Postoji li sadašnjost?

[2+2=3]

F.A.Q kaže:

jel ja ovo sto pisem, pisem u proslosti, u buducnosti, u sadasnjosti ili sada? (Danas, 10:13)

pišeš u prošlosti očito jer sada je 13:26

[Volver]

Malo ću te bocnuti ali šala samo.



Zamislim da ovo pitaš ležeći na psihokauču s papirom i olovkom u rukama pišući.

F.A.Q kaže:

jel ja ovo sto pisem, pisem u proslosti, u buducnosti, u sadasnjosti ili sada? (Danas, 10:13)

A osoba ozbiljna, znalačka lica, što sjedi nasuprot sa svešćicom u krilu gdje nešto bilježi (bome, prošlo je vremena dok se nije oglasila, udubljena u problem), odgovara:

pišeš u prošlosti očito jer sada je 13:26

P.S. nije zgoreg ni malo pročešljati glagolska vremena.

[planinar]

volver kaže:

...
Utoliko, napravila bih razlikovanje između sadašnjosti i sada.
Sadašnjost se može misliti u ovom smislu kako si ti to naveo.
Ali sada Jest samo kao događaj ili ono što se zbiva kao sebi pripadajuće vrijeme (ili u sebi pripadajućem vremenu) gdje ni prošlost ni budućnost još nisu "progledale" kroz tu gustu aktualnost kao tkaninu što će tek jednom postati dovoljno istanjena ili prozirna da kroz nju "progleda" prošlost i budućnost povirujuć kroz tad već rupčasto tkanje.
...
Čovjek sadašnjosti se može gledati kao odsječak, presjek - zaustavljen "tijek ukupne skupljene prošlosti" - kao gruda snijega zaustavljena u svom kotrljanju.
Ali samo gledati i dok gleda iz takve perspektive. To je njegova sadašnjost. On u nju gleda (i sagledava).
"Sadašnji trenutak" (za) čovjeka je, pak, nešto drugo. On ne gleda u njega iz navedene perspektive već se giba na njegovu valu, s njime sastavljen.
To je njegovo sada i sada kao takvo.
On - čovjek - sudjeluje.
...
Naravno, Sada može biti mišljeno i kao Danas (Jučer, Danas, Sutra) kako pojedinca tako i društva, Svijeta (neko stanje kao takvo) i dok je sadašnjost, kako si rekao, tijek, čini mi se da se Sada/sada pojavljuju dvojako:
kao sinteza objedinjujućeg Sada
kao nulto vrijeme ili stanje

Naime, misli su pokazatelj protoka vremena, jer jedna misao slijedi drugu, kao druga iz prve, treća iz druge...Kao samosvjesno biće, čovjek promatra ovu promjenu, misleći o svojim mislima promatra sebe.

No "sada" racionalno ne postoji, jer imamo "sada" u sadašnjosti i "sada" u prošlosti, imat ćemo "sada", posljedično predviđajući, i u budućnosti. Nama se kao kotrljajućoj grudi snijega nešto dogodi u tom "sada" što nas potpuno promijeni i nismo više gruda snijega, raspavši se od tog "sada" događaja. A onda možemo (ili ne možemo) sagledati što nam se dogodilo, sadašnjem ili prošlom nama promatraču i tumaču, postajemo tim promatranjem i mi prošli, kao i taj događaj, kao i to događajuće "sada".

"Sada" je izvan našeg svijeta (misli), kao i vječnost, neiskusivo bez racionalnog objašnjenja za koje trebamo vrijeme koje stoji u sadašnjosti.

[Volver]

planinar kaže:

Nama se kao kotrljajućoj grudi snijega nešto dogodi u tom "sada" što nas potpuno promijeni i nismo više gruda snijega, raspavši se od tog "sada" događaja.

"Sada" je izvan našeg svijeta (misli), kao i vječnost, neiskusivo bez racionalnog objašnjenja za koje trebamo vrijeme koje stoji u sadašnjosti.

"Sada" je izvan našeg svijeta (misli), kao i vječnost, neiskusivo bez racionalnog objašnjenja za koje trebamo vrijeme koje stoji u sadašnjosti.

Slažem se s ovim. Čitajući to u kontekstu odn. smislu kako sam to gore u svom postu označila (Sada).

Ali na "sada" grude snijega - događaj, i mislila sam pravivši razlikovanje.

