Razvoj govora kod djece

[wasted]

boljanici kaže: Interesuje me SAMO iskustva drugih roditelja.Onda cu to sve analizirati i donijeti zakljucak sta cu da radim

a logoped nema nikakvo iskustvo ??

[bigblue2010]

boljanici kaže:
Sve je onako kako treba.Klasican pravilan razvoj djeteta..

Ja sam mislila da se ovdje radi o tvom djetetu i da treba procijeniti da li je tvoje dijete OK, a ne veričino .

Stav ti je bože pomozi. Dođeš, otvoriš temu, ne sviđa ti se što ljudi pišu i onda se svađaš.

Ispada kao da mi želimo da tvoje dijete ima problema. Malo pogledaj starije teme i vidi kako i što pišu ovdje ljudi s kojima se svadiš.

[penelop@]

Jeste li vi pokusale odvesti dijete mladje od 4 godine kod logopeda?

Koji vam je bio odgovor? Mojoj sestri je valjda 10 njih reklo da do 4. godine je sve normalno ( njen maleni nije govorio do 4. godine) i da ne uzimaju u obradu tako malenu djecu

To su bili logopedi u Splitu, Suvagu i Kukuljevicevoj.

[bigblue2010]

Koliko znam, logopedu idu djeca od godinu dana. Istina, obično se radi o neurorizičnoj djeci, ali svejedno.
Briga mene, ja samo znam da ne bih mirno sjedila da mi dijete promaši bilo koji milestone.

[penelop@]

bigblue2010 kaže:
Koliko znam, logopedu idu djeca od godinu dana. Istina, obično se radi o neurorizičnoj djeci, ali svejedno.
Briga mene, ja samo znam da ne bih mirno sjedila da mi dijete promaši bilo koji milestone.

Pa nije ni moja sestra, obilazila ih je ali svi su isto govorili. Pa ti budi pametan

[bigblue2010]

Vidiš, o tome se baš i radi. Žena nije mirno sjedila. Nego je prvo potražila stručno mišljenje, a onda mirno sjedila.
Liječnici ponekad vide stvari koje mi ne vidimo, odnosno ne obraćamo na njih pažnju jer nam ne znače ništa.
Kada dijete ne govori do 3 godine u većini slučajeva je sve u redu, a možda u malom postotku slučajeva nije, a može se pomoći ako se počne na vrijeme.
Odgovornost roditelja je da pokriju sve solucije, bar ja tako mislim.

[polly]

Bila je emisija na TVeju o logopedskoj ordinaciji (ili ćemu već) u Klaićevoj. Uzimaju čisto malu dječicu. Od godine dana.

Tak, ako kome treba nek zna.

[Tija]

Ja sam svoju prvi put odvela s godinu i pol. To je igra ljudi moji, nikakav rad jer to jednostavno nije moguće Logoped ju samo promatra kako se igra, tu i tamo neš zahtjeva da napravi/kaže i to je sve. I meni daje upute za dalje. Sjećam se naprimjer jedne vježbice a to je puhanje; puhanje u svijeću, puhanje stotine malih papirića i sl. Jednostavno puhanje kad nabubre obrazi , zvuči glupo ali je to jako važno za buduće izgovaranje nekih slogova. itd

[polly]

baš su takve vježbice o kojim govori Tija pokazivala u emisiji

[Maxima]

Moj sin ima pune tri godine i dugo vremena nije pricao, iako sve razumije. Danas prica i nizozemski i hrvatski.
I prica kad mu se hoce.... tete u igraonici dugo vremena nisu vjerovale da on zna pricat ....cak su nas slijedile u ducanu i zaprepastile se kad su ga cule da prica (da prica, melje ne zatvara usta) a kad dodje u igraonicu ni be ni bu.

[becky_maro]

Mene su moji roditelji vodili doktoru jer nisam htjela do svoje godine i pol, skoro dvije progovorit. Al, eto, sad pričam bez problema.

