Pitanje supstancije ili zašto nema "H"rvatske države

[danijeel]

Krenimo u pojašnjenja o supstanciji koja ćemo proširiti i na druge supstancije kao na primjer supstancija čovjek i supstancija država. No prije nego što krenemo dotaknimo se prvo kategorija koje su osnove za mišljenje bez kojih nema kvalitativno pravilna mišljenja.
Paz'te sad, bez tih kategorija uopće nema pravilna mišljenja kao što bez oka nema vida, ali ima predmeta vida. Znači, kategorije su kao te oči za mišljenje, bez njih ne vidimo svijet i ne možemo ući u mišljenje bez obzira bili Vi i najgenijalniji inovator svih vremena ili Tesla ili kraljević Marko ili Steve Jobs. Nadalje, nećemo ulaziti u finese kategorija i to, zašto? Zbog blizine grčkom mišljenju bez kojega ne bi ni bilo Kanta, Hegela, Spinoze. Šta bi bio Kant da nije bilo Aristotela? Bio bi cunt.
Pa započnimo.

Kategorije:
1. Supstancija (primarna, jedno u sebi; ovo ostalo što slijedi su akcidenti na supstanciji, oni sami su nebitni za supstanciju ali bez njih ne možete misliti supstanciju, u našem slučaju supstancija je čovjek i nju ćemo ispitati kao i supstanciju država),
2. Kvantitet (kolikoća). Kvantitet nam omogućuje definiranje dijelova u supstanciji čovjeka. Na primjer, akcident je čovjeka da ima dva oka ili jedno srce ili dvadeset noktiju.
3. Relacija (odnos). Odnos određuje relativno ili relaciono stanje između dva predmeta, stvari, bića, kako god. Na primjer, akcident je čovjeka Sigmund da ima istu boju kože kao čovjek volver ili da čovjek Sigmund ima sposobnost razmišljanja kao i čovjek volver.
4. Kvalitet (kakvoća). Kvaliteta je opisni pojam supstancije. Na primjer, akcident je čovjeka da mu je koža dlakava\ima dlake ili kost tvrda ili pamet britka.
5. Lokacija (mjesto). Lokacija govori o gdje supstancije. Na primjer, možemo reći da je akcident čovjeka da je u kući ili da je akcident čovjeka da se nalazi u Đakovu, da je u avionu ili u knjižnici.
6. Vrijeme (temporalnost). Vrijeme je pridjeljivanje vremena supstanciji. Na primjer, čovjek je star 27 godina je valjani akcident čovjeka.
7. Položaj. Položaj određuje prostornu orijentaciju supstancije. Na primjer, možemo reći da je akcident čovjeka da leži na strunjači za vježbanje trbušnjaka na leđima i da su mu dvije ruke i noge u zraku.
8. Stanje (posjedovanje). Stanje označava promjenu u supstanciji. Na primjer, možemo reći da je akcident čovjeka da ima alkohola u krvi i tone u pijanluk.
9. Akcija (djelovanje). Djelovanje ne implicira odmah nužno gibanje ili promjenu subjekta u supstanciji. Na primjer, čovjek mirno stoji je valjani akcident čovjeka kao i čovjek koji ustrašeno sjedi dok gleda film strave ili čovjek drhti dok leži u krevetu.
10. trpljenje (pasija). Trpljenje je definirana kao promjena u supstanciji. Na primjer, možemo reći da je proces umiranja, rađanja, starenja, udaranja akcident - trpnja - čovjeka.

Sada kada smo naveli kategorije krenimo sa supstancijom - čovjek.

1.
Kada mislimo supstanciju čovjek događa se da ovaj i onaj misli akcidente na supstanciji i onda se događa da ispada da postoji pojedini čovjek volver, pojedini čovjek omen, pojedini čovjek planinar tj., pojedinci. Ipak, ovaj čovjek volver, ovaj čovjek omen i ovaj čovjek planinar kao i ovaj crni čovjek, ovaj visoki čovjek, ovaj glupi čovjek, ovaj zdravi čovjek i slično nije čovjek supstancijalno. To što smo nabrojali kao: zdravo, crno, visoko, glupo, volver, omen, planinar, upravo toga supstancijalno gledajući nema u supstanciji čovjek. Ono je nadodano na supstanciju čovjek ili je na čovjeku ali nije čovjek. Nisam ja čovjek time što sam bijel čovjek, pa je onda bjelost ono što čini čovjeka tako da onaj tko nije bijel čovjek nije čovjek, ne. Niste Vi čovjek time što ste visoki ili bijeli već ste visoki ili bijeli time što ste čovjek jer čovjek može biti i visok i nizak i bijel i crn itd.
Nema tako supstancijalno gledajući ni dva čovjeka jer je supstancija čovjek ono što je jedno i identično samoj sebi. Supstancija doduše može primati suprotnosti ali nikad nije te suprotnosti. Znači, čovjek može biti čas zdrav čas bolestan, čas glupast, čas pametan, čas sjedi, čas ne sjedi. Supstancija prima na sebe te suprotnosti što Aristotel ne objašnjava. Ako je supstancija jedno u sebi tada ne bi trebala primati sebi suprotno, ta poteškoća nije razriješena ni dan danas. Supstancija dakle nije te suprotnosti koje prima, time što je čovjek bolestan ili zdrav ne znači da je čovjek općenito bolestan i zdrav. Čovjek općenito nije niti bolestan, niti zdrav, niti crn, niti bijel, niti visok, niti nizak, niti debel, niti mršav itd., itd., to možete nabrajati koliko vas volja. Nije čovjek zdrav, pa je onda zdravi čovjek već je zdrav nešto na čovjeku; nije čovjek crn pa je onda crni čovjek već je crnost nešto na čovjeku; nije čovjek visok pa je onda visoki čovjek već je visina nešto na čovjeku; nije čovjek (omen) njegova ruka ili njegova noga pa je onda svaka ruka ili svaka noga čovjek (omen) već je ruka ili noga nešto što je na čovjeku (omenu). Kada bi pak ruka bila čovjek tada bi samo ruka bila čovjek, a noga ne, a ipak i noga je dio čovjeka, a nije kao i ruka sam čovjek.
Isto tako kada bi zdrav čovjek bio čovjek tada bi samo "zdrav" bio čovjek, a onaj koji nije "zdrav" ne bi to bio, a ipak su i bolestan i zdrav čovjek čovjek. Nije čovjek po njegovome zdravlju već zdravlje po čovjeku.
Nastavim kad dođem iz knjižnice.

