"Zar još nisi nastavila dalje?"

[horadic_cube]

upravo to. potencijal je ono što će me kopkati još duže vrijeme. ne nužno u vidu toga da sam možda mogla biti s nekim drugim, boljim. više u smislu gdje bi živjela, što bih radila. mnoge bitne odluke smo donesli zajedno, a da sam ih donosila sama upitno kako bi se to sve odvijalo. nije da nešto posebno žalim za nečim, ali sama činjenica da sam početak dvadesetih provela ponašajući se kao penzioner me fakat rastužuje.

[radical change]

ex anais kaže:

Radical. Ex može biti bijesna samo na sebe. Nikome nikoga ne dodijeli ministarstvo.
Tako ti je to na kraju balade. Drugi puta ću pametnije. :gibo:

Ti si primjer bjesnoće na ovom forumu, da ti netko dade nož u ruke sakatila bi muškarce redom jednog po jednog..
Ali vidim napredak, promjenila si avatar a to znači da se mrdaš s mjesta a bijes ćeš izbaciti i smiriti se kada dođe vrijeme za to.. a ta ljutnja prema sebi ili prema drugima su samo faze na putu..a najbolje je kad bijes usmjeriš u nešto konstruktivno, kaže se da je to zrela obrana ega...

horadic_cube kaže:

htjela bih kad bi mogla smanjiti tu tugu ili ju barem kontrolirati, ali to naravno tako ne ide. voljela bih da mogu optimističnija i da mogu biti realno bolja osoba koja manje mari o određenim stvarima.

Eh da je baba muško... ali nije... Nauči prihvaćati sebe a ne se mrziti zbog nečeg što nisi i što bi htjela a ne možeš biti (ne shvaćaj to kao neku manu), kada živiš u skladu sa sobom tada na pizdarije ne rasipaš energiju i radiš ono što tebe čini zadovoljnom... ne trebaju ti maske i s vremenom naučiš biti bolja osoba..
Tugu i bijes ne guši u sebi, izbaci to van, to je njabolje što možeš učiniti u ovom trenutku.. poštuj to što osjećaš ali to ne znači da bi sada trebala kukati po cijele dane, nikako, bitno je da si posvjetliš zašto nešto osjećaš, ako si tužna daj sebi vremena da se isplačeš, izjadaš i ideš dalje, odlučiš raditi nešto konstrutivno i korisno mjesto da te tuga obuzme i paralizira te 24 sata dnevno...

[horadic_cube]

radical change kaže:

Eh da je baba muško... ali nije... Nauči prihvaćati sebe a ne se mrziti zbog nečeg što nisi i što bi htjela a ne možeš biti (ne shvaćaj to kao neku manu), kada živiš u skladu sa sobom tada na pizdarije ne rasipaš energiju i radiš ono što tebe čini zadovoljnom... ne trebaju ti maske i s vremenom naučiš biti bolja osoba..
Tugu i bijes ne guši u sebi, izbaci to van, to je njabolje što možeš učiniti u ovom trenutku.. poštuj to što osjećaš ali to ne znači da bi sada trebala kukati po cijele dane, nikako, bitno je da si posvjetliš zašto nešto osjećaš, ako si tužna daj sebi vremena da se isplačeš, izjadaš i ideš dalje, odlučiš raditi nešto konstrutivno i korisno mjesto da te tuga obuzme i paralizira te 24 sata dnevno...

nisam ja ni loše cijelo vrijeme. no ukoliko kad jesam to samo progutam, onda dođe do dana poput danas kad je to sve o čemu mislim i što osjećam.

[radical change]

horadic_cube kaže:

upravo to. potencijal je ono što će me kopkati još duže vrijeme. ne nužno u vidu toga da sam možda mogla biti s nekim drugim, boljim. više u smislu gdje bi živjela, što bih radila. mnoge bitne odluke smo donesli zajedno, a da sam ih donosila sama upitno kako bi se to sve odvijalo. nije da nešto posebno žalim za nečim, ali sama činjenica da sam početak dvadesetih provela ponašajući se kao penzioner me fakat rastužuje.

