Smisao života u paru

[majica_2008]

I agree...i bolje možda to sam sebi priznati,nego čekati potvrdu kad već debelo budeš u banani s nekim...i kad prođe ono za što se isplatilo davati najbolje od sebe....
nisam sigurna da li bih uopće podnijela i zajednički život s nekim pod istim krovom...
druženje da,seks sve što s tim ide....ali postala sam definitivno alergična na neke stvari koje su me oduvijek smetale a radi ljubavi sam ih trpjela...pukla ljubav,ja ispala koza koja je radi ljubavi kompromitirala sebe...i onda ostala pokakana.....zašto??....

ispada da sam ekstra picky,a ja osobno mislim da o slijedim svoj sistem pa makar ostala sama....prihvaćam ostati sama prije nego se zajebavati sa previše dobropoznatih i univerzalnih karakteristika druge strane koje me izluđuju...i koje naposlijetku postanu kamen spoticanja....a savršenstva nema,svjesna sam))

ne da nitko nije dovoljno dobar,daleko od toga....nego ja ne želim raditi prevelike kompromise više,jednostavno ne želim....

zato se u postovima na nekim temama čini da sam frigidna kuja koja gleda na ljubav kao propali eksperiment nekakvog Kreatora...i da je zaljubljenost bolest...i da sve kratko traje i nema garancije...da sam depresivna i ljubomorna na one sretne....da i 'ne razumijem''...
možda ih i predobro0 razumijem....

jedan propali brak nije ulio svu pamet svijeta u nečiju glavu,ali ponekad je dovoljan triger za promjenu kompletnog sistema u glavi....

kroz sve se to treba proći da bi se o tome moglo razgovarati...

[alyas]

SamaraMorgan kaže:

rješenje je u prihvaćanju da je koncept doživotnog bivanja u zajednici totalno nerealan.

ako mislimo na zadovoljavajući odnos. iznimke vjerojatno postoje.

ali zamisli samo 50 godina s nekim provoditi svaki dan i da ti bude još uvijek zanimljiv.......da ga doživljavaš kao muškarca/ženu a ne kao brata ili sestru. teško moguće.

ja mislim da nisu ljudi stvoreni da cijeli život budu s istom osobom. bar većina ne.

slažem se s većinom prethodno napisanog, posebno ono što zbori flatoos

u većini odnosa je baš to problem, da se partneri prestaju gledati kao partneri. posebno je to izraženo kada dođu djeca, a i većina ulazi u brak s mišlju da su smisao braka djeca

[Bebi Zombi]

majica_2008 kaže:

.....

sjedeći na rivi uz gintonic gledam nekakve parove,mlade,starije, mame i tate, obitelji Čeha,Šveđana,Talijana, Slovenaca....i naših,da...
i mislim si, čekaj, jel do mene ili imam osjećaj da će se baš SVAKOM od ovih parova dogoditi isti ili vrlo sličan scenarij....evo prilazi neki momak s curom u zelenoj suknji, onako usiljeno modernoj...on neki onako, prosječan,tetoviran...i kao, simpatični su skupa, hodaju s rukom u ruci...gledaju se,cmaču

i što meni padne na pamet- nećete vi dugo...njemu će se prisrat od njezinog načina lizanja sladoleda,sala kojeg ćeš vjerovatno nakupiti s godinama, njoj od njegove teretane,dosade u seksu,činjenice da mu više neće biti stalo, da joj neće komplimentirati,maziti ju i paziti ili sličnog(no, ubirete poantu)...

i nekako mi se smuči od samog koncepta bivanja u paru s nekim...
kao da je već unaprijed osuđeno na propast,dosadu,prinudu,naviku...