[boljanici]

EINSTEINOV SINDROM

“Einsteinov sindrom” je knjiga o vrlo bistroj djeci koja progovaraju kasno, nekada godinama nakon uobičajenog termina. Postoji posebna grupa djece osebujnih karakteristika - a to se odnosi i na njihove obitelji - koja progovaraju mnogo kasnije od svojih vršnjaka, ali su u razvoju inteligencije mnogo ispred njih. Takvih je ljudi bilo i u prošlosti, a najpoznatiji je Albert Einstein. Dva odvojena istraživanja koja su proveli roditelj takvog djeteta i istaknuti profesor logopedije s jednog američkog sveučilišta, čine temelj ove dramatične knjige namijenjene roditeljima, logopedima, psiholozima i dr. Istraživanja su započela i slučajevi djece su počeli stizati iz cijeloga svijeta...
Inteligentna djeca koja kasno progovaraju



--------------------------------------------------------------------------------


Ova knjiga otvara našu novu biblioteku - Drugačiji razvoj - koju smo posvetili pomno biranim radovima renomiranih autora o djeci koja su prema svojim sposobnostima u nekim područjima izuzetna, a čiji razvoj u mnogočemu teče drugačije, netipično, ponekad otežano i koja zbog svoje netipičnosti i često neprilagođenosti probleme. Drugim riječima, to su djeca koja se razvijaju NERAVNOMJERNO.
“Einsteinov sindrom” je knjiga o vrlo bistroj djeci koja progovaraju kasno, nekada godinama nakon uobičajenog termina. Postoji posebna grupa djece osebujnih karakteristika - a to se odnosi i na njihove obitelji - koja progovaraju mnogo kasnije od svojih vršnjaka, ali su u razvoju inteligencije mnogo ispred njih. Takvih je ljudi bilo i u prošlosti, a najpoznatiji je Albert Einstein.
Živimo u svijetu u kojem su postavljene "norme" čak i za bebe. Časopisi i knjige iznose rokove u kojima one trebaju početi sjediti, puzati, hodati i govoriti, pa roditelji nervozno uspoređuju razvoj svoje djece s tim normama. A kada primijete da njihovo dijete ne čini nešto jednako rano kao i susjedovo, brige se umnožavaju. Norme mogu poput tamnih oblaka stajati nad glavama roditelja čija su djeca proslavila drugi, treći, možda i četvrti rođendan, a još nisu progovorila.
Dva odvojena istraživanja koja su proveli roditelj takvog djeteta i istaknuti profesor logopedije s jednog američkog sveučilišta, čine temelj ove dramatične knjige namijenjene roditeljima, logopedima, psiholozima i dr. Istraživanja su započela i slučajevi djece su počeli stizati iz cijeloga svijeta.
Utvrdivši temeljna obilježja, kako na temelju statističkih podataka, tako i slučajeva nekoliko stotina djece, počeli su tražiti odgovarajuća objašnjenja. Ušli su u bolne diskusije o dijagnosticiranju djece i uključivanju u program rane intervencije. Naposljetku, pokušali su odgovoriti na pitanje što se može činiti u borbi s neizvjesnostima koje preostaju čak i nakon najboljih napora da se odredi zašto neka bistra djeca progovaraju kasno.
Koji god razlozi mogu konačno postati pouzdanim odgovorom na pitanje zašto neka vrlo inteligentna djeca toliko kasne u razvoju govora, problem baš svakoga roditelja jest što učiniti sada i ovdje. Opcija sigurno ima dovoljno, toliko da njihov broj predstavlja problem. Ne postoji ni manjak ljudi ni programa koji nude sve od puste nade do čudesnog iscjeljenja. Izazov može predstavljati i samo traženje kvalitetne dijagnostike. Isto je i s traženjem drugog stručnog mišljenja, koje je neovisno o prvom - bez čega ono i ne može biti drugim mišljenjem. A i etikete koje nastaju iz tih evaluacija mogu biti problematične. Problem ne predstavljaju samo točnost i značenje etiketa, nego i posljedice koje takvo etiketiranje može ostaviti na dijete, prateći ga godinama i ne vodeći računa o stručnosti ili nestručnosti procjene iz koje su nastale, niti o tome jesu li i dalje valjane u odnosu na promjene u djetetovom razvoju.
Dilema je i odgovor na pitanje je li potrebna "rana intervencija" ili je bolje da se dijete razvije vlastitim tempom. Posljedice odluke mogu biti ozbiljne. Postavlja se i pitanje hoće li ostavljanje takvog djeteta na brizi ustanovama za dnevnu skrb pomoći ili odmoći njegovom socijalnom razvoju.
Nijedna od ovih odluka nije nimalo laka. Kad dijete kasni u govorno-jezičnom razvoju, nijedan odgovoran roditelj neće samo sjediti i nadati se najboljem. Stručne procjene su bitne, ali se nijedna od njih ne bi smjela uzimati zdravo za gotovo. Ovo je područje u kojem čak i vrsni učenjaci i znanstvenici imaju samo ograničeno znanje, a mnogi praktičari često pogriješe u dijagnozi i tretmanu.
Ova je knjiga izazvala burne reakcije i polemike u javnosti i stručnim krugovima. Nisu je zaobišli ni najveći autoriteti u području logopedije i psihologije jezika. Iako se Thomas Sowell obraća prije svega roditeljima, ova knjiga treba biti na popisu obavezne literatrure logopeda, psihologa i drugih koji se bave djecom.
Knjiga “Einsteinov sindrom” je prva koja se na ovaj način bavi problemom inteligentne djece koja kasno progovaraju, pitanjima njihove sadašnjosti i budućnosti.