Kako može takvo "sada" biti izvan našeg svijeta (kad u njemu sudjelujemo) jer naš svijet nisu samo misli a da bi bilo neiskusivo, naprotiv, bez racionalnog objašnjenja, naime, racionalno objašnjenje slijedi ali iskustvo događaja mu prethodi sa svime od čega je to iskustvo sačinjeno.

Inače, na tragu sam razumijevanja onog što ti misliš i hoćeš reći samo ne znam da li ti ikoliko razumiješ mene - jer to se tiče baš rečenog razlikovanja.
Ne visi pri tom "sada" negdje u nekom zrakopraznom prostoru neprikačeno za išta niti ga se može izuzeti osim mentalno jer se tijek - linija (vremena) života - sastoji i od njega i utopit će se u vremenski tijek, ali (po meni) "ovdje i sada", za razliku od protežnosti sadašnjosti, u svjesnom iskustvu jeste iskustvo samog tog trenutka/ događaja - tog čistog neprotezivog "sada" - "između" prošlosti i budućnosti - tkz. nulto vrijeme.

[F.A.Q]

volver kaže:

Malo ću te bocnuti ali šala samo.

ma i ja sam se kroz salu ubacio u diskusiju

Zamislim da ovo pitaš ležeći na psihokauču s papirom i olovkom u rukama pišući.

zamisljam .. moja psihologica nema ni kauc nit ne pise nikad nis

ah socijala sta ces .. to je sadasnjost .. hmm sada-Šnjost

[planinar]

volver kaže:

Kako može takvo "sada" biti izvan našeg svijeta (kad u njemu sudjelujemo) jer naš svijet nisu samo misli a da bi bilo neiskusivo, naprotiv, bez racionalnog objašnjenja, naime, racionalno objašnjenje slijedi ali iskustvo događaja mu prethodi sa svime od čega je to iskustvo sačinjeno.

Inače, na tragu sam razumijevanja onog što ti misliš i hoćeš reći samo ne znam da li ti ikoliko razumiješ mene - jer to se tiče baš rečenog razlikovanja.
Ne visi pri tom "sada" negdje u nekom zrakopraznom prostoru neprikačeno za išta niti ga se može izuzeti osim mentalno jer se tijek - linija (vremena) života - sastoji i od njega i utopit će se u vremenski tijek, ali (po meni) "ovdje i sada", za razliku od protežnosti sadašnjosti, u svjesnom iskustvu jeste iskustvo samog tog trenutka/ događaja - tog čistog neprotezivog "sada" - "između" prošlosti i budućnosti - tkz. nulto vrijeme.

Takvo "sada" je izvan našeg svijeta misli, tj. mi to "sada" primjećujemo tek kad se mislima pažnjom obraćamo tom trenutku, a to činimo tek naknadno. Onda tek imamo iskustvo, jer mi iskusimo tek mislima.

Postoji, naravno, i podsvjesna/nesvjesna dimenzija iskustva, ali o tome sad ne govorimo.

Naše je funkcioniranje u najvećoj mjeri automatsko i mi nismo svjesni što radimo, sve dok ne obratimo pažnju na to. Npr. hodamo ulicom i u istom trenutku koračamo u prije zamišljenom smjeru, izbjegavajući rupe ili kakice na ulici, mimoilazeći se s ljudima koji hodaju u našem i suprotnom smjeru, pogledavši nekog u oči, kapu ili cipele, a većinu ne primijetivši osim kao siluete, mirise, zvukove ili doticanja, usput primjećujući izloge, vrata i fasade zgrada, zvukove i boje automobila i tramvaja i kroz cijelo vrijeme kovitlamo mislima o obvezama, planovima i analizama. Svaki taj pojedinačni događaj je "sada". Da ti imaš iskustvo "ovdje i sada", onda bi sve te pojedinačne fenomene mogla apsorbirati i osjetiti u jednom trenutku, ali ne možeš, ti se fenomeni preklapaju, iskaču i tonu i ti možeš automatski prolaziti kroz sve te događaje, a cijelo vrijeme biti svjesna tek nekog trenutnog razgovora s prijateljicom na mobitelu.

Ipak, naknadno, možeš razmisliti o tome gdje si ono vidjela one super čizme u izlogu. Ili, što je mislila prijateljica kad je rekla....

Jesi li na to mislila kao na "sada" ili nešto drugo?

