Quote:
Torma kaže:
To je bila neka fuš bravica.
Cisto da ne bi ovdje dosao neki friski aparaticar i pomislio da bravice ispadaju i pucaju samo tako. Kriv je ortodont/ortodontsko ljepilo lose kvalitete.
|
A tako dakle. Hmm... Ortodontica mi je upravo postala sumnjiva.
Prošli put kad sam bio kod nje (to je posjet kojeg sam pobliže opisao u
ovom postu) dao sam joj bravicu koja mi je ispala, te je ona nastavila sa svojim poslom. Nešto je črčkala po njoj, palila je upaljačem itd., itd.
Što namjeravam napisati kasnije, zahtijeva od mene da pobliže opišem kako izgleda njena ortodoncija:
Naime, u sklopu Doma zdravlja je. Prva vrata s desne strane, kada se dolazi po puteljku kojim većina dolazi s parkirališta. Vrata su od neke smeđozlatne legure, sa dva velika stakla i ručkom koja je širine vrata, isto od gore spomenute legure. Prva stvar koju onaj koji prođe kroz ta vrata vidi su narančasta vrata, koja su zapravo kupanona kojom se služe sestra i ortodontica. No, ne vjerujem da bi itko pomislio da su to vrata kroz koja valja ići, jer se nakon prolaska kroz prva vrata, s lijeve strane nalaze identična vrata koja vode u čekaonicu. Čekaonica je mala prostorija, pretpostavljam da je 2×4. U jednom kutu nalaze se vrata, pokraj kojih je prostor za odlaganje uputnica, kartona, i bilo kakvih ostalih papira koje ljudi moraju ostaviti kako bi bili zabilježeni da su došli, napravljen od dvije okomite drvene površine koji se nalaze jedna ispod druge, a konstrukciju drže još dva paralelna komada drva koja su smještena okomito u usporedbi s gore spomenutim. Ali ne vjerujem da se tom konstrukcijom itko koristi, jer doktorica koja sad radi u ortodonciji ima puno manje pacijenata nego doktorica prije. Možda samo bolje raspoređuje pacijente, a možda ih doista ima manje. Uglavnom, sada sam uvijek prvi na redu, i uvijek kad izlazim ne vidim ikoga u čekaonici.
S druge strane čekaonice nalazi se blok stolaca, koji su povezani metalnom šipkom koja je zavarena ispod sjedišta; uz koji se nalazi stolac sa drvenom podlogom za sjedenje, i metalnom konstrukcijom; na kraju reda jedan, vrlo vjerojatno najjeftiniji model uredskog stolca koji se okreće.
Obično, kada ljudi ulaze u čekaonicu za sobom zalupe drugim vratima (neki uz to i prvim!), ali neki uopće ne lupaju, već se uredno sjednu i pročiste grlo, upale mobitel, razgovaraju ako su s kime i sl. kako bi ovi unutra znali da je netko uistinu došao i čeka. Ja obično odaberem ovo drugo, ali nekad i zalupim vratima - zavisi o raspoloženju, stvarno.
Kada primijete da si ušao, sestra je ta koja obično izađe, pozove te unutra i kaže da joj dadeš karton na koji ona upisuje kad si sljedeći put naručen.
Sad ću se vratiti prošlom posjetu, da uštedim riječi.
Kako to obično bude, sestra me pozvala unutra. Uđoh, dadoh joj karton i uputih se prema stolcu koji se nalazi negdje na sredini prostorije. Prije toga sam primijetio kako mi ortodontica na kraju prostorije, odmah desno nakon što se uđe sjedi sa stopalima na jednom malom stolcu i igra igricu na kakvom mobilnom uređaju.
Kad sam na stolcu, slijeva mogu vidjeti ormariće sa staklenim vratima u kojima su izložene keramičke replike zubiju pacijenata napravljene pomoću otisaka zubiju koje su pacijenti dali za prvi mobilni aparatić, bar pretpostavljam da je tako, jer su neki od zubiju doista grozni (Jesu, gospođe i gospodo porotnici! Uistinu jesu!).
Zdesna se nalaze ormarići u kojima stoje ortodontske potrepštine koje koristi doktorica (rukavice, upaljači, dijelovi aparatića i sl.). Uz njih je jedan umivaonik.
I tako, sjedim ja na stolcu i doktorica radi nešto na bravici koju joj dadoh. Najednom se okrene (pritom nisam vidio što je bilo sa bravicom), te krene u popravljanje mojega aparatića. Sve standardno, stavi mi vatu u usta (prošli je put uz to koristila i one komade plastike koji ti prošire usni otvor te primijetila da imam "vrlo mala usta"), primijeni ljepilo, stavi bravicu, sestra posvijetli, ova uzme žicu, provede je kroz bravice, stavi gumice, odreže viška žice i otpusti me.
Ja se dignem i krenem prema sestrinu stolu, koji se nalazi odmah nasuprot doktoričinom tako se da kada obje sjede gledaju oči u oči.
Ovo je dio zbog kojeg mi je sumnja porasla:
Sestra priupita doktoricu, na neki neprirodno službeni način, kakav inače čovjek ne bi koristio u razgovoru sa osobom kojoj se najviše divi, ili koje se najviše boji, da je li reciklirala bravicu. To je bilo ovim riječima:
"Jeste li reciklirali bravicu, doktorice?"
"Ne, nisam mogla. A ti", napravi veliki pokret vratom i pogleda u mene, kao da želi da sestra vidi da me gleda, "sljedeći put kad ti se ovo dogodi, morat ćeš dati 85 kuna za popravak. Da, 90 kuna."
Čudno je pogledah jer na papiru kojeg sam dobio kad su mi stavili aparatić piše da je popravak 80 kuna. "Da odmah platim?" Priupitah jer imam osjećaj da misli da sam kakav siromah neznalica koji ne zna da se plača i da mislim da sljedeći put moram dati novce za ovaj popravak.
"Ne, ovo danas ti je bilo na poklon."
"Oh, puno hvala."
"Ali sljedeći put 100 kuna."
Primijetite, gospodo porotnici, kako se cijena povećava svaki put kad doktorica otvori usta. Cijelo to vrijeme sestra gleda u stol i nešto piše, kao da ju je stid.
Čudno pogledah doktoricu, pozdravih prisutne i uputih se van.
Ne trebaš biti detektiv da shvatiš da se nešto čudno događa, čitaoče. Neka neobično pretjerana formalnost, nepoznata cijena koja raste iz sekunde u sekundu i pokušaj zbunjivanja nekim čudnim poklonima.
Pitam se što će biti sljedeći put kad odem tamo dvadesetoga kolovoza. Pitam se, pitam.