Od plakanja za proljevenim mlijekom ti nema ništa, samo si puniš glavu krivnjom i beskorisnim mislima...
Umjesto na prošlost koncentriraj se ne na budućnost već na danas... sada si pametnija, imaš 25 godina, mlada si, sposobna, radiš, život je pred tobom, novi izazovi, doživljaji želje i mogućnosti... i to te treba vući dalje... sad ako odabereš da cmizdriš zbog grešaka iz prošlosti zajebala si se...samo ćeš si odužiti agoniju bezveze..

[ex anais]

horadic_cube kaže:

sama činjenica da sam početak dvadesetih provela ponašajući se kao penzioner me fakat rastužuje.

Mogu misliti. Baš sam nedavno pričala frendu kako sam otkad sam promijenila grad, što je trebalo biti samo po sebi uzbudljivo, sve prošla s nekom koprenom sivila i propustila toliko trenutaka. Sve mi je bilo zasjenjeno nečim što je trebalo bit odavno odrezano. Još od božićnih praznika, koje inače obožavam, sve sam propustila, sve sam sebi ukrala. Meh. Nebitno, ali totalno te kužim kad kažeš da žališ što si bila penzioner jer te netko na to "natjerao" maltene i prihvatila si to.
Ja volim izać, često nakon posla odem malo do grada, volim otić na kavu, književnu večer, koncert, ne mogu život provoditi "posao-kuća-posao". Zato i jesam promijenila grad, da odem iz jedne učmale sredine, a desilo se da sam upala u učmalost opet. Ali sam kasnije nastojala nadoknadit to, još uvijek nastojim. Uživati, za promjenu. Čekam da odu i zadnje sjene...

@Radical, pa ne bih, zbilja ne, krivo spominješ množinu. Ako sam bijesna, to nije na cijeli rod. A i pušta me ta faza.

[Bebi Zombi]

Kaj se fasade tiče, mislim da kužim. Spikaš s nekim, on te povrijedi ili pokaže simpatiju kad kreneš sa spuštanjem jednog sloja. Ako te "udario", dižeš zid, ako nije, spuštaš idući sloj. A rijetki su, ali zbilja fakin rijetki ljudi koji te u niti jednom trenu neće povrijediti i doći do srži. Bar ja tako funkcioniram. Dalje ne znam, nije mi se dalo čitati

[radical change]

horadic_cube kaže:

nisam ja ni loše cijelo vrijeme. no ukoliko kad jesam to samo progutam, onda dođe do dana poput danas kad je to sve o čemu mislim i što osjećam.

Imaš kadu doma, napuni ju punu, stavi mirisne soli i pjene i uživaj uru vremena, opusti se, razmišljaj pozitivno, učini nešto lipo za sebe kada se osjećaš loše i jadno...

[horadic_cube]

radical change kaže:

Od plakanja za proljevenim mlijekom ti nema ništa, samo si puniš glavu krivnjom i beskorisnim mislima...
Umjesto na prošlost koncentriraj se ne na budućnost već na danas... sada si pametnija, imaš 25 godina, mlada si, sposobna, radiš, život je pred tobom, novi izazovi, doživljaji želje i mogućnosti... i to te treba vući dalje... sad ako odabereš da cmizdriš zbog grešaka iz prošlosti zajebala si se...samo ćeš si odužiti agoniju bezveze..

ne, ne. to su stvari zbog kojih sam tužna, ne sam bivši muž kao on, nego vrijeme provedeno u lošem odnosu.

ex anais kaže:

Mogu misliti. Baš sam nedavno pričala frendu kako sam otkad sam promijenila grad, što je trebalo biti samo po sebi uzbudljivo, sve prošla s nekom koprenom sivila i propustila toliko trenutaka. Sve mi je bilo zasjenjeno nečim što je trebalo bit odavno odrezano. Još od božićnih praznika, koje inače obožavam, sve sam propustila, sve sam sebi ukrala. Meh. Nebitno, ali totalno te kužim kad kažeš da žališ što si bila penzioner jer te netko na to "natjerao" maltene i prihvatila si to.
Ja volim izać, često nakon posla odem malo do grada, volim otić na kavu, književnu večer, koncert, ne mogu život provoditi "posao-kuća-posao". Zato i jesam promijenila grad, da odem iz jedne učmale sredine, a desilo se da sam upala u učmalost opet. Ali sam kasnije nastojala nadoknadit to, još uvijek nastojim. Uživati, za promjenu. Čekam da odu i zadnje sjene...

