Zadaćnice - spojeno

[Morticia Addams]

Tebe bih odmah prijavila.
Jebeš takvu učiteljicu koja tuče djecu i čupa ih za kosu.
Kravo.

Tebi bih se zahvalila.
Jer sam zbog tebe odmah upala na faks i do dana današnjeg volim matematiku i prošla sam svaki ispit iz matematike
iz prve.
Iako si nas klala s izvodima, hvala ti.

Tebi bih prije onog izleta rekla da si odvratna, jebena kučka i da crkneš.
Slobodno se pojebi s njim.
Dobijte oboje sidu, što se mene tiče.
Srećom, na kraju si završila na heroinu.
Tko te jebe.

Tebi bih rekla da si jadan.
I da TRI godine nisam s tobom svršila.
Dakle, jadan si.
Bio.
Iako sam te voljela, a nije mi uopće jasno zašto.
Danas nisi jadan.
Najbolji si mi prijatelj i super si.
Nadam se, ipak, zbog nje, da bolje jebeš.

Tebe bih zaklala na spavanju nakon što si mi opalio šamar.
Zaklala.
NožOm.
Al' bih se i više smijala s tobom.
Jer si bio jebeno duhovit.
Stvarno.
Dok nisi bio zloduh.
Kad si bio zloduh mrzila sam te.
Danas te više ne mrzim.

Tebi bih češće zahvaljivala.
I govorila ti koliko te volim.
Šteta što sam takva jebena, zakočena, introvertna krava.
Volim te, mama.
Hvala ti.

Tebi bih dolazila svaki dan prije smrti u posjet.
Jer htjela sam, jako.
Al' me bilo strah.
I bilo mi je teško.
Plačem još uvijek kad te se sjetim.
I rekla bih ti koliko si bila vrijedna osoba.
Koliko si bila divna, draga, topla.
Šteta što sam takva jebena, zakočena, introvertna krava.
Oprosti mi, nona, molim te.
Oprosti mi što me nije bilo kad si me najviše trebala.


Tebi bih opalila par zidarskih, da konačno shvatiš kakva si jebena, zakočena, introvertna krava.

[Kyouko]

Prvo što bih promijenila je tišina. Ne bi je bilo. Naučila bi razgovarati s ljudstvom od početka.

Odjebala bi utjehu baziranu na: „Oni su ljubomorni na tebe.“ Da, svi su htjeli loš ten i oborene poglede.

Ranije bi postala klaun. Smijala se vlastitom pjevanju. Majka priroda se ne igra bezveze.

Ne bi dopustila da me hormonski kickovi odvoje od osobe koja je bila uvijek tu za mene, a nije dočekala kraj mojih pubertetskih ispada. Ne bi dopustila da ode bez pozdrava.

Možda bi nastavila plivati.

Ne bi hodala u tvojoj sjeni i dala bi ti otpusno pismo odmah nakon maturalca. Ne bi cvilila u krevetu dok se ti pored mene bariš s njim, iako ti je kurca značio. Otišla bi van i napušila se, a tebe stjerala u krasan kurac. Ne bi više pričale. Sačuvala bi svoje mijelinske ovojnice. Korak dalje od Parkinsona. Tvoja dobrobit nikad nije trebala postat moja obveza. Nauči se brinut sama za sebe.

Ne bi zamijenila definiciju cure s cumdumpsterom. Ne bi ti vjerovala ni riječi. Ionako si uvijek pretjerivao u svemu, a ni dan danas nemaš kurca pojma što želiš.

Pauzirala bi godinu i možda ne bi upisala sadašnji faks.
Potrudila bi se razgovarati s ljudima i održati prijateljstva, a ne ih otjerati čim se vežu za mene.

Onaj dan bi popila koju tekilu manje i možda bi mi srce sad bilo na mjestu.

[180perminute]

Mijenjala bi vid za rentgenski,
da u startu prepoznam
sve gadove i smradove,
beskičmenjake i luđake
koji orbitiraju mojim sustavom
i lijepe se za mene,
a nije im dozvoljeno ustavom!

Pa da ih odmah strpam u ćuzu,
a ne da mi na kraju okreću leđa,
pokazuju guzu!

[grdobina]

oh. ne bih izrekla svoju prvu laž. ne bih lagala za ocjenu. rekla bih da sam dobila jedinicu, a ne četvorku. i donijela bih bilježnicu iz škole i pokazala je mami i tati.
jer tu je počeo moj osobni pakao. lagala sam. lagala sam jer sam mislila da moram. nisu to bile izmišljene priče i nisam lagala svima. lagala sam mami i tati. za školu. uvijek. od prvog dana škole. od prve sekunde škole. jer sam mislila da moram. jer sam govorila što sam mislila da žele čuti.
to i danas radim, a imam svoju obitelj.
i nekako mislim, da nisam izrekla tu prvu laž, da sam pobijedila strah, možda bih danas bila slobodna.
ne bih izrekla svoju prvu laž.

[tabu82]

Što bih mijenjao?
Pa kako reče balaš, pa ne baš mnogo tog
Iz grešaka sam učio, rastao, odrastao
Pogledavši unatrag, konstantno sam sve jača i sposobnija individua. Možda nisam toliko moralan koliko sam bio, ali moral je ionako imaginarna kategorija. Dok ne povređuješ živa bića radi zajebancije, moralan si.

Ipak, volio bih prošlom sebi utuviti u glavu koliko vrijedi, da se ne brine da li je dovoljno dobar za nekoga. I da doživljava sam sebe malo manje ozbiljno - svi smo mi samo zrnca pijeska.

[aisling]

Znaš, boli me glava danas. Popila sam sada dvije tablete pa čekam da vidim hoće li stati. Mijenjala bih to da se ubuduće ranije sjetim, pojedem nešto i popijem prije nego što mi oči počnu ispadati van. Mijenjala bih tu lijenost koju maskiram tvrdoglavošću. Koju maskiram. Kao, ja ne pijem tablete. Zapravo se ne sjetim. A i kad se sjetim lijena sam ih popit. Lijena.

Mijenjala bih to uvijek. Popij tabletu na vrijeme. Popij prokletu tabletu.

Znaš, gledam ovu reklamu gore. Na more. More. Ne volim reklame. Ovu volim. Nemam pojma kakav je film. Al ja sam na moru te sekunde kad je vidim. Iako nisam na moru. Na moru sam. Sunce mi grije lice. Ne smijem se, ne plačem. Sunce mi grije lice. Na moru sam. Sol mi ulazi kroz nosnice. Mijenjala bih kopno za more sada.

Mijenjala bih ponekad kopno za more. Ne uvijek. Sada bih.

Znaš, bojala sam se zmija. Ne, to je malo reći. Nisam se bojala. Nisam mogla napisati z m i j a. Zmija! ZMIJA! Z M I J A! Zmije!!!! Sad živim sa zmajem. Tko bi rekao. Ja sigurno ne.

Mijenjala bih strah. Ne od zmija. Mijenjala bih strah. I mijenjala bih kožu. Prokletnice, na tome im zavidim.

Znaš, nisam mogla spavati neku noć. Morili me dijalozi. Taman kada zaključim da sad nema smisla izvlačiti prošlost, mori me i ne da mi spavati. Možda im napišem pismo jednom. Ne znam. Ne želim ih povrijediti. A to je jedino što ću napraviti. To ne želim.

Mijenjala bih roditelje roditelja roditelja mojih roditelja i sve one koju su oko njih živjeli i koji ih nisu naučili bolje. Voljela bih da su znali bolje. Nisu znali bolje. Mori me, a ne želim ih povrijediti.

Znaš, vid mi se muti. Mogla bih obrisati stakla naočala, ali neću. Što ako nisu stakla? Stakla su. Ili nisu?

Mijenjala bih loš vid za dobar. Kratkovidnost . Samo prst pred nosom. Ne vidim.

Znaš, pomislila sam bahato da ne bih ništa mijenjala. Jer onda ne bih bila ovako divna i krasna. Stvarno sam to pomislila. Ali stvarno jesam!

