|
Registrirani korisnik
Registracija: Apr 2003.
Lokacija: Novi Beograd
Postova: 614
|
Jedan tekst u Politici me je podsetio na ovu temu. Bio sam slobodan preneti čitav članak iz jednostavnog razloga što ako bih postavio link on bi već sutra bio neispravan, a osim toga tekst je ćirilični pa bi se neko uvredio (a ja bih žalio takve ljude):
HRVATSKI PARADOKSI
Nevolje zbog Andrića
Polemike oko jevtinih izdanja knjiga našeg nobelovca
(Od našeg stalnog dopisnika)
Masovne novinske biblioteke s jeftinom knjigom privukle su čitaoce i u Hrvatskoj, gde su knjige u knjižarama barem 5-6 puta skuplje nego što se sada jednom nedeljno mogu kupiti uz „Jutarnji list” ili „Večernji list”. Činjenica da ta zgodna marketinška ideja ide s jednog mesta i da se sve te knjige za tržišta Hrvatske, Srbije i Crne Gore štampaju na jednom mestu – u Španiji – postala je hrvatskim potrošačima jasna ovih dana kada je napravljena za njih veoma mučna greška. U knjizi Grahama Grina „Mirni Amerikanac” osvanula je katalogizacija Narodne biblioteke Srbije i to naravno – ćirilicom. Kakve li blasfemije za one koji se toliko trude da spasu čistotu hrvatskog jezika i pisma!
Pokazalo se da je tu pogrešila španska štamparija (izgleda da smo i mi za njih ono što su za nas bila „španska sela”), pa je ćirilična katalogizacija za knjigu Čarlsa Bukovskog, koju objavljuju beogradske „Večernje novosti”, odštampana u hrvatskom izdanju „Mirnog Amerikanca”, a valjda će ovdašnju katalogizaciju dobiti čitaoci u Beogradu. Javnost je odmah graknula, naravno zbog ćirilice, pa je „Jutarnji list” već u narednom broju priložio nalepnice s originalnom katalogizacijom da je uznemireni čitaoci mogu zalepiti preko one koja im diže pritisak.
Sporni jezik
Cela ova zavrzlama sa zamenjenim katalogizacijama, međutim, samo je mala neugodnost u odnosu na ono što se desilo istom izdavaču knjige „Na Drini ćuprija”, nobelovca Ive Andrića. Reakcije i polemike kada se pojavila bile su znatno oštrije i ozbiljnije, a ponovo je izvučen onaj sanduk (domaći pandan Pandorinoj kutiji) pun onih mučnih tema kojim jezikom govorimo, kojim je ko pisao, čiji je koji pisac i slične „mudrolije”.
Knjiga „Na Drini ćuprija” objavljena je u biblioteci „Jutarnjeg lista” (u tiražu od 230.000 primeraka) u originalu, onako kako ju je Andrić i napisao, a to znači ekavicom. I, eto, glavnog problema koji, naravno, isključivo pogađa one koji su sve založili da dokažu izvorne i suštinske razlike u jeziku kojim govore u prvom redu Srbi i Hrvati, a kao što vidimo sada i Bošnjaci, i Crnogorci, a naći će se valjda još neko. Prve reakcije krenule su s onim ovde već poznatim – a zašto Andrić nije objavljen na hrvatskom, zašto nije preveden, šta će nam srpska ekavica i tome slično, a zatim su krenula objašnjenja i polemike. Preovlađuju, ipak, oni objektivni.
Tako vrsni hrvatski poznavalac književnosti Velimir Visković o tome kaže: „Da ste kroatizirali Ivu Andrića, imali biste puno više protivnika. On je kao brojni hrvatski književnici pisao ekavicom. Dela s početka karijere Miroslava Krleže, Augusta Cesarca, Tina Ujevića i drugih, napisana su, takođe, na ekavici i apsolutno je neprihvatljivo da se prevode na ijekavicu.” On dodaje i ovo: „Hoćemo li kroatizirati i Hrvatinu – starčevićanca Matoša, čiji je jezik, takođe, prezasićen srbizmima?” Pesnik Slavko Mihalić o tome kaže: „Andrić je pisao na tom ,beogradskom jeziku’ i on je verovao da će tako na nešto uticati. Tamo je živeo i pisao je na jeziku toga kraja.”
Ko koga ne razume
Lingvista Dalibor Brozović ističe da Andrić pripada i srpskoj i hrvatskoj književnosti, i da se protivi prevođenju beletristike „sa srpskog na hrvatski”, kaže da to treba raditi s neknjiževnim izrazima poput pravnih, političkih, tehničkih i sl. „Andrić je bio alergičan na stil severozapadne Hrvatske, što nije podnosio, a drugo – bio je bezobziran karijerista, postupao je kako je velikosrpska politika želela”, tvrdi Brozović, inače lingvista HDZ-ove provenijencije.
Srpski saborski zastupnik Milorad Pupovac, inače profesor na Odseku za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, takođe se protivi ijekaviziranju Andrićevih dela, kao i prevođenju „bilo koje vrste umetničkog iskaza sa srpskog na hrvatski”. Podsetivši da je „ekavski govor sastavni deo i hrvatskog jezičkog korpusa”, on kaže: „Inženjeri jezika su zarobljenici jezičkih razlika koje kod prosečnog govornika izazivaju nesigurnost i strah, a u strahu se ništa ne stvara.” On, međutim, upozorava da je ovde reč „o daleko ozbiljnijem hrvatskom jezičkom problemu nego što se misli, a ne o razumljivosti ili nerazumljivosti Andrića”.
U brojnim polemikama na ovu temu bilo je i podsećanja na korene ovakvih nerazumevanja, pa je lingvista Krešimir Nemec naveo kako je u vreme „maspoka” 1971. tadašnja perjanica „Hrvatskog proljeća” Šime Đodan napao Ivu Andrića kao izdajnika hrvatskih nacionalnih interesa. Andrić je tada odgovorio – podseća on – da nije nikog izdao, nego je ostao veran idealima svoje mladosti, a to su bili jugoslovenski ideali. „Za njega su ekavica i ijekavica dva modusa izražavanja, što je izraz integralističke filozofije i političke misli”, tvrdi Nemec, čime, u stvari, zadire još dublje u političku sferu, jer kako na osnovu takve teze objasniti činjenicu da Srbi u sastavu svog nacionalnog jezika izvorno govore i ekavicu i ijekavicu. Kuda to danas vodi dovoljno pokazuju sve učestalije tvrdnje da, na primer, Srbi u Hrvatskoj, u stvari, govore hrvatski jezik, oni u BiH bošnjački, a u Crnoj Gori crnogorski, što na kraju znači da svoj jezik imaju samo Srbi u Srbiji, a i to ćemo videti dokle, s obzirom na činjenicu da i tamo govore i ekavski i ijekavski. Naravno da ovo liči na nušićevske preokupacije, ali sve to samo potvrđuje koliko je otvaranje rasprave u Hrvatskoj o Andrićevom književnom jeziku, u stvari, ozbiljno i dubinsko političko pitanje. Zato nije zgoreg podsetiti na njegovu još jednu misao na ovu temu, koja se pojavila u ovim zagrebačkim polemikama: „Ja sam onih koji me žele, ali ne želim da me se deli”, rekao je Ivo Andrić.
Radoje Arsenić (dopisnik iz Zagreba)
|
Linearni mod