e to

Bebi Zombi kaže:

Kaj se fasade tiče, mislim da kužim. Spikaš s nekim, on te povrijedi ili pokaže simpatiju kad kreneš sa spuštanjem jednog sloja. Ako te "udario", dižeš zid, ako nije, spuštaš idući sloj. A rijetki su, ali zbilja fakin rijetki ljudi koji te u niti jednom trenu neće povrijediti i doći do srži. Bar ja tako funkcioniram. Dalje ne znam, nije mi se dalo čitati

donekle si u pravu, da.

[Joshua]

horadic_cube kaže:

Trudim se ne biti patetična i održati sliku osobe koja je posložila život najbolje što može. Fasada je nešto što sam odavno naučila graditi, tako da se ponekad pitam dali sam ikog od svojih prijatelja uopće upoznala na način da je u startu vidio mene, a ne ono što sam ja htjela da vidi. Ne želim lagati ljudima, nije u tome stvar, ne želim ih obmanjivati, no smatram da ono što se iza te fasade nalazi nije nešto što bi itko želio u životu, pa mi onda treba vremena da to padne. Ima situacija i odnosa kada nisam ni došla do te razine. Nekim ljudima jednostavno nisam mogla pokazati sebe.

Rastala sam se, ljudi su bili uz mene i to je tu otprilike stalo. Nije prošlo niti mjesec dana, a ja nemam osjećaj da i dalje imam "pravo" da bude loše. Imam dojam da nemam pravo biti tužna, kao da sam morala sam već nastaviti dalje. Obavili smo one "kak si danas? jesi bolje?" razgovore u prvih tjedan-dva i sad je vrijeme da nastavimo pričati i o vremenu i filmovima, right?

Već danima se ne osjećam dobro, a ne osjećam se ni dovoljno ugodno da to podjelim s nekim. Svi imaju svoje živote, svoje probleme i naprosto ne želim biti teret. Nisam toliko empatična i nesebična, nego se ne želim naći u situaciji da nekome izlijem dušu na papir i dobijem odgovor u stilu "jebiga, bit će bolje".

I dalje sam na van sretna i vesela, a jedino što me ustvari usrećuje je, ponovno, odlazak u krevet jer to znači da idem spavati, da se idem isključiti iz svijeta, da se idem maknuti od ljudi i da ću tih par sati biti sretna, mirna i dobro.

Meni ne fali bivši u smislu da se želim pomiriti, nego mi fali nešto sasvim drugo. Fale mi moje godine, rane dvadesete. Fale mi propuštene prilike i mogućnosti. Falim sama sebi. Osjećam kako ponovno postajem lošije, kako idem putanjom kojom sam se nadala da nikad više neću ići. Opet sam u situaciji da sam sama, da sam nezadovoljna i da se bojim. Bojim se što će biti sutra, prekosutra. Bojim se da nikad više neću voljeti, a također se i jako bojim toga što sam zavoljela nekoga tko to ne zna cijeniti.

Bivši se hrani mojom tugom. Pred njim ju ne mogu sakriti. Ne mogu glumiti. Zna me. Dovoljno je da me pogleda, baš onako kako me nekad gledao, da me istinski pogleda i da zna. Da zna da sam tužna, da patim, da mi je teško. Dovoljno je da vidi što radim, kako se ponašam, pa da zna... I to boli. Činjenica da on moje emocije koristi kako bi hranio svoj ego iako se one ni u kojem smislu ne odnose na njega. Kao što sam rekla, ne želim se pomiriti, ne želim njega. Ne vidim se s njim, ne vidim budućnost. Uostalom, sad nema nazad. Donesli smo odluku koja se ne može povući, odluku koja stoji kao u kamen uklesana jer tako i treba biti. Tako želim da bude.

