Ne znam sta cu sa sobom

[bakharnabieva]

Poz svima koji citate.
Ne znam uopce kako da pocnem. Odlucila sam pisat ode jer ovo stanje mi ne prestaje u zadnje vrijeme. Osjecan se ko da gubin kontrolu nad svime i nzn vise sta bi sa sobom, svojim zivotom. I inace kad sam dobro uvijek dode taj period kad ne vidim u nicemu smisla, usamljena san i razmisljan o samoubojstvu. Imam sada 20god. Vec u osnovnoj skoli su mi se javljale misli o suicidu i otada to nije prestajalo. Medutim tada su to skoro sve moje prijateljice znale. I sve sta san dobila su bili komentari da ja samo zelin privuc paznju, da se necu stvarno ubit, da pricam ko da imam 50godina i 3dice itd. Uvik u nekim teskim trenutcima postanem depresivna, razmisljam da je to to i da vise nista ne moze bit bolje. Jos pridodaje tome sta san usamljena, sta nitko ne zna o cemu razmisljam, neman s kim podijelit svoje misli, kako se stvarno osjecan a i od straha ne zelin. Nece razumit, rec ce da san luda... Mene je strah sta ce bit kad doden u neke godine da cu stvarno to napravit sta idu god te misli ne prestaju i kad dodu samo su intezivnije. Osican se ko da samo trpin trpin i da cu jednog dana samo puknut i dignut ruku na sebe. Sad san starija, sve vise te probleme tesko podnosin, nalazin se u ozbiljnijin zivotnim situacijama, prekretnica zivota, sta dalje, sta zelim u zivotu. Vrlo lako padnen u depresiju. Prosle god mi se dog nesto lose i tu 4 dana nisan izlazila iz kreveta, bila mi je muka od hrane itd. Ne zelin vise to nikad prozivit. A znan da ocu ako me nesto bas povrijedi opet. I moji doma tada nisu skuzili nista! Mogla san i umrit tako u sobi, niko ne bi primjetio. Roditelji su mi rastavljeni ( ne zakonski nego eto samo tako su se odvojili, to se dog ko da je sve normalno ), odnosi nikakvi, disfunkcionalni. A nakon sta me to proslo/prode ko da gledan drugu osobu i mislin se kako san mogla tako razmisljat, nema nista dragocijenije od zivota..ali kad si u ton stanju ti nemos to kontrolirat, nemos samo rec bit cu bolje, jaca san od toga i tjt. Osjecas se skroz beznadno. Ko je prosa, zna. Kad samo pomislin o suicidu, kako bi to sve izgledalo, na koji nacin bi se ubila, kakav bi bio osjecaj, sta bi zadnje pomislila, ko bi me nasao....odma mi dodu suze. U zadnje vrime san bas lose, cesto placem. Dogodi se nesto ili pocnen razmisljat i samo se rasplacen. U vezi san na daljinu trenutno dok ljeto ne zavrsi. To mi jako tesko pada i preispitujem sve zivo. Ne mogu se kontrolirat, tuzna san stalno, samo mi se place. Izgubila san interes da se uopce vise javljan prijateljicama. Kako funkcionirat medu njima kad san totalno sjebana a nmg glumit da san super, sretna. Najbolja prijateljica (mogu rec i jedina bas prijateljica, bar san tako mislila) me razocarala u nekim situacijama i sad uopce ne komuniciramo, ne bi ni nazvala ni nista a vidi da me nema nigdi, da nesto nije u redu samnon. A znala je da iman neke probleme, sta mi se nedavno dogadalo...I NISTA. I to me isto sjebe, sad ja stalno razmisljan o nasen odnosu i razbijan sebi glavu, ja san uvik ta koja se prva javlja i zove svugdi a sad vise neman volje za to, nisan dobro i treba mi pomoc. I sta sad, po njenome necemo vise pricat cili zivot?
Iman problema sa samopouzdanjem. Osican se ko totalni promasaj, ko da ne vrijedin nista. Nmg normalno pricat s ljudim, nmg ih gledat u oci dok prican s njima. Postanen nervozna, lako se zbunim i onda nekad cak u toj brzini npr kad me neko nesto pita ili onako u sali nesto kaze ja brzopleto odgovorim, ili kazen nesto glupo ili cak krivo odgovorin a znan da to nije istina i onda nekad kazem a nekad mi bude skroz neugodno rec da san pogrijesila. Kasnije se zbog toga izjedan (i inace kad nesto lose napravin). Nmg ostvarit normalan kontakt s nekim novim (osim vani pod utjecajem alkohola). I sad san se skroz izgubila u mislima, nzn sta da pisen, sta ne. Strah me sta ce te vi mislit, osican se da san glupa, da se ne znan izrazavat. U zadnje vrime san izgubila i interes za izlazenje, prije san non stop i osicala se odlicno kad bi pila alkohol. Ma sad ionako ne bi imala s kim izac. Nije mi skoro do niceg. Osjecan se nelagodno u vecini obicnih zivotnih situacija. Ko da san previse svjesna sebe, uvijek mislin da svi misle negativno o meni, da mi se smiju, da san ispala glupa. A onda neko vrijeme kad se osican dobro, sretno onda mislin ma to ce sve proc, samnon je sve u redu. Ili se dogodi nesto dobro, buden sretna zbog toga, zaboravin na probleme i u biti sve to potisnem...to mi se upravo sad dogadalo jer san ovo pisala na papiru i sad dok san ja to objavila evo tek sad proslo me mililjun raspolozenja, cak san mislila ne objavljivat nista. Al osican da triban ovo izbacit iz sebe, triban pricat s nekim, treban vec jednom rec kako se stvarno osican. Depresija, socijalna fobija, anksioznost, tjeskoba, sta je, nzn. Volila bi znat! Najvise bi volila znat sta je uzrok. Osican se da san glupa osoba, da se ne znan izrazavat . Volila bi i ic kod psihologa. Cin pocnem malo pricat o sebi i problemima place mi se. Mislim da bi kod psihologa satima samo plakala. Ali opet strah me, strah me nazvat, otic, skupit hrabrosti. Trebalo bi mi predugo da se otvorin, mozda se nikad ne bi skroz skroz otvorila. Ne bi mogla ni gledat psihologa u oci. Trenutno ni nisan u mogucnosti ic, tek posli lita. A i to ce brzo proc. Definitivno sta ne zelin je pit tablete. Najgore je sta nmg zaustavit ove proklete misli. Postajen cak previse ljubomorna na momka i ljutim se zbog sitnica. Nesigurna san previse. Ludin zbog njega, jednostavno je tesko kad je na daljinu. Kod kuce ne prican s nikim a i nmg. Skroz san usamljena. Stvarno nzn sta cu sa sobom. Najrade bi da me nema. Cesto razmisljam kako bi svima bilo lakse da me nema. Mrzin sta san ovakva, nmg normalno funkcionirat, neman kontrolu nad sobom, nad mislima. Ne zelin razmisljat o samoubojsttvu, ne zelin bit non stop nesretna, tuzna. Tek iman 20god, pa da san ovako sjebana u glavi(oduvik san i bila). Samo zelin bit normalna. Ne zelin potratit svoje god zbog ovog, ne zelin bit sama cili zivot. Zivit u tisini, izolirana. Ne zelin da jednog dana zavrsin time da se ubijen.

[bakharnabieva]

Ajme sad vidin koliko san se raspisala, oprostite na duljini. Kome se da citat, hvala.

[radical change]

bakharnabieva kaže:

Ajme sad vidin koliko san se raspisala, oprostite na duljini. Kome se da citat, hvala.

Ewo meni se da čitati i komentirati.
Gle po ovom što mogu pročitati vidim da si dosta loše i da ti zaista nije lako. Možda je najteže od svega što nemaš osobu (prijatelja, dečka, obitelj) kome bi se mogla povjeriti i reći ovo što si ovdje sa nama podijelila. Užasno je teško sve to držati u sebi i boriti se sa svojim demonima koji te svako malo obuzmu.

Ja ne vidim razlog zašto bi se plašila psihijatra, osim da imaš predrasude. Ja ti mogu dati kontakt od psihijatrica kojoj ja idem u Splitu ako ti odgovara. Odlična je i zaista će učiniti sve da te sasluša i pomogne ti. Ne mislim da imaš neki naročito težak poremećaj, vjerujem da je sve to na depresivnoj ili bipolarnoj bazi a to se danas liječi bez ikakvih problema. Šteta je da se tako mučiš u praktički najljepšim godinama života zato jer nisi nigdje potražila pomoć i rekla koliko ti je teško. Vidiš ovdje si sa nama podijelila ono što osjećaš i nitko te zbog toga neće osuditi. Mnogo ljudi je ovdje koji se osjećaju ili su se osjećali slično i ljudi razumiju kako se osjećaš.
Ja te samo molim da se skuliraš kada ti misli o suicidu padnu na pamet, jednostavno shvati da se emocionalno užasno loše osjećaš u tom trenutku, mnoštvo loših emocija koje nosiš u sebi jednostavno navru i iz očaja i težine situacije padaju ti takve misli na pamet. Problem je baš u tome što te emocije ne možeš izbaciti van a moraš pronaći način.

Javi mi se na pp pa ću ti dati kontakt. I glavu gore, sve će biti dobro samo trebaš popričati sa stručnom osobom što te muči, kako se osjećaš i brzo će ti biti mnogo mnogo bolje. Ako budeš za prvih nekoliko mjeseci trebala piti antidepresive ni to nije smak svijeta, ja sam ih pio nekoliko puta u životu, pije ih povremeno bar30% ljudi u ovoj državi pa nikog nije ubilo.

[Surround]

Welcome to the club.

Depresija i anksioznost su jedni od glavnih problema danas tako da ono, nisi sama i svak to na svoj nacin nekako izgura.

Mlada si i imas momka, ne znam koji su ti ciljevi u zivotu al trebalo bi bit nesto vridno zivljenja. Od suicida nema pretjerane koristi tako i tako...

[antilles]

umjesto psihologa, nadji studentski posao. počni plaćat račune, npr.
struja, voda, internet za početak.
tako ćeš imat manje vremena za razmišljat o samoubojstvu i sličnim p.izdarijama.

[alice1987]

Čitam tvoj post i kao da sebe vidim. Do nedavno sam i ja imala suicidalne misli i molila boga da obolim od neke rakcine da umrem i da me nema vise, jer sam skuzila da se nikad necu ubit, nemam "hrabrosti" za to. Nemoj mislit da si sama u tome i da se samo tebi to dešava ima nas vjeruj mi jako puno, nego većina nabaci neku masku na lice pa se to ne kuži. U zadnje vrijeme rjeđe mi se javljaju takve misli, ubiti od kad sam pocela meditirati, a i krenula sam na psihoterapiju. Nemaš se stvarno čega bojati niti sramiti odi kod nekog psihologa ili psihijatra, ispicaj se izbaci to iz sebe pa i da places cijeli sat vjeruj mi biti će ti bolje. Shvatit ces neke stvari i polako kroz razgovor uvidjeti koji je uzrok tvom trenutnom stanju i polako ces to osvijestiti i raditi na tome. Nemoj čekat kao i ja do tridesete da se pozabaviš sama sa sobom i da se pocnes osjećati dobro u svojoj kozi, to je najbitnija stvar na svijetu. Jebeš ( s oproštenjem) i prijatelje i dečka i roditelje ako si ti tako lose. Uzmi si vremena za sebe i polako i nježno radi na sebi s puno ljubavi strpljenja i rezultati ce doci.
Kakvo si djetinjstvo imala? Kakvi su ti roditelji? Ako smijem pitati .

[The_End]

Možda je i do toga da nemaš osobu koja je tebi na raspolaganju. Već odmalena to nisi imala u roditeljima, kasnije se nastavilo s prijeteljima, sad s dečkom kojeg isto nema tebi pri ruci. To što mu možeš poslati poruku ovaj čas je kratkotrajni impuls poboljšanja psihe.
Tvoje psihičko stanje nije za paničariti(ali je za dovesti život u red), mnogi su kroz to prošli(i ja isto).
Nemoj da te trenutno iskustvo zavara ili spriječi da ne živiš, nađi zanimaciju pokoju i ako si daš prilike dobre su šanse da nađeš instant boost. Mislim da ti trebaju ljudi, kvalitetni.
Fragilnog si karaktera, ah te godine jel : ), i nemaš okruženje kojem se možeš povjeriti, a i ti si kriva, pa si zabrijala da si nikome potrebna, nisi dostojna društva.

[Splićankaa]

Nemoj se usporedivat s drugima i postavljat si previsoke ciljeve.

Otidi popricaj s psihologom, proguglaj psiholoske udruge.

Svi su prosli takvu krizu, jednostavno pritisak je velik, imas filing da su svi u nekim sredenim zivotom, a ti ne znas sta od sebe, al to nije tocno, svi ljudi oko tebe se isto tako preispituju i traze.

Mene isto peru suic.misli ali sam primjetila otkako sam uvela neke nove aktivnosti, da su mi se te suic.misli makle, kao mozak mi se okupirao razmisljanjima: dogovorila sam to i to, napravit cu to i to, onda mi bas suicidi i nije tema broj 1 na pameti.
Svjesna si i sama da ne zelis to uciniti, da si se nasla u nekom zastoju, napravi si plan, slozi si popis zelja, sta bi volila kupit sebi, ima li neki hobi koji si volila cili zivot a nisi imala prilike, ucini male stvari, tipa sredi sobu, pospremi ormar, napravi analizu garderobe, napravi si popis toga sto te zanima za daljnje skolovanje, ako nema u tvojoj sredini toga, gdje ima?
Ti sve stignes!!! Ne moras sve odjednom, prijatelji te nece shvatiti, s psihologom popricaj jer je educiran i znat ce prepoznat i postavit ti pitanja koja ce te otvoriti da nastavis dalje, sa prijateljicom pricaj bezbrizne teme i uzivaj, jer moze ti frendica dat takav komentar i to ce te povriditi, mozda ona ne shvaca ozbiljnost ili ne zna sta da ti kaze....

znaj da nisi sama, ima jako puno ljudi kojima padaju crne misli, ali bitno je da ti znas da su te misli radi anksioznosti, depre, nekog privremenog nezadovoljstva, da se mjenjas, imas 20godina, nisi vise u srednjoj, ekipica se razisla, trazis se, mlada si, doslovno sve stignes!!!

p.s. ne moras nikakve tablete pit, otici u psihologa i popricaj, ne mora niko ni znat da si isla u psihologa, drzi to za sebe, oslobodit ces se.

zasto mislis da si glupa, tko ti je to reka?

pisi kad stignes i ovdi mos pisat otvoreno i ljudi ce ti pomoc koliko mogu i znaju.
zapamti da nisi sama u oovome i da su mnogi prosli i prolza kroz zivotne krize, ali da svaka ta kriza ima izlaz i da ces uspit!!!