Dugo vremena sam bila poput žene opisane u prvom postu. Predugo
.
Ne planiram ju braniti. I ja sam bila svjesna koliko je to loše i krivo jednako kao što mi djeluje da je i ona. Barem u trenutcima kad se smiri
.
Ono što je "zanimljivo" kod takve ljubomore je što si ti svjestan da pretjeruješ, ali je vrlo teško iskontrolirati svoje misli i osjećaje do mjere da se i dalje možeš ponašati normalno. Teško je, naporno i stvarno zahtjeva jako puno energije koju osoba najčešće ni ne želi uložiti.
Zašto?
Jer je naprosto lakše biti takvim, nego se ustvari potruditi biti bolji(m).
Ono što se kod mene protezalo cijelo vrijeme je naprosto to da ja ne mogu to ne osjećati, mogu samo birati dali ću to pokazati ili ne. Kako god bi se okrenulo, izjedalo bi me iznutra.
Onda se s vremenom nešto promjenilo, ustvari sam naprosto počela odrastati i sazrijevati. I dalje sam ljubomorna, samo bih rekla u granicama normale (makar je nekim ljudima ljubomora nenormalna u bilo kojoj mjeri). Više ne mogu zamisliti da pizdim oko sitnica na način na koji prije jesam. Puno lakše se iskontroliram i puno lakše to sve "pustim" bez da partneru dam do znanja da vodim neku unutarnju bitku sama sa sobom. Jer u suštini, ljubomora nema smisla i da, borba je samim sa sobom
.
Fun fact je da je to poprilično ohladilo mog bivšeg muža koji je, ispostavilo se, uživao u tome da ja imam osjećaj da ga gubim.
Linearni mod
