Tema za obitelji psihički oboljelih osoba

[perka6966]

Postoji li ovdje netko ko se,kao i ja sada,ne zna nositi sa oboljelim od depresije u obitelji? Kod mene se radi o zaručniku koji je sada na liječenju. Osijećam se bespomoćno,teško ga prepoznajem,ne znam što mi je činiti osim što sam svaki dan uz njega, držim ga za ruku,pričam kada on to može i želi...Naravno da nemam uvijek snage,rasplačem se kad ga vidim,kad čujem sve što kaže,kad vidim kako je odjednom "hladan" (iako znam da nije,da je to samo dio bolesti,ali samo sam čovjek).

[milidrak]

Ja imam majku koja je u svojoj sedamdeset i nekoj godini, dobila psihijatrijsku dijagnozu. Ona je bila i psihotična pa osim AD, pije i antipsihotike.

Ona je moja majka, volim je i učiniću sve da joj pomognem. Ali da je teško, jeste. Iako sam prilično stabilna i pokušavam da njenu bolest prihvatim racionalno, jedan dio mene ipak potone zajedno sa njom. Iako sam ja u drugačijoj situaciji od tebe. Ne živi sa mnom i ja imam mogućnost da se oporavim od loših dana u svojoj kući sa svojom porodicom.

Nemoj osjećati krivicu što se loše osjećaš, niti što si ljuta. I nemoj činiti pogrešku da se utopiš u bolest zajedno sa svojim zaručnikom. Moraš imati i vrijeme samo za sebe. Da radiš ono što voliš i što će ti pomoći kad naiđu loši dani. I opet, nemoj osjećati krivicu što si u kinu, na kavi ili na plaži dok je on bolestan. To ne pomaže. Ni njemu ni tebi. Ne znam šta bih ti još rekla. Ako te nešto interesuje, pitaj.

[perka6966]

milidrak kaže:

Ja imam majku koja je u svojoj sedamdeset i nekoj godini, dobila psihijatrijsku dijagnozu. Ona je bila i psihotična pa osim AD, pije i antipsihotike.

Ona je moja majka, volim je i učiniću sve da joj pomognem. Ali da je teško, jeste. Iako sam prilično stabilna i pokušavam da njenu bolest prihvatim racionalno, jedan dio mene ipak potone zajedno sa njom. Iako sam ja u drugačijoj situaciji od tebe. Ne živi sa mnom i ja imam mogućnost da se oporavim od loših dana u svojoj kući sa svojom porodicom.

Nemoj osjećati krivicu što se loše osjećaš, niti što si ljuta. I nemoj činiti pogrešku da se utopiš u bolest zajedno sa svojim zaručnikom. Moraš imati i vrijeme samo za sebe. Da radiš ono što voliš i što će ti pomoći kad naiđu loši dani. I opet, nemoj osjećati krivicu što si u kinu, na kavi ili na plaži dok je on bolestan. To ne pomaže. Ni njemu ni tebi. Ne znam šta bih ti još rekla. Ako te nešto interesuje, pitaj.

hvala na odgovoru. Čak nebih rekla da imam neka pitanja,više me zanima što i kako ljudi tada rade,kako žive,kako kako kako... Kad sam u trenucima ja kriva za sve,kad mu ne trebam,kad gleda kroz mene!? ipak je to život 24h/dan. kad on ne spava ne spavam niti ja nego slušam u beskraj,priče i priče,razuvjeravam,mazim,i štatigajaznamkaj već. Ne žalim se i ne cendram samo sam malo pogubljena,imam i snage i volje za sve,i čekam a se skupa oporavimo

[Bluzara stari]

perka6966 kaže:

hvala na odgovoru. Čak nebih rekla da imam neka pitanja,više me zanima što i kako ljudi tada rade,kako žive,kako kako kako... Kad sam u trenucima ja kriva za sve,kad mu ne trebam,kad gleda kroz mene!? ipak je to život 24h/dan. kad on ne spava ne spavam niti ja nego slušam u beskraj,priče i priče,razuvjeravam,mazim,i štatigajaznamkaj već. Ne žalim se i ne cendram samo sam malo pogubljena,imam i snage i volje za sve,i čekam a se skupa oporavimo