što možda želim reći- ne bi li bilo povoljnije(pazi izraza,povoljnije) za osobu samu,da se ne veže, da ostane slobodna i nesputana, da nema obitelj i djecu,da nema obaveza, da ne osjeća krivnju jer mu netko (s pravom) počne ići na živce....?
i nije li logičnije da shvatimo da je sušto vezivanje za nekog tek nekakva kompenzacija vlastitih falinga i nedostataka....?

pitat ćete,pa što bih predložila- ma eto ništa,valjda sam shvatila da te nitko drugi ne može ''spasiti'' niti usrećiti ako nisi sam koncipiran da se spasiš i usrećiš...

gleda li se ''ljubav'' drugim očima kad odrastemo, proživimo brodolome, gleda li se pravim očima ta stvarnost?

i što je uopće stvarnost u bivanju s nekim, ako znamo (pokazalo se gotovo u svakom konceptu života, pa i na temama ovdje koje postaju sve bizarnije) da ljubav ima rok trajanja....?

TREBA LI NAM ZAISTA NETKO DA NAS UPOTPUNI?

Treba. Imala si iskustva kakva si imala, izvukla si odredjene zakljucke iz njih i sad si se zatvorila jer si zavrsila povrijedjena svaki put. Ali ne mozes tvrditi da u svim tvojim vezama nije bilo trenutaka zbog kojih bi bar neke valjalo ponoviti? Ili dati sansu novim takvim trenutcima da se dogode? Vrica suza, saka smija, to ti je tako. Ne smis se zatvorit skroz, ako i ikako uopce. Uvik triba dati sansu, pa mozda te i iznenadi, barem trenutkom ili dva. Nekom gestom, recenicom, seksom, necim kvragu. Bed je sto prekid boli vise sto je takvih trenutaka bilo vise, pa se zato treba i potruditi oko nekoga, a ne sve uzimati zdravo za gotovo. Ne kazem da bas svima treba dati sansu, ali tvrdim da se ne treba braniti u startu samo zato sto je mozak vec smislio scenarije kako ce to zavrsiti. Mozak inace voli popuniti nepoznato s nekim izmisljenim cinjenicama, pa imamo dojam neke pameti, svi mi, ali zapravo znamo jako malo.

[Clandestine]

majica_2008 kaže:

.....

sjedeći na rivi uz gintonic gledam nekakve parove,mlade,starije, mame i tate, obitelji Čeha,Šveđana,Talijana, Slovenaca....i naših,da...
i mislim si, čekaj, jel do mene ili imam osjećaj da će se baš SVAKOM od ovih parova dogoditi isti ili vrlo sličan scenarij....evo prilazi neki momak s curom u zelenoj suknji, onako usiljeno modernoj...on neki onako, prosječan,tetoviran...i kao, simpatični su skupa, hodaju s rukom u ruci...gledaju se,cmaču

i što meni padne na pamet- nećete vi dugo

Mislim da si u pravu.Ali bolje i to nego da nikada nisi osjetila ksko je to imati nekoga(barem privremeno).Previše smo zbijeni,previše da ne bi nakon nekoliko dana naišla bolja prilika tj. promjena partnera.

[ZgSash]

majica_2008 kaže:

I agree...i bolje možda to sam sebi priznati,nego čekati potvrdu kad već debelo budeš u banani s nekim...i kad prođe ono za što se isplatilo davati najbolje od sebe....
nisam sigurna da li bih uopće podnijela i zajednički život s nekim pod istim krovom...
druženje da,seks sve što s tim ide....ali postala sam definitivno alergična na neke stvari koje su me oduvijek smetale a radi ljubavi sam ih trpjela...pukla ljubav,ja ispala koza koja je radi ljubavi kompromitirala sebe...i onda ostala pokakana.....zašto??....

ispada da sam ekstra picky,a ja osobno mislim da o slijedim svoj sistem pa makar ostala sama....prihvaćam ostati sama prije nego se zajebavati sa previše dobropoznatih i univerzalnih karakteristika druge strane koje me izluđuju...i koje naposlijetku postanu kamen spoticanja....a savršenstva nema,svjesna sam))

ne da nitko nije dovoljno dobar,daleko od toga....nego ja ne želim raditi prevelike kompromise više,jednostavno ne želim....

zato se u postovima na nekim temama čini da sam frigidna kuja koja gleda na ljubav kao propali eksperiment nekakvog Kreatora...i da je zaljubljenost bolest...i da sve kratko traje i nema garancije...da sam depresivna i ljubomorna na one sretne....da i 'ne razumijem''...
možda ih i predobro0 razumijem....