[Volver]

planinar kaže:

Takvo "sada" je izvan našeg svijeta misli, tj. mi to "sada" primjećujemo tek kad se mislima pažnjom obraćamo tom trenutku, a to činimo tek naknadno. Onda tek imamo iskustvo, jer mi iskusimo tek mislima.

Postoji, naravno, i podsvjesna/nesvjesna dimenzija iskustva, ali o tome sad ne govorimo.

Naše je funkcioniranje u najvećoj mjeri automatsko i mi nismo svjesni što radimo, sve dok ne obratimo pažnju na to. Npr. hodamo ulicom i u istom trenutku koračamo u prije zamišljenom smjeru, izbjegavajući rupe ili kakice na ulici, mimoilazeći se s ljudima koji hodaju u našem i suprotnom smjeru, pogledavši nekog u oči, kapu ili cipele, a većinu ne primijetivši osim kao siluete, mirise, zvukove ili doticanja, usput primjećujući izloge, vrata i fasade zgrada, zvukove i boje automobila i tramvaja i kroz cijelo vrijeme kovitlamo mislima o obvezama, planovima i analizama. Svaki taj pojedinačni događaj je "sada". Da ti imaš iskustvo "ovdje i sada", onda bi sve te pojedinačne fenomene mogla apsorbirati i osjetiti u jednom trenutku, ali ne možeš, ti se fenomeni preklapaju, iskaču i tonu i ti možeš automatski prolaziti kroz sve te događaje, a cijelo vrijeme biti svjesna tek nekog trenutnog razgovora s prijateljicom na mobitelu.

Ipak, naknadno, možeš razmisliti o tome gdje si ono vidjela one super čizme u izlogu. Ili, što je mislila prijateljica kad je rekla....

Jesi li na to mislila kao na "sada" ili nešto drugo?

Ne. Ali jako volim ovu razmjenu postova s tobom, pričati.



Sve ovo ovako kako si opisao, jeste, katkada, nekada možda i pretežno, uglavnom, ali ne uvijek. Eh, sada možda može stupiti na snagu ono što je jednom ovdje govoreno o iznimkama, da iznimka ne narušava pravilo. Ali pravila zapravo nema (ne na individualnoj ravni).

planinar kaže:

Takvo "sada" je izvan našeg svijeta misli, tj. mi to "sada" primjećujemo tek kad se mislima pažnjom obraćamo tom trenutku, a to činimo tek naknadno. Onda tek imamo iskustvo, jer mi iskusimo tek mislima.

Ne slažem se, jer to ne mora biti tek naknadno, ne činimo to samo, tek naknadno.
Iskusiti tek mislima, misli su o iskustvu ili iskustvenom.
Iskustvo (doživljaj) zadobija tada svoju misaonu/mišljenu/promišljanu dimenziju.
Možda se ne razumijemo najbolje s riječju "iskustvo".
Jer iskustvo, čini mi se, ti gledaš kao nešto proživljeno čemu naknadno priključujemo oznaku iskustva. Ono je nešto što smo iskusili, i "iza" nas je.
To je u redu.

Ali zašto sam doživljaj ne bi imao karakter iskustva? Zašto to što je neki aktualni doživljaj - dok on jest i traje i svjesni smo ga - ne bi moglo biti doživljaj/ iskustvo "sada" u kojem sudjelujemo (svojim doživljajem iskusivši to od čega je to "sada", trenutak, događaj, sastavljeno).
S mislima pažnjom obraćati se tom trenutku, naknadno, jedno je, i to mi je naravno jasno.
Ali, evo, stavi ruku u vatru i (iz)drži.
Je li to tvoje "sada" primjećuješ tek kad se mislima, naknadno, obratiš tom iskustvu.
Dobro, primjer je drastičan i nerealan (metaforičan), ali samo kao primjer.
Možda se dobro ne razumijemo što tko misli točno kada kažemo iskustvo?
Doživljaj/ neposredno iskustvo (kušanje istog, osjet, svjesnost - ne i posve lišeno misli, ali nesastavljeno samo od misli, one su obestjelesene u onom značenju kao kada "mi mislimo" ali se ima i "kontakt" s njima) ne korelira, istina, dobro s riječju "iskustvo" shvaćeno kao nešto završeno o čemu potom naknadno možemo misliti.

