Kako s književnom teorijom, kritikom..?

[larpi]

Kad biste se nafriško odlučili malo više pozabaviti književnom teorijom, filozofijom, kritikom, a da prije baš i niste previše radili na tome, biste li se zahuktali sa starijim autorima i djelima, tipa '80., '90. ,no, 'poznato' 20.st. ili biste krenuli s teorijama i kritikama što novijeg datuma, tipa 2005./06.?

Nadam se da je pitanje na mjestu

[rompepe]

larpi kaže:

Kad biste se nafriško odlučili malo više pozabaviti književnom teorijom, filozofijom, kritikom, a da prije baš i niste previše radili na tome, biste li se zahuktali sa starijim autorima i djelima, tipa '80., '90. ,no, 'poznato' 20.st. ili biste krenuli s teorijama i kritikama što novijeg datuma, tipa 2005./06.?

Nadam se da je pitanje na mjestu

ja bih osobno krenuo od antike, posebno aristotelove poetike. njegova podjela na vrste knjizevnosti i definicija toga sto moze, a sto ne moze proci u fikciji do danas nije prevazidjena.

naravno, ovo samo ako si stvarno zainteresiran za to. u suprotnom, ako bi zelio postati lokalni knjizevni kriticar, bolje ti je da se upises na mali kurs sazimanja propagandnih materijala nakladnika. dobra referenca u tom smislu je kriticarka jutarnjeg.

[stitch]

Najprije Aristotel, Horacije, Boilleau i Diderot od starijih, onda ruski formalisti (Šklovski, Bahtin, Tinjanov, Tomaševski) jer bez njih ne možeš do strukturalizma, a tek onda poststrukturalisti. Ovo je samo u grubim crtama, preskočih recimo Crocea, Staigera, Fryea i mnoge druge značajne teoretičare.

[MudFoot]

Meni bi recimo bilo interesantno krenuti unazad. Primjerice, početi od Donne Harraway, Terry Eagletona, Baudrillarda, Barthesa, Claude Levi-Strossa, i tako redom do Aristotela.

Prvo, put bi bio lakši, čini mi se nakon opsežnog početka imali bi manje više podnošljiv kraj čitanja, bar obimom. One stvari koje nismo na samom početku razumjeli poslije bi shvatili nakon što pročitamo reference, a samim tim i te neke osnovne sitnice kod originalnih autora bilo bi puno lakše usvojiti.

Na kraju, nisam siguran da bi postigli neki poseban efekat, ali eto, vrijedilo bi pokušati ako ništa, a ono zarad pokušaja daljnjeg progresa kritike.

[Hroboatos]

IMO-zaboravi starkelje kao Aristotel, Longin i sličnu tevabiju, i ne čitaj nikakve "klasike" kritike (Samuel Johnson , Frye , Bahtin , Derrida :asshole: ..), nego:

a) sabrana djela Milivoja Solara za opći prijegled gdje je što

b) ciklus od kojih 10+ knjiga o raznim vidovima kritike, što su ga izdali Srbi u 70-im i 80-im godinama (debele crne knjige, nekih se od autora mutno sjećam, Wayne Booth (?), pa ciklus eseja o tragediji itd.). Mislim da je izdavač Nolit ili Vuk Karadžić.