cilj je razvoj - zašto, gdje, do kuda?

[jumpis]

gdje se to mi razvijamo? što kada se razvijemo? što je cilj razvoja? kako vi vidite napredak i razvoj? Što vam se dosadašnjem u razvoju najviše sviđa.

[planinar]

Ne možemo se razviti u nešto, što već u svom zametku nismo, dakle postoji potencijal koji se može i ne mora ostvariti, ako nešto neće, nešto drugo ipak hoće - a što hoće, a što neće?
Ima jedna mudrost iz starine, zove se "Knjiga promjena" ili "I CHING", "JI ĐING"...uglavnom, najvažnija sposobnost u predviđanju nekog razvoja sastoji se u čitanju (tumačenju) potencijala. Od potencijalnog razvoja koji može ići raznim "granama" ipak neki imaju veći potencijal. A neki su potencijali skriveni, nevidljivi, aktiviraju se tek u manje zamislivom scenariju.
, kad ih omogući njihovo okruženje koje ih - potencira.

Dakle, možemo govoriti o potencijalima. A što se razvoja tiče, on nikad ne staje (tako je u zametku samog razvoja), tj. u njegovom potencijalu nije određena mogućnost stajanja...čak kad preteže i regresija, razvoj "čeka" slabljenje njenih snaga. A i ta regresija, također je razvoj....

[Krvnik]

jumpis kaže:

gdje se to mi razvijamo?

mi se ne razvijamo.
teško da se može govoriti o nekom razvoju, kada nam već letimičan pregled čovjekove povijesti otkriva da se zapravo ništa novo ne dešava, već se uvijek ponavlja jedno te isto.
jedno te isto se ponavlja zato što su ljudi uvijek jedni te isti i ne razvijaju se.

što kada se razvijemo?

kada kola dođu do vrha, jedino kamo dalje mogu jest nizbrdo.

što je cilj razvoja?

cilj 'razvoja' kao pojma jest usađivanje u svijest iluzije kako nešto takvo kao razvoj uistinu postoji i kako se čovječanstvo uistinu razvija.
ono što zapravo imamo pred sobom na mikrorazini i na makrorazini jest uvijek jedno te isto jelo nazvano različitim nazivima.

kako vi vidite napredak i razvoj?

napredak i razvoj su opijum za mase.
na sebi samima vidimo kako je priča o razvoju blještava laž.
čovjek se rađa, raste i razvija se, ali ne pravocrtno u svijetlu budućnost, već u određenom trenutku prestaje 'napredovati' i razvijati se i počinje 'propadati'.
da bi na kraju umro.
to je taj bajni razvoj fabule.
uvod, zaplet, vrhunac, rasplet i kraj.
a tada na scenu stupa netko drugi, identičan onom prvom koji će se također zanositi mislima o razvoju i onda umrijeti.
taj dio s propadanjem i umiranjem se ne uklapa u tu čitavu šaradu s razvojem, tako da se čovječanstvo od pojave te blještave, pozitivističke ideje razvoja uporno trudi prikriti bilo kakav trag propadanja i smrti.

Što vam se dosadašnjem u razvoju najviše sviđa.

najviše mi se sviđa to što neki ljudi misle da razvoj uistinu postoji.

[Vess]

Mislim da se to odnosi na jedinku. Čovječanstvo kao takvo se ne razvija, to je točno. No jedinka koja radi na sebi može razviti svoje potencijale.

[ZeroOne]

Krvnik kaže:

mi se ne razvijamo.
teško da se može govoriti o nekom razvoju, kada nam već letimičan pregled čovjekove povijesti otkriva da se zapravo ništa novo ne dešava, već se uvijek ponavlja jedno te isto.
jedno te isto se ponavlja zato što su ljudi uvijek jedni te isti i ne razvijaju se.

Ovo me podsjeća na Ortegu y gasseta.

[kor-im]

jumpis kaže:

gdje se to mi razvijamo?

što se podrazumjeva pod mi?

jumpis kaže:

što kada se razvijemo?

razvoj je kontinuiran proces

jumpis kaže:

što je cilj razvoja?

razvoj nema cilj, težnja nekom cilju može biti faktor razvoja

jumpis kaže:

kako vi vidite napredak i razvoj?

napredak i razvoj nisu ista stvar, napredak je relativan pojam, ovisi tko o čemu i u kojem kontekstu vidi napredak, napredak podrazumjeva pozitivne promjene razvoj samo izmjenu stanja stvari

jumpis kaže:

Što vam se dosadašnjem u razvoju najviše sviđa.

razvoj sredstava proizvodnje, prijevoza, komunikacija i tehnologije uopče, razvoj znanosti i povečanje količine znanja, dostupnost informacija i sredstava za život

[coolinesay]

do savršenstva!!!