Sjetih se, kad smo već kod ovog, jednog teksta od J. Williamsa pa ga potražih, i evo kraćeg izvoda:

Trenutno polje sadašnjosti u svakom je trenutku ono što zovem »čistim« iskustvom. Ono je samo virtualno ili potencijalno subjekt ili objekt. Za vremenski bitak ono je čista, beskvalitetna akutalnost ili egzistencija, neko jednostavno to. U ovoj naivnoj neposrednosti ono naravno važi, ono je tu, mi djelujemo na njega, a njegovo retrospektirajuće podvostručenje na stanje uma i realnost samo je jedan od činova. »Stanje uma«, isprva eksplicitno uzimano kao takvo u retrospekciji, bit će ispravljeno ili potvrđeno, a na sličan će način potom biti obrađeno i retrospektivno iskustvo. Ali neposredno je iskustvo u svom prolaženju »istina«, praktička istina, nešto na što se djeluje pri njegovu vlastitom kretanju. I kad bi se svijet jednom nekako ugasio poput svijeće, ostala bi istina, apsolutna i objektivna, jer bila bi to »posljednja riječ«, ne bi imala kritičara i nitko više u njoj ne bi suprotstavljao misao intendiranoj realnosti.

To je to "sada" na koje mislih, i ovaj citat to nekako najbolje prezentira.

Ima toga još ali bi bilo preopširno pa evo još samo komadić:

Ako pitate od čega je napravljen jedan djelić čistog iskustva, odgovor je uvijek isti:
"Napravljen je naprosto od toga, samo od onog što se pojavljuje, od prostora, od intenziteta, od plosnatosti, smeđosti, težine, čega sve ne."

Naše je funkcioniranje u najvećoj mjeri automatsko i mi nismo svjesni što radimo, sve dok ne obratimo pažnju na to. Npr. hodamo ulicom i u istom trenutku koračamo u prije zamišljenom smjeru, izbjegavajući rupe ili kakice na ulici, mimoilazeći se s ljudima koji hodaju u našem i suprotnom smjeru, pogledavši nekog u oči, kapu ili cipele, a većinu ne primijetivši osim kao siluete, mirise, zvukove ili doticanja, usput primjećujući izloge, vrata i fasade zgrada, zvukove i boje automobila i tramvaja i kroz cijelo vrijeme kovitlamo mislima o obvezama, planovima i analizama. Svaki taj pojedinačni događaj je "sada". Da ti imaš iskustvo "ovdje i sada", onda bi sve te pojedinačne fenomene mogla apsorbirati i osjetiti u jednom trenutku, ali ne možeš, ti se fenomeni preklapaju, iskaču i tonu i ti možeš automatski prolaziti kroz sve te događaje, a cijelo vrijeme biti svjesna tek nekog trenutnog razgovora s prijateljicom na mobitelu.

Ipak, naknadno, možeš razmisliti o tome gdje si ono vidjela one super čizme u izlogu. Ili, što je mislila prijateljica kad je rekla....

Katkada automatski, katkada ne, bez obzira što ne mogu, naravno, apsorbirati sve te pojedinačne fenomene.

[Volver]

F.A.Q kaže:

ma i ja sam se kroz salu ubacio u diskusiju

[planinar]

volver kaže:

Ne slažem se, jer to ne mora biti tek naknadno, ne činimo to samo, tek naknadno.
Iskusiti tek mislima, misli su o iskustvu ili iskustvenom.
Iskustvo (doživljaj) zadobija tada svoju misaonu/mišljenu/promišljanu dimenziju.
Možda se ne razumijemo najbolje s riječju "iskustvo".
Jer iskustvo, čini mi se, ti gledaš kao nešto proživljeno čemu naknadno priključujemo oznaku iskustva. Ono je nešto što smo iskusili, i "iza" nas je.
To je u redu.

Ali zašto sam doživljaj ne bi imao karakter iskustva? Zašto to što je neki aktualni doživljaj - dok on jest i traje i svjesni smo ga - ne bi moglo biti doživljaj/ iskustvo "sada" u kojem sudjelujemo (svojim doživljajem iskusivši to od čega je to "sada", trenutak, događaj, sastavljeno).
S mislima pažnjom obraćati se tom trenutku, naknadno, jedno je, i to mi je naravno jasno.
Ali, evo, stavi ruku u vatru i (iz)drži.
Je li to tvoje "sada" primjećuješ tek kad se mislima, naknadno, obratiš tom iskustvu.
Dobro, primjer je drastičan i nerealan (metaforičan), ali samo kao primjer.
Možda se dobro ne razumijemo što tko misli točno kada kažemo iskustvo?
Doživljaj/ neposredno iskustvo (kušanje istog, osjet, svjesnost - ne i posve lišeno misli, ali nesastavljeno samo od misli, one su obestjelesene u onom značenju kao kada "mi mislimo" ali se ima i "kontakt" s njima) ne korelira, istina, dobro s riječju "iskustvo" shvaćeno kao nešto završeno o čemu potom naknadno možemo misliti.