Mijenjala bih. I ne bih. Mijenjala bih. I ne bih.

Mijenjala bih.

Svijet. Sebe. Sve. Al me frka.

[ljudoliki]

Ljeto je a ja budala zaboravio otvoriti prozore. U sobi je vruče, zagušljivo, kao da se kupam u smrdljivom ljepilu. Glava mi je veličine mjeseca, pulsira još jače nakon što napokon pustih svjetlost i zrak u sobu.
Sjedam na krevet, govorim si da se moram smiriti. Pokuašavam sa meditacijom. Postura, udah, izdah, oslobodi se misli, jedan sa svijetom…nepunu minutu kasnije odustajem i jurim na wc povračati.

Jučer sam pio bez mjere, što je jako rijetko u zadnje vrijeme. Nema tog položaja u kojem me neće boljeti glava. Probao sam čak i visiti naglavce sa kreveta, jebiga, neće prestati.
-Opet si pio., glas nije ni optuživao ni sažaljevao.
-Što tebe briga, ionako nisi…, počeo sam mrmljati.
-Nisam tu, znam., zapalila je cigaretu.
-Hej! Nema pušenja u mojoj sobi., zatulio sam.
-Briga me!

Stvarno ju nije bilo briga, čak i dok je bila samo halucinacija.
-Jebi se., prosiktao sam.
-Hvala, hoću.
-Zašto mi ne daš mira bar dok sam ovako sjeban.
-Moramo rasčistiti stvari., opet taj ozbiljni pogled, bio sam lud za njim.
-Rasčistiti stvari? Sad sam siguran da si halucinacija., okrenuo sam se na drugu stranu kreveta.
-Ti si kriv što sam otišla.
Okrećem se polako i gledam je u tišini.
-Puši kurac!
Smije se.
–O hoću, čim se vrati doma. Trpat ću ga dok se ne ugušim.

Razoružan sam, usta su mi opet suha. Mijenjam pristup.
-Hoćeš li mi molim te dohvatiti bocu vode sa stola?
-Ja sam halucinacija, sjećaš se?
-Sve moram sam jebote. Što uopće želiš od mene.
-Riješiti stvari.
-Mislio sam da su već riješene. Ti si kod njega i to je to, tvoj život tamo, moj život ovdje.
-Zar se nisi pitao jeli baš tako moralo biti?
-Jesam, nedugo nakon toga sam počeo piti…rezultat je pred tobom.

Podbočila je glavu rukama i zamišljeno zurila kroz moju glavu.
-Da si se samo posvetio meni kad sam te najviše trebala?
-Nisam znao kad si me najviše trebala. Mogla si mi reći, imaš usta, zar ne?
-Nikad nećeš shvatiti.
-Dosta mi je ovog razgovora. Zanimljiva si kao kurva nakon bogate noćne smjene.

Nije se smijala. Ustala je, ogledala se po prostoriji. Moje molitve da će otići se nisu uslišale, ponovo je sjela.
-Misliš li da si pogriješio u nekim stvarima u vezi nas?
-Sigurno, inače ne bi pio. Ma ustvari, svejedno bi pio.
-Kukavico. A da si ih odradio ispravno?
-Ne znam, možda ne bi bila halucinacija, nego tu u krevetu samnom…
-Hoćeš li žaliti za mnom?
-Zar to već ne radim?
-Vidiš, da si bio pametniji, da si bio odvažniji, da si vjerovao više u sebe…bio bi još uvijek sretan, a sada je sve gotovo. U ovom trenutku ja spavam sa drugim, shvaćaš li to. Mazim se uz njegovo tijelo, on me..
-Čekaj!

Misli mi jure 100 na sat, hvatam zrak kao da sam jedna od onih glupih antilopi koje jednostavno ne kuže da im je čitavo krdo zbrisalo zbog nekoliko radoznalih lavica u blizini.
-Čekaj malo, ponovio sam.
-Nema čekanja, gotovo je.
-Ma šuti kozo i slušaj me…
Vidi. Otkad znam za sebe postoje stvari kojih mi je bilo žao, stvarno jest. Propustio sam neke izvrsne stvari i bogata iskustva.
Što me sad tako gledaš?
Pričao sam ti jednom, da sam bio izoliran dok sam bio u osnovnoj. Moji vršnjaci, u svom brutalnom nastojanju da budu odrasli, su me smatrali dosadnim i dječjim. Provodio bi čitavo ljeto sam. Obriši tu grimasu sa lica. Poanta je da sam naučio biti sam, u početku je bilo teško, ali nisam morao glumiti da sam netko tko nisam. Kasnije sam našao prijatelje koji me vole baš ovakvog kakav jesam i nije mi žao niti jedne sekunde tog ljeta što sam ga proveo sam samcat jer nisam htio igrati po njihovim pravilima.

-Ok, a što je sa ljubavi?
-Kako misliš što je sa ljubavi?
-Život ti je niz serijski povezanih ljubavnih krahova i loših veza.
-Aha, to ti samo misliš! ... Dobro, u pravu si, ali gledaj. Iako sam negdje trebao odustati a ne biti šupendara, to je iskustvo koje moraš proći. Da nisam to napravio prije, sigurno bi kasnije. Da nisam drvio u svojim mazohističnim „gdje je sad ona“ stanjima ne bi naučio koliko je uzaludno dizati oltar vlastitoj tužnoj sudbi.
Shvaćaš li sada? Te stvari možda jesu prošle ali morao sam ih doživjeti, da bi ja bio ovo što jesam.

-A zadovoljan si sa onim što jesi?
Paaaa, uvijek može bolje., počeo sam se izvlačiti.

-Možda jednostavno nisi dovoljno dobar. Možda si trebao biti bolji, drugačiji, netko drugi..
-Možda sam se trebao spotaknuti i ubiti kad smo planinarili ha?

Šutila je. Ponovo je otvorila svoj prekrasni oralni otvor ali sam je preduhitrio.

-Ovako stvari stoje. Mogao sam promjeniti stvari, događaje, sudbinu, jebem mu mogao sam sve ako ćemo tako. Mogao sam biti bogatiji da sam se više trudio. Mogao sam ševiti onu slovenku na ljetovanju da sam samo odlučio da me boli kurac za sve ali tad sam imao druge ideje na pameti. Mogao sam izmlatiti onu dvojicu idiota koji su me „šaketali“ s leđa, ali prijatelj mi je bio na tlu i smatrao sam da je par udaraca po mojoj glavi manje vrijedilo od njegovih iznogetanih bubrega.

Mogao sam sačuvati ono malo dostojanstva kad me jedna cura vozala i koristila za cuddlebitch seanse dok njenog dečka nije bilo u gradu. Ali morao sam naučiti kakvi sve ljudi mogu biti i što je važnije, kakav ja mogu biti kad mi se isti umiješaju u život.

Mogao sam shvatiti koliko je bahato i glupo narugati se na račun kolege iz osnovne koji radi kao vodoinstalater. Ali morao sam se naučiti poniznosti i upoznati stvarnost naše zemlje i poštenih ljudi koji zarađuju za kruh.

Mogao sam više razgovarati sa tetom A., ali jednostavno nisam to smatrao prioritetom. Sad kad je više nema, shvaćam kako smo prolazni i ništavni i kako još samo dvije tri riječi razgovora koji se mogao dogoditi znače više od svih obveza i dogovora.

Mogao sam mnogo toga napraviti, ali to onda više ne bi bio ja. Kao što mi je jedan mudar čovjek jednom rekao: "Izgubio sam ženu. Bilo je to najboljnije iskustvo u mom životu. Ali zahvaljujući svim problemima i teškim životnim situacijama preživio sam i ovo. Sve te stvari koje sam mislio izbjeći, su me stvorile ovakvog, kako bi mogao jednog dana preživjeti ovo."