Boli me to što me ljudi percipiraju svakako. Što ljudi ne poznaju mene, a smatraju da poznaju njega. Što u nama vide drugačije ljude nego što jesmo. Znam da sam ja sama kriva za to, ali u slučaju da i krenem iskreno govoriti kako je bilo. Da prepričam mjesece psihičkog zlostavljanja, vrijeđanja, ispada bijesa. Da pričam kako je to gledati njega kako se zaljubljuje i negira to sve. Kako je slušati njega kako negira i probleme u našem braku, a u trenutku kad napokon i sebi i meni prizna da ništa nije u redu, odbija napraviti išta da spasimo ako se išta spasiti da. Zar bi mi itko vjerovao?

Ja sam se trudila, željela sam da uspijemo. Osjećala sam se zarobljeno, ali sam smatrala da tu možda nešto može biti. Možda možemo biti oni ljudi koji smo bili, možda se možemo voljeti kao što smo se nekad voljeli. Možda možemo barem probati doći do te razine, zar ne? Svaki moj pokušaj je bio odbijen, svaka moja ideja glupa... Svaki moj dan se vrtio oko toga da ugodim njemu koji nikad nije bio zadovoljan. Da ugodim njemu koji je želio rastavu, ali nije imao dovoljno muda da to kaže, pa je mene slamao djelić po djelić mjesecima dok napokon nisam pukla. Dok nisam pukla i ispala kuja koja ga je ostavila.

Zar bi imalo smisla išta ikome pričati? Dali bi mi itko uopće vjerovao da osoba o kojoj pričam je ista ona osoba koju oni poznaju kao sasvim drugačiju? Nitko mi nebi vjerovao koliko sam vremena provela u suzama zbog uvreda na račun moje osobnosti, ponašanja, želja. Ono što je pak bilo najgore su bile uvrede na račun moje obitelji. Kad je shvatio da me više ne boli kad vrijeđa mene, prebacio se na njih. Zar bi itko vjerovao da osoba koja se prezentira kao netko tko nebi ni mrava zgazio paralelno s tim vrišti na svoju ženu svaki dan? Zar bi itko vjerovao da ja, koja sam glasna i imam čvrste stavove, paralelno sa vrištanjem sjedim, ridam i molim ga da prestane? Molim ga da se smiri, obećajem da ću biti bolja. Preklinjem ga da se smiri, uvjeravam ga da će biti u redu. A sve samo zato što sam ukazala na neku njegovu pogrešku ili se pak "usudila" biti povrijeđena. Zar bi itko vjerovao da sam u zadnjih par mjeseci bila natjerana nas sve velike promjene? Da nije bilo kompromisa, da sam radila što sam morala, a sve samo u nadi da će se on promjeniti, vratiti na staro i ponovno me voljeti.

Zar bi itko uopće vjerovao u kolikom sam strahu od udarca bila? Bojim se odgovora u stilu "ali nije te udario, jelda?". Nije. Mogao je. Da sam rekla išta, da nisam bila ona glupača koja rida, koja se ispričava i kad nije kriva. Da sam se usudila usprostaviti mu se i reći da ne vrijeđa moje roditelje. Imam dojam da je to samo čekao. Da kažem nešto. Da mu se usprostavim. Čekao je da me isprovocira toliko da pređemo tu neku granicu.

Nakon nekog vremena su riječi prestale boljeti, stvorila sam oko sebe oklop koji one više nisu mogle probiti i tada je naš brak umro. Onog trenutka kad je on shvatio da me više ne može povrijediti onoliko koliko on to želi. Da me ne može poniziti više nego što me ponizio i da sam se spustila najniže što mogu. Kad je shvatio da me ne može slomiti do kraja, makar je do toga nedostajao samo jedan djelić. Onog trenutka kad sam se zaljubila u nekog drugog jer me jedino maštanje o njemu držalu podalje od živčanog sloma, vrištanja i svega onoga što brak nebi trebao biti.

Moj bivši se i dalje hrani negativnim emocijama, i dalje pokušava doprijeti do tog malog dijela mene koji je ostao netaknut i koji može iskreno voljeti. Do tog malog dijela koji je slomio netko drugi, ne nužno namjerno, ali sigurno. Do tog malog dijela mene koji rijetko kome pokazujem, a koji je ujedno i najveći dio moje osobnosti. Onaj dio koji je još djetinj, koji vjeruje u ljubav, koji želi biti voljen. Isti taj dio je sad nadglasan dernjavom loših iskustava.