Najprije, poželjno je da se ne slažemo, a da ustrajemo u objašnjavanju, jer objašnjavam(o) najprije sebi.

Vatra je baš dobar primjer. Roditelji u odgoju djeteta najčešće ne čekaju da se dijete opeče, pa da mu objasne što mu se dogodilo, nego unaprijed upozoravaju "pec....pec", pa dijete ima iskustvo vatre prije negoli još išta i osjeti. No, ako bi se netko opekao prije nego što bi imao ikakvog dotadašnjeg iskustva s vatrom, on ne bi znao što mu se dogodilo, osim ako bi to posredno povezao s nekim sličnim događajem, pa bi tako stvorio asocijaciju i ideju.

Ja sam kao dijete povukao lončić s ključalom vodom na sebe i opekao ruku, imao sam valjda godinu dana. Iako sam vjerojatno urlikao od bola, a ožiljak imam i danas, nisam znao što mi se dogodilo, tj. da je uzrok mojoj boli - napažnja, kipuća voda, plin, vatra, štednjak, itd., zamisli koliko tu informacija trebamo. Imao sam time novo iskustvo boli, ali specifično iskustvo opečenosti (tj. da sam shvatio da sam opečen) ne. Ne bih znao objasniti što i kako mi se dogodilo, osim po naknadnim objašnjenjima mame (vjerojatno je rukom tukla štednjak i vikala "fuj, fuj, zločesto" kasnije kad smo se vratili iz bolnice)., pa sam tako dobio prvu lekciju o tome.

Znači, naše iskustvo svjesnog pamćenja počinje racionalnim samoobjašnjenjem, makar i kilavim, polovičnim, sjemenom budućeg razumijevanja. Prije toga tek iracionalnim, koje čeka da ga "prebacimo u svjesno i racionalno.

[Volver]

planinar kaže:

Najprije, poželjno je da se ne slažemo, a da ustrajemo u objašnjavanju, jer objašnjavam(o) najprije sebi.

Vatra je baš dobar primjer. Roditelji u odgoju djeteta najčešće ne čekaju da se dijete opeče, pa da mu objasne što mu se dogodilo, nego unaprijed upozoravaju "pec....pec", pa dijete ima iskustvo vatre prije negoli još išta i osjeti. No, ako bi se netko opekao prije nego što bi imao ikakvog dotadašnjeg iskustva s vatrom, on ne bi znao što mu se dogodilo, osim ako bi to posredno povezao s nekim sličnim događajem, pa bi tako stvorio asocijaciju i ideju.

Ja sam kao dijete povukao lončić s ključalom vodom na sebe i opekao ruku, imao sam valjda godinu dana. Iako sam vjerojatno urlikao od bola, a ožiljak imam i danas, nisam znao što mi se dogodilo, tj. da je uzrok mojoj boli - napažnja, kipuća voda, plin, vatra, štednjak, itd., zamisli koliko tu informacija trebamo. Imao sam time novo iskustvo boli, ali specifično iskustvo opečenosti (tj. da sam shvatio da sam opečen) ne. Ne bih znao objasniti što i kako mi se dogodilo, osim po naknadnim objašnjenjima mame (vjerojatno je rukom tukla štednjak i vikala "fuj, fuj, zločesto" kasnije kad smo se vratili iz bolnice)., pa sam tako dobio prvu lekciju o tome.

Znači, naše iskustvo svjesnog pamćenja počinje racionalnim samoobjašnjenjem, makar i kilavim, polovičnim, sjemenom budućeg razumijevanja. Prije toga tek iracionalnim, koje čeka da ga "prebacimo u svjesno i racionalno.

Ne iskustvo vatre vec predodzbu, predstavu o mogucem iskustvu. Ne znam moze li se reci - iskustvo predodzbe.
To je iracionalno jer nemamo iskustvo, tek predodzbu. Okvir - prazan - za iskustvo (to je neka poznatost da nesto moze biti, dogadja se).