Koliko god mi se ponekad čini da bi htio mijenjati stvari, na kraju ipak ostanem pri onoj, stvari su se dogodile upravo tako kako bi ja mogao biti ovo što sam danas. Možda je glupo, možda je nepraktično, ali to sam samo ja.


Moja prekrasna halucinacija me gledala neko vrijeme i smješkala se. Nisam više mogao držati otvorene oči. Prije nego sam utonuo u san, nešto mi je rekla, nešto nerazgovjetno, nikad se nisam uspio sjetiti što je rekla, samo znam da nije bilo podrugujuće, već toplo i suosječajno.

(ispričavam se zbog dužine, nisam znao što bi skratio)

[Madamoiselle]

Uvridilo me smrtno šta si me vara s drugom,
Natirala sam te da patiš
A onda sam zažalila
Jer ne mogu pobić dok mi radiš sranja
Više nisam ljuta, samo se sramim
I ne govorim nikom da sam se zapetljala
I selim a ti i dalje dolaziš
I nadam se da će proć, ali ne prolazi
I ne prestaje, a onda te noći sve staje!
I sram prestaje, a budi se bijes
Ruku na mene nitko ne diže
Povlačim crtu i bijes me vodi
Torcida voli žene, bar sam pametnija od tebe :2up:

Nije ego nešto da se slavi
Nije mozak nešto s čim se igra
Neću na prevaru da me se voli
Umorna od borbe, umorna od sranja
Želim samo malo sanjat
I odmorit u rukama novim
Bez borbe i straha da me previše ne zavoli

Ali ostajem sama u snovima svojim
Pitam se jesam li hrabra ili samo jadna
Ali odgovora nema, još sam mlada
Greške se rade, ne govori što te muči
Nadaj se da netko će doći
Dosta mi je borbe, želim samo sanjat
I pričat s nekim koga se ne bojim

I onda prepoznam zaljubljene oči
I mislim da sanjam jer ne može bit java
Svo to vrime nisam bila sama
Ali nisam znala
Boj se sebe kad nemaš koga drugog
Pogriješila si jednom, valjda češ opet
I sve bude onako kako se bojiš
I greške se ponove jer samo sam mlada

I ostajem pri svom i nekom tko nikad nije bio moj
I ostajem sama sa snovima svojim
Ne znajuć dali sam jaka ili samo jadna
I napokon shvačam da nema pomaka

Odlazim a Bog me prati
I kao da se smije daje mi još jedan test
I prođem ga s anđelom svojim
Što bio je mali ali bio je peh
I ne znajuć dali sam plaha ili samo mlada
Shvaćam da ostajem sama

A borba se vodi i ne prestaje dugo
I sve se vrti s kajanjem i tugom
I nigdje očiju mojih i nekog koga znam
Samo kajanje jer ni samu sebe više ne poznam

I prođe vrijeme
Dogodi se svašta
A kao da jedna je rana uvijek sviježa
I onda vidim one iste oči zaljubljene
I čujem: Hej, šta je bilo bilo je
Jaka si, ali bila si mlada
A tvoja snaga je ono čemu sam se uvik nada
Oprosti mi na svemu
Oprosti šta si bila sama.
U redu je kažem,
Bila sam mlada...

[Linija]

Situacija nas prikuje par puta godišnje da moramo bit zajedno negdje.
Upuštamo se u beskrajne šetnje. Sjaje nam se oči ko vukovima. Mišići nas bole od smijeha. Kažemo milion riječi u minuti. Smijemo se vlastitim naglascima i razlikama.
Previše nam je intimno zvati se imenom. Neprijatno mi ga je zvati imenom, nekako previše.
"Hej, dodaj mi so".
Kad bi me zvao imenom, počešala bih se i pobjegla.
Svi primjećuju šta se dešava između nas, i mi primjećujemo, al haj stisni govno pa reci.
Žalim to nemam nikakav kontakt s njim, ništa. Ono, nikad jedno drugo nismo pitali za broj, adresu, mejl. Išta. Žalim što je i on podjednako retardiran.

Sljedeći put kad se vidimo, želim da mi istetovira kontakt informacije na dupetu. Prije pozdrava, čim ga vidim.

[Bastrado]

Još jedna večera. Ona službena kada svi sjednu za stol i gledaju novu epizodu Šeherezade. Dobro, svi osim mene jer ja imam tu neopisivu nesreću pa uvijek ostanem zakinut za taj velebni trenutak obiteljskog zajedništva. Leđima odsutan od već pomalo trulog LCD ekrana. Stari sada pati za LED-om. Uglavnom, zadubljen u promatranje oslikane Švicarske na domaćem kruhu dok istodobno jedem juhu čim brže kako bi i ostale sirovine pojeo te netragom nestao u svoj kutak sobe i stigao pogledati 1 protiv 100.
-"I?"-pita stari.
Kurca ne čujem dok brojim rupice na kruhu.
-"Bastrade otac te je nešto pitao"-veli stara.
-"A?! Nisam čuo. Šta?"-odgovaram reda radi.
Onaj duboki uzdah prije nego se će se sva politička elita posramiti govora, -"Pitao sam te iii, šta kažeš?"-kaže stari dok aristokratski srče juhicu.
-"Molim?"-i dalje pojma nemam o čemu je riječ.
-"Dobro šta ja moram sve objašnjavati. Pitao sam te jesam li bio u pravu?"
-"U svezi?"
-"U svezi toga što si si studirao jednu godinu više i što ti studij novinarstva nije bio pametan izbor, a nisi slušao kad sam ti govorio da studiraš informatiku!"
"Oče, ukoliko će tebe to usrećiti da u pravu si bio! Ali moj izbor su moje greške i ja ću ih živjeti, ne ti!"-već pomalo žurim sa mesinom da izbjegnem već poznati Napoleonov govor.
"Ali bitno da sam ja sam morao financirati tvoje školovanje!"-poznati odgovor.
"Da, da naravno!"-odlazim.
I tako piljim ja u ekran u svojoj sobi dok Tarik broji koliko ljudi nije znalo odgovor. Koja jebena dosada. Zaboravio sam oprati čvalje. A lijen sam otići do vecea. Ali budem kasnije, ionako sam ovo sad izmislio povodom ove štorije pošto perem samo dva puta dnevno. Sad buljim u strop i naravno, panični napadaj analize dolazi.
Imam 25 godina. Nezaposlen sam. A i nemam neke volje tražiti posao kad nitko ne odgovara na moje molbe koje bezvoljno šaljem. Završio sam kurčevi studij koji vrijedi manje nego vece papir jer s njime barem obrišeš guzicu poslije sranja. Ovo ne može niti to. Vjerojatno bi se i porezao pa bi starcima morao objašnjavati da to što su mi bokserice pozadi krvave nije od toga da me netko silovao ili da mi govno razvalilo hemeoride.
Kada bi pitali pticu samicu zašto je vesela sigurno bi rekla pa pogledajte Bastrada i koliko se puta seli, ja sam barem na mjestu. Po tko zna koji puta sam se preselio, eto sad na Primorje i ono stvarno mi se više i neda upoznavati novu ekipu. Izdrži se, imam ovdje baku i djeda, bratića kojega sam vidio kad sam došao i tetku i malu sestričnu. Ima dvije godine i puna je ljubavi. Pogotovo kad mi pokaže srednji prst. Bahata je. Nedavno sam prekinuo dugogodišnju vezu. Sad soliram. A ponekad čeznem da imam "nekoga", a opet ne reda radi. Koja jebena tlaka.
Idem bolje drkati po računaru iako znam da će mi svi ti forumi, stranice i pizde materine dosaditi nakon 10 minuta jer sam od cijelog interneta napizdio baš na to a jebeno mi se neda. Otvaram photoshop i učitavam svoju sliku iako se žešće mrzim vidjeti na slikama jer nisam fotogeničan. Ajde barem neka korist od tečaja za web dizajn pa znam koristiti te jebene alate iako sam to mogao i samostalno izučiti ali sam lijen. Izrezujem svoj obris u okolini ove tuge i čemera. Ukucam u gugl: drugačiji život. Izbaci mi neku kurčevu seriju ili film, šta god već. Oukej, proći će. Izbacim nekog lika sa onim stilomiz sedamdesetih i ubacim sebe. Takoc. Nju lajf. Nema tuge i čemera. Gasim sve i odem spavati.
Barem sam mislio. Ono stvarno mislio da sam se riješio te jebene nesanice. Luđakinje koju treba zaklati i zabraniti joj pristup na barem 1000 kilometara. Ono da je policija u Neumu pritvori dok se ja skijam na Alpama. Iako mrzim skijanje i zimu jer mi je to bljak. I uglavnom čujem glas u glavi. A nisam lud. Barem mislim da nisam, onlajn testovi iz trećeg pokušaja su dokazali tu tvrdnju. Veli taj glas: "Da, sve je to u kurcu, budućnost nikakva ali da sve nestane, ono baš sve i rodiš se u nekakvoj plemićkoj pripizdini u kišnom Berlinu ili vile nekog glumačkog para podno natpisa Holivud, bili upoznao sve te poznanike, imao djetinjstvo koje ništa ne može zamijeniti, proživio divne godine sa bivšom, vidio Korčule, išao na Hajduka, zajebavao se u najlegendarnijem razredu srednjih škola. Ikad. I sve te suze koje si kao mekušac-emotivac puštao i boli koje si osjećao, sanjarski neostvareni snovi, neuspjeli pokušaji da promijeniš društvo, sve i svašta. To si ti. Da, ti. I bilo ti je lijepo. Ne seruckaj, nego se jebeno trgni."
"Daj odjebi i pusti me da spavam"-velim ja.
Ista scena sutra. Opet Šeherezada. Opet juha i Švicarac.
"I, stari o čemu je riječ u toj Šeherezadi?"-pitam ja.