O autoru:

Dr. sc. Thomas Sowell (Sveučilište Stanford) je otac djeteta koje je kasno progovorilo. Zajedno s logopedom sa Sveučilišta Vanderbilt Stephenom Camaratom proučavao je inteligentnu djecu koja kasno progovaraju. Napisao je dvije knjige na tu temu koje su uzburkale javnost i osobito stručne krugove.
Iz predgovora prof. dr. sc. Stephena Camarate:
Knjiga dr. sc. Thomasa Sowella "Einsteinov sindrom: Inteligentna djeca koja kasno progovaraju" pruža opis mnogih ljudi koji su kasno progovorili, ali su ipak kasnije naučili govoriti i postali uspješni odrasli. Uz to, knjiga uključuje podatke za više od 200 obitelji s djecom koja kasno progovaraju, koji ilustriraju brojne ključne karakteristike te djece i njihovih obitelji. Dr. Sowell pažljivo prepričava individualne slučajeve i postavlja snažne hipoteze o prirodi i potencijalnim korelacijama kasnog progovaranja u vrlo inteligentne djece.
..Rad dr. Sowella pruža snažne dokaze da neki kasni govornici jednostavno usvajaju jezik prema drugačijem razvojnom satu, pa klinički stručnjaci pri susretu s mališanom koji kasni u razvoju govora ne bi trebali automatski pretpostaviti da je kasno progovaranje simptom kliničkog poremećaja. Mnoga stanja, uključujući autizam, mentalnu retardaciju, oštećenje sluha, fonološki (govorni) poremećaj i miješani ekspresivno-receptivni jezični poremećaj, kao klinički marker imaju kasno progovaranje. Ali svi oni, osim kasnog progovaranja, također uključuju druge kliničke simptome. Nažalost, mnogi su kasni govornici, pa tako i moj sin koji je kasno progovorio i kojeg su preporučili u razred za mentalno retardiranu djecu, pogrešno dijagnosticirani, zato jer kasno progovaranje postaje okidač za traženje dijagnoze ili kliničkog stanja, poput mentalne retardacije ili autizma, kako bi se time pojasnilo samo kasno progovaranje.
Kao profesor specijalne edukacije, te znanosti o sluhu, jeziku i govoru, tijekom zadnjih dvadeset godina vidio sam doslovce stotine i stotine djece koja kasno progovaraju. Kao što ćete pročitati u ovoj knjizi, ja sam također kasno progovorio i otac sam djeteta koje je progovorilo kasno. Mogu pouzdano potvrditi da mnoga djeca koja kasno progovaraju - neka od njih su vrlo bistra, a mnoga su prosječne inteligencije - nemaju autizam, mentalnu retardaciju ili drugo trajno kliničko stanje.
Rad dr. Sowella podsjeća kliničke stručnjake da dijagnosticiranje ovih kliničkih stanja u male djece zahtijeva značajnu vještinu, nepristranost i otvorenost. Potrebno je biti svjestan mogućnosti da je kasno progovaranje razvojna faza prije nego klinički simptom. Uzimanje tog gledišta dopušta kliničkim stručnjacima da troše naše rijetke i vrijedne terapije te edukacijske resurse na one kasne govornike koji uistinu imaju šira klinička stanja, poput autizma i mentalne retardacije. Dr. Sowell je ostvario važan doprinos razumijevanju kasnog progovaranja i neke oštre uvide u potencijalni odnos između visoke inteligencije i verbalnog razvoja koji će, bez sumnje, na neko vrijeme zaokupiti one od nas koji se bave istraživanjem kasnog razvoja govora!
Prof. dr. sc. Stephen M. Camarata Odsjek za logopediju Medicinski fakultet Sveučilišta Vanderbilt Nashville, Tennessee, SAD