Ne znam na koji bih ti način objasnio koliko moraš imati strpljenja i energije za oboje.Puno ljudi odustanu jer ih iscrpi.
On nije kriv za to što mu se događa,to znaš ti i liječnici...on još nije toga svjestan.Ako je u bolnici terapija je malo jača pa se ponekad dobije dojam da je izgubljen u vremenu i prostoru ali nije tako.Usporeno reagira na bilo kakve događaje pa izgleda kao da ga ne zanima ništa živo.
To će s vremenom proći.Treba jedno vrijeme da se organizam navikne na terapiju lijekovima ali neće ostati u bolnici vječnost.
Ti si mu podrška i to puno znači.Ljudi često ostanu sami,izađu iz bolnice,nitko in ne dočeka.
Trudiš se i boriš,izbora nemaš ako ga želiš.
Naoružaj se strpljenjem jer psihičke bolesti su načelno dugotrajne i teško se liječe.

[aldo321]

perka6966 kaže:

Postoji li ovdje netko ko se,kao i ja sada,ne zna nositi sa oboljelim od depresije u obitelji? Kod mene se radi o zaručniku koji je sada na liječenju. Osijećam se bespomoćno,teško ga prepoznajem,ne znam što mi je činiti osim što sam svaki dan uz njega, držim ga za ruku,pričam kada on to može i želi...Naravno da nemam uvijek snage,rasplačem se kad ga vidim,kad čujem sve što kaže,kad vidim kako je odjednom "hladan" (iako znam da nije,da je to samo dio bolesti,ali samo sam čovjek).

bravo za tebe,ja nažalost nisam imao takvu srecu da osoba sa kojom sam u vezi bude pored mene,,nego me pored svega ostavila,okrenula leđa i rekla da se ja dovoljno ne trudim i da mislim da cu sve rjesiti tabletama i psihijatrom,,što me naravno gurnulo još dublje i još stotinu puta gore stanje...puno je lakše kada je netko uz tebe kada te podržava....zato sve pohvale za tebe,a kada ti zaručnik ozdravi znat ce to sigurno cijeniti

[perka6966]

Bluzara stari kaže:

Ne znam na koji bih ti način objasnio koliko moraš imati strpljenja i energije za oboje.Puno ljudi odustanu jer ih iscrpi.
On nije kriv za to što mu se događa,to znaš ti i liječnici...on još nije toga svjestan.Ako je u bolnici terapija je malo jača pa se ponekad dobije dojam da je izgubljen u vremenu i prostoru ali nije tako.Usporeno reagira na bilo kakve događaje pa izgleda kao da ga ne zanima ništa živo.
To će s vremenom proći.Treba jedno vrijeme da se organizam navikne na terapiju lijekovima ali neće ostati u bolnici vječnost.
Ti si mu podrška i to puno znači.Ljudi često ostanu sami,izađu iz bolnice,nitko in ne dočeka.
Trudiš se i boriš,izbora nemaš ako ga želiš.
Naoružaj se strpljenjem jer psihičke bolesti su načelno dugotrajne i teško se liječe.

ne odustajem,nikako,samo mislim da bi i obiteljima trebali reči koju riječ,objasniti im što i kako a ne da se samo internetom educiramo,jbg nisam imala iskustva pa ne znam,a a doktori o tome ne misle. da,imam osijećaj da je izgubljen,da od velikog emotivca nije ostalo ništa,emocije su mu sada strane (bar tako izgleda). ni do čega u životu se ne dolazi lako,pa tako i sada...