[Nea--]

Znači, supstancija (jel se može reći i "supstanca"?) je isključivo pojam i njegova bit, a akcidenti su pojedinačna konkretna ostvarenja (i slučajna? jer akcident podsjeća na accident... ) pojma u prostoru i vremenu, npr cipela je supstancija a akcidenti su sandala, čizma, papuča itd?

Ali oznake akcidenta, npr stara (čizma) rasparana (papuča) nova (sandala) - oni su samo kvalitet akcidenta?

U gramatici bi se većina nabrojanih filozofskih kategorija zvala naprosto "priloškom oznakom" (mjesta, načina, vremena, itd) označavajući sasvim istu stvar. Pa se onda akcident čovjeka ili slučajno rođeni čovjek pita čemu toliko zasebnih podjela, odnosno zašto se u filozofiji toliko mnogo mora filozofirati i o onome što je na jednostavniji način izraženo kroz druge discipline ....

[Sigmund]

Nea-- kaže:

Znači, supstancija (jel se može reći i "supstanca"?) je isključivo pojam i njegova bit,

Supstanca nije bit.

Nea-- kaže:

Ali oznake akcidenta, npr stara (čizma) rasparana (papuča) nova (sandala) - oni su samo kvalitet akcidenta?

To su determinacije.

Nea-- kaže:

U gramatici bi se većina nabrojanih filozofskih kategorija zvala naprosto "priloškom oznakom" (mjesta, načina, vremena, itd)

Supstanca i akcidenti stoje u odnosu subjekta i predikata.

[Nea--]

Sigmund kaže:

Supstanca i akcidenti stoje u odnosu subjekta i predikata.

Ali predikat obično označava radnju i često sadrži glagol, a akcident je nešto drugo?

[danijeel]

2.
Uzmimo da je u Africi, točnije u Keniji, još točnije u selu nazovimo ga "kulakolaku" čovjek crn. Ti ljudi su vidjeli samo crne ljude i nikada nisu izašli iz granica sela. Kada bi sada u selo došao bijeli čovjek, oni bi - kada bi ga vidjeli - prvo pomislili da pošto je on bijel da uopće nije čovjek jer je bijel. Za njih postoji samo crni čovjek, a kada je za čovjeka čovjek samo ono što je crno tada znamo i šta se događa sa necrnim čovjekom. Bijeli postaje blasfemija i hereza, a hereze se uklanjaju. Ovo baca svjetlo na očitu historijsku stranu ljudskih pokolja kao na primjer nad američkim domorocima, oni (domoroci, a ne indijanci) nisu bili čovjek, a englezočetina i španjeločetina su bili čovjek.

Dalje.