jedan propali brak nije ulio svu pamet svijeta u nečiju glavu,ali ponekad je dovoljan triger za promjenu kompletnog sistema u glavi....

kroz sve se to treba proći da bi se o tome moglo razgovarati...

jako puno rijeci, da bi se opravdalo sebe i svoj strah od zivota

cemu ustati ujutro, kad se mozemo poskliznuti u kadi?
cemu izaci iz kuce, kad nas moze pregaziti auto?
cemu ici na posao, kad mozemo dobiti otkaz?
cemu zivjeti, kad jako dobro znamo da cemo ostariti i krepati?
cemu voljeti i uzivati u zivotu, kad se i to moze raspasti?
...
a kreator, on nam je dao upravo najbolji moguci dar: slobodnu volju i slobodu da sa svojim zivotom napravimo najbolje sto mozemo i znamo
to sto mi radimo s tim darom, zaista je jako pogresno kriviti njega

[Flat]

odlazak za boljom prilikom ne stvara sretnije ljude, a ovi koji to rade mijenjaju samo glumce, a zaplet i kraju uglavnom ostaju isti. takvi uglavnom nisu sretni jer ganjaju srecu izvan sebe, a ne shvacaju da je ona u njima cijelo vrijeme.
otrcano, ali to je tak.

[majica_2008]

Sash,nije strah od zivota....kakav strah...pa sutra vec mogu biti s nekim,posevit se i glumit srecu....
Znam kako stvari zavrsavaju,cast iznimkama....to ne znaci da ih ne treba isprobati,mooozda se malo i razoruzati...ali bila bih glupa ko top da se ponovno prepustim snovima koji jednostavno-ne pale...jer ne ovise SAMO o meni...nego o nekoj tamo osobi s kojom krvarim i s kojom zivim potpuno...

I to tako bude jedno vrijeme....a onda nestane,ta osoba ode,nestane...ko da je nikad nije bilo

I pitas se upravo to-cemu....

Neke stvari radimo a da nismo svjesni da ne trebamo.uopce...radimo ih po inerciji...jer su svi tako sretniji i jer je to biologija ljudi...emocije koje je lijepo dati i podijeliti bez obzira na ishod...da?
Pa nekako mi se nece bit hebana u mozak,a samoj mi nije nikako lose....dapace,nastojim stvarno vidjet "kroz"ljude,njihove dobre i pozitivne stvari....ali nista od toga mi nesto ne govori...sve je poznato a ja sam numb....

[Bebi Zombi]

majica_2008 kaže:

Sash,nije strah od zivota....kakav strah...pa sutra vec mogu biti s nekim,posevit se i glumit srecu....
Znam kako stvari zavrsavaju,cast iznimkama....to ne znaci da ih ne treba isprobati,mooozda se malo i razoruzati...ali bila bih glupa ko top da se ponovno prepustim snovima koji jednostavno-ne pale...jer ne ovise SAMO o meni...nego o nekoj tamo osobi s kojom krvarim i s kojom zivim potpuno...

I to tako bude jedno vrijeme....a onda nestane,ta osoba ode,nestane...ko da je nikad nije bilo

I pitas se upravo to-cemu....

Neke stvari radimo a da nismo svjesni da ne trebamo.uopce...radimo ih po inerciji...jer su svi tako sretniji i jer je to biologija ljudi...emocije koje je lijepo dati i podijeliti bez obzira na ishod...da?
Pa nekako mi se nece bit hebana u mozak,a samoj mi nije nikako lose....dapace,nastojim stvarno vidjet "kroz"ljude,njihove dobre i pozitivne stvari....ali nista od toga mi nesto ne govori...sve je poznato a ja sam numb....

Kad ti je zadnji put uzivo uletio naocit i kulturan muskarac? Nemoj me krivo shvatiti, ali mislim da ce svo trkeljanje past u vodu kad se to iduci put desi. Sudim po sebi.

[Benny]

Svaka ljubav ima rok trajanja a traje u ovisnosti, kako redovito i u kojoj kolićini svaki od partnera dodaje u nju potrebnih supstancija za njen opstanak.