[Bankina]

... da mi se vratit u bile dvore ditinstva mog, s očima put neba, sa srcem ča vreba, pa se opet vratit živote moj ...

Kako pjesma kaze, da mi se vratit, e bas bi se tamo vratio, u djetinjstvo tj. u ranu mladost, u pubertetsko vrijeme, kad sam jos gledao s ocima put neba!

Tu me bolila briga za sve, nisam previse razmisljao, radio sam sve instinktivno kako bi mi doslo, bilo je svega i sve je bilo nevino. Tu upoznah svoju prvu ljubav, nesretnu i neuzvracenu, samo tad to nisam znao, tad je bila samo jedna zgodna cura kojoj sam se ja dopao a meni je bilo vise do zezancije nego do cura i tako je napustih, rekoh joj da mi se neda, kasnije sam tek shvatio kakvu glupost sam ucinio jer imala je potencijala, velikog potencijala. Danas mi je odlicna prijateljica, volim je, al na drugi nacin, a i nisam vise ni ja ni ona ono sta smo tada bili. Tu bi mjenjao moj odnos tada prema njoj, potrudio bi se, pa ako ista nikad nebi pomislio sta bi bilo kad bi bilo ...

Mjenjao bi sebe komplet od neke svoje 16 do 22 godine, toliku ljencinu i stetocinu za samog sebe svijet nije vidio, u tih 6 godina sam uspio sjebat sve sta se dalo, sjebo sam skolu, sjebo sam jedinu stvar koja mi i dan danas pruza zadovoljstvo a to je treniranje nogometa, bar sam to mogao gurat kad vec skolu nisam htjeo, sjebo sam sam sebe, jeo sam droge, dilao sam, zavrsio na jebenom savjetovalistu godinu dana, cak mi ni tamo zenskica nije uspjela pomoc, lagao sam ju, lagao sam ju dosta, sad mi zao
Ni zenske me nisu zanimale tj. racunao sam da nisam nis posebno pa sta imam trazit uopce od njih, pa se nisam ni trudio, uvijek su one bile za nekog drugog a nikad za mene, bilo je lakse bit pijan ili nadrogiran nego bit mudonja, danas mi zao

Uvijek sam isao u tih 6 godina linijom lakseg otpora, nisam morao niti sam trebao al jbg, bilo je lakse, to bi promjenio u trenu, tu svoju pickastu stranu koja je znala lajat kad netreba a kad treba se za sebe zauzet je sutila...

Mijenjao bi neka gazenja po sebi, koja su ostavila trag, pa tako danas na svaki znak nervoze meni se dlanovi znoje, sta me cini jos vise sramezljivim, a inace nisam takav po prirodi

Neznam dal bi mjenjao zadnju godinu dana, tu sam bio povrijeden jako no opet to je iskustvo i napokon sam pokrenuo svoju glupu guzicu i odlucio tu liniju lakseg otpora odjebat... mislim da ipak nebi!

Mjenjao bi da, svasta iz svoje proslosti, skolu bi sredio, nekih ekipa bi se klonio a prema nekim curama bi trcao umjesto da sam isao u suprotnom smijeru ...

Pitanje je zapravo dal bi to od mene napravilo sretniju osobu, dal bi nakraju ispao isti, bolji ili gori, samo to je pitanje, jel sebi se ja zapravo i svidam sada, nisam savrsen ni malo al svjestan sam sebe i svega ovog gore nabrojanoga, a i nekad mi se cini da je lakse promjeniti citav svijet, nego samoga sebe!

Valjda sam pogodio bit teme

[Pangaea]

Ne čuvaj toliko pizdu,
Jer pizda sapun nije,
Popij koju pivu,
Ljepše je kad se pije.

[MeInWonderland]

Nekad sam voljela pisati. Ja sam od onih koji vode dnevnike, pišu pisma, poeziju, sve, samo za sebe. Danas više ne pišem. Ni ne crtam.
Odrasla sam, kažu. Shvatila da snovi uvijek ostaju samo snovi i da život nije maštarija.

A ja volim svoje maštarije, volim svijet koji stvorim navečer kad legnem u krevet i pričam si priču za laku noć.
Ta priča je moj život. Kakav bi on bio da nema pakla koji zovem mojim, da nema ružičastih naočala kojima bojim svijet oko sebe jer je, jednostavno, tako lakše.

I sad pišem pismo. Ne Vama. Sebi ga pišem da bi bilo lakše. Ne navlačim ružičaste naočale kojima bojim svijet, ne tražim krivca u drugima već jednostavno priznajem ono što je najteže priznati. Greške.
Volim lagati da ne bih nikada ništa mijenjala. Učim iz života, učim iz svojih grešaka, učim iz svakog iskustva.
I lažem. Ja sam od onih koji bi voljeli učiti na tuđim pogreškama. Od onih sam koji bi voljeli i na svojima naučiti nešto, od prve. No nisam ta.
Ponavljam greške i navečer pričam priču za laku noć u kojoj se one ne događaju.

Imala sam najviše snova od svih. Najviše želja i mogućnosti za ostvarivanje. Nisam ih iskoristila. Lažem da mi nije žao.

Razmaženo sam derište. Jedinica kojoj je sve bilo ponuđeno na pladnju. To bih mijenjala. Nikada se ni za što sama nisam trebala boriti. A nisam niti mogla jer sam se borila sa paklom kojeg zovem mojim. Nije Vam jasno što čini taj pakao? Ponekad nije ni meni.
"Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način."
No, skrenula sam s teme. To je nešto što nisam u mogućnosti promijeniti. Iako negdje ispod svakog razuma čuči to "zašto baš ja, zašto baš mi, zašto baš...".

Mijenjala bih svoju nesposobnost. Nesposobna sam postaviti se iznad dane mi situacije, uzeti život u svoje ruke i pakao koji zovem mojim preimenovati u... U što?
Za svoje sam greške krivila njih. Bila sam dijete. I krivila sam njih. I zajebala sve što sam mogla. Zajebala. Nema druge riječi.
Pet godina kasnije, pokušavam ispraviti brdo pogrešnih odluka.
Pogrešna škola, iz inata; pogrešan fax, samo zato što je bio daleko od pakla koji zovem mojim; dizanje ruku od faxa, jer nisam sposobna uzeti život u svoje ruke. Ne još.
Pet godina kasnije to je jedino što želim. Jesam li odrasla? Ili?