Kada bi čovjek bio po crnome ili kada bi čovjek bio po hrvatstvu tada bi čovjek koji nije crn ili koji nije hrvat bio nešto što nije čovjek jer je njima čovjek samo onaj koji je ili crn ili hrvat, po vrsti, a ne po rodu. To možete varirati kako god.
Hrvat ili srbin je vrsta, unutar hrvatstva ili srbstva čovjek je čovjek samo ako je ili hrvat ili srbin. Za hrvatinu čovjek je čovjek samo ako je hrvat, za srbetinu čovjek je čovjek samo ako je srbin. Skup hrvatina i srbetina naziva se nacionalizam ili ljepše patriotizam. Svatko kome je hrvat ili srbin, hrvatska ili švicarska država ono bitno je bitno čovjek po vrsti, takav čovjek još nije po rodu čovjek. Kangrga bi rekel da se takav čovjek još nije uzdigao do svoje druge prirode. Ako mene pitate, takovi jedni nazovi ljudi su alieni, točnije stranci, jer paz'te sad, oni još nisu ljudi, nisu se uzdigli od vrste do roda Čovjek. A paz'te sad ovo, u jednoj irelevantnoj diskusiji o ratu jedan je vojnik kojega ja poznajem u jednoj diskusiji između par irelevantnih mozgova i jednoga mojega dobroga poznanika polutana - što on i sam zna da mislim - rekel da bi ubio toga mojega poznanika kada bi on dezertirao. To vam je to.
Cijeli historijski proces je upravo to uzdizanje od vrste ka rodu čovjek. Svi ti ratovi, revolucije, sustavi, progoni i slično, sve je to uzdizanje od puke vrste do roda. To je sve. U tome pogledu otvoreno se može reći da čovjek koji piše ovaj tekst oko sebe viđa aliene, a ne čovjeka, i da nije lud.
Paz'te sve dok ima hrvatina, srbetina, njemačetina, rusičetina, bosančetina, kršćanočetina, židovočetina, budaločetina, kulturočetina, bijelacočetina, crnacočetina, sve dok toga ima nema čovjeka. Da i kulturan čovjek nije još bitno čovjek. Ovo "kulturan" je kvalitativni dodatak na čovjeku, kvaliteta. Vidite kulturočetina će nastojati kulturočetirati druge, ako ti drugi neće biti kulturočetirani tada će ako su u manjini, što možete vidjeti kroz historiju, pa ono, ako već ne biti potpuno pogubljeni (smrt) onda barem nepotpuno pogubljeni (na primjer smrt mišljenja ili smrt osobnosti - bezličan čovjek) jer kao što i radnju udane žene koja nesvjesno koketira sa drugim muškarcem zovemo nepotpunom prevarom tako i onu u koju muškarac uđe nazivamo potpunom. Razlika je samo u stupnju.
Možda bi se prigovorilo da onda ne bi bili kulturni na što bum odgovoril da i kulturno možete vršiti nasilje i jednoumlje. Sve to ne znači da čovjek ne treba nastojati biti jedan fin i kvalitativno kulturan čovjek koliko to da takav čovjek po pravilu nešta promovira ili vrši na račun drugog vršenja i promoviranja bez obzira na nauku ili logiku, kategorije i slično zbog kojega zanemarivanja - ako to što je neophodno zanemaruje - vrši nasilje. I kulturan čovjek još nije čovjek.
Najviše se treba kloniti onih koji vas ili žele čuvati ili mijenjati. U potonje spadaju gotovo sve žene.
Time vršimo nasilje pa bio čovjek i notorno glupasti plebejac, da ne idemo dalje u određenja jednoga takvoga kvalitativno omeđenoga čovjeka kojega se po pravilu i nemre mijenjati i koji do kraja ostaje kvalitativno obrnut sa čime se čovjek želi li održati zdravlje svoje glave i ne upasti u neizlječivi skepticizam, mora pomiriti. Prosto rečeno: Nužno je da bude idiota i budala kao i inteligenata.
No, nastavimo dalje.
Gore smo se dotakli hrvatina i srbetina. Nastavimo na tom tragu sa primjerom države. Država je supstancija. Na ovom primjeru putem supstancije države možemo vidjeti besmislenost modernog pojma nacije i istinu anarhizma o njima.
Strogo, nema hrvatske države već ima samo države, ovo "hrvatska" to je samo akcidentalni dodatak na supstanciji Država. Ima samo Jedno, jedna supstancija Države, mnogo ili puno država nema, ne postoji. Mnogo ili puno ovdje unosi pokolj i sva zla, to plebejski gospodari hoće da se robovi bore. Države u množini nema, supstancijalno gledajući ima samo jedna država i ne može biti dvije ili stotinu. Ima i može biti samo jedna država. Također, isto tako nema ni onoga hrvatski čovjek, to "hrvatski" je akcidentalni dodatak na čovjek; nema strogo gledano ni hrvata, ni srba ni švicaraca, ni rusa, paz'te sad, nema toga uopće kao što nema ni ruske, njemačke, hrvatske, američke i ine države, a paz'te sad: kolju se. Čini se naizgled banalnim no zapamtite da se ljudi kolju zbog tih akcidenata i za te akcidente uzimajući ih životno bitnima. A sve krene od skupa gospodara koji žele, paz'te sad ovo, koji žele ovaj mali nebitni dodatak sa velikim H "Hrvatska" na državi. Jedni taj dodatak nazvaše Hrvatska drugi velika Srbija. To su većinom u načelu ništa drugo doli nacionalističke i plemenske pobude i to one vrste gdje je čovjek čovjek ako je vrsta, a ne rod čovjek. Kangrga lijepo veli da je to penjanje ili uspinjanje od vrste ka rodu čovjek cijeli historijski proces što sam vam gore i napomenuo.
Kada taj dodatak na supstanciji države kao što je "Hrvatska" ili "velika Srbija" zavlada u glavama robova tada na poteze gospodara robovi da bi dobili ovaj mali akcidentalni dodatak "Hrvatska" - koji je ideološko-historijsko-intuitivne-budalaste naravi što možete varirati kako god, a paz'te sad, to "Hrvatska" ili "Srbija" to je nacionalistička ideja rođena u Francuskoj revoluciji makar bi neki plebejski učenjaci rekli da nije. A paz'te sad, to vam je ideja koja je izmišljena od neke tamo površne glave koja nije bila inteligent i koja nije pravilno mislila. I ta pogrešna ideja, paz'te sad, ta ideja 'nacionalna država' nije po kategorijama uopće logična, ona ne postoji: samo Država postoji. I tada kada imate tu ideju 'nacionalne države' kao ideju u vidu "Hrvatske" ili "velike Srbije" ili "Njemačke" tada je uobičajena konzekvenca - koja iz same stvari proizlazi - da ljudi počnu divljački klati jedne druge jer ne znaju zbog nedostojnika i plebejaca u gospodara (pa čak je i Ernst Junger za Hitlera rekao da je plebejac, moja op.) da to, taj budalasti i nebitni, gotovo pa moronski dodatak mogu ostvariti i mimo klanja kao jedna Čehoslovačka. Ipak, nužno iz te pseudo-ideje i proizlazi koljačina jer kada imate dva koje hoće biti jedno ili "Hrvatska" i "velika Srbija" tada jedno hoće biti jedno kao i to drugo, a oba dva to jedno ne mogu biti jer ovaj implicira da onaj drugi ne može biti jedno dok onaj drugi implicira da ovaj prvi ne može biti jedno. I imate sukob.
Tada - što sam i pisao - u tom klaoničkom procesu nema nikakvih razlika, ništa se tu ne gleda doli samo pripadanje ovoj ili onoj vrsti, pa se poslije dižu spomenici raznim "hrabrim" koljačima, polutanima, plebejcima kako bi se narod ugledao na iste, tako da bi mladi diveći se tim spomenicima i "hrabrim herojima" i sami postali plebejcima ako ne i nešta gore.

Dalje.

