Natrag   Forum.hr > Kultura i zabava > Književnost > Mali literarni kutić

Mali literarni kutić Vaše pjesme, priče, romani...

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 04.11.2003., 23:50   #1
...

Maglovito jutro. Stojim na prozoru, gledam ranojutarnje putnike kako sumornim korakom koracaju ugazenim stopama svakodnevnice. Dahom maglim staklo. Hladno je. Tresem se.
Krecem u novi dan. Nadam se (U nadi je spas, a Nada je...) bit ce bolji od prethodnog, losiji od slijedeceg i josh jednom ponosno dizem glavu. Idemo dalje.

Sad koracam i ja nekim svojim stopama (voljela bih ponekad da su svakodnevnica) zustro, pogleda zamagljenog hladnocom (ma koga ja to lazem, suzama nemoci), mislima duboko u sjecanjima. Koracam i postojim. Samo tako. Jednostavno, postojim.

Pred bankom, na hladnim plocicama uglacanim bogatstvom onih koji mogu njima hodati, sjedi starica (Dva dinara druze...) ispruzene ruke. Ne vidim je. Pomisljam nestat che ta slika ako se pretvaram da je nema. Prolazim kraj nje. Ne spustam pogled, ne usudim se. Boljet che, sigurna sam.

Ulazim u toplinu prostora ispunjenog zamorom. Nisu to oni isti ranojutarnji putnici, oni vech odavno koricu svoju zaradjuju. Ovo su neki drugi ljudi, sretniji (ili je to samo privid?), odmorniji, zadovoljniji.

Isti su, ispod koze svi su isti... pomisljam i pocinjem se gusiti, okrecem se, napustam red i izlazim gotovo trceci. Kopam po torbi, ispadaju mi kljucevi, spoticem se (gledaju me, svi me gledaju!)...

Vani sam. Zastajem na tren. Zrak. Hladan, maglovit, tezak. Molekula zgusnutih od boli, tuge, nemoci kao da udisem vodu. Bodrim se... Mogu ja to, mogu! Idemo dalje. Korak po korak. poput tek prohodalog djeteta koje uci hodati, ucim kako dalje...

(Dva dinara druze...) Spustam kovanice u ispruzenu ruku. Ne spustam pogled, ne usudim se. Boljet che, sigurna sam.
Prsti nam se na tren doticu, osjecam kozu hladnu i naboranu, osjecam godine, proslost, zivot. Na tren osjecam svu Njenu tugu, bol, nemoc...

Mogu ja to, mogu! Idemo dalje. Korak po korak.

- Hvala. rekla je tiho.

Okrecem se, gledam ispijeno lice, upijam pogled njenih ociju zamagljenih hladnocom (ma koga ja to lazem, suzama nemoci) i odgovaram: Nema na cemu.

Idemo dalje...
__________________
Hormonella de Rum
atlantis is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.12.2003., 00:39   #2
lijepo i tuzno!
__________________
Dopusti da ti pokazem svijet svojim ocima i vise me nikada neces napustiti!
Ext is offline  
Odgovori s citatom
Old 09.12.2003., 23:52   #3
Vece ne mirise na rakove i skoljke, mjesec je blijeda fleka boje cimeta...

Sto je, ne mozes jace? Kukavico!
Da te vidim koliko si ojacao u ovih par mjeseci.
No, no... Zar tako slabo?
Hajde, pa od kada ti mene stedish?
Trenutak slabosti, ha?
Starish, starish stari zivote moj.

...uzimash cipele za setanje kroz snove...

Koracam tiho beskrajem postojanja. Hladnoca zimske noci prozima mi tijelo, britkost sjeverca sjece srz kostiju, rastavlja dushu na dijelove.
Hladno je.
Podizem ovratnik kaputa, spustam glavu, stitim lice od ostrih sjeciva vjetra ili od pogleda slucajnih prolaznika. Kojih prolaznika?
Nikog nema, samo prazne ulice
...ulica voli ritam tvojih koraka...
usnuloga grada obasjanog tisucama raznobojnih lampica nadolazecih blagdana i tek ponekim prozorom osvjetljenim treperavom svjetloscu televizora. Nikog nema.
Ne tu gdje sam ja. Ne u mom beskraju postojanja gdje samo rijetki zastanu, ovlash me dodirnu, prozbore koju samnom i nastave koracati nekim svojim zamisljenim stazama bolje buducnosti.
Neki i ostanu. Negdje na rubnjaku, tik uz uvijek rascvali cvjetnjak, na samom pocetku staze kao da se boje dublje zakoraknuti na sivilo asfalta, pruzaju ruku na pozdrav i pitaju me: Kako si?
Odlicno! odgovaram, nabacujem osmijeh broj dva (sve je divno, krasno i prekrasno) i priblizavam se rascvaloj caroliji boja ispruzene ruke.
A, zasto se vi ne priblizite meni? Chega se bojite. Sivila ili...?
Rijec, dvije, i ja se vracam na svoju stazu. Neki, do slijedeceg susreta, ostaju uz cvjetnjak. Tamo je ljepse, mirisnije, vedrije, lakse, jednostavnije...
Tamo sam nasmijesena ja, vedra, vesela, dobre volje i uvijek spremna zakoraknuti i pruziti ruku.