[Valissa]

majica_2008 kaže:

I to tako bude jedno vrijeme....a onda nestane,ta osoba ode,nestane...ko da je nikad nije bilo

I pitas se upravo to-cemu....

Pa za život u prezentu. Da ovaj čas daješ i primaš koliko želiš ili možeš ako te to čini mirnom, zadovoljnom, motiviranom za razmjenu, uzbuđenom, ekstatičnom.

[majica_2008]

Bebi,rijetko da bi mi budala uletjela,ponavljam nisam dijete nit neizivljeno zensko....ja se nadam da nista nece past u vodu ali da ce jednako tako netko dokazat da nisam u pravu...prakticno i pragmaticno

[SubSV]

majica_2008 kaže:

.....

sjedeći na rivi uz gintonic gledam nekakve parove,mlade,starije, mame i tate, obitelji Čeha,Šveđana,Talijana, Slovenaca....i naših,da...
i mislim si, čekaj, jel do mene ili imam osjećaj da će se baš SVAKOM od ovih parova dogoditi isti ili vrlo sličan scenarij....evo prilazi neki momak s curom u zelenoj suknji, onako usiljeno modernoj...on neki onako, prosječan,tetoviran...i kao, simpatični su skupa, hodaju s rukom u ruci...gledaju se,cmaču

i što meni padne na pamet- nećete vi dugo...njemu će se prisrat od njezinog načina lizanja sladoleda,sala kojeg ćeš vjerovatno nakupiti s godinama, njoj od njegove teretane,dosade u seksu,činjenice da mu više neće biti stalo, da joj neće komplimentirati,maziti ju i paziti ili sličnog(no, ubirete poantu)...

i nekako mi se smuči od samog koncepta bivanja u paru s nekim...
kao da je već unaprijed osuđeno na propast,dosadu,prinudu,naviku...

što možda želim reći- ne bi li bilo povoljnije(pazi izraza,povoljnije) za osobu samu,da se ne veže, da ostane slobodna i nesputana, da nema obitelj i djecu,da nema obaveza, da ne osjeća krivnju jer mu netko (s pravom) počne ići na živce....?
i nije li logičnije da shvatimo da je sušto vezivanje za nekog tek nekakva kompenzacija vlastitih falinga i nedostataka....?

pitat ćete,pa što bih predložila- ma eto ništa,valjda sam shvatila da te nitko drugi ne može ''spasiti'' niti usrećiti ako nisi sam koncipiran da se spasiš i usrećiš...

gleda li se ''ljubav'' drugim očima kad odrastemo, proživimo brodolome, gleda li se pravim očima ta stvarnost?

i što je uopće stvarnost u bivanju s nekim, ako znamo (pokazalo se gotovo u svakom konceptu života, pa i na temama ovdje koje postaju sve bizarnije) da ljubav ima rok trajanja....?


TREBA LI NAM ZAISTA NETKO DA NAS UPOTPUNI?

Da, treba. Čovjek je društvena životinja. Zašto se to pitanje trajanja ne postavlja za roditelje, prijatelje, kolege s posla a i s njima imamo suživot (barem) određeno vrijeme? Sve ima rok trajanja, roditelji umru, s kolegama izgubimo kontakt kad odemo u novu firmu, prijateljima budemo recimo jamci za kredu pa se posvađamo kad nas zajebu a s dečkima, curama i supružnicima prekidamo ili se razvodimo. Ili ostarimo zajedno pa opet jedan ode prije drugoga. Samo zato jer znaš da će nečemu kad tad biti kraj ne znači da se nećeš ni upuštati u to...

SamaraMorgan kaže:

+
ali zamisli samo 50 godina s nekim provoditi svaki dan i da ti bude još uvijek zanimljiv.......da ga doživljavaš kao muškarca/ženu a ne kao brata ili sestru. teško moguće.

ja mislim da nisu ljudi stvoreni da cijeli život budu s istom osobom. bar većina ne.