Mislili Vi - kao i jedan moj poznanik - da odista postoje dva čovjeka ili tri drveta, ovo "dva" ili "tri" na čovjeku ili drvetu ili državi je kvantitet. Ne čovjek, ne drvo, ne država. Taj kvantitet se dodaje čovjeku, ali nije sam čovjek ili država. Znači, supstancijalno postoji samo država ili čovjek. Nema crni, bijeli čovjek ni srpski, hrvatski čovjek, već samo čovjek i on nije ni bijel ni crn, ni hrvat ni srbin, kad bi čovjek bio hrvat svi bi bili hrvati, kad bi bio crn svi bi bili crni. Isto je i sa supstancijom države, nema nikakove njemačke, švicarske, hrvatske države, to je samo puki akcidentalni dodatak. Kad bi država bila "Š"vicarska, država bi bila "Š"vicarska i svi bi bili "Š"vicarska, kad bi bila "H"rvatska, država bi bila "H"rvatska i svi bi bili "H"rvatska. To su sve puki akcidenti i određenja na čovjeku i državi. U stvarnosti (mišljenju) toga nema, ne postoji.
Zato ne možemo strogo ni reći da ima dva čovjeka ili dva drveta ili životinje, ne, nema. Zašto?
To bi onda značilo, a to je nemoguće, da supstancija čovjek, supstancija drvo, supstancija životinja, da upravo ta supstancija u sebi koja je jedno i identična sebi, da upravo supstancija ima dvije supstancije u samoj supstanciji koja je kao supstancija jedno u sebi, a to je nemoguće u mišljenju. Supstancija, dapače, ima više, ipak, usprkos tome, sama je supstancija jedno, na primjer čovjek.
Gledajući samu supstanciju, to ide ovako:
A=A, A ne može biti B nikad; 1=1, 1 ne može biti 2 nikad ni 2 ne može biti 1 nikad, inače A ne bi bio A ni 1 ne bi bio 1.
Čovjek=čovjek; ovo sve ostalo što imate samo su akcidenti na njemu. Čovjek tako ne može biti crn čovjek i nema crnoga čovjeka jer bi to impliciralo da je:
crn čovjek=crn čovjek
iz čega proizlazi da je čovjek samo kada je crn, čovjek.
Znači:
crn čovjek=crn čovjek, izvan toga nije čovjek, mora imati to 'crn' ispred da bi bio čovjek.
Stoga ne postoje dva ili tri čovjeka kao ni pojedinačni čovjek pošto bi to impliciralo da postoji više supstancija čovjeka. I samo u tome je i stvar.
Ne može postojati više supstancija čovjeka i samo zato ne postoji ovaj pojedinačni čovjek volver, ovaj pojedinačni čovjek Sigmund i ovaj pojedinačni čovjek omen već samo postoji čovjek kao rod (supstancija) dok su volver, Sigmund i omen dodani rodu čovjek (supstanciji).
Biti po supstanciji čovjek i maknuti se od akcidenata, to je sve.
Case closed.

[danijeel]

Omanji dodatak i pokušaj rezime-a onima kojima se neda sve čitati

Imate dva čovjeka. Nazovimo ih čovjek Sigmund i čovjek omen. To, 'dva' čovjeka je kvantitet, ali supstancijalno nemate dva čovjeka jer bi to impliciralo da je supstancija koja je u sebi jedno i identična sebi dvojaka što je proturječje; ako je supstancija jedno u sebi ne može biti dva u sebi. Ne može biti ovaj čovjek Sigmund i ovaj čovjek omen već samo čovjek, Sigmund i omen su suvišni. Logički je posvema nemoguće da je čovjek samo Sigmund, ima na tisuće Sigmunda. Isto tako je logički posvema nemoguće da je čovjek samo crnac, bijelac ili samo bolestan, zdrav tj., da je crno, bijelo, nisko, visoko, debelo, mršavo, malo, veliko, deset, rđavo, dobro, Sigmund, omen itd., itd., čovjek. Ne.
Čovjek je drugo od toga.
Kada bi čovjek Sigmund bio čovjek tada bi samo Sigmundi bili čovjek, po Sigmundima bi određivali čovjeka, a ipak Sigmunde određujemo po čovjeku. Isto tako sve što nije Sigmund ne bi bilo čovjek.
Sigmund nije bitna odlika čovjeka Sigmunda već je čovjek bitna odlika Sigmunda. Tako ni puno spominjani crni čovjek nije bitna odlika čovjeka već je čovjek bitna odlika crnog čovjeka.
Nema crnoga čovjeka uopće.
To se čini samo za razum blesavo jer razum veli: "Kako nema, šta pričaš ti? Jesi poludio. Eno ih u Keniji, imaš ih u SAD-u. Pogledaj predsjednika Obamu."
Crno strogo uzevši nije bitna odlika supstancije čovjeka, crno je na čovjeku kao boja čovjeko kože, nije crno čovjekova bitna odlika, kad bi to bila onda bi to impliciralo da je sve što je crno čovjek, nije Sigmund bitna odlika čovjeka, kad bi to bilo onda bi to impliciralo da je samo Sigmund čovjek, a onaj tko nije nije. A uza to sve i crna je još i životinja i majica, a Sigmund je i ime ljubimca, sad psa sad mačke.

Što se tiče gore-već-spomenute za razum nerazumne tvrdnje da nema crnoga čovjeka, visokoga čovjeka i slično; nema crnoga ili visokoga čovjeka uopće usprkos tome što netko vidi ovog ili onog visokog ili crnog čovjeka. To su nebitne odlike na supstanciji; crno je na čovjeku i onda je on crni čovjek, e sada, ta crnost ne čini ga čovjekom, kad bi to bitno činilo čovjeka čovjekom tada bi dobili kao što sam i napisao da su samo oni koji su crni - čovjek, a oni koji nisu crni nisu čovjek. Isto tako ni već-spomenuta srbost ili hrvatstvo ne čini čovjeka čovjekom. Dobar postolar koji radi dobre cipele je dobar postolar, loš postolar loš, ali dobar hrvat, dobar srbin ili dobar njemac je posvema neodređeno na koga se to odnosi, jer prije svega cipela ima, pa možeš i reći dobar postolar ako dobro popravi cipelu kao i obrnuto; ali njemaca, hrvata i srba nema jer nema se rječca 'dobar' ovdje na šta povezati. Na šta bi se povezala? Na hrvatstvo i njemstvo?
Crno, visoko i slično se barem odnosi akcidentalno prema čovjeku, ali dobar hrvat, dobar srbin, dobar njemac ne odnosi se na ništa. Ipak, u slučajevima kolinja izlaze na vidjelo najbolji njemci nužno kao ssovci, hrvati kao ustaše i srbi kao četnici. 
Čovjek je uvijek samo čovjek i ne može biti ništa drugo doli čovjek, nikakvi akcidentalni dodaci ovakav ili onakav čovjek, nikakva čak ni akcidentalna kretanja unutar supstancije koje ona prima nisu čovjek sam.
Toliko.

