eh, hvala, hvala, nije bilo lako... sve konstruktivne kritike su naravno dobrodošle...tek počinjem...
a onda, evo još malo tog istog "djela"...
dakle, početak (ono prije je samo djelić)....a onda, možda pomalo i ostatak (ili bar ulomci koji su prošli autocenzuru za kvalitetu)
hvala na pažnji unaprijed
ZA POČETAK…
Taj prokleti osjećaj praznine…uvijek me uhvati u jesen. Osjećam se ko ishlapljena kola, mlitavo. I svake godine sama se sebi zaklinjem na korjenite promjene u svom životu. Od kojih, naravski, nikad ne bude ništa. Jedina korjenita promjena desit će se kad se, dvije godine od sad, počnem spremati stvari za Zagreb. A i dotle treba živjeti. Kako najbolje znam.
Ne mogu se oteti dojmu da propuštam nešto veliko i da svoje najbolje godine trošim na samožaljenje i vječno nezadovoljstvo u ovom klaustrofobičnom gradu bez nekog izbora. Evo me opet. Shit.
Sve se svodi na jedno – školu dok ti mozak ne popiju sa raznim problemima, a onda se dogura do vikenda i krenemo, nas par cura, u nazovimo to tako – noćni život u Šibeniku. Vucaranje bez cilja po Docu (ime koje je nekoć davno i značilo nešto u društvenom životu ovog grada), kafić, pa drugi kafić, pa neka buta i duvan za duvanom uz glupe pričice i baljezganja, a ako stvarno imamo sriće (il nešto slavimo) i bocom Ožujskog. Ou jes.
I tako…tjedan za tjednom, tu i tamo uleti koji zanimljivi tulumčić i stigne lito. A tu prava priča zapravo počinje. I evo je, dio po dio, sad tu pred svima…
SVE ŠTA ZNAČI LITO U JEDNOM ŽIVOTU…
Eto, vidite, bio jednom jedan dečko. Nit uzoran, nit mamin sin (tragično je zapravo to, jer mama mu je, ima od toga desetak godina, umrla – e, mrzim tu rič!) , nit nešto iznadprosječno u bilo kojem smislu, al imao je nešto – moć kontrole mojih osjećaja. I tako je taj stanoviti dečko, nazovimo ga Marko, iz dana u dan sve više upravljao mojim osjećajima. Djetinjasto sviđanje pretvorilo se u djetinjastu ljubav, zatim u ljubav, a zatim u požudu. Na kraju svega, a to nikom nisam priznala, samo sam ga željela u krevetu. Izgubiti svoju nevinost s njim. Kao, eto, toliko ga volim. Šipak! Puka me pubertet. Al kad sad razmišljam o tome, jebiga, mora da sam ga stvarno na neki način još i tad volila, jer ne spavaš s prvim koji naiđe. Meni ni taj prvi još nije naišao, pa bolje da se ni ne javljan. A evo kako je sve počelo…
Sasvim obična večer ili kako znamo da smo zaljubljeni
Cili dan vruće za popizditi, a more mi je zabranjeno iz ženskih razloga. Do podne mrzim sebe, a od podne cili svit. Ne da mi se niti navečer izaći, ali eto, izlazim, reda radi. Ekipica od petnaestak ljudi i svima je super. Meni se svi gade. Najradije bi ih sve pobila. Nečujno se udaljavam od našeg stola, usput mi se kači i prijatelj Toni i doškaljamo mi tako do mjesta redovitog prebivališta otočke mladeži : DOM-a. U Domu sve po starom. Tri purgera napušeni do boli krepavaju po svim slobodnim površinama ovog gospodarskog dobra. Ja u to doba nisam pušila (eto, tek toliko da se zna). Polumrtva, bacam se na krevet do jednog od NP (napušeni purgeri, op. a.) i započinjem neki zatupljujući razgovor tek toliko da ne šutimo. Jednim uhom slušajući mene, drugim okom igrajući popularnu «Zmiju» na Nokiji, u žaru igre nasloni mi glavu na rame. Puf! Sudbonosno okrenem glavu u njegovom smjeru i susretnem se s njim. Prokleta romantika. Okice + podočnjaci (strašno sexy) + zbunjeni smiješak i sve to skupa uokvireno nekom svaka-dlaka-svoju-politiku-vodi frizurom = dobitna kombinacija!!! Bingo! Dečko je uspio ono što mnogi nisu. Sviđa mi se. Zaključujem to po onim razvikanim leptirima u predjelu donjeg želuca. Ne pratim više ono što govori, zumiram njegove usnice kako se miču (ko u filmovima u slow motionu) i kontroliram slinu da slučajno ne bi kapnula njemu na čelo. On ne primjećuje moju trenutnu zatupljenost, previše je i sam zatupljen. Glupo se smješka. I ja se glupo smješkam….
Odjednom odnekud iskrsnu svi oni ljudi koje sam cilu večer izbjegavala i čarolija je gotova. Jebiga. Svi nešto seru, petsto glasova govori u jedan glas. Atmosfera mi više ne paše. Marku je očito svejedno jer je skoro zaspao na mom ramenu. Divno. Zamislite da vama prvi dan tip koji vam se sviđa zaspe na ramenu. Al došlo je vrijeme da se krene, mala je kazaljka dogurala do one ure u kojoj već sve pristojne curice spavaju, a ja sam se ubrajala u njih. TAD sam se ubrajala u njih. Cimnem Marka laktom u rebra što sam nježnije mogla, on se makne u stranu i oslobodi mi, sad već ukočeno, ali sretno rame i ja krenem. U prolazu promrmljam pozdrav i okrenem se da bi njega još jedanput te večeri vidila. Do njega sjeda neka plavušica koju sam od tog dana zamrzila iz dna dubine moje plitke duše.
toliko za sada...
Linearni mod