Nisam spremna na vezu, nisam spremna voljeti. Nisam spremna biti odbijena niti sam spremna biti ponovno u situaciji da me se ne cijeni. Stoga sama biram tu situaciju. Biram ne biti cijenjena, biram biti submisivna jer time pokazujem svoju dominaciju nad tim malenim dijelom koji je glup. Koji vjeruje u nešto što ne postoji. Koji govori krive stvari u krivo vrijeme i koji pokazuje emocije koje nebi trebao pokazivati.

Slaba sam. Pokleknut ću.

Sviđa mi se priča! Mogel bi ispast jedan divan roman. Tko je treća osoba koja nije zaslužila tvoju ljubav i za kojom patiš? Ima li kakvih pikanterija u odnosu između njega i tvog bivšega? Jesu li možda u rodu ili bar odlični prijatelji?! To bi bilo zakon za razvoj romana!

[radical change]

ex anais kaže:

Ja možda nisam tipičan primjer da te savjetujem jer ja nakon prekida svih kontakata nisam osjećala bol, samo bijes i ljutnju što sam samu sebe izigrala, napravila budalom i vjerovala u nešto što je bilo loše, u samim temeljima.
Imam naporan posao koji mi oduzme gotovo cijeli dan i kad sam tamo, a imam super ekipu na poslu, radim, u pauzama se smijem i zajebavam i ne mislim ni na šta drugo. A onda otvorim forum () i padne mi roletna (zato me radical zajebava ).
Kad ti ljudi kažu da je netko kreten il da će krepat sam, to nije utjeha, to je draškanje ega, a tu sam fazu prevazišla. Jebe mi se jel netko kreten i šta će s njim bit, ja sam ta koja je bila kreten prema sebi, godinu dana.

Bol dođe ponekad, za kišnih i sumornih dana, ali ne za osobom, nego za potencijalom. Za onim što sam htjela imati. Za nekim svojim, kojeg nema, još nije došao. Za pravom vezom, ne čekalištem na autobusnom kolodvoru kad ga oko tri oblijeću pijanci pa ti se uvuče onaj sumorni osjećaj u dušu, nego za udobnim i svijetlim mjestom, za nekim tko bi sa mnom volio raditi sve što nas veseli, tko bi mi bio podrška i koga bi moja prisutnost hranila i uveseljavala i vice versa. Tko bi sa mnom izašao van, otišao na more, štajaznam više, nešto, bilo što.
To meni fali. A ne može ti faliti nešto što nisi imao, ne? Zato te razumijem o potraćenim godinama.

ex anais kaže:

Mogu misliti. Baš sam nedavno pričala frendu kako sam otkad sam promijenila grad, što je trebalo biti samo po sebi uzbudljivo, sve prošla s nekom koprenom sivila i propustila toliko trenutaka. Sve mi je bilo zasjenjeno nečim što je trebalo bit odavno odrezano. Još od božićnih praznika, koje inače obožavam, sve sam propustila, sve sam sebi ukrala. Meh. Nebitno, ali totalno te kužim kad kažeš da žališ što si bila penzioner jer te netko na to "natjerao" maltene i prihvatila si to.
Ja volim izać, često nakon posla odem malo do grada, volim otić na kavu, književnu večer, koncert, ne mogu život provoditi "posao-kuća-posao". Zato i jesam promijenila grad, da odem iz jedne učmale sredine, a desilo se da sam upala u učmalost opet. Ali sam kasnije nastojala nadoknadit to, još uvijek nastojim. Uživati, za promjenu. Čekam da odu i zadnje sjene...

@Radical, pa ne bih, zbilja ne, krivo spominješ množinu. Ako sam bijesna, to nije na cijeli rod. A i pušta me ta faza.