[planinar]

danijeel kaže:

Imate dva čovjeka. Nazovimo ih čovjek Sigmund i čovjek omen. To, 'dva' čovjeka je kvantitet, ali supstancijalno nemate dva čovjeka jer bi to impliciralo da je supstancija koja je u sebi jedno i identična sebi dvojaka što je proturječje; ako je supstancija jedno u sebi ne može biti dva u sebi.

Jel' to tebe asocirala vlastita tvrdnja da je "2+2" uvijek "4" ?

[kor-im]

čovjek nije naprosto set pojmova, nego stvarna pojava, organizam koji zbilja jest kao takav, nijedna kvantitativna kamoli kvalitativna karakteristika nemože se odvojiti od čovjeka kao iste te pojave, čovjek istovremeno sve to jest, i po tome jest

sve to je manifestacija čovjeka kao subseta stvarnosti, nemože se otpisati kao greška u mišljenju ili krivo razumjevanje kategorija ili šta več, i ako se to sve konceptualno makne na stranu ne ostaje 'supstancija' čovjek kao glavna odrednica nego ostaje baš ništa, jer se time sama ljudskost rastvara u neke nedefinirane nespecifičnosti, i čovjeka onda više nema, jer čovjek baš jest partikularna organska konfiguracija formi i funkcija, baš ta a ne neka druga, a kao generalna kategorija ili 'supstancija' se u stvarnosti ne pojavljuje, nego se pojavljuje samo kao partikularan organski sustav, taj kao takav, pa tako i taj, pa tako i taj pa tako dalje

'supstancija čovjek' kao čovjek per-se, generička osoba ili zamišljen subjekt je stvar za pravno/ekonomsko/političke neke diskurse, to je naprosto egzemplarni placeholder za 'pretpostavimo jedinku u sustavu u odnosu sa jedinkama u sustavu', pa čemo naprimjer ako radimo inetrijer i opremamo birtiju imati pritom na umu da če za šankom sjediti 'valjda neki ljudi', i stvar če dakle biti podređena toj generalnoj kategoriji 'čovjek' iznad partikularnog, na toj konceptualnoj razini gdje 'svi smo mi ljudi', pa tako ergonomija stolaca, visina šanka, vrsta i veličina čaša, ali če gazda baš iz istog tog konkretnog razloga metnut i palicu pod šank, recimo, ne za pokojeg pesa koji možda uđe, niti za specifične ljude koje zna, nego baš za te 'svi smo mi ljudi' a to zato jer to zaista jesmo, i baš zato ide palica pod šank

[danijeel]

@ planinar, kao radar.
Dobro da si ukazao, pa da se može biti još jasniji kako bi se došlo do bistroće. Ono što si citirao je napisano čisto zdravo razumski da je 2+2= 4, pa ona mala rječca 'uvijek' također u to spada, njoj pripada da je to za razum uvijek.
Ovdje pak (supstancija, kategorije) zdravom razumu baš i nema mjesta, tu smo na čistini na kojoj zdrav razum nema pristupa, prije svega zato što na toj čistini zdrav razum gubi zdrav razum.
Što se tiče citiranoga naizgled sam pogriješio samo u tome što nisam ubacio i dao do znanja "zdravo razumski gledano" zato što ono citirano proturječi ovome ovdje. To bi bilo proturječje da to odista i mislim.
Da sam samo to ubacio tada bi ona rječca "uvijek" i cijeli kontekst bila stavljena na svoje mjesto. Ipak, bitno gledajući nisam pogriješio jer i sam znam da je ono što si citirao zdravo razumska stavka kao i cijela ona rečenica. Toliko.
E sada. Krenimo.

Supstancijalno nema ni 4 ni 2, ni 133 ni 17868. Nema četiri i dva već samo 1, 1, 1, 1 i to onda razum, te jedinice, uzima kao četiri jedinice i označava sa 4. Isto tako ima 1, 1 i to onda razum uzima kao 2, do u lošu beskonačnost.
Samo za zdrav razum 1 i 1 daju 2, i 2 i 2 daju 4. To je zdrav razum. 2+2= 4 ne?
Ne.
Zdrav razum bi rekel: "Čekaj malo kažeš da nije 4?"
"Da."
"Koliko je onda pobogu, pet, sedam, to hoćeš reći?
"Ne."
"Si lud?
"Ne."
"Ali, ne shvaćam."
"I ne možeš. Kad bi mogao vidio bi da razum i nije baš zdrav."

Zdrav razum ostaje tamo.

Dalje, neki razum koji bi se upustil u raspru bum rekel: "Ok, 1 i 1 daju dva jedan, a ne 2. 2 i 2 daju četiri 1, a ne četiri."
No, to naravno nije istina.
Ne daju ni 'dva' ni 'četiri'.
Šta je broj 4 i broj 2?
Evo ovo: u prvom slučaju 1 1 1 1, a u drugom slučaju 1 1, a pazi sad, 1, a razum vidi šta? 2.
On vidi 2 tamo gdje je 1. Ili, u prvom slučaju imamo 1 1 1 1, a razum vidi - pazi sad, još je gori - razum vidi 4 tamo gdje je 1.
Ja nosim naočale, ali bogarati, razumu nikakve naočale ne mogu pomoći jer na što veći broj dioptrija mu je sve viša.
Brojka 5 nije 5 već samo 1 1 1 1 1 i to razum označava sa 5.
Pet je sastavljen od jedan, kao i dva, kao i tri, ali dva i tri i pet nema, samo jedan ima.
Svi su brojevi sastavljeni od jedinice ili jedan, bez te jedinice nema nikakvog broja, oni su svi omogućeni po jedinici. Oduzmemo li tu jedinicu, nestaje brojeva uopće.