[Floverka]

coolinesay kaže:

do savršenstva!!!

Savršenstvo ne postoji.
Također, slažem se sa kolegom Krvnikom, ne postoji razvoj kao globalna kategorija, ljudi često proces mijene pobrkaju s razvojem.

[labellina]

florine kaže:

Savršenstvo ne postoji.

Postoji. To je Svijest.
Samo nam Ona nije na dohvat ruke u cjelosti, već samo u djeliću
Da nije tako, mi bi korigirali i ono šta ne treba

Dakle, ne razvija se ovdje čovjek, već njegova svijest.
To je cilj.
A na taj razvoj ne možemo prisilno utjecati
kroz neko 'prosvjetljivanje' kao što je vegetarijanstvo, izgladnjivanje...

Svijest izgrađuje SVAKO iskustvo.

[Apemant]

Krvnik kaže:

mi se ne razvijamo.
teško da se može govoriti o nekom razvoju, kada nam već letimičan pregled čovjekove povijesti otkriva da se zapravo ništa novo ne dešava, već se uvijek ponavlja jedno te isto.
jedno te isto se ponavlja zato što su ljudi uvijek jedni te isti i ne razvijaju se.

Krvniče, ote mi znakove iz tipkovnice....

[Apemant]

Vess kaže:

Mislim da se to odnosi na jedinku. Čovječanstvo kao takvo se ne razvija, to je točno. No jedinka koja radi na sebi može razviti svoje potencijale.

Opet se postavlja pitanje svrhe razvijanja svojih potencijala. Kao što reče Krvnik, čak i da jednom razviješ svoje potencijale, slijedi neizbježni proces propadanja natrag u ništavilo.

Kao što lijepo reče Salomon.

[samting]

jumpis kaže:

gdje se to mi razvijamo? što kada se razvijemo? što je cilj razvoja? kako vi vidite napredak i razvoj? Što vam se dosadašnjem u razvoju najviše sviđa.

razvijamo se samo u jednom pogledu, a to je u ubijanju vremena odnosno dosade, zato tu i visimo na netu niškoristi u 97% slučajeva i vremena, a o drugim zanimacijama da ni ne pričam.

[jumpis]

zna li tko ili ima kakvu ideju vezano na mogućnosti izbjegavanja razvoja u ništa (shvatio sam na temelju postova da se razvoj svodi na ništa - ništa ne postižemo)

[Apemant]

jumpis kaže:

zna li tko ili ima kakvu ideju vezano na mogućnosti izbjegavanja razvoja u ništa (shvatio sam na temelju postova da se razvoj svodi na ništa - ništa ne postižemo)

Ima nekoliko ideja...


Jedna ide za tim da zaboraviš na 'cilj' i postuliraš samo kretanje, sam razvoj, kao svoj vlastiti smisao, pa dok traje, traje - ne razmišljaš o kraju.

Drugi da odbaciš egoizam i zaboraviš na sebe, nego svoj razvoj shvatiš kao nešto doduše vremenski konačno, no što pomaže budućim naraštajima.

Treći je da vjeruješ u reinkarnaciju i misliš da razvoj ne završava smrću, nego da se nastavlja u nekom drugom obliku na zemlji.

Četvrti da vjeruješ u transcendentalno i nastavak života u nekom nezemaljskom, nematerijalnom smislu.

[jumpis]

da ne razmišljam o kraju - znači moram jedan svoj dio da isključim kako bi se usvojila prva ideja
kako da znam što je potrebno da bi se pomoglo budućim naraštajima? - druga ideja. Nismo li izgubljeni u definicijama onoga što je dobro a što loše? - samo razmišljam.
mogu da zabrijem i zavaram sam sebe - treća ideja
četvrtu ideju na razumijem dovoljno da bih ju pravilno primjenio

Možda bi budućim naraštajima pomoglo da znaju da je riječ RAZVOJ samo pokretač za put u "nigdje"??

[zlatna_ mjesecina]

da nam je se barem razviti do tamo
gdje ovako nesto ne bi bilo moguce

http://www.youtube.com/watch?v=p_g-i...eature=related

[coolinesay]

florine kaže:

Savršenstvo ne postoji.
Također, slažem se sa kolegom Krvnikom, ne postoji razvoj kao globalna kategorija, ljudi često proces mijene pobrkaju s razvojem.

postojat će kad ga dosegnemo!