Koji je sad mjesec, lipanj...
Trebalo ti je 6 mjeseci da progutaš tu bol i napokon se okreneš sebi.. i ova dva posta su najbolji dokaz da to radiš i drago mi je zbog sebe..
Ono gdje ja vidim problem i kod tebe i kod horadic je taj pretjerani fokus na prošlost koji vas jebe, ono imate neku veliku krivnju u sebi tipa glupačo zašto nisi drugačije razmišljala i donijela bolje odluke. A ne kužite da se to trebalo dogoditi da bi sada napokon progledale, jebi ga ne možemo se razvijati spavajući pod svijenim plahtama i jedući kavijar.. jednostavno vam treba doći iz guzice u glavu da je ono loše u životu podjednako važno i korisno kao i ono dobro jer jedno bez drugog nema smisla.. Ali kada si jednom to loše proživjela i sad si mjesecima to procesuirala u glavi trebala bi doći do rješenja da ti zaslužuješ da ti bude dobro, da ti jest dobro, da voliš i cijeniš sebe i da će se prije ili kasnije pojaviti ono što želiš, možda ne u obliku u kojem sanjaš ali desiti će se svakako... I zato si krivnju zbog sranja iz prošlosti izbijte iz glave, jebe vas strašno.. recimo ja se uopće ne obazirem što je bilo jučer, ni zašto sam morao proći traumatično djetinjstvo, očito sam morao ali od krivnje nema koristi, tako je trebalo biti i pičiš dalje, zbog toga sada znaš tko si i što želiš u životu, jebi ga morao si platiti cijenu. Tako i vas dvije, platile ste ceh i sad uživajte u napretku, gledajte život sa pozitivne strane jer tako bar nemaš što izgubiti.. ako si pesimist gubiš konstantno....

[ex anais]

Znam, radical. Mislim, jasno je meni zašto sam zanemarila jedan po jedan red flag, trebalo mi je tad da to zanemarim. A onda je proradio kompleks spasiteljice i da ja mogu nekog mijenjati. A i ja nisam bila ista osoba tad, i ja sam morala poraditi na nekim stvarima kod sebe i eto, mislim da ću nekom idućem biti bolja, a nadam se da će i on biti takav prema meni jer konačno mislim da zaslužujem nekog tko je okej prema meni. I tko me u stanju (za)voljeti. Kažu da je odabir partnera zrcalni odnos prema nama samima. I to je živa istina. Ako si na lošem mjestu u životu, ne mora značiti, ali češće je da ćeš odabrati nekog tko će ti potvrđivati da ne zaslužuješ ljubav. I tako. Idemo dalje. : sanader:

[Pistol]

Ja mislim da ti nisi sigurna u to da si napravila ispravnu odluku ili još uvijek ne možeš vjerovati što ti se dogodilo i u kakvoj si se situaciji našla, dok budeš sigurna u svoj narativ, pomirena sa svojom verzijom događaja, neće ti toliko biti stalo što tko misli i zašto. Bivšeg pusti da gnoji okolo, ljudi će shvatiti kad tad tko je tu idiot u cijeloj priči ako prestaneš reagirati na njegove priče. Tj, možda lik i stvarno je tužan i jadan jer je sjebao i sad se izdrkava po tebi jer možda zaista misli da mu nisi dala drugu priliku, ljudi znaju svakako racionalizirati neke situacije i većina nije spremna priznati krivicu, ali nije važno što on misli, važno je što ti misliš. Tugovati i biti loše je normalno, također je u redu prolaziti kroz to sam i ponekad past na samo dno radi katarze. Frustrira i retardirano je, nitko ne bi trebao kroz to prolaziti, ali kao virus treba to odbolovati, jebiga. Ako ti je lakše svađati se s bivšim i pokušavati promijeniti mišljenje drugih o tvojem razvodu kako bi se etablirala kao napadnuta i prevarena partija, to je u redu, ali je isto tako i gubitak energije jer ljude boli kurac za druge, vole pričati, ali su generalno emotivno odmaknuti od problema tebe i bivšeg, ako te netko pita reci što misliš i kako ti je, ako netko radije vjeruje tvom bivšem, zar je bitno, nije živio s vama i zna kurac i ko ga jebe na kraju dana, glavno da si ti sigurna da si se razvela od budale jer te jebao u mozak, sigurnost u neku našu odluku i to da će nam dugoročno zapravo koristiti je majka, nisi htjela dalje, nisi mogla više, 100% si sigurna i tko živ tko mrtav, glavno da ti znaš zašto, a babe nek pričaju.

