardo Da Vinci i pričao mi kako ima problema u ljubavnome životu. Crvenokosa liječnica stalno govori da to sanjam i da to nema smisla.
Noćas je opet bila "noć gromova". Odvedu nas iz sobe pa hodam po hladnome pločniku ali samo je meni neugodno jer ne nosim cipele.
Uđemo u prostoriju trokutastog oblika, s neobičnom stolicom u sredini na koju moram sjesti. Dva malo starija i snažnija muškarca me postave na stolac tako da mi ruke i noge mogu svezati kožnim remenima.
Kožni remeni ostavljaju tragove na mojem tijelu. Na glavu mi stave predivnu srebrnkastu aluminijsku kacigu koja se uvijek sjaji.
"Bude malo boli i suza ali sve to brzo prođe" - tako me svaki puta tječi crvenokosa liječnica. Ona mi je najdraža osoba tu jer me pokušava shvatiti. Nakon malo "grmljavine" jako mi se spava i kad sanjam idu mi suze.
Nadam se da će me jednom posjetiti taj Bog. Kažu da je On svemoguć i da će me izvuči iz ove sobe u kojoj sam nekoliko mjeseci, a čini mi se kao cijela vječnost.
Onaj glupi sudac je rekao da moram provesti svoj život unutar ta stara četiri koja me već sada iritiraju.
Sjećam se kad sam sjedio u malom parkiću prošlu jesen i promatrao šarene krošnje kako se njišu na laganom povjetarcu. Ah, taj divan miris prirode.
Neki dječak se bacio u malo umjetno jezero koje se nalazi u sredini parka i vikao pun sreće i zadovoljstva. Da, taj dječak sam bio ja.
Ali nakon što sam se posljednji put ozlijedio, taj park nikad ne ću posjetiti.
Srećom da nisu na mene potpuno zaboravili moji poznati prijatelji koji me posjećuju svake noći.
Oni vole mene i ja volim njih. Ja nikad nisam usamljen u ta svoja trula četiri zida. Samo čekam da me posjeti crvenokosa liječnica i pokloni mi dvije tablete od kojih ću biti još više sretan...
Soundtrack - Queens of the Stone Age - Songs for the Deaf...