@kor-im

Kada čovjek ne bi bio skup pojmova tada bi iz toga logički proizišlo to da ništa ne bi proizišlo. Šta to točno govori?
Ne da ne bi imao tu birtiju već ne bi imao ni mogućnost da je imaš. Ne bi bilo ničega, ako nemaš pojma nemaš pojma i suprotno, višeznačno se ograđujem od višeznačnosti.
Sa pravno, ekonomsko, političkim i inim se slažem. Ali sa prvom stavkom ne, inače u logici tko ima pogrešnu prvu stavku nužno će - iako može nešta istinito reći i ostale finesice - i ostalo biti pogrešno.

[planinar]

danijeel kaže:

@ planinar, kao radar.
Dobro da si ukazao, pa da se može biti još jasniji kako bi se došlo do bistroće. Ono što si citirao je napisano čisto zdravo razumski da je 2+2= 4, pa ona mala rječca 'uvijek' također u to spada, njoj pripada da je to za razum uvijek.
Ovdje pak (supstancija, kategorije) zdravom razumu baš i nema mjesta, tu smo na čistini na kojoj zdrav razum nema pristupa, prije svega zato što na toj čistini zdrav razum gubi zdrav razum.
Što se tiče citiranoga naizgled sam pogriješio samo u tome što nisam ubacio i dao do znanja "zdravo razumski gledano" zato što ono citirano proturječi ovome ovdje. To bi bilo proturječje da to odista i mislim.
Da sam samo to ubacio tada bi ona rječca "uvijek" i cijeli kontekst bila stavljena na svoje mjesto. Ipak, bitno gledajući nisam pogriješio jer i sam znam da je ono što si citirao zdravo razumska stavka kao i cijela ona rečenica. Toliko.

Dobro, ali prije nego krenemo, a ne mogu danas, a ne mogu bome ni sutra, samo odgovor na ovo: dva i dva su uvijek četiri i dva i dva nikad nisu četiri dvije su ravnopravne istine ovisne jedino o perspektivi.

Jedna je kvantitativna, a druga kvalitativna. Kvalitativno ili supstancijalno dva i dva nisu nikad četiri, jer jedan nije nikad jednak jednom, pa ni samome sebi.

[Sigmund]

Nea-- kaže:

Ali predikat obično označava radnju i često sadrži glagol, a akcident je nešto drugo?

Predikat je osobina subjekta. Tako je odnos između supstance i akcidenata isti odnos kao i između subjekta i predikata, stvari i njenih osobina, univerzalnog i partikularnog, esencije i pojave, cjeline i dijelova, itd, itd...dakle u igri je ista logička dinamika koja se naziva esencijalna relacija. Tj. svi se ti odnosi nalaze kao prevladani, odnosno kao jedan odnos - u pojmu kao takvom.

[Nea--]

Sigmund kaže:

Predikat je osobina subjekta. Tako je odnos između supstance i akcidenata isti odnos kao i između subjekta i predikata, stvari i njenih osobina, univerzalnog i partikularnog, esencije i pojave, cjeline i dijelova, itd, itd...dakle u igri je ista logička dinamika koja se naziva esencijalna relacija. Tj. svi se ti odnosi nalaze kao prevladani, odnosno kao jedan odnos - u pojmu kao takvom.

Hvala na objašnjenjima

Šabović Adis kaže:

E čuj, nema dva čovjeka?! To mi je, nekako, poznato.

I meni isto....

[Sigmund]

kor-im kaže:

čovjek nije naprosto set pojmova, nego stvarna pojava, organizam koji zbilja jest kao takav, nijedna kvantitativna kamoli kvalitativna karakteristika nemože se odvojiti od čovjeka kao iste te pojave, čovjek istovremeno sve to jest, i po tome jest

To je istina, samo treba istaknuti da tzv. zdravi razum, ili razumijevanje može promatrati svaku stvar na dva međusobno kontradiktorna načina, ali ne u isto vrijeme, nego ili/ili: jedan način je kao stvar, a drugi kao agregat osobina. Bilo koja stvar jest upravo i jedno i drugo u isto vrijeme.

kor-im kaže:

sve to je manifestacija čovjeka kao subseta stvarnosti, nemože se otpisati kao greška u mišljenju ili krivo razumjevanje kategorija ili šta več, i ako se to sve konceptualno makne na stranu ne ostaje 'supstancija' čovjek kao glavna odrednica nego ostaje baš ništa,

Tako je. Kad ukloniš sve pojedine determinacije kao nebitne za postojanje nečega, onda dobiješ apsolutnu nedeterminiranost, to jest - bitak. A tako definiran bitak ne može se razlikovati od nebitka (ništavila). Jedina je razlika što je prvi afirmativan, a drugi negativan, ali to na ovoj razini apstrakcije nema nikakvog značenja. Na kraju krajeva, i afirmacija je samo negacija negacije. Hegel i Buddha kažu to isto, gotovo istim riječima.

[danijeel]

Nastojati ću držati fokus na temi 'pitanje supstancije' pa neće ulaziti u odgovaranja svakom ponaosob pošto bi kako reče 'baba' to bio ocean u oceanu. Možda tu i tamo bum odgovoril.

Supstancija je ovdje ukratko prikazana kao i konzekvence koje ona sa time donosi. Pošto smo ukratko prikazali prvu kategoriju supstancije red je da se nešto napiše i o ostalim kategorijama tj., akcidentima.
Krenimo.

U prvim postovima pisali smo o supstanciji koja je prva u kategorijama. Ona je jedno u sebi i identična sebi. Također, supstancija kao takva prima suprotnosti, ali nije te suprotnosti. Aristotel ne ulazi u pojašnjenja o toj vidnoj poteškoći već samo spominje da je osobina supstancije ta da može primiti suprotnosti na takorekuć sebe.
Pošto je započeto sa supstancijom red je da se u sljedećim postovima dotaknute svakog akcidenta zasebno.




Kvalitet

Ono što je takvo kakvo je.

