Oštri rubovi
Pogledala je moj prsten i rekla kiselim glasom – lijepo. Odgurnula je moju ruku nakon desetinke sekunde. Zaručnički prsten s tri lijepa briljanta. Zaručnički prsten čovjeka kojeg volim. Obiteljsko zlato čovjeka kojeg volim. Prsten kojem se veselim. Promijenila je temu.
Prijateljica joj je donijela bižu; skakala je, ljubila je. Oduševljeno mi pokazala. Divno, rekla sam. Prekrasne su. Izgrlila je dvije cure i rekla – kako ste lijepe, predivno izgledate, joj, imaš nove naušnice, daj da vidim. Suuuuuper suuuu!!!
Pričala sam joj šalu. Na pol je ustala i prenijela štapiće na susjedni stol. Rekla sam – ništa me ona ne sluša. Obratila se nekom nepoznatom tipu koji joj je došao čestitati rođendan i rekla – slušam je....cccc. I šarmantno mu se nasmijala.
Magistrirala sam – lijepo, rekla je. I izgrlila je sa srdačnim osmijehom ljude koji su ušli u kafić. Razgovor s njima trajao je, a onda sam morala ići. Ok, rekla je.
Trudna sam – super, rekla je. I okrenula mi leđa koja su se pretvorila u golemi zid iza kojeg sam zaplakala. Bijesno se okrenula, pažljivo osmotrila tko sve gleda i ugurala me je u najmračniji haustor, među smeće i rekla autoritativno. Daj se sredi, sister.
|