Mmmm, da...

Jednom sam, na pitanje: Kako si?, ostala stajati na svom mjestu. Tog dana zagubila sam negdje svoju kosaru s osmijesima, nikako je nisam mogla pronaci.

Nisam dobro, rekla sam tiho
Koga sam se bojala? sebe? Te osobe? Svoje slabosti?
i pruzila ruku...

Ne znam sto da ti kazem na sve to. Ti si jaka, znam ja. Ti ches se izvuci, kao i uvijek.

- Mmmm, da, hocu. Kao i uvijek. Hvala ti... - rekla sam i dalje ispruzene ruke, okrenula se i otisla svojim putem. Svojim beskrajem postojanja... sama.

Vece ne mirise na rakove i skoljke, mjesec je blijeda fleka boje cimeta...
__________________
Hormonella de Rum
atlantis is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.12.2003., 18:58   #4
postojanje? ..? prolaznost? morrison
__________________
Dopusti da ti pokazem svijet svojim ocima i vise me nikada neces napustiti!
Ext is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.01.2004., 19:58   #5
Cinik s pedigreom...

Imam jednog frenda. Cistokrvnog cinika.
Uspjesan poslovnjak s malom firmom, poprilicno naocit, zajeban i sam, godinama mi je svojim britkim upadicama, zlobnim komentarima ili gestama uljepsavao zajednicke kave. Nema cure, nema zene, tek nekoliko sto duzih, sto kracih veza iza sebe. Samo jednu od njih s vremena na vrijeme spomene. Azdaja je bila, kaze, i zasuti s nekim chudnim pogledom u ocima. Trenutak kasnije opet je onaj stari, baca slijedecu upadicu na racun zena, muskaraca, Venere i Marsa.

Jednom mi je rekao: Mala, slusaj vamo. Zene su najveca posast novog doba. Ne mozesh s njima, ne mozesh bez njih.
Seresh, odbrusila sam, bez nas ne mozete s nama ne znate. Kak ne kuzish, u svom tvrdoglavom i cinicnom mozgu, da zene nisu nikakva chudovista.
- Je, brus. Niste chudovista, tigrice ste, spremne u svakom trenutku ispruziti pandje i zarinuti ih u nas vrat kad se najmanje nadamo.
- Tigrice se, ko i sve divlje zivotinje, daju pripitomiti, prijatelju moj, vas je problem sto ne znate kako od tigrice napraviti malo umiljato mace.

Uzivala sam u tim nashim raspravama, malim musko-zenskim igricama nadmochi i razumijevanja. Uzivala sam, kazem.

Sjeli smo na kavu neki dan. U ocima mu sjaj, njezniji, drugaciji, topliji rekla bih. Sjeli smo i razgovarali, dugo.
Pricali smo os vemu isvacemu. Smireno, razborito, razumno, bez njegovih upadica i cinicnih komentara.
Pricao mi je o Njoj. Ukrala mu je srce, dushu i tijelo. Sretan je, napokon. Prica o Njoj, rijeci su tople, mekane, slova se gube u tisini. Bivsu ne spominje niti jednom rjecju.

Na kraju kave odlazimo svaki na svoju stranu. Grlim ga, sretna sam zbog njega.
- Konacno da je i tebi neka stala na rep, umjesto pozdrava dobacujem iz auta.
- Nije mi stala na rep, vrti me oko malog prsta, odgovara on i odlazi.

Krecem, vozim lagano snijegom okupanim Zagrebom i razmisljam o njemu. Nedostaje mi moj prijatelj cinik, izgubljen u bespucima ljubavi.
Nadam se sretne ljubavi...
__________________
Hormonella de Rum
atlantis is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 17:40.