Na supstanciji čovjek akcidentalni kvalitet označava više toga, prva vrsta kvalitete jest:
a) Stanje ili habitus. Stanje je trajna ili trajnija osobina susptancije koja se teško gubi ili mijenja na supstanciji. Da bi ovo dočarali zamislite supstanciju čovjek koji pije alkohol. Dapače, ne zovemo odmah čovjeka koji pije alkohol pijancem već samo one koji odista i vidno kroz duži period godina nisu bez alkohola i bivanja svakodnevno pijanim. Takovoga jednog čovjeka koji pije i koji je pijan svaki dan kroz duži period pučki nazivamo pijanicom, a njegovo ponašanje habitualnim ponašanjem ili stanjem. On je u određenom stanju iz kojega ne može lako ili brzo izaći.
U puku čujemo razne epitafe tipa "pijan ko panjina", "pijan ko smuđ", "pijandura" i slično. Puk vidi pojavu čovjeka, ali ne razumije. Šta ne razumije? Prije svega ovo. Iako onaj čovjek jest pijanica on nije pijanica supstancijalno gledajući. Po supstanciji čovjek, on nije pijanica, po kvalitativnom habitusu pak jest. Njegov je habitus pijančevanje i putem te njegove osobine koja mu je dispozicijski prešla u habitus takovome čovjeka dodjeljujemo akcidentalni dodatak kvalitete. Kvalitativno gledajući takav čovjek jest pijanica dok supstancijalno nije. Biti pijan "ko smuđ" svaki dan sada se očituje kod toga čovjeka kao njegova 'druga priroda' i naziva se njegovim stanjem ili habitusom. Ta njegova osobina poradi toga pošto je trajnija i gotovo pa nepromjenjivija (Glogoški, šef hdssb-a kao kvalitativni primjeri, moja op.) njegov je habitus. Kada čovjek ima takav jedan habitus ili stanje on po pravilu ostaje u tom stanju dok ne umre. Ovo se može širiti i dalje. Religiozni gledajući, tkz., svetost je stanje na supstanciji čovjek.
Umjetnički gledajući tkz., stvaralaštvo je stanje na supstanciji čovjek. Tkz., 'dobre' kvalitete.
Sa druge strane kovanice kvaliteta zamislite čovjeka koji ispunjava sve ljudske zadatke na kvalitativno obrnuti način od našega 'pijanice': pristojan je i uljudan prema supstancijalno ne postojećim drugima, razgovorljiv i ugodan, da ne duljimo. Takovoga čovjeka u puku inače nazivamo čestitim. Uzmimo sada ovo "čestito". Kvalitativni akcident koji koristimo kao rječca "čestito" ne označava kao dobar hrvat ili srbin apsolutno ništa na čovjeku.
To ide ovako: Čestit čovjek je čestit. Upitate li sada šta je čestito na tome i tome čovjeku dobiti ćete odgovor "njegova čestitost", "to što je čestit" ili nešto slično tomu, pa će ovaj reći ovo, a onaj ono. Ipak, o kvaliteti čestitosti čovjek pojma nema. Pojam 'čestit' na čovjeku ne označava čestitost kao takvu i jednu nego ono što na 'čestitost' čovjek veže, a veže kvantitativno gledajući svašta i onda taj skup svačega čovjek naziva 'čestitost'. Tako gledajući čestit će biti čovjek koji uz znoj lica svoga odgoji, nauči, odhrani sam samcat bez žene i pomoći, obitelj. Sa druge strane čestit će biti i čovjek koji dobrovoljno pomaže starijima ili novčanik koji je našao na cesti odnese na policiju i slično. To možete varirati kako god. Čestitost je inače "nešta" što spada u dobro. U dobro spadaju i vrline. No. Kada bi sada kvalitativno pogledali svaku vrlinu ponaosob ne bi došli do nje same. Uzmimo pravednost.
Kao kvalitet pravednost ne označava bog zna šta, ali znači ovo: kvalitativna pravednost na supstanciji čovjek udijeljuje supstanciji čovjek više ili manje putem pravednosti koju određuje ono opće, to opće Stirner naziva 'utvor'.
Dalje.
Kvalitet dobra i zla. Zlo je klasično lišenost ili nedostatak nečega na supstanciji, privatio boni. Ta lišenost na supstanciji to vam je ovo: čovjek po prirodi ima ruku i oko, rodi li se bez ruke ili oka to je lišenost, zlo. Ali šta jest zlo, šta jest dobro? To imate na razne načine objašnjeno. U klasičnom idealizmu zlo vam je stavljanje partikulariteta na mjesto općeg. No dobro.
Kažimo to ovako: Sve ono koje je dalje od jedno, jest više zlo.

b) Dispozicija ili sposobnost. Za razliku od stanja ili habitusa kao trajnije i teže pokretljivije osobine supstancije čovjek po kojoj čovjeka u uobičajenom životu nazivamo raznim odlikama, dispozicija je pokretljivija i netrajnija. Ona brzo dođe i brzo prođe, brzo se mijenja. Na primjer, čovjek može dispozicijski biti gnjevljiv ili dobroćudniji ili živčaniji i to.
Razlika pak između stanja i dispozicije samo je u stupnju. Kada taj stupanj pređe granicu dispozicija prelazi u stanje kao i obrnuto. Na primjer, uzmimo ženu sa dispozicijom živčanosti. Ona je jedan dan živčana, pokazuje tu dispoziciju i sve što uz to ide; naporna, dosadna, užas božji i to. Cijeli dan je živčana. E sada, kada bi tu živčanost ta žena pokazala i sutra, pa preksutra, pa cijeli mjesec tada bi joj dispozicija prešla u stanje. Ta žena posjeduje tu dispoziciju živčanosti ali nije nužno u kvalitativnom stanju živčanosti ako tu i tamo pokazuje dispoziciju koju posjeduje.