Pogrešni ljudi oko mene. Volim reći da su me oblikovali. Jesu. U nešto što zapravo niti ne želim biti.
Pogrešne ljubavi. I one su me oblikovale. U ono što ne želim biti.
Nisam imala iskustva koja sad imam, nisam niti znala bolje. Sada znam. I što radim s tim? Mijenjam li išta?
Pokušavam.

Don Quijote sam. I sama sam svoje vjetrenjače postavila ovdje gdje jesu.
Mijenjam svoje vjetrenjače za tuđe proživljene snove. Svoje još nisam proživjela.
Nikada nije kasno. Nikada!!! Moram vjerovati u to.

Uvijek su zidovi oko mene bili visoki, no nikada kao sad. Pogrešni ljudi su ih preskakali i dodavali nove visine. I sad se pretvaram u ono što nisam.
I molim Boga da me blagoslovi nekim tko skače dovoljno visoko i tko će razumjeti. Jer ja više ne razumijem.
Mijenjam svoje zidove za bijelu ogradicu koja okružuje kućicu u cvijeću, sretnu obitelj s bijelim psom, i osmijehe, brdo osmijeha.

I Vi me pitate bih li mijenjala išta? Ne bih. Lažem.
Ili ne lažem?

Pogledam li se u ogledalo ujutro i budem li sretna što sam ovdje? Ne.
Pogledam se u ogledalo i vidim da nisam tamo gdje bih trebala biti.
Iz tog razloga navečer, kad legnem u krevet, pričam priču za laku noć, i čvrsto vjerujem u nju jer je to ono što sada imam, a prije nisam imala.
Vjerujem da se želje ostvaruju ukoliko ih dovoljno snažno poželimo. I borimo se za svoje snove, za svoje ljubavi, za one prave stvari za koje će pogrešni ljudi reći da su pogrešne.
Mijenjam svoju djetinju naivnost za tuđu snagu i hrabrost. Nedostaju mi.

Uskoro će rođendan. Mrzim rođendane.
Uvijek potajice plačem sa onim smiješnim šeširićem na glavi i punom prostorijom ljudi, što pravih, što pogrešnih.
Sretan ti rođendan. Još jedna je godina iza tebe u kojoj nisi napravila ono što si željela.

Ovo godine će plač biti tiši. Jer sam odrasla i mijenjam sebe. Ne mijenjam njih jer oni to niti ne znaju. Mijenjam sebe i vjerujem u svoje snove, uzimam život u svoje ruke i lagano se udaljavam od pakla koji zovem mojim da bih stvorila ono što mi treba.

Sada Vama ovdje obećajem da iduće godine suza neće biti.
Obećajem da ću promijeniti ono s čim se ne želim suočiti, ono od čega bježim.
Obećajem da će ovaj život imati smisla, obećajem da će biti još pogrešaka, još pogrešnih ljudi, još pogrešnih odluka, ali kada se dese, neću za njih kriviti druge. Pogledat ću se u ogledalo i biti sretna što sam ovdje. I obećajem da će ovdje biti tamo gdje sam ja ono što želim biti, a ne što su pogrešni ljudi i situacije stvorili.
Obećajem Vam.

[isadora w.]

sutra mi je rođendan.
23.

obljetnice svega i svačega obično rezultiraju brzopoteznom rekapitulacijom, zbrajanjem i oduzimanjem što je vrijedilo, a gdje si sjebao motku.
i tek tako, najednom, nisi više dijete i ne pušeš svijećice sa torte nego ispijaš jednu za drugom i bacaš prazne kutije cigareta.
nisi dijete i pred tobom je tmuran neki svijet odraslih u koji bi se valjalo uklopiti.
naći posao.
ukalupiti se.
brinuti se za druge jer "ti nisi više mala".

čudno, zato što se uglavnom osjećam kao da jesam.
dijete koje bi trebalo zbrinuti.
i kojem treba oslonac, sigurnosna mreža u koju može upasti kad se sve sruši.

kada bih mogla mijenjati bilo što u svom životu, ne bih mijenjala svoje greške.
krivi odabiri ljudi, krivo izrečene rečenice i krivi smjerovi u konačnici su rezultirali sa mnogo toga dobrog.
zanemarila bih i loš odabir faksa, jer sam birala srcem.
pa eto, neka mi je barem srce na mjestu kada već novčanik nije.

jedina stvar koju bih mijenjala, mama, jest da možeš sutra biti sa mnom i ispeći mi neku lošu tortu jer su ti kolači uvijek katastrofa.
mijenjala bih cijeli svijet za ovo što nam se dogodilo.
i svih ovih 11 godina vratila bih onome tko ih je tako posložio i pokazala mu srednji prst.

sjećaš li se mog prvog razreda osnovne?
onoga kad nas je učitelj pitao što je najvažnija stvar na svijetu?
jedino ja sam rekla "zdravlje" i pogodila, oh, kako sam bila ponosna na sebe i šepirila sam se danima.
da je barem na tome ostalo i da barem nismo naučili na teži način.

falit ćeš mi sutra, kao i svake godine.
nešto kasnije, kada ispušim do kraja (znam da ne voliš kad pušim i da sam ti smiješna), nazvat ću te.
možda ni ne znaš koji je datum, ali nazvat ću te danas i nazvat ću te sutra da mi čestitaš i kažeš kako sam stara.

samo nemoj biti tužna.

[lilena]

Vidim tugu i strah u tvojim lijepim mutnim očima,
utapam se u tom moru samoće i čežnje,
tvoja me bol proždire...
Sjećam se iskri u tvojim zjenicama,
Sjećam se da si imala zvijezde u njima... Ne volim te!
Poznajem svaki djelić tvoga lica i postanak svake bore.
Pamtim put kojim klize tvoje suze,
i znam njihov okus... Već odavno te ne volim!
Znam tvoju šarenu dušu i svaki končić njenog tkanja.
Osjećam s tobom svaki njen krik i svaki uzdah...
Zašto te ne volim?
Poznajem tvoje toplo srce, znam kojim tonovima svira,
i svaku ranu koja ga peče i svaki ožiljak koji svrbi...
O, zašto te ne volim?

Hajde drago biće, pogledaj me i prepoznaj me, osjeti da te trebam!
Zašto me ne voliš?
Molim te, sjeti me se, pronađi me i izvuci me!
O Bože, pa zašto me ne voliš?
Hajde, zagledaj se u mene i zaljubi se! Želim te voljeti, preklinjem te, voli me...
Da i ja tebe volim.

[lycantrophy]

Nedavno sam bio u svojemu gradu. Traume i užasi na svakome ćošku. Sve je na istome mjestu, čak i ogromna rupetina od granate u zidu zgrade kraj autobusnog kolodvora; koja je trebala biti sanirana još onomad, u predizborno vrijeme prije desetak godina.

Tužan je moj grad zimi. Presječen tim ulicama koje pamte bolja vremena. Nekada su se rijeke ljudi slijevale njima, a sva lica bila su poznata. Gradska pivnica u kojoj smo znali krasti pivo i žetone za biljar pretvorila se u ogromni narodnjački plesnjak, a tržnica na kojoj se nekada okupljao gradski šljam siva je i pusta. Poput kipa Majke Božje (gle MB) stajao sam tamo sa litrom brendija i očekivao suhi busen trave nošen prerijskim vjetrom; kao u vesternima. U malobrojnim bircevima koji nisu onečišćeni prekograničnim hitovima, neki novi klinci isfuravaju naše stare šeme, pričaju naše priče.