Ako su se upoznali s dvadeset nakon pedeset godina imaju sedamdeset. Ja se zbilja nadam da bi me nakon tog (ili toliko) vremena taj netko moj doživljavao kao nešto više od žene (osobe suprotnog spola) koja bi bi mu i dalje trebala biti zanimljiva i nova.

[ZgSash]

majica_2008 kaže:

Sash,nije strah od zivota....kakav strah...pa sutra vec mogu biti s nekim,posevit se i glumit srecu....
Znam kako stvari zavrsavaju,cast iznimkama....to ne znaci da ih ne treba isprobati,mooozda se malo i razoruzati...ali bila bih glupa ko top da se ponovno prepustim snovima koji jednostavno-ne pale...jer ne ovise SAMO o meni...nego o nekoj tamo osobi s kojom krvarim i s kojom zivim potpuno...

I to tako bude jedno vrijeme....a onda nestane,ta osoba ode,nestane...ko da je nikad nije bilo

I pitas se upravo to-cemu....

Neke stvari radimo a da nismo svjesni da ne trebamo.uopce...radimo ih po inerciji...jer su svi tako sretniji i jer je to biologija ljudi...emocije koje je lijepo dati i podijeliti bez obzira na ishod...da?
Pa nekako mi se nece bit hebana u mozak,a samoj mi nije nikako lose....dapace,nastojim stvarno vidjet "kroz"ljude,njihove dobre i pozitivne stvari....ali nista od toga mi nesto ne govori...sve je poznato a ja sam numb....

a vidis, kad sam citao tvoj uvodni post, prva misao mi je bila "nisi ti mala numb i odvojena i objektivna, ti si kao siromasno dijete pred izlogom slasticarnice, zavidna i pomalo ljuta i zlobna sto neki imaju nesto sto ti nemas"
pa si otisla u basnu o kiselom grozdu, da sebi nesto opravdas i racionaliziras
a to da se mozes poseviti i glumiti nesto - jasno da mozes
pravo pitanje je mozes li svoje snove dovesti u realne okvire, mozes li sebe nauciti da je lijepo uzivati i u putovanju, ne samo u cilju??
jesi li u stanju prepustiti se i uzivati, iako si svjesna da nesto mozda nece trajati vjecno?
gle, jasno je da te rastava pogodila i povrijedila
no sjecas li se i cijenis li i onaj ipak vjerojatno puno duzi period, kad si bila sretna i zadovoljna?

[majica_2008]

možda je stvar u tome Sash, da sam kroz taj period iluzorno gradila vezu...potpuno sama, izmišljajući ju...a stvarnost je bila takva da sam odmah,ma jebeno instant kužila da s tom osobom baš i nemam budućnost kakvu sam si priželjkivala....
ne znam jesam li ikad ustinu bila sretna i zadovoljna.....ne lažem ,nemam razloga za to...
krivi izbori nisu, pa zaista sam mogla funkcionirati sa svim svojim partnerima neko vrijeme...ali UVIJEK uvijek je tu falilo ono bitno-neprepoznavanje...
i ne govotim o AliceInMess-inoj temi(odličnoj) u kojoj sam se fiksirala za nešto ili u nekog, nego stanje potpune tuposti,uzrokovano dijelom stavom da je to tako svima i da svaka veza ima uspone i padove, te dijelom time da sam u većini slučajeva bila potpuno svjesna da sam na krivom mjestu, u krivo vrijeme i sa krivom osobom...

da,mogu se prepustiti i ne treba uopće trajati vječno, samo da ima smisla, da nije jebeno besmisleno vrćenje u krug....

jasno, upravo putujem i uživam u tom putu i shodno tome, pitam se treba li mi uopće ikakav suputnik za dalje...