[boljanici]

Iz pogovora prof. dr. sc. Dorothy Bishop:

... Prvi sam puta postala svjesna postojanja takve djece tijekom istraživanja koje sam provodila u specijalnim školama za djecu s jezičnim teškoćama. Svako malo nailazila sam na dijete za koje se činilo kao da nema jezičnih teškoća - za razliku od ostalih učenika, ono je govorilo tečno u dugim i složenim rečenicama. Kada sam pogledala u školske dosjee, zaintrigiralo me je to što sam vidjela da su mnoga od te djece izuzetno kasno progovorila - čak i u usporedbi s drugom djecom s jezičnim teškoćama. Unatoč njihovim površinski dobrim jezičnim vještinama, ostali su problemi u učinkovitosti upotrebe jezika za komunikaciju, s lošim konverzacijskim vještinama i sklonošću prema predoslovnom tumačenju. U skorašnjim sam ih istraživanjima opisala kao slučajeve pragmatičnih jezičnih teškoća (PJT).
Upravo kao što se to dogodilo Sowellu, čim sam počela opisivati takvu djecu, drugi su stručnjaci odbacili mogućnost postojanja PJT-a i tvrdili da su to jednostavno autistična djeca koja su pogrešno dijagnosticirana. Kako bih ispitala je li to doista tako, zajedno s kolegicom Courtenay Norbury provela sam istraživanje u kojem smo identificirale djecu koja su imala simptome PJT-a i primijenile instrumente 'zlatnog standarda' za dijagnostiku autističnog poremećaja. Rezultat je bio vrlo jasan: mnoga djeca s PJT-om imala su neke autistične crte, ali većina njih nisu ispunjavala dijagnostičke kriterije autističnog poremećaja.

Jesu li to ista ona djeca kao i Sowellovi slučajevi Einsteinova sindroma? Čini mi se da postoji neko poklapanje, iako sam protiv upotrebe termina 'sindrom', jednostavno zato što su djeca koju promatramo toliko heterogena. Nismo (još) potražili specifične obiteljske ili kognitivne obrasce opisane u knjizi Einsteinov sindrom, ali čini se da će ih u našem uzorku biti manje nego u djece koju su proučavali Sowell i Camarata, čiji su roditelji, nakon čitanja knjige Djeca koja kasno progovaraju, volonterski pristupili grupama, otkrivši da njihova djeca imaju opisani profil. Još jedan aspekt potencijalne razlike je taj što su djeca koju smo mi proučavali bila u domeni specijalne edukacije, što znači da naš uzorak nije uključio one čiji su se teškoće razriješile pa su upisali redovnu školu.
Planiramo promotriti dugoročni ishod proučavane djece i bit će zanimljivo vidjeti što će s njima biti: zasad imamo samo anegdotske podatke, ali uistinu čujemo o slučajevima poput Sowellovih, koji su napredovali do uspješne karijere u vrlo utjecajnim zanimanjima.
Nadam se da će čitatelji biti dovoljno nepristrani i otvoreni da prepoznaju važnu poantu ove knjige: djeca se ne uklapaju precizno u dijagnostičke kategorije koje imamo. U takvim slučajevima moderni stručnjaci često reagiraju tako što proširuju granice kategorije 'poremećaj autističnog spektra' (ili s njime povezani naziv PDDNOS) kako bi se u nju uključio svatko s bilo kakvim autističnim simptomima, čak i najblažim. Iako to može biti plodotvornom strategijom u kontekstu poput genetičkog istraživanja, to ne koristi roditeljima koji traže praktičnu pomoć i prognozu za svoje dijete. Trebamo biti voljni slušati roditelje koji preispituju konvencionalnu mudrost i ne odbacivati ih automatski tvrdeći da 'poriču stvarnost'.