Jasno da u tako ranim godinama zivota ne mozemo biti svjesni na nacin da mozemo razumjeti, objasniti...
Ali u godinama kad vec imamo neki fundus zivotnih sadrzaja ukljucujuci i predodzbe, nesto o cemu nemamo iskustvo ali imamo neku predstavu kakvo moze biti, kada se dogadja (opet isticem aktualnost, neposrednost) tada misao nije iskljucena iz procesuiranja u odnosu na to aktualno. Zapravo, sto uopce znaci "naknadno". Jer "naknadno" moze biti pratece a moze biti i nesto s vecom odgodom...

[planinar]

Hoću reći kako postoji put ljudskog iskustva - najprije se ono lijepi na nerazumijevanje (u fazi djeteta), pa je iracionalno, ali se tako počinje, objašnjavanjem, učenjem, ponavljanjem, eksperimentiranjem, da bi se došlo do toga krajnjeg rezultata, gdje je "čovjek iskustva", razumijevanjem i poznavanjem sebe, vladar i kreator vlastitih iskustava.

Stres je, npr. važan okvir za iskustvo. Kad je čovjek pod utjecajem stresa u situaciji "bori se ili bježi", to je situacija kada se osjeća ugroženim izvana, onda njegova iskustva vanjskih događaja imaju sasvim drugačiju dimenziju/boju od one koje bi taj isti vanjski događaj iskusila bez stresa. To je jasno. Ali, je li stres neki objektivni kriterij?

Ne, nivo stresa je individualna mjera ravnoteže simpatičkog i parasimpatičkog živčanog sustava, koji za posljedicu ima reakciju hormona, po djelovanju žlijezda s unutarnjim izlučivanjem. Svaki čovjek tako ima individualni temperament, kojim organizam različito djeluje na neki vanjski događaj/podražaj, tj. na individualan način stvarajući iskustvo.

Dok je simpatički živčani sustav u organizmu zadužen za mobilizaciju, parasimpatički je odgovoran za smirenje i odmor. Vagusni ili vagalni živac koji ide od mozga, najvažniji je faktor tog odnosa (tzv. "vagalni tonus"). Malo više informacija: http://hr.eiriu-eolas.org/tag/vagus/

Razumijevanjem što je stres, kako nastaje i koje su njegove posljedice, upoznajemo, razumijevamo sebe, i onda razumijemo da možemo utjecati na rad vagusnog živca meditacijom ili altruizmom, gradeći sebe kao temelj vlastitih iskustava.

Ako smo sposobni graditi sebe kao temelj vlastitih iskustava, onda nema smisla "vraćati" se u iskustva bez razumijevanja kao u nekakva "čista" iskustva. Čovjek kao "kotrljajuća gruda snijega" upravo skuplja iskustva kao put razumijevanja sebe.

[2+2=3]

sad je 21:44, maloprije je bilo 21:43
za minut će biti 21:45
jebote...

[Sigmund]

Sad je 22,00
Dži..ludilo...

[2+2=3]

Sigmund kaže:

Sad je 22,00
Dži..ludilo...

22:03
ti očito živiš u prošlosti

[Sigmund]

Ja živim u 2013:
https://www.forum.hr/showpost.php?p=4...2&postcount=83

[Sigmund]

2+2=3 kaže:

22:03
ti očito živiš u prošlosti

I osim toga, očito je da i ti živiš u prošlosti.

[2+2=3]

UPRAVO SAM SHVATIJO:

svi mi zapravo živimo u prošlosti.

kadkada pogledam u nebo i kažem sam sebi: "jebote"
jer kad po noći gledaš u nebo ako si čist vidjet ćeš zvijezde.
sve ih gledaš u prošlosti, gledaš onako kako je nekad bilo a ne kako je.
kuiš.
strašno je koliko malo znamo.
a još je strašnije koliko ego imamo.

[Nea--]

"Since the past is unreal and the future is unreal
all your thoughts are about nothing"

(K. Byron)

[Sigmund]

When there's no future, how can there be sin?
We're the flowers in the dustbin
We're the poison in your human machine

Sex Pistols

[Volver]

planinar kaže:

Ako smo sposobni graditi sebe kao temelj vlastitih iskustava, onda nema smisla "vraćati" se u iskustva bez razumijevanja kao u nekakva "čista" iskustva. Čovjek kao "kotrljajuća gruda snijega" upravo skuplja iskustva kao put razumijevanja sebe.

Tako je. ))