Nedugo zatim. Sreo sam prvu poznatu osobu. Ni manje ni više nego Velju, starog školskog prijatelja. Zajedno smo bježali sa nastave u jednu od onih rupetina, birtija u kojima se okupljaju umirovljenici kako bi se zarakijali i na slijedeći sat došli mrtvi pijani; barili pičke istom gitarom; zapili novce od moje alimentacije pa se cijeli mjesec prehranjivali pljačkanjem tuđih povrtnjaka; krali dresove školskog rukometnog tima kako bi ih preko noći natrpali slamom, nabili na kolčeve i zabili u zemlju pred školom jer smo pijani mislili da će to jebeno bit fora; putovali u svemir; zabili prvu zastavu na Mjesec; jebali Pamelu Anderson. Sve smo. Baš sve.

Trebalo je par sekundi praznoga hoda da u polumraku razaznam obrise poznatog lica. Kako to obično ide, pozdravimo se i zadovoljni što se vidimo zaputimo na pivu. Počeli smo razgovarati i onda sam skužio da nešto ne štima.
A: Nisam te vidio pun kurac. Fakat predugo. Šta ima?
B: Tajana je opet trudna, to nam je treće. Vidio si drugo dvoje?
A: Ne, nisam. Stao sam kod onoga jednoga sa haube Juga. (retardirani poluosmijeh)
B: Jebiga. To vjenčanje je ispalo puni pogodak. Tajana je zapravo krasna osoba.
B: Moraš, krasni su. Baš SMO se neki dan pitali što je sa tobom.
B: Znaš, mogao bi sutra doći na ručak. KUHAMO čobanac.
Razgovor se nastavio tim tokom. Tada sam shvatio da ja tog čovjeka više jebeno ne poznajem. Iscrpili smo sve teme i razišli se. Neko vrijeme sam sjedio na rubu pločnika sa onim brendijem i ispijao gutljaj po gutljaj prebirući po mentalnim ladicama; izvlačeći uspomene, jednu po jednu. Mrzim kad si to radim. Jedi kurac jebeni Likane, govno retardirano.

Nešto vremena kasnije, sjedio sam tako sa starim znancem u prostoriji ispunjenoj duhanskom magluštinom koja se inhibirajući sve mentalne procese uvlačila u teksturu tkanine, kožu; očekivao sam nekoga tko će iskočiti odnekud i reći da je to sve jeftini remake filma sa Humphreyem Bogartom i posrnulom monokromatskom djevom. Umjesto toga, dobio sam dim lošeg skanka i tapšanje po leđima popraćeno riječima “drago mi je što si došao prijatelju”. Kakav užas. Što god ljudi rekli; život je razroka kurva i taman kad misliš da ćeš dobiti ionako preplaćeno pušenje, ugrize te za jaja i ostavi da krvariš.


Koji dio bih mijenjao? Ne bih ništa. Ali kako jebemu boga, kad je očito da neko sranje fali. Svi rade neki kurac sa svojim životom; imaju karijere, djecu, obitelj, a ja se ovdje preseravam na forumu, u dva. Jedem hladni mesni narezak vilicom i gutam vlastita govna. Jebenu galaksiju, eto kaj.

[silly_lovefool]

Uvijek sam prijateljima postavljala pitanje, kad bih došla u neku filozofsku dimenziju: da možete vratiti vrijeme, koje biste postupke ili situacije promijenili??


Samu sebe, do ovog trenutka to nikad nisam upitala, jer nisam smatrala to tako bitnim za svoj opstanak....ili možda jednostavno nisam imala dovoljno hrabrosti pogledati unatrag i vidjeti da JESAM griješila i da NISAM savršena.
(wooow, koje otkriće...)

Dvije stvari bih voljela da sam ranije razumjela i naučila kontrolirati.
Prva je moja pretjerana zaljubljivost koja me u nekim fazama života dovodila do ludila i neizmjerne količine suza, isplakanih skoro pa ni za što. Druga je moja eksplozivnost, koja je povezana nekako sa prvim, jer su opet u pitanju emocije, ali tako isto usko vezana sa strpljivošću, ili kod mene nestrpljivošću. Voljela bih da sam u nekim situacijama znala kada trebam samo zašutjeti i čuti što druga strana želi reći, a ne bit cijelo vrijeme usmjerena samo na svoju bol i svoj debeli ego.

Voljela bih da nisam olako ispustila neka prijateljstva zbog trenutnih situacija koje su me proganjale ili zbog svoje nesposobnosti da se riješim nekih loših navika ponašanja. Kao na primjer, kad ne bih uspjela dobiti što sam htjela ili što bih očekivala od same sebe da ću postići, toliko bih bila mrzovoljna i zavidna da sam u tom trenutku mogla osobi koja kaže jednu krivu riječ iščupati grkljan.

Sad kad razmišljam, shvaćam da sam zbog dosta velikog straha i nesigurnosti u prošlosti postala naizgled dosta otvorena osoba, koja je uistinu jako zatvorena. tj. u nekim situacijama, jednostavno ne dopuštam da mi itko pomogne ili priđe, tj. naučila sam se samozacijeljivati i liječiti se u izolaciji svog uma.

Nekada dođem do zaključaka, da nisam takva bila prije, ne bih sada bila ovakva. (Vrlo dubokoumno, šta ću ti pričati.) Ali istina je da svi možemo postati bolji od onoga što jesmo u ovom trenutku.

(Čovjek sam po sebi nije ništa. On je samo beskrajna mogućnost. Ali on je beskrajno odgovoran za tu mogućnost. ALBERT CAMUS)


Ne znam. Da nisam toliko patila i bila izložena nekim stvarima, moje razumijevanje svijeta, a i sebe same ne bi bilo na ovom stupnju na kojem je trenutno. Svi događaji koje sam doživjela su na mene ostavili utjecaj i izgradili me kao osobu, kakvu-takvu. Da nisam osjetila kako je to biti odbačen ili kako je to nekoga povrijediti, pa se pokajati zbog svoje hladnoće, kako je to biti potpuno sam u nekom vremenskom periodu, prepušten sam sebi, kada crpiš energiju iz nekih nejasnih izvora, iz volje za životom, iz samog postojanja...sve bi bilo uzalud...

Samo razmišljanje da ja nemam smisla živjeti i da je sve ovo bezveze što radim me godinu dana snažno držalo, nikad nisam toliko izgubila pozitivnu misao kao tada. Mislila sam da ne pripadam nigdje i da bih trebala završit to mučenje. Sav napor, da uspostavim normalan odnos same sebe i novog života, naučiti da nisu svi ljudi dobri i iskreni, i postati opreznija i ne vjerovati svakome odmah, te davati srce tek tako. Nisam ništa od toga shvaćala u početku i u jednom razdoblju sam zaboravila razgovarati sama sa sobom. Zaboravila sam si reći utješnu riječ. Nego sam nastavila slušati SVE OSTALE i opasno griješiti iz dana u dan. Nikad se nisam osjećala više izgubljeno nego tada. Nikad!! Njihove riječi su plutale rijekama mojih sivih vijuga, a ja sam bila zarobljena ispod. Ni tu ni tamo...negdje između svakog postojanja i smrti...u limbu koji nije bio dno, nego samo nemoć, i nemogućnost da se situacija popravi.


Neizvjesnost! Voljela bih da me nije toliko mučila i da sam malo ležernije i opuštenije shvaćala neke stvari.

Možda me dugo vremena bilo strah riskirati, strah raditi nešto što tako snažno priželjkujem. Ali na hrabrima svijet ostaje i to sam shvatila u kratko razdoblje.
Ako ne djeluješ kada ti onaj glasić kaže: UČINI TO SILLY, UČINI TO SADA, NE BUDI GLUPA!! Jedina stvar od nikakve akcije u tom trenutku je naknadno kajanje i još veća nesigurnost. Nema smisla ne bit hrabar i probijat led svako malo.

U godinu dana čovjek puno nauči, čak i odraste jednim dijelom sebe. Proces mijenjanja samog sebe traje jako dugo...traje cijeli život...i to je ono što je stalno. (slično reče jednom jedan filozof... )

Te promijene su male, ali dovoljne velike da u jednom trenutku više ne budeš nestrpljiv, zavidan, eksplozivan i nesiguran...male stvari usrećuju čovjeka, mali koraci čine čovjeka!

Eto! To bi bilo ukratko...uživajte!

[plavi-safir]

Rat,kojeg je izmislio nekad neki narod ili vodja..ja bi mjenjala da ne postoji.
Jer,kad i stane,ipak traje.Kroz desetljeca trauma u ljudima,djeci.Ranama,koje se otvore i ostacima granata koje cure.
Mrznji koja je nacionalna i kao sjeme se sije.
Mjenjala bi da sve bude samo,jedino mir.
Bolesti,ne voli ih nitko.Ubijaju ne samo tjelo,vec dusu i ljude oko bolesti.Patnja,rane,infuzije,ljekovi,miris med.tekucina.Onkologija.Djecija onkologija.Aids.Neimastima.Molitve.
Mjenjala bi da umiremo od starosti.Bez bolesti.
Novac,zbog kojeg se dosulja nasilje,pohlepa,rat,bolest i sve ostale nesrece,vise nego srece..kako je novac ustvari vladar ove planete i vrhovnik svjeta koji odlucuje dal ce jedan Mario iz M.Gorice danas dobit 30l vode za cetveroclanu obitelj..da li ce netko slavan obrnut jos koji milijun..dal ce Egipcani imat mir..dal ce Obama imati za naoruzanje..
Dal cemo imati za kruh,vodu..mozda jednog dana novcem cemo kupovat zrak,naplatit i to..
Mjenjala bi novac,tu njegovu jakost koja odredjuje zivot kontinenata,ljudi,biljaka,zivotinja,gradjevina.
Eto,sto bi mjenjala.
Nisam miss,pa da zazelim mir u svjetu.
Bas me briga ako sam fulala temu,ovo mi dodje prvo od glave do ruke pa to i napisah.
Jer kad bi se mjenjalo ovo sto sam rekla,mjenjalo bi se toliko svjesti u ljudima.
Bila bi to rjeka,a ja kap u toj rjeci.
Nije li i sama recenica "kaj bi mjenjali?"ustvari poticaj da na tren zamislimo da smo dobi carobnjaci..
Pa makar samo u snu,masti ili na malom online mjestascu zvanom Forum!

[pbeatz]

Kratkocrtna životoopisija.


Šivot je slon iepote pok sjepo me on!
Ei šivote ždo me znađe ..
Zve zu m,oije botonule laĐeee
Jož me jetna ruK:a u znu tiraaa
tesanKa mi moija neta miraa.

:tripjuttuvođgo:



Kad sam se rodio dobio sam noge
da me tvojim živote cestama vode,
nebi imao oziljak na glavi da su me donijele rode,,
baš je mene morao doktorov nokat ogrebat,
koda je znao da za neki kurac će mu trebat.
od početka obiljezen krenuh u svijet,
mršav malen glup i blijed,,

Tata radi a mama se sa susjedom kreše dok ja kradem jabuke-
psi na mene reže.
Bježao sam al me pas prestigao, rukom sam jabuku obranio,
premalen da bi shvatio da on hoće pojest mene,,
E tad sam prvi put suzu uhvatio,
pred drugim bićem govno gaćama uhvatio.
Što je kasnije postalo ritual,,


Išao sam u školu i matematiku sam znao olovku sam na pod bacao da bi gledo pičku :frlj: top:dig:
Al pička profesor je imala gaće i znala da olovke na pod lete da se vide njene medžunožne konfete.
Svima u razredu digle se rakete, pokte ijepo drkovina opća u wcu škole sperme po podu more.
Direktor me tuko za uho pok mu mater iepo da ga sretnem ubio bi ga HiTTTT:

Imo sam i ja cura u školi dve sam cure imo jednoj sam davo sendvič a drugoj sise diro,
Debela Nela tesko je bilo znati jel sisa guzica il guzica sisa , tjero sam ju iza škole da gleda moja piša : zvrk: heeey:PIMPek!!!;

A moj je sendvič jela lijepa Ana uzela mi je novce i nekoliko banana i nije moju ljubav htjela otisla je drugom iz 8b jebemjoj mater kurva.
Sad ima troje djece i hoće me jebat a ja nedam svoj pimpek sam zaručijo drugoj Sveta je slatka: wrppppppppppppppp;

Tu sam došao do nekih zaključaka jer je to srednja škola, ista je ko osnovna al sa seksom i drogama, naučijo sam:


Vjeronauk: lijepo nas uči da kad smo sami da nas netko voli i da nas hoće ako budemo dobri a i ako nismo dobri da se sami tješimo da ce skuzit da nismo namjerno loši.. dobro dosao u trenutcima kada je čovjek mlad i radi sva govna govana i sam sebe opravdava i tješi da ce mu sveta nebeska sila oprostiti jer ako postoji ona jedina zna.. da radi govna.

Istina: kada netko ne skuzi da lažeš.

Kriterij: alibi.

Karakter: uporno izlaziti i raditi apsolutno nebitne stvari za svoj napredak.

Samopouzdanje: je ono kad se napušeš ko' gorila i ideš pred pičkom razbit nekog da ona ti pokaze sisu i da da ju pipkaš iza Akvarijusa.


Overdose: kad se ubijes toliko da kad nakon 5 dana dodjes doma stara rokče na vratima a ti ju čapaš za svinjsku njušku i pitaš: svinjo zasto rokčeš al samo zato jer je fakat bila svinjaretan BOŽiiiiiČČČČmama:
A ona zarokče i kaže odi sine spavat nisi ti kriv a tata te ubije remenom ko konja da upoznas svog Boga. :drkovitahalucinacijadobravibracija:


Kad škola prođeee, čizme uniforma i ćelava glava dođe, oziljakkk na suncu pečen a ja frulu negdje u pički matrinoj u čube mećem.
Čuvam strazu i gledam musko dupe dok se tusiram,drkam na sve sto autoklub donese, ŽVAČEM RAMBO KEKSE.
KAD SVI IDU NA VIKEND ja ostajem jer sam zločest bio, pijem pivu i nemam prijatelje pa mrzim vojsku i bjezim u grad kod Mate Parlova u birc.
Upoznam ''frenda'' koji ima heroin al ne ja mu kazem da sam fin pa mi ukrade mobitel i nisam se mogao javit curi i odjebe me. :đankifak:
Jebem slovenku u vodicama jer je mlada i glupa a ja dobro lažem , na Murteru negdje sa Marjanom Bašićem noge u more umačem.
Vratim nazad u vojarnu pretrazi me pas i podsjeti na oziljak koji mi je dao njegov brat, al nekako s godinama naucio sam ne previse srat.
Pred ''psima''.

Onda život donese rad pok ka iepo da ka iepo koga izmislio da mu jebo mater, rad je govno koje hoće život moj, moje mišiće i moj znoj.
Radim ko konj jer sam balavac i ne kuzim da me izrabljuju ko konja,smrknutog lica sutim i glumim noja,uvijek zabijem glavu u pod jer se bojim šefa.
(koji me jedino naučio da je 7ca tref slabija od 8mice trefa) :ništajebemtimater:

Radim radim radim umorim se padam u nesvjest dam otkaz ne mogu vise, stari me mrzi ja sam neradnik. :kurac:štasamsekojikuracrodiouopče:

Onda život donese ljubav koja mene hoće al hoće me kurac. Hoće moj sex i jebe se s drugim a ja nikojeg kurca ne kuzim,zašto jebe s drugim kad ja pimpek imam
koji radi, zasto meni ljubav sada srce vadi? :ZbuNJ: Suze kristove , alkohol i bol, kurvo sugava koji ti je kurac, oprostit ću ti ako hoćeš!
Oprostio sam joj pa me ona opet hoće nisam ipak dno koje nitko neće al ustvari pokazala mi da sam još veće smeće jer jos jedan kurac u svoja usta meće a nije moj ???????? oktejepo:
Jebemti mater najradje bi ti napravio na glavi pošten kroj, al nije to moj broj oprostit ću ti samo me uzmi al jebi drugog al mi prije reci da znam. :jebisesnjimnakrovuigledajtemjeseciizbisiokoanteno m:
Neće me više jer sam lud! Pa dobro ja sam lud jer sam ulagao svoj trud i nisam jebo drugu, kurva mi fali al je kraj. Kupio sam joj svašta i slikao mjjesec, sunce i nosio kurac za gablec na đob,pazijo ju o POŠE MOI.



Onda dođu neke ljubavi nove koje zasluzuju još bolje od one,al ja razjeban zivcan i lud ne jebem zivu silu i ne ulazem trud i ne znam kamo ni kud, pokusavam voljet al ljubav ne znam štaje :štajeljubav:

U to vrijeme imam novi đob i nisam naučio ništa na prvom pa me jebu mozak koji mislim da nemam jer sam do sad bio glup ko kurac i nema mi pomoći.
Ne mogu otvorit oči sljep sam ko šišmiš i ne kuzim nista, zivot me šamara ko zadnjeg konja, identitet mi ima klona, bolest.
Ako mislim prezivjet moram odluke donjet neke al nemam pojma koje, vrijeme leti, mjenja se dan i noć o jebemti mater vise dal će ovo mučenje ikad vise proć?

Godine su prosle ni sam ne znam kako, totalno krivi ljudi, krive odluke, sve krivo - krivo - krivo više mi se i ne pije pivo. JEBOMATER SANADER IVO.

ONDA DOĐE lijep život , moš mislit mater mu jebem, upoznas ljubav kurvu novu koja ti odreze jaja, vrat i nogu i pukne ti sve u glavi i okrene te naglavačke, vrijeme je da se pospremim u tačke odvezem na neko tiho mjesto,uzmem lopatu i zakopam, jer sam bezvrijedno govno koje moze sutat ko god kako hoče jer je to normalno.
Akoo kazes da nije normalno da te netko jebe proglase te ludim, postanes truba koja ne smije da trubi.
Al nekako vec ti bude dosta, bilo je dosta od sreće posta. Dogovor potpises sam sa sobom ovako vise ne moze i necu vise tako, u glavi sam doslovno posve omako što mi je donijelo neko dobro i sreću jer se dat vise nikom jebat necu.


I onda naučim:

Vjeronauk: vjerujem u sebe i ono sto zelim i samo tako osjecam se cijelim, za sve ostale sile nema cile mile.

Istina: reci ono što je pod cjenu toga da izgubis sve, jer ako i jednom odstupis od onoga sto znas da je tako i napravis kompromis u krivom trenutku, nema nazad.

Kriterij: odluciti sto je dobro za tebe i ne odstupati od svog kriterija ako si ista naučio na dosadasnjim greskama, birati ono sto znas da je dobro za tebe.. podvuci crtu.

Karakter: ici glavom kroz zid koliko god je puta potrebno, po cijenu toga da razbijes glavu na istom mjestu 50x , jednom ce zid popustiti.

Samopouzdanje: znati sto jesi i jasno to prezentirati, bez da ikad spustis pogled.

Overdose: kad te napuca zivot sa tonom mozgojebljivih govana i fino umreš te sam sebi puknes usta na usta,ozivis i ponovo se rodiš.


I onda dođe ljubav.. i ostane
I život postane lakši a jednako težak.
Iskustvo je neprocjenjivo .
Nebi mjenjao u zivotu one stvari koje su me dovele do onoga što sada znam.

[Čekkić]

Razmišljam o ovome i shvaćam moć selektivnog pamćenja.. Da, sjećam se. Ali u magli. Svaki gorak korak moj je obrambeni mehanizam pretvorio u slagalicu slika, osjećaja i razmišljanja razbacanih po najskrivenijim kutcima moje podsvjesti.. Ipak..

Kao klinac, bio sam faca.. Pametan ko Einstein i vrckav ko James Dean.. A onda sam jednog od najboljih frendova zabio u radijator. Ne znam koji razred. 2. ili 3. , možda čak i 1. Mozak ne žali znati. Bez brige, i danas mi je frend i ožiljak na obrvi mu super stoji, zapravo.. I ne bih to mijenjao. Ali to me prepalo. Previše. Ono što bih mijenjao, je to kako sam to shvatio.. Preozbiljno. Preodraslo. Ipak sam bio klinac, a gluposti se događaju.. Nakon toga nisam bio James Dean... Samo Einstein, a i to je s godinama postajalo sve relativnije...

5. razred, ili 6. Ne znam opet.. Bio je stariji, bio je jači.. Bio je kreten i zaslužio je.. Ali ja ga se nisam usudio mraknut po nosu da ga ne ozlijedim.. A mogao sam. I bilo bi mekše od radijatora.. Trebao sam.. Ali nisam.. (kunem se da mi ni na tren nije palo na pamet jel bi mi i on mogao vratit, izdržao bih to..) Pustio sam da me drži prikovanog kao nemoćnog papka dok su me dva razreda gledala.. Tu od Deana nije više bilo ni D.

7. razred. Nje se sjecam... Bila je tu negdje još od vrtića.. (imala je preslatki zeleni pogled i medenu kosu, obrašćiće i usne savršene u njihovoj umjerenosti..) I imali smo nešto.. Ne znam što, teško bi to danas bilo objasniti.. Bila je i mlađa.. Al što bih promijenio? Poljubio bih je.. Ooo kako bih je poljubio.. Ne bi bila prva, ne bi bila ni važna za godinu il dvije.. Al bila bi prva koju bih ljubio a da bi mi do nje stvarno bilo stalo.. I htio bih to sjećanje.. Zaslužila je to mjesto iako ga nikad nije dobila..

Srednja.. Naravno da su ovdje samo cure u pitanju.. Zar je itko sumnjao?

2 razred.. Ni dan danas ne razumijem što se točno dogodilo.. Koji mi je k..c bio i zašto sam to izveo na taj način.. Da, bi sam mlad i glup, ali to je moja stvarno WTF izvedba.. Grlio sam je te noći.. Milovao joj grudi koje bi se teško tako i moglo nazvati i osjećao srce koje se činilo tako blizu mom.. I drugi sam dan ganjao drugu.. Zašto, ne znam.. Još ni danas stvarno ne znam.. Al znam da je ona mene zauzvrat proganjala u snovima slijedećih pet godina, a ni java u nekim razdobljima nije bila puno bolja.. Što bih napravio? A što mislite? Ne moram vam sve crtat...

I nakon nekoliko godina grešaka koje ne žalim dolazimo, jebiga, do moje najveće greške i mog najvećeg uspjeha..

Rastavljen sam.. Upoznao sam je mlad.. Većina mog faksa nije prošla u griješnim užitcima i uživanju u greškama.. Prošla je s njom.. Bih li to mijenjao? Ne. (njen pospano paranoični pogled iz autobusa kad smo se prvi put ugledali ne bi moglo ništa zamijeniti).
Ipak su prijatelji, pivo i pljuga nadoknadili ono što je nedostajalo a ono što bi falilo da nje nije bilo u mom životu, ne bi nadoknadilo ništa..

Mislite da ću sad naširoko pričat o tome što bih sve mijenjao u našem zajedničkom životu? Neću.. Da ću bljezgarit kako sam je mogao zadržat na kraju? Nisam.. A pričat nemam što do pred godinu il dvije.. A onda se lomila utakmica.. Ne znam što bi bilo da sam reagirao drukčije, jel bi još uvijek bili skupa i hranili klinca, ili bi već odavno zaboravili na nas.. Nije ni bitno kako bi ispalo, ali ispalo bi bolje nego ovo..

A što bih mijenjao? Što bih bio? Onaj mali James Dean... Kojeg nije bilo ovdje da lupi šakom o stol, nabije šešir i odjuri u porscheu...

Sa curom, ili bez nje.. U budućnost ili u povijest..