[plavva]

boljanici kaže:
Mozda kad bi vidjela mog sincica shvatila bi da je on jedno mirno i pitomo dijete.Zivi okruzen paznjom od mame i tate, ne cuje nista sto ne valja, na prvom mjestu nam je on, pa sve ostalo. O stresu nema govora.
Neki nasi poznanici kazu da smo ga puno razmazili i samo ga milujemo.Cak je neko je rekao da ono nema potrebe ni da prica posto mu sve udovoljavamo... ponekad pomislim da to mozda i ima smisla.

koka, ono kaj je tebi stres nije stres i djetetu
bolest je stres, npr. polazak u vrtic. skidanje s dude ucenje na tutu

mislim, gle, tvoje dete, ti znas. al me uzasno podsjecas na jednu pricu koju sam cula od frendice logopeda. dosli zeni ljudi s deckom od 3 godine koji nista ne prica. ni a bi be svi testovi ok, nema naznaka poremecaja. nikome nista jasno, nema razloga da dijete ne prica, a - ne prica kad je ispalo da nadobudni roditelji djetetu pricaju hrvatski, engleski, njemacki i francuski pa se cude sto je mali zbunjen

[Karmela]

boljanici kaže:
EINSTEINOV SINDROM

“Einsteinov sindrom” je knjiga o vrlo bistroj djeci koja progovaraju kasno, nekada godinama nakon uobičajenog termina. Postoji posebna grupa djece osebujnih karakteristika - a to se odnosi i na njihove obitelji - koja progovaraju mnogo kasnije od svojih vršnjaka, ali su u razvoju inteligencije mnogo ispred njih.

....................................
Prof. dr. sc. Stephen M. Camarata Odsjek za logopediju Medicinski fakultet Sveučilišta Vanderbilt Nashville, Tennessee, SAD

Sve je to lijepo koka. Na svijetu postoje tisuce poremecaja, ali tvoj malisan nije dijagnosticiran.
A ti nis kvalificirana da ga dijagnosticiras.
Mada da sam na tvom mjestu, tko zna Einstein-ov sindrom bi mozda bio i moj prvi choice.

[boljanici]

Karmela kaže:
Sve je to lijepo koka. Na svijetu postoje tisuce poremecaja, ali tvoj malisan nije dijagnosticiran.
A ti nis kvalificirana da ga dijagnosticiras.
Mada da sam na tvom mjestu, tko zna Einstein-ov sindrom bi mozda bio i moj prvi choice.

"Nažalost, mnogi su kasni govornici, pa tako i moj sin koji je kasno progovorio i kojeg su preporučili u razred za mentalno retardiranu djecu, pogrešno dijagnosticirani, zato jer kasno progovaranje postaje okidač za traženje dijagnoze ili kliničkog stanja, poput mentalne retardacije ili autizma, kako bi se time pojasnilo samo kasno progovaranje".

[bozanstvena333]

boljanici kaže:
"Nažalost, mnogi su kasni govornici, pa tako i moj sin koji je kasno progovorio i kojeg su preporučili u razred za mentalno retardiranu djecu, pogrešno dijagnosticirani, zato jer kasno progovaranje postaje okidač za traženje dijagnoze ili kliničkog stanja, poput mentalne retardacije ili autizma, kako bi se time pojasnilo samo kasno progovaranje".

Postoje rijetki ,klinicki sindromi koji su povezani sa poremecajima u centru za govor u mozgu.Ako dijete nije pokazalo ili razvilo svoj poseban jezik(tkz.prajezik) npr.za policijsku sirenu se glasa du du adu i slicno ili ne pokazuje rukama na stvari koje zeli imati ,ili uopce ne zove mama,tata,onda je poremecaj dublji i s takvim djetetom treba odmah pocet raditi.Nazalost u hrvatskoj smatraju logopedi da je prerano pocet radit sa djetetom na govoru,dok ga nije razvilo,sto je potpuno pogresno,jer bez stimulacije nema reakcije.Istina je da vecinom muska djeca progovore kasnije,ali ako govora uopce nema (a sluh je u redu) treba poceti sa specijalnim ergometrijskim vjezbama ,jer je obicno kod te djece i kordinacija pokreta poremecena,te specijalnim logopedskim vjezbama,koje provociraju pojavu govora,te pokusavaju stimulirati i povezati centar za govor u mozgu sa govornim aparatom.Sto ranije pocet,to bolje za dijete,jer kasnije sve to teze ide,i rezultati su slabiji.U njemackoj imaju specijalne centre koji su namjenjeni upravo za te poremecaje,gdje se terapiraju djeca koja nisu progovorila , imaju manjkav rijecnik ili izgovor za svoje godine,te se prati i vjezba fina motorika,koja je gotovo uvijek isto pogodjena..Tako da stajaliste hrvatskih logopeda i pedijatara je zastARJELO,i neodgovara najnovijem nivou medicine,te se gubi dragocjeno vrijeme koje djeca( i roditelji) mogu uloziti da se djete pravilno vjezba i stimulira

[bozanstvena333]

boljanici kaže:
"Nažalost, mnogi su kasni govornici, pa tako i moj sin koji je kasno progovorio i kojeg su preporučili u razred za mentalno retardiranu djecu, pogrešno dijagnosticirani, zato jer kasno progovaranje postaje okidač za traženje dijagnoze ili kliničkog stanja, poput mentalne retardacije ili autizma, kako bi se time pojasnilo samo kasno progovaranje".