Druga vrsta kvalitete jest prirodna sposobnost i nesposobnost. Zdrav čovjek, bolestan čovjek, dobar pjevač i slično spadaju pod drugu vrstu kvaliteta. Znači, ovdje spada samo čovjek koji ima prirodnu sposobnost ili nesposobnost da nešto učini dobro, loše, bolje, sporije, učinkovitije i to. Blago mentalno retardirano mladić ovdje spada pod tu kvalitetu jer on ima prirodnu nesposobnost, a ne drugi neki kvalitet kao afekciju ili stanje. On je prirodno nesposoban. Isto tako dobar plivač nije dispozicija plivača već njegova prirodna sposobnost, dobar ljubavnik ili ljubavnica također. Isto tako zdrav čovjek ima prirodnu sposobnost da bude zdrav i lako podnosi bolest, promiskuitetna žena ima sposobnost promiskuiteta i lako podnosi prevaru i slično. Evo na primjer, nepromiskuitetna žena će teže podnijeti prevaru jer joj je prirodna sposobnost takva.
To je ukratko druga vrsta kvalitete.

Treća vrsta kvalitete:
a) Pasivni kvalitet. Pasivni kvalitet su na primjer toplo i hladno, bijelo i crno, slatko i gorko i slično. Čovjek je bijel. Ovo bijel jest pasivni kvalitet na čovjeku. Šećer je sladak. Ovo sladak ili slatkoća jest u šećeru, i šećer je sladak zato što ima u sebi slatkoću. Daklem, ovi kvaliteti su takvi jer same stvari koje ih primaju kao čovjek bijelo (a da nije Bujanec), šećer slatko i to, nisu aficirane od nečega izvan. Pasivni kvalitet je ona vrsta kvaliteta koja ima izvor u trajnijem i stalnijem.
b) Afekcija. Afekcije su odredbe koje postaju ili nastaju iz uzroka. Na primjer, čovjekovo lice blijedi od straha ne kaže ništa o njegovoj boji lica koliko govori o afekciji koju čovjek trpi zbog nekog uzroka na primjer, gledanja horor filma ili suočavanja sa objektom straha. To su afekcije. One su i duševne naravi, pa tako za čovjeka koji se razgnjevio kažemo da je aficiran gnjevom. Tu spadaju i nastranosti koje nisu prirodne naravi za razliku od onoga blago mentalno retardiranog mladića prirodne naravi ili gospona Glavaša koji je u kvalitativnom stanju. Na primjer u te nastranosti imate fetiše i druge nastranosti. I to su afekcije. Voli ženska stopala je afekcija čovjeka. Daklem, afekcije su one stvari koje nastaju iz uzroka i koje se nakon klonidbe uzroka (ženskog stopala) brzo mijenjaju ili nestaju, tj., nisu trajnije naravi. Razgnjevljen čovjek zbog afekcije nije odmah gnjevan čovjek već kažemo da je pretrpio afekciju kao i čovjek koji pozeniči kada vidi žensko stopalo.

Četvrta vrsta kvalitete jest forma na supstanciji. Forma je sveukupnost. Čovjeku se pripisuje kvalitet prema njegovoj formi.

[danijeel]

Nastavak i kraj

Ovo što smo gore ukratko vidjeli četiri su vrste kvaliteta unutar kategorije kvaliteta.
Supstanciji čovjek kojemu se pridaje kvalitet proizašao je iz kvaliteta, a ne iz supstancije čovjek. Zato smo i napisali da ona pijandura nije pijandura po supstanciji čovjek već po habitualnom (stanje) kvalitetu koji je iz dispozicije prešao u stanje.
Fizičar je po fizici (fizika je fizika o nečem, ona nije time odnosna već kvalitativna dok znanost općenito, kao rod - Aristotel veli nauka - nije, moja op.), budalaš po budalitetu i slično. Ipak, neke kvalitete nemaju imena, čovjek koji je vješt u ciljanju ne dobiva ime po kvalitetu, ne postoji ime za vještinu već ime za vještine putem kojih se čovjek naziva vještim borcem, vještim u ciljanju mete, zbijanju šale i to.
Isto tako i kad imate ime kvaliteta stvar koja je označena imenom ne proizlazi iz kvaliteta; na primjer, onaj spominjani čestit čovjek proizlazi iz vrline. Znači, imena kvaliteta kao čestit ili pravedan proizlaze iz vrline. Pravedan je jer posjeduje vrlinu pravednosti. Također u kvalitet spadaju i suprotnosti ali ne nužno sve suprotnosti. Kvalitativno zao je kvalitet kao i dobar. Paz'te, zlo je kvalitet na supstanciji čovjek, kojega - ako ima taj kvalitet - trpamo u kaznionice i kažnjavamo zbog općeg koje opće nije iznad supstancije čovjek koja jest prvo, a paz'te, to je samo kvalitet ne supstancija čovjek, time još nismo ni riješili, a kamoli shvatili zlo. Pravo koje gleda općost uokviruje i ograničava kvalitet zla poradi općega. Time kvalitet zla nije riješen već 'stavljen pod tepih.'
Dalje.
Kvalitet također prepoznajemo po sličnome. Ako imate skup ljudi u kafani ili na predavanju ili skupu, ili eto, na ovome forumu i to, možete prepoznati sa kakvim kvalitativnim čovjekom iza pisanja posta imate posla. Ova akcidentalna kategorija kvalitet omogućuje vam mnoštvo mogućnosti putem kojih možete vježbati misliti bilo koju stvar ili osobinu na supstanciji čovjek kao i drugo.

Toliko o kategoriji kvalitete.

[danijeel]

@nea

Možda pomogne na ovakav način.
Akcident je nebitna odlika ili atribut na supstanciji. Supstancija-čovjek. Na čovjeku se svašta nalazi, jelte? Ruka, noga, srce, mozak, kost, koža, crno, bijelo, zdravo, bolesno, čvrsto, meko, itd., itd. To su akcidenti, pomoću kojih vidiš čovjeka, ali - i to je bitno - ne vidiš i samog čovjeka jer supstancija čovjek općenito nisu akcidenti koje nalaziš na supstanciji već nužno drugo od toga. Zato filozof(i), na primjer Nietzsche, piše ovo: "Čovjek je neutvrđena životinja". Šta je za nas čovjek? Akcidenti.
To je sve što o čovjeku i danas znamo, a pazi sad, "prosvjećeniji smo", živimo u doba tehