Bili smo vojnici...

[ADEX]

Simba-OS kaže:
Da, razumijem što želiš reći. Znam da bi se stvari dogodile ovako ili onako. Stvar je u tome što ja nisam bio dio tih događanja. Tu se prekida onaj kontinuitet o kojem sam govorio. Naravno, ne doživljava svatko na isti način i poštujem to. Blago onima koji su sve to prošli s manje stresa. Ne znam kako da to objasnim. Fali mi onaj prijelaz iz teenagera u odraslu osobu. U noramalnim uvjetima bih se zaposlio, veza sa curom bi postala ozbiljnija, oženio se možda, izlasci s prijateljima rjeđi. Ali sve bi to išlo postupno. Ovako imam jedan rez, nagli prekid mladosti. Nakon nekoliko godina i povratka ja sam zapravo drugi čovjek, druga osoba. A ponekad mi fali onaj stari Simba.
Ima jedna pjesma meni jako draga, koja, ako ju tako shvatiš, opisuje na neki način ono o čemu pokušavam govoriti:

There's talk on the street; it sounds so familiar
Great expectations, everybody's watching you
People you meet, they all seem to know you
Even your old friends treat you like you're something new

Johnny come lately, the new kid in town
Everybody loves you, so don't let them down

You look in her eyes; the music begins to play
Hopeless romantics, here we go again
But after awhile, you're lookin' the other way
It's those restless hearts that never mend

Johnny come lately, the new kid in town
Will she still love you when you're not around?
There's so many things you should have told her,
but night after night you're willing to hold her,
Just hold her, tears on your shoulder

There's talk on the street, it's there to
Remind you, that it doesn't really matter
which side you're on.
You're walking away and they're talking behind you
They will never forget you 'til somebody new comes along
Where you been lately? There's a new kid in town
Everybody loves him, don't they?
Now he's holding her, and you're still around...

Eh Simba, where you been lately? There are new kids in town...

Ma kontam, nego kada pocnem sa tim sta bi bilo da nije bilo rata, sta bi ja bio da nije bilo, ...odoh daleko, jebeno daleko. I bolje se cuvati takvih misli.

[Jirzy]

ADEX kaže:
Nisam ni rekao da nije istina, boguhvala da je tako.

Rekao sam....uostalom pogledaj sta pise.

Sve je ok. Želio sam ukloniti nejasnoće koje bi zlonamjerni čitatelj mogao iskoristiti.

energy kaže:
simba
bila sam u zng 1991/92 godine u tvome i mome gradu. sjecanja na sve to su toliko svjeza da mi ponekad sokantna bude pomisao da je proslo toliko godina. prezivjela sam, ostala sam zdrava, ali osjecam u sebi jedan "mali ptsp".brat mi je tesko stradao,trebale su nam godine da se bar malo smirimo i pomirimo s tim,ali uvijek postoje oni koji se pobrinu da otvore te bolne rane. toliki nedostatak bar nekog postovanja je prestrasan.
imala sam srecu da se mogu vratiti na svoj posao ali znam mnoge koji nisu i zbog toga nikada ne mogu biti potpuno sretna.
nikada ne pricam o sebi kao o vojniku jer me jako vrijedaju komentari o zenama u vojsci.

Pa negativne komentare o zenama u vojsci daju samo oni koji nikad nisu bili u vojsci ili su sluzili civilnu vojsku, obicno su zene hrabrije, posto muski slabije izdrzavaju bol i vise dramatiziraju. Imao sam cast upoznati jednu snajperisticu iz Osijeka koja se udala za mog kolegu iz postrojbe i mogu ti reci da je bila hrabrija od puno muskaraca koji su nosili uniforme.

zg_sash kaže:
bio sam pripadnik samostalnog izvidackog voda
nas 15 bilo je blize jedni drugome nego braca
direktno su nam zivoti ovisili jedan o drugome
polozaj nam je uglavnom bio kao necija predstraza i odtuda bi isli u dubinu i iza linija neprijatelja , snimali pozicije i sakupljali informacije
tu i tamo , ako je bilo prilike , ocistili bi kakav punkt , tek toliko da unesemo cedama malo straha u kosti, no primarno je bilo vratiti se s ciljevima za koej bi se onda pobrinula nasa artiljerija Ž(jos dan danas mi dode smijeh kad se sjetim na kaj je ta artiljerija licila i kako je bila skrpana i jadnicka, ali decki su ulozili srce i uspijevali postizati stvarno zavidne rezultate)

Znam o cemu pricas, meni je frend bio tenkista u T55, imali su laserske prenosne daljinometre sa kojim bi istrcao iza kuce, brzo izmjerio daljinu do srpskih haubica, sjeo u tenk i tek onda zapucao po njima i srokao ih, dok srbi nisu znali ni koristiti svoju artiljeriju, a naspram nas, imali su cuda.

[doondo]

Evo još jedne priče :
Godina je 1995. i upravo je završio "Bljesak" , a ja sam bio u 125.domobranskoj pukovniji i držali smo položaje oko Jasenovca, točnije u selu Drenov Bok. Selo se proteže jedno 2-3 km uz rijeku Savu,a sa druge strane obale su bili četnici iz Hrvatske Dubice i okolice. S naše strane nasipa bila su stražarska mjesta na samoj cesti, a na njihovoj obali iza nasipa je bila gusta šuma tako da su nas imali ko na dlanu pa smo se morali i po danu i po noći uvijek prikradati do stražarnica, a oni su nesmetano šetali kroz šumu,pjevali,dobacivali i radili što su htjeli jer ih nismo vidjeli.Nakon nekog vremena skužili smo da će biti još jedna akcija i da ćemo morati preko Save, a nitko od nas nije bio sa tog područja i nismo imali pojma kaj nas čeka kad pređemo rijeku i uđemo u šumu.
Jutro "Oluje".
Topništvo je prvo prašilo dobrih pola sata po njihovoj strani i došla je zapovjed za forsiranje rijeke. Nabavili su nam jedno 20-ak onih savskih drvenih čamaca i vesla u ruke pa se ti snalazi kako znaš. Neki čamci su se na pola rijeke (koja je široka oko 200m) počeli vrtjeti u krug,neki su i popadali iz njih, a sve to zbog neznanja veslanja. Da nije bilo užasavajuče - bilo bo smiješno. Kad smo se konačno pregrupirali na drugoj strani,krenuli smo kroz šumu u više kolona i u raznim smjerovima,a imao sam osjećaj da se tu nezna ko pije a ko plaća.
U mojoj koloni je bilo oko 20-ak ljudi(moj vod) i ja sam bio 4. po redu noseći pušku i RPG-7(ljuba truba).Najednom se zapucalo,polijegali smo na pod i počeli pucati ko sumanuti u svim smjerovima
Kad se sve smirilo saznali smo što se dogodilo : točno ispred naše kolone bila je zasjeda,pogođeni su 1.,2. i 3. u koloni ( a ja sam bio 4. ).
Prvi u koloni je bio zapovjednik voda Đoko Babić(mrtav na licu mjesta), drugi zapovjednik desetine Josip Badanjak (prostrijelna rana kroz čašicu koljena), a treći je dobio metak u butinu.

Još uvijek sanjam ovu situaciju i na rat nemam lijepe uspomene...

Đoko,počivaj u miru.

P.S. da, Đoko Babić je bio Srbin iz Srednje Bosne koji je doselio u Kutinu prije rata i dobrovoljno se javio u ZNG 1991., a bio je ljudina i prijatelj...

[Simba-OS]

Docent kaže:
Pa negativne komentare o zenama u vojsci daju samo oni koji nikad nisu bili u vojsci ili su sluzili civilnu vojsku, obicno su zene hrabrije, posto muski slabije izdrzavaju bol i vise dramatiziraju. Imao sam cast upoznati jednu snajperisticu iz Osijeka koja se udala za mog kolegu iz postrojbe i mogu ti reci da je bila hrabrija od puno muskaraca koji su nosili uniforme.

I ne samo to. Bolničarke, koje smo imali, spasile su puno života. Nerjetko i same stradavajući pokušavajući doći do ranjenika (ponekad i preko brisanog prostora) i izvlačeći ih van.

Cure, svaka čast.

[ZgSash]

puno sam vremena trosio na profesionalizaciju moje jedinice
radi toga sam bio i prilicno nepopularan - do prve zgode
plus , ljudi su gledali na nas kao na nesto romanticno , a zaboravljali kolicinu strucnosti koju jedan izvidac mora imati
dogadalo se i da samo tako , drustvo hrabrih osnuje izvidacku jedinicu i pokusa , jednom smo takve morali i vaditi iz vatre

osobno , uvijek sam pizdio na "superhrabre" , koji bi iskocili i probali nesto u rambo stilu , jednako kao sto sam pizdio na opustanje i nekvalitetno ponasanje s oruzjem
nazalost , mnogi su ranjeni i poginuli samo iz vlastite gluposti ili neznanja
no sve u svemu , bila su to dobra vremena , hrabrosti i odlucnosti i od mnogih djecaka su napravila muskarce

[Fourier]

Topništvo je prvo prašilo dobrih pola sata po njihovoj strani i došla je zapovjed za forsiranje rijeke. Nabavili su nam jedno 20-ak onih savskih drvenih čamaca i vesla u ruke pa se ti snalazi kako znaš. Neki čamci su se na pola rijeke (koja je široka oko 200m) počeli vrtjeti u krug,neki su i popadali iz njih, a sve to zbog neznanja veslanja. Da nije bilo užasavajuče - bilo bo smiješno. Kad smo se konačno pregrupirali na drugoj strani,krenuli smo kroz šumu u više kolona i u raznim smjerovima,a imao sam osjećaj da se tu nezna ko pije a ko plaća.

Primjer
1.Nepripremljene
2.Neuvježbane
akcije

godinu dana se znalo gdje ko ide, i samo je trebalo vježbati,
tko je kriv?.Moguče da je bilo i ne plivača,

[Fourier]

instiktivno izvukao berettu i zamalo pucao na klinca

J... koji si ti slučaj,pa nosiš beretu po gradu,koji si ti faktor bio u ratu baš me interesira?

[ADEX]

Jirzy kaže:
Sve je ok. Želio sam ukloniti nejasnoće koje bi zlonamjerni čitatelj mogao iskoristiti.

Vezano za PAM.

Pokojnog Borisa je ubio PAMov snajper. Radio za UNHCR, PAM je probio oklopno vozilo dijagonalno, prosao kroz sjediste, probio kompletan pancir i Borisa i zaustavio se na sofersajbi. Boris je uspio da bezbjedno auto zaustavi sa kraj puta i samo se skljokao na volan.

[danaye]

Fourier kaže:
J... koji si ti slučaj,pa nosiš beretu po gradu,koji si ti faktor bio u ratu baš me interesira?

Pročitaj još jednom- u to vrijeme.
Ne možeš se samo tako uključivati i isključivati.
U zadnje vrijeme sam prešao na glock17 i nakon određenog perioda prilagođavanja ne trzam više na petarde.
sjp.Zašto?

[andjelina1]

kako mi je bilo drago kad sam pročitala ovo:








Svaka čast, Simba, što si otvorija ovu temu.
Na neki način si me oraspoložija i ti i face što su se do sada upisale. Tek maloprije sam ovaj topic pronaša. Prije toga sam čita onaj topic sa Mesićem. Poludija sam...
I onda naiđem na ovako nešto. Stvarno me smirilo. Fala.









mislim da je to - to što fali dečkima kojima se teško adaptirati i nisu imali sreću da ih netko razumije....

[klapac]

Ma super sam ja adaptiran, samo mi ponekad na neke stvari skoči živac.
Sad ispada da neko drugi tko nije sudjelovao u nekim događajima, iste opisuje i tumači narodu. Krivo mi nje za mlađe ljude koji neće znati što se događalo i kako je zapravo bilo. Svi misle da smo mi u to doba bili vojska, a u stvari smo daleko bili od vojske i jedino su nas srce i dišpet vodili.

[Jalnuški Diletant]

Prvi puta u ratu.

Bio je svibanj 1992.
Bio sam inžinjerac mobilizriran 1991.
Prvi PRAVI teren.

U Dubrovnik smo došli u tajnosti, običnim trajektom, a u hotel Stadion gradskim autobusom.
Zanimljiva igra sudbine je da sam u tom hotelu prije toga boravio na ekskurziji u 8. razredu osnovne škole i da sam bio smješten umalo u istoj sobi!
Nas 20-ak ludih Splićana ušlo u okupirani grad!
Bavili smo se prokopavanjem puta za naše samohodke, pod zapovjedništvom Nojka Marinovića, na južnim padinama Srđa prema Rijeci Dubrovačkoj do lokacije koju su Dubrovčani zvali "Ludnica" (valjda je tamo nekad bila doista ludnica) da ih približimo okupiranoj Mokošici i ukopavanjem topništva na brdu s južne strane luke Gruž.

Nakon par dana zamole nas neki Dubrovčani koji su čuli da im je u grad ušla splitska inženjerija da im pomognemo u jednom zadatku, koji smo mi, naravno, prihvatili.

Zadatak se sastojao u tome da na specijalno izrađenim kolicima dovezemo "ježeve" do prve crte obrane u Rijeci Dubrovačkoj.

Ta noć se čekala zbog toga što je bila bez mjesečine i još je u gradu vladalo nekakvo potpisano primirje jer su toga dana došli nekakvi međunarodni "čimbenici" posredovati u nekakvim pregovorima.

Za priču je važno poznavati tadašnju situaciju u Dubrovniku.

Naime, grad je bio u potpunom okruženju.
Crnogorski četnici su bili na Bosanki s istočne strane, a na zapadu su bili u potpunom posjedu Mokošice i zapadne obale Rijeke Dubrovačke i čitave sjeverne polovice istočne obale Omble.


Naši su držali jedino vrh Srđa, ali to je opet posebna priča, po kojoj kad bi Spielberg snimio film po istinitom događaju rekli bi mu da sere. O tom – po tom…


Rijeka dubrovačka nije šira, ja mislim, nigdje preko 100m, tako da je ono malo "našeg posjeda" od četnika dijelilo manje od 100m najbrisanijeg mogućeg terena (vodena površina).
Naš zadatak sastojao se u tome da u Gruškoj luci natovarimo te ježeve (Nikada većih nisam vidio. Mislim da su bili visoki preko dva metra.) na pripremljena kolica i doguramo ih u toj noći na tako brisanom prostoru do našeg zadnjeg položaja koji su držali najluđi i najhrabriji momci koje sam sreo u ratu da se spriječi koliko-toliko eventualni prodor tenkova u sam grad.

Znak raspoznavanja im je bio žuta teniska loptica u koju su ušili nekakav konac kojim su je pričvrstili na "epoletu" i na kojoj je pisalo OMBLA 17.

I natovarimo mi te ježeve na kolica, a oni strše par centimetara od asfalta i krenemo gurati.
S naše lijeve strane zaljev preko kojeg su četnici, s desne strma litica, a ispred nas opet četnici.
Na svakim kolicima 4 Splićanina i jedan Dubrovčanin sa žutom lopticom na ramenu.
U jednom trenutku sklizne jež s jednih kolica i uz silnu buku zaiskri u onome mrklom mraku.
Svi polegoše jer s lijeve strane je jedan mali zidić od betonskih matuna, a ispod njega plitki kanal za odvod vode.
Ležimo i čekamo da vidimo što će biti, a kad se ništa ne dogodi, natovarimo onog ježa nazad na kolica i nastavimo dalje.
Pošto je put dug, jež težak, a kolica jadna i improvizirana počeo i umor. Kad su to osjetili momci iz Dubrovnika jedan kroz šapat vikne (valjda vam je poznat taj zvuk) Ajmo!!! ZA HRVATSKU!!!

Ja sam tada prvi puta doživio taj osjećaj svijesti i poleta kod hrvatskih boraca i mogu reći da mi je dalo snage da ne odustanem jer sam zbilja bio pri kraju snaga!

Još su ti ježevi nekoliko puta spadali s nekih kolica tog našeg konvoja uz gomilu buke u savršeno tihoj noći uz more i iskre koje u noći bez mjesečine nevjerojatno svijetle.

Konačno, kad smo bili nasuprot ovog rtića s lijeve strane na kojem je bilo mitraljesko gnijezdo ošinu rafal po nama.

Bacili smo se na asfalt i otkotrljali u onaj kanal za odvod dok su meci "štemali" zidić iznad nas.

A ja, onako "frižak" niti grama straha u sebi nisam imao nesvjestan opasnosti u kojoj se nalazim. Osjećao sam se doista sigurno u tom kanalu ispod tog zida.

"Pucaj čedo, majku ti jebem, nemaš ti toliko metaka koliko ja mogu ležati ovdje!"

Onda mi jedan od onih Dubrovčana sa žutom lopticom na kojoj piše OMBLA 17 na ramenu, a koji ima puno iskustva čuvajući jedan od najluđi položaja u DR kaže:

"Samo da ne počnu minobacači, sve je ovo dobro."

A ja mislim, jebo minobacače, mogu mi puvat ovdi…

Nakon nekog vremena, pucnjava stala, a mi nazad do kolica i u najvećoj tišini ih doveli na cilj.

Nakon obavljenog zadatka, momci s lopticama na ramenima nas doveli na svoj položaj koji je bio par metara nazad, u jednoj izrešetanoj vili podno litice na istočnoj obali Rijeke Dubrovačke i shvatio sam da je biti na tom položaju ravno samoubojstvu.
Lijevo, preko uskog kanala-četnici, ispred-četnici, desno-litica, jedino nazad cesta između četnika i litice.

Ali oni su tu stajali i opstali do oslobođenja Dubrovnika.

Nakon nekog vremena, put me nosio na mnoga ratišta gdje sam dobro shvatio što znače minobacači.
Kada sam prvi puta preživio minobacački napad, sjetio sam se svoje prve akcije i tek tada shvatio koliko sam onda bio blizu smrti.

NIKAD BLIŽE!

I danas se stresem kad se toga sjetim.

[keš]

pozdravljam sve.sve vas, sve naše žive i one kojih nema. poseban pozdrav 145-toj.
razočaran sam, jako sam razočaran. eto, spadam u početni opis branitelja kako je to simba naveo.
nemam posla, nikakvih naknada, niti sam ih tražio. ranjen bio, dvije rupe od gelera u nozi, gelere sam sam izvadio.
zaradio sam alergiju na zimu... a što doživljavam? sramotu, sram me vlasti naših, gubi se svako dostojanstvo.
posao nemam niti ću ga imati. x puta razmišljam da sam sa normalnim životom završio, ćemu da se nadam?
mala priča:zadarsko zaledje, 1993.Paljuv
noć, tišina, nije neka mjesečina. sjedim ispred rova, puška ispred mene, slušam. odjednom krcne grančica. srce ubrza na maximum, uha ko u slona, opet krc, samo sve to onak sitno krcne.
polako primičem ruku pušci, stavljam na okidać i ćekam. odjednom vidim pomak nisko, nekakve sjenka promakne, ćekam sa rukom na okidaću i dalje, a srce lupa da ga sve van čuješ.
odjednom iskrsne mačka. uh....
kasnije si mislim, koji sam ja glupan?

[ADEX]

Evo ja cu o onima koje znam i poznajem.

Kada je bio rat u Hrvatskoj neki moji prijatelji su isli dobrovoljno tamo i kada su se vratili bili nekako ostarili za tih godinu dana i govorili su sta nam se sprema, sto mi nismo htjeli vjerovati:"Kakav bolan, rat u Bosni?" Kako smo bili naivni.

Nego, malo o onima iz Lasvanske doline, ono malo pravog ratnog iskustva sto su imali to je bilo to sto su isli na terene na Vlasicu i Jajcu. Kada je izbio sukob sa muslimanima, bili su skoro u potpunom okruzenju, i braneci svoje domove su bili prisiljeni da nauce sve o ratu u jako kratkom vremenu. Linije su padale i bile vracane iz dana u dan. Tu psihozu naroda je tesko objasniti.
Kao sto jedan od svjedoka obrane na sudjenju Dariju Kordicu u Haagu rece:"U svim prijasnjim ratovima, ljudi se mobilisu i odvode ih na tamo neka ratista, daleko od ociju porodice i prijatelja. Tako da porodice ostaju postedjene svakodnevnih patnji svojih najblizih tamo u ratu. Ovdje je slucaj drugaciji. Najblizi odlazi u rov da odradi svoju smjenu, a rov je bukvalno nekih stotinjak metara od kuce. Takav pshiloski pritisak u ratu je rijedak i neznam za neki slican rat (priblizna kvotacija)"

Nema kuce u kojoj nije poginuo barem jedan ukucanin. I opet su se odrzali, majstori u improvizaciji. Srednjovjekovni katapult je opet uveden u upotrebu. PUnili su bojlere, vodokotlice, rezali bandere rasvjete, katodne cijevi i ko zna sta sve i punili ih eksplozivom, betonom i komadima metala.
Jedan prijatelj(opsluzivao M-84) mi je pricao kako su ovi isli u tri reda u napad, prvi red sa novim naoruzanjem, drugi sa papovkama i starim karabinima a treci bez icega. I prvi red pada ovi drugi uzimaju oruzje od ovih prvih i sve tako. I kaze:"Ubijas ih, kosis ih, a oni dolaze li dolaze i mislis nemozes ih stici sve pobiti i da ce ti ipak doci do rova. Hvata te panika, hoces bjezati. Sreca, tada su oni poceli bjezati nazad. Eto, zera je bila falila, bili smo jacih zivaca samo za jedan trenutak."

Ili u jednom trenutku kada je jedan od crta ili linija (kako hocete) trebala da padne, odnekud se pojavio Dario Vitez sa Dzipom na kojeg je stavio zvucnike iz Kina i pustio onu "Hercegovci, evo noci, evo dana...." i kaze stvarno pomaze. "Stisnemo zube, jebemo im mater, ali nam se ne bjezi." Osta obranjena crta. I ima tih primjera i prica koliko hoces.

Kada je prvo pravo primirje palo i kada se znalo da se vise pucati nece. Ljudi se preokrenuli, poceli raditi na njivama, otvarati svoje radnje, strugare, zanatske radnje....vracaju se na normalu.

Meni je vrhunac, kada su ti domobrani iz Viteza i okoline u zajednickoj akciji dosli pred Banja Luku. Zauzeli su polozaje koji su im predodredjeni, bez problema. Odradili su ono sto im je naredjeno. Dok su drugi zalijegali gdje treba i gdje ne treba ovi su sjedili i posmatrali sta se desava. Pravi ratnici, znaju oni kada je ozbiljno a kada nije.

[ADEX]

keš kaže:
pozdravljam sve.sve vas, sve naše žive i one kojih nema. poseban pozdrav 145-toj.
razočaran sam, jako sam razočaran. eto, spadam u početni opis branitelja kako je to simba naveo.
nemam posla, nikakvih naknada, niti sam ih tražio. ranjen bio, dvije rupe od gelera u nozi, gelere sam sam izvadio.
zaradio sam alergiju na zimu... a što doživljavam? sramotu, sram me vlasti naših, gubi se svako dostojanstvo.
posao nemam niti ću ga imati. x puta razmišljam da sam sa normalnim životom završio, ćemu da se nadam?
mala priča:zadarsko zaledje, 1993.Paljuv
noć, tišina, nije neka mjesečina. sjedim ispred rova, puška ispred mene, slušam. odjednom krcne grančica. srce ubrza na maximum, uha ko u slona, opet krc, samo sve to onak sitno krcne.
polako primičem ruku pušci, stavljam na okidać i ćekam. odjednom vidim pomak nisko, nekakve sjenka promakne, ćekam sa rukom na okidaću i dalje, a srce lupa da ga sve van čuješ.
odjednom iskrsne mačka. uh....
kasnije si mislim, koji sam ja glupan?

Znas li kako jez dise u noci? Zvuci kao covjek.

[Štrok]

Moj susjed (specijalna policija, poginuo nakon rata u prometnoj nesreći) kaže da je jedini put "napunio gaće" kad je zalegao u grabu iza protivničkih linija i mislio kako su ga našli. Čuo je Čedu kako diše iznad njega, pravio se mrtav neko vrijeme a onda mu je dosadilo pa je pogledao i ugledao ...
... ježa kako trči po livadi iznad njega.

O meni, ja sam prvi i jedini put napunio gaće kad smo na jednom mostu čekali "padobrance iz Niša". Imao sam rusku lovačku sačmaricu i 4 naboja za lov na fazane. Sve je bilo u redu dok su nas raspoređivali (rana '91va, još se nije ginulo uokolo). A onda su nam dali punu kartonsku kutiju prvih i inih zavoja. Tada sam valjda stvarno shvatio da je vrag odnio šalu. Sve do tada bila je nekakva ni vrit ni mimo zajebancija, s pucnjavom iznad glava i bez stvarne štete. Cijelu noć sam ćubio u svojoj grabi bez da sam s bilo kime razgovarao, duga noć, srećom s mjesečinom.
A padobranci? Pa eto, nisu došli.

[champ]

Moja borbena grupa je dobila zadatak izbiti na državnu granicu na Savi, usput zauzeti selo Mlaka.. Noć je pala, moj divizion privremeno se utaborio u velikoj hrastovoj šumi.. Uz nas su kamioni napunjeni streljivom i granatama. Kako volim mirno spavati, popnem se pod ceradu kamiona, na sanduke s granatama i počnem spavati.. Stražar je vani, na dva-tri metra baš od od kamiona u kojem spavam.. Taman sam zaspao prvi san, kad čujem STOJ i rafalnu paljbu.. Prva pomisao: bolje da poginem ležeći, jer ako uzvrate paljbu, poginut ću tri metra od kamiona, isti mi je klinac) Uskoro skupljaju se vojnici oko stražara, on kaže: čuo sam korake i pucketanje granja, išao je kroz šumu, točno prema nama, nije uopće stao, zapucao sam.. Ujutro smo našli mrtvu krmaču i cijelo krdo živih prašćića uz nju..

[champ]

Nekoliko dana nakon početka akcije: ispred nas Sava, s druge strane Save bosanski srbi, iza nas velika šuma i kanal Strug.. Razbijeni Srbi u zap. Slavoniji razbježali se i posakrivali, koriste noć i prelaze autocestu, ulaze u šumu jer žele se preko Save domoći Bosne.. Znaju za drveni most preko Struga, još ih samo par km dijeli od slobode) Ali ne znaju da ih na drugom kraju mosta, u mraku čekamo mi))))) Zarobljavamo majore, kapetane i dr. činove.. Na pitanje koju dužnost su obavljali, svi su samo dizali rampe, kuhali pasulj, nitko pušku nije nosio.....