(one situacije gdje ljudi od 4o naviše budu stigmatizirani ako nisu s nekim, u braku,nemaju djece...pa se iščuđavamo što s njima nije u redu....ja ne znam da li je analogno tome sa mnom sve u redu....vjerujem da jest, a opet ne nalazim materijala za popuniti sebe ljubavlju nekog drugog)

[NiktaX]

majo, možeš ti tu racionalizirati i filozofirati a da te krene zavoditi netko tebi ekstra privlačan na koga si slaba sve te puste hipoteze bi pale u vodu.

u tim nekim počecima zaljubljenosti svi smo u nekom povišenom i nerealnom stanju. ekstra si sretan, čak maničan, u savršenoj si harmoniji sa svijetom. okusi su intenzivniji, boje su žarke, gradska buka i dječiji plač ti se čine kao najmilozvučnija melodija i misliš da će taj prekrasan osjećaj trajati zauvijek, da si i ti sam besmrtan i da ti ništa ne može nauditi. prekrasno, magično stanje bez trunke straha. a ta voljena osoba ti se čini kao samo božanstvo, kao početak i kraj svega, krug koji se zatvara, zmija koja jede vlastiti rep i sve napokon ima smisla...

najjednostavnije rečeno, sit gladnom ne vjeruje kao ni zaljubljen nezaljubljenom. u ovom stanju u kojem jesi, logično je biti tako racionalan i ogorčen ali kad ti se desi ljubav prestati će sve kalkulacije

[majica_2008]

imam upravo taj slučak NiktaX....upravo taj s jednom osobom....i ja ne znam više razgovarati,otupim,oslabim,nemam volju,.....jednostavno nemam momenta volje za nastaviti, ili napraviti korak više...najradije bih s nekim samo sjedila i šutjela...preskočila uvodni dio, igre,glumu i sve ostalo...
a najdalje sam moguće od gotovanstva pri upoznavanju pa da mi netko treba titrati jer sam toooliko posebna........
sve mi ima isti okus, bojim se da bi svatko izgubio volju kad bi shvatio koliko bi mi uvjeravanja trebalo da ponovno počnem neku čistu stvar ili odnos...
pa se mirim s time da takvog nema....lakše mi je....

i to je moj neki pogled na stvar, neuvjetovan tuđom srećom....najsretnija sam kad su drugi sretni, ali ne mogu to u nekom vremenu vidjeti za sebe...oni su našli ono što im treba,meni drago

[Alexa]

Odbijat divne dane ljubljenja, voljenja, jebanja, zajedničkog lizanja sladoleda, držanja za ruke, smijeha, strasti, zafrkancije, zajedništva i svega toga lijepog radi toga što će jednom to možda (sa tom osobom) bit gotovo?

Meni to zvuči kao strah od povrijeđenosti i srcolomlja. Uz dužno poštovanje. I razumijem to. Heartbreak is a motherfucker.

No, hello from the outside i tako to, da ti dam uvid: kad doživiš par srcoloma, više ih se ne bojiš. Nisu vrijedni skrivanja od prekrasnoće momenta ljubavi. Naučiš se nosit s njima, odnosno mogućnošću da će se dogodit. Zato s vremenom i odgovornije pristupaš vezama i odabireš iznova i iznova iz dana u dan bit s osobom koju voliš. Radite reality check. Više uživate jedno u drugome.

Noć srcolomlja je daleko crnija u našim glavama, nego što doista jest. Ne možeš mijenjat neminovnost. Ali joj možeš reć da se jebe i radi šta hoće. Jer si u miru s tim.

Ne znam da li sam jasna, ali poanta je da se ne treba bojat kraja odnosa. Pa ne mogu sve veze trajat vječno, inače bi ti mogla završit u, lajk, 16 veza odjednom. Što je možda forica, ali mislim da ti današnje društvo ne gleda baš na to blagonaklono i da bi ispala žešća drolja.

[majica_2008]

ne bojim se kraja,bojim se početka

[Alexa]

majica_2008 kaže:

ne bojim se kraja,bojim se početka

Bojiš se svih lijepih stvari koje donosi veza? Zašto?

Btw, apropo ovog da bi netko trebao titrat oko tebe da dođe do tvog srca: znaš i sama da to tako ne ide i kad te pokosi, pokosi te. Nije da imamo neku moć nad tim, jednom kad se desi.

[majica_2008]

ma ne,ne lijepih stvari,nego uopće ne znam kako se nositi sa ikakvom mogućnošću potencijalne veze...
ko da sam sakata,glupa i tulava...