[4fun]

ex anais kaže:

Ako si na lošem mjestu u životu, ne mora značiti, ali češće je da ćeš odabrati nekog tko će ti potvrđivati da ne zaslužuješ ljubav. I tako. Idemo dalje. : sanader:

cuo sam da ljudi odbijaju odnose iz razloga sto misle da su sjebani ali da ulaze u odnose sa ljudima koji ce ih jos tretirati kao govno da si potvrduju svoje brije jos nisam cuo.

[ex anais]

4fun kaže:

cuo sam da ljudi odbijaju odnose iz razloga sto misle da su sjebani ali da ulaze u odnose sa ljudima koji ce ih jos tretirati kao govno da si potvrduju svoje brije jos nisam cuo.

Psiholozi tako kažu. Ako si sjeban ili u sjebanoj fazi, mala je šansa da ćeš naći nekog tko će biti okej, vjerojatno ćeš naći nekog tko će te tretirati loše.
Meni to ima smisla.
S tim da ne možeš znati kako će te netko kasnije tretirati, ne na početku. A za sve ostalo si sam odgovoran.

[4fun]

ex anais kaže:

Psiholozi tako kažu. Ako si sjeban ili u sjebanoj fazi, mala je šansa da ćeš naći nekog tko će biti okej, vjerojatno ćeš naći nekog tko će te tretirati loše.
Meni to ima smisla.
S tim da ne možeš znati kako će te netko kasnije tretirati, ne na početku. A za sve ostalo si sam odgovoran.

no ajd. ali da bas aktivno trazis nekog da te gazi s predumisljajem, to bi bilo friki.

[ex anais]

4fun kaže:

no ajd. ali da bas aktivno trazis nekog da te gazi s predumisljajem, to bi bilo friki.

Ma mislila sam na podsvjesne šeme. I nisam mislila na gaženje uopće nego se nađeš u odnosu gdje si nevoljen kad početna zaluđenost prođe. Gaženje je nešto drugo ipak.

[Mallarme]

ex anais kaže:

Kažu da je odabir partnera zrcalni odnos prema nama samima.

Od kad je vijeka i čovjeka ljudi su uvjereni da je krajnji uspjeh pronaći odgovarajućeg partnera. A praksa je već masu puta dokazala da su najsretniji oni frikovi koji žive u prirodi, bez ikakvog partnera. Živjeti u urbanoj sredini i biti sam nije lako, ali većina ljudi od tih partnerskih odnosa napravi boleštinu. Urbani ljudi generalno imaju podosta retardirani doživljaj ljubavi i zajedništva. Ubrzani život, novac, nelijep ambijent, i dosta se toga poremeti. Točno nam se to udaljavanje od prirode vraća u partnerskim odnosima, tu zapravo plaćamo cijenu.

[horadic_cube]

josuha kaže:

Sviđa mi se priča! Mogel bi ispast jedan divan roman. Tko je treća osoba koja nije zaslužila tvoju ljubav i za kojom patiš? Ima li kakvih pikanterija u odnosu između njega i tvog bivšega? Jesu li možda u rodu ili bar odlični prijatelji?! To bi bilo zakon za razvoj romana!

prijatelji su. nije da je bitno. i u životu mog bivšeg postoji treća osoba. pričali smo o njima, dali si "blagoslove". jebiga. neke stvari naprosto nisu suđene.

Pistol kaže:

Ja mislim da ti nisi sigurna u to da si napravila ispravnu odluku ili još uvijek ne možeš vjerovati što ti se dogodilo i u kakvoj si se situaciji našla, dok budeš sigurna u svoj narativ, pomirena sa svojom verzijom događaja, neće ti toliko biti stalo što tko misli i zašto. Bivšeg pusti da gnoji okolo, ljudi će shvatiti kad tad tko je tu idiot u cijeloj priči ako prestaneš reagirati na njegove priče. Tj, možda lik i stvarno je tužan i jadan jer je sjebao i sad se izdrkava po tebi jer možda zaista misli da mu nisi dala drugu priliku, ljudi znaju svakako racionalizirati neke situacije i većina nije spremna priznati krivicu, ali nije važno što on misli, važno je što ti misliš. Tugovati i biti loše je normalno, također je u redu prolaziti kroz to sam i ponekad past na samo dno radi katarze. Frustrira i retardirano je, nitko ne bi trebao kroz to prolaziti, ali kao virus treba to odbolovati, jebiga. Ako ti je lakše svađati se s bivšim i pokušavati promijeniti mišljenje drugih o tvojem razvodu kako bi se etablirala kao napadnuta i prevarena partija, to je u redu, ali je isto tako i gubitak energije jer ljude boli kurac za druge, vole pričati, ali su generalno emotivno odmaknuti od problema tebe i bivšeg, ako te netko pita reci što misliš i kako ti je, ako netko radije vjeruje tvom bivšem, zar je bitno, nije živio s vama i zna kurac i ko ga jebe na kraju dana, glavno da si ti sigurna da si se razvela od budale jer te jebao u mozak, sigurnost u neku našu odluku i to da će nam dugoročno zapravo koristiti je majka, nisi htjela dalje, nisi mogla više, 100% si sigurna i tko živ tko mrtav, glavno da ti znaš zašto, a babe nek pričaju.

odluka je ispravna i u to ni najmanje ne sumnjam. od svega u to ni najmanje.

[radical change]

ex anais kaže:

Znam, radical. Mislim, jasno je meni zašto sam zanemarila jedan po jedan red flag, trebalo mi je tad da to zanemarim. A onda je proradio kompleks spasiteljice i da ja mogu nekog mijenjati. A i ja nisam bila ista osoba tad, i ja sam morala poraditi na nekim stvarima kod sebe i eto, mislim da ću nekom idućem biti bolja, a nadam se da će i on biti takav prema meni jer konačno mislim da zaslužujem nekog tko je okej prema meni. I tko me u stanju (za)voljeti. Kažu da je odabir partnera zrcalni odnos prema nama samima. I to je živa istina. Ako si na lošem mjestu u životu, ne mora značiti, ali češće je da ćeš odabrati nekog tko će ti potvrđivati da ne zaslužuješ ljubav. I tako. Idemo dalje. : sanader:

Naravno ako si pogubljena i nisi na čisto što želiš ili još gore ako nemaš kriterije očekivano je da će naići neki mangup na kojeg će ti se nakotiti emocije i eto ti kaos od života.
Rješi se toga da ti trebaš nekog mijenjati i spašavati, sama znaš da time tražiš potvrdu da si sposobna, vrijedna, super kurac palac, to ti ne treba u životu.. neka svatko spašava sebe, ti imaš check listu svojih želja i potreba i prijatelju upadaš ili ispadaš, kraj priče... Za umišljene egotripere takav pristup bi bio previše agresivan, ali tebi je taman, čuva te da ne upadneš u vlastitu zamku (spasiteljice)..

4fun kaže:

cuo sam da ljudi odbijaju odnose iz razloga sto misle da su sjebani ali da ulaze u odnose sa ljudima koji ce ih jos tretirati kao govno da si potvrduju svoje brije jos nisam cuo.

Kad vidiš zgodnu trebu i svidi ti se, svidi ti se zbog podsvjesti..
Kad ulaziš u odnose tvoje potrebe i osjećaji izlaze također iz te podsvjesti, i ne samo to nego svoje razmišljanje i opravdanja za postupke često usmjeravaš prema tim potrebama i da zaštitiš ego...
Zamisli da si osoba koja traži i treba potvrdu, uhvatit ćeš se onoga tko će ti ispunjavati te bazične obrasce ponašanja... uhvatit ćeš se problematičnog partnera jer te on "pali" jer je tvom loncu poklopac...

[ex anais]

Ma imam ja kriterije, ali su bili pogrešni, odnosno prepovršni. Nije dovoljna elokvencija, nije dovoljno da smo u stavovima kompatibilni, ima bitnijih stvari.
To je moglo proć kad sam imala dvadeset i koju.
Bitno je kakve emocije u meni izaziva, eto.
Da me ne podsjećaju na neke prošle nedovršene priče. Da se ništa ne ponavlja i ne djeluje poznato.

I da je horoskopski znak ispravan.