Kasni govornici imaju normalnu inteligenciju,i nemaju hendikep u smislu retardacije,vec imaju problem,kad nesto cuju to im centar u mozgu ne prepoznaje kako treba,te im treba vremena da skuze sto se od njih trazi.Zato su takva djeca cesto usporena i ima se dojam da "neslusaju" i nerazumiju uciteljicu kak spada,pa ih trpaju u retardirani kos.

[boljanici]

bozanstvena333 kaže:
Kasni govornici imaju normalnu inteligenciju,i nemaju hendikep u smislu retardacije,vec imaju problem,kad nesto cuju to im centar u mozgu ne prepoznaje kako treba,te im treba vremena da skuze sto se od njih trazi.Zato su takva djeca cesto usporena i ima se dojam da "neslusaju" i nerazumiju uciteljicu kak spada,pa ih trpaju u retardirani kos.

Nesto mi govori da ste vi pedijatar, psiholog ili logoped jer ste sa argumentom obrazlozili svoj stav.
Naravno da cu odvesti dijete logopedu na procjenu, ali za vjezbanje cu ja da odlucim.
zapadna medicina je dostigla visok nivo, ali u psihologiji i psihijatriji su amerikanci neprikosnoveni.
Imam stav da je svaki individualni razvoj djeteta(odnosno pocetak razvoja licnosti) specifican sam za sebe i definisan genetski.
Najbolja varijanta pristupa terapiji je ukoliko dijete refleksno prihvati vjezbe.Dakle, nedostaje samo blaga inicijativa a zatim koordinacija djetetovog izgovor, ponavljanje itd.
Evaulacija mora biti prisutna u svakom momentu, i mjerenje dostignutog progresa.
Ukoliko dijete odbija pasivno ili aktivno terapiju, znaci da ono ne razumije i treba prestati. Ako je mozda u pitanju drugaciji razvojni obrazac djeteta, terapija moze samo da odmogne ,da zbuni dijete, i da dodje do nepredvidivih posledica.
Znaci ja sam apsolutno pristalica tog prirodnog procesa.
posto znam kako je na zapadu (6 godina boravka u vise zemalja) mislim ako bi bilo sprovedeno istrazivanje mentalnog zdravlja nase i njihove djece, pozitivnih rezultata bi bilo puno vise na nasoj strani.To je moje misljenje ali nemam vremena da ga obrazlazem. Dakle, mislim da su nasa djeca potpunija nego njihova.
Da se vratim mom sinu: posto se bavim i profesionalno izucavanjem psihologije, imam utisak da on sve razumije mene kad radim vjezbe sa njim, ali NECE da ponavlja. Mozda je zaista razmazen ili je to samo njegova priroda. Samo da vidite kako me ljutito udari nozicom ili odgurne rucicom uz istovremini ljutiti izraz lica i gledajuci me pravo u oci... Bez obzira na sve kritike sa ovog foruma, imam razloga da vjerujem da ima samo drugaciji ritam razvoja govora. Motorika mu je izvanredna, o snalazenju u prostoru da ne govorim.
Logoped neka jos malo saceka...

[Karmela]

boljanici kaže:
"Nažalost, mnogi su kasni govornici, pa tako i moj sin koji je kasno progovorio i kojeg su preporučili u razred za mentalno retardiranu djecu, pogrešno dijagnosticirani, zato jer kasno progovaranje postaje okidač za traženje dijagnoze ili kliničkog stanja, poput mentalne retardacije ili autizma, kako bi se time pojasnilo samo kasno progovaranje".

Da ali tvoj nije dijagnosticiran niti pogresno.
Sto znaci nitko ga nije niti pregledao.
Meni se cini da se ti bojis sto bi strucnjaci mogli reci. Mozda sam u krivu.
Ali da sam na tvom mjestu za svaki slucaj bi ga odvela kod nekoliko strucnjaka u cije sposobnosti ne sumnjam, a opet mozes zadrzala kriticku distancu i traziti peto ili sesto misljenje.
Mislim da je problem u tebi.