[perka6966]

aldo321 kaže:

bravo za tebe,ja nažalost nisam imao takvu srecu da osoba sa kojom sam u vezi bude pored mene,,nego me pored svega ostavila,okrenula leđa i rekla da se ja dovoljno ne trudim i da mislim da cu sve rjesiti tabletama i psihijatrom,,što me naravno gurnulo još dublje i još stotinu puta gore stanje...puno je lakše kada je netko uz tebe kada te podržava....zato sve pohvale za tebe,a kada ti zaručnik ozdravi znat ce to sigurno cijeniti

uz njega sam i ne kanim se maknuti ni milimetra. lako je biti sa nekim dok je sve super

[milidrak]

Bluzara stari kaže:

Ne znam na koji bih ti način objasnio koliko moraš imati strpljenja i energije za oboje.Puno ljudi odustanu jer ih iscrpi.

Kad je moja mama završila u bolnici, ja sam apsolutno sve podredila njoj i bolesti. Čitala sam sve što mi je moglo doći pod ruku, mislim da sam sve teme na psihokauču pročitala, pokušavajući da shvatim kako se ona osjeća i na koji način da joj pomognem.

Čim joj je propisana terapija, odmah sam tražila te lijekove, njihova dejstva i nuspojave. Pronalazila sam je u opisima forumaša. Kad bi mi se osmijehnula i kad sam vidjela pozitivne emocije kod nje, ja sam bila presretna. Kad bih je zatekla da sjedi u kući, buljeći u prazno, ja bih potonula.

Kako je vrijeme prolazilo, shvatila sam da ne smijem i ne mogu se tako ponašati. Nažalost, ona je bolesna. Ja nisam. Ne smijem ja živjeti njenu bolest. Jer onda upadamo u začarani krug, u kome niko nikome ne može pomoći. Ja imam dobru saradnju sa psihijatrom, sa njom i ja dosta razgovaram i savjetuje me kako da se postavim i šta da radim.

perka6966, porazgovaraj i ti sa psihijatrom. Pitaj sve ono što te interesuje. I moja mama je prilično "ukočena" sa emocijama. Ali, ja znam da je to od terapije. Ja sam primjetila prve naznake boljitka kod nje tek nakon pet mjeseci od izlazka iz bolnice. I nakon promjene terapije.

Da bi sve to izdržala, moraš imati vrijeme samo za sebe. Jednostavno, moraš. Da se ne bi desilo, da i pored sve želje, ljubavi i volje, ti sagoriš i iscrpiš se.

[perka6966]

Nemam komunik.sa psihijatrom,ne govorimo isti jezik,a teško mogu svoje osijećaje i strahove izraziti na stranom,tuđem. tako da mi je to još jedna otegotna okolnost, gutam u sebi kako znam. najteže mi padaju te emocije,tj nepokazivanje istih jer inače nije nikad,ali nikad bio takav. sve znam,čitam sve što mi dođe pod ruku,ali... nekad pomislim ok ne voli me više ra se raspadnem na dijelove

[milidrak]

perka6966 kaže:

... nekad pomislim ok ne voli me više ra se raspadnem na dijelove

Nemoj to raditi sebi. Pokušaj shvatiti da je to bolest. Imaš li ikog kraj sebe? Roditelje, prijatelje, nekog sa kim možeš komunicirati i ko bi možda mogao razgovarati sa psihijatrom u tvom prisustvu?

[perka6966]

milidrak kaže:

Nemoj to raditi sebi. Pokušaj shvatiti da je to bolest. Imaš li ikog kraj sebe? Roditelje, prijatelje, nekog sa kim možeš komunicirati i ko bi možda mogao razgovarati sa psihijatrom u tvom prisustvu?

iako smo zaručeni,nismo mlađahni,imamo godine i prošlosti iza sebe ne,na žalost ovdje nemam nikoga, neke njegove prijatelje,ali ne osobe uz koje bih ja mogla sve reči i otvoreno razgovarati. obzirom da imam poveliko životno iskustvo (fakultet,ma pih ) nadam se da ću i ovo uspješno savladati. valjda se iza svih zatvorenih vrata jednom otvori i kakav prozorčić