[jumpis]

coolinesay kaže:

postojat će kad ga dosegnemo!

daj objasni kako ti vidiš savršenstvo koje ćemo dosegnuti. kako ono za tebe izgleda? Malo opiši da te bolje shvatimo

[Danchy55]

Da bi se razvili, moramo uspostaviti neki cilj koji se nalazi na kraju razvojnog procesa. A onda se nameće pitanje, tko je postavio taj cilj? Ja, skupina, netko treći? Postavlja se i pitanje: što kada se jednom željeni razvoj dosegne? Znači li to da onda više nema razvoja, da je svaki daljni razvoj besmislen jer se više nema što razviti? A ako je tako, kako prepoznati takvo stanje? A kada bi ga prepoznali, čemu dalje živjeti?

Meni se više sviđa misao indivudulanog razvoja koji nikada nema pred sobom strogo definirane ciljeve koje mora ostvariti, već stalno vrši modifikaciju prema signalima iz okoline i promjenama samog subjekta koji se razvija, dakle, razvoj koji svoj značaj vidi u otimanju uniformnosti, u kretanju koje ide a nikada ne dosiže apsolutnost i statičnost, u samome procesu, jer razvoj je - proces, a kamo će nas dovesti, nitko ne može znati, jer svijet je u svakome trenutku dovršen i naivno je misliti da će već idući trenutak donijeti nešto vazda boljega, savršenijeg i ispravnijeg.

Meni su osobito zanimljive ove dvije osnovne tendencije shvaćanja ovog "problema":

-težiti napretku je besmisleno, jer on ne ovisi isključivo od nas, a i zbog otuđenosti materije od duha ne možemo ga postići u materijalnome svijetu, već tek u duhovnome kojeg nam je pristup zatvoren, zato ovdje razvoj ne postoji
(povijest kao zamišljena ravna crta koja povezuje dvije točke na početku i kraju pravca, a između njih praznina, koja na kraju biva prevladana) - kršćanstvo
- težiti napretku je besmisleno jer sve je različito a opet isto, nečiji konac najava je viđenoga, novoga rađanja, zapravo ne umijemo jasno dekektirati što je kraj a što početak, jer sve stvar perspektive je tek (zatvoreni prsten budizma i antičke Grčke, sa drugim receptima nadvaladavanja iste dijagnoze besmisla)

Oba ova dva pravca ne poznaju razvoj kao usmjerenost cilju, jer dok u prvome usljed dvojstva svjetova isti nije moguć, u drugome nije moguć zbog pesrpektivizma.

Tek prosvjetiteljstvo vidi smisao povijesti u razvoju oslobođenih snaga ljudskoga uma. E, tu sad nastaje pravi problem, jer

a) što time postižemo?
b) kako to postižemo?
c) čime to postižemo?
d) kako prepoznati da smo ga postigli?

Drugim riječima, ovdje se javlja svijest o kraju tunela, štoviše, javlja se svijest da tunel, a tek onda njegov kraj uopće postoje, što antičkom mudracu i budistu nikada ne bi palo na pamet. Jer, premda ističe neograničenost razvoja uma, ipak se čini da želi postaviti neku granicu poslije koje se nalazi ambis i nikakav razvoj više nije moguć. Logičan proizvod toga je i Fukuyama sa svojim "krajem povijesti", spoznajom da ipak kraj postoji. Čini mi se da je današnja zapadna civilizacija opsjednuta tim nekim imaginarnim krajem se ima ostvariti. Dakle, žudi za svršenošću i vlastitim dokidanjem.

[vita_jela]

razvijamo se razvoja i promjene radi.
samo mjena vječna jest i to je zajednički zakon, ide proljeće-ljeto-jesen-zima-proljeće-dan-noć, to je prirodno stanje. čovjekovo postojanje razvija se prema smrti, on se razvija i kao pojedinac usmjeren prema sebi i kao dio društva usmjeren i prema njemu. traži balans i ravnotežu koji znače mir. čovjek je dio društva, ali i svijet za sebe, samim time što promatra i pomoću toga korigira i razvija sebe, razvija i društvo kojeg je neodvojivi dio, gdje čovjek kao 1, i društvo kao 1 nisu 2, već 11
cilj je postići osobnu ravnotežu, a ona se ne može postići ako je u neskladu sa okolinom, nije to pitanje konformizma, već stvar sklada. savršenstvo je sklad, no savršenstvo je loš termin utoliko što je statičan i podrazumjeva neko statično stanje i samim time što je iscrpilo mogućnosti u toj svojoj statičnosti je nesavršeno. sklad je balans koji traži obostran angažman, isprepletenost individualnog i društvenog i ono nikada nema kraja- sve je bolje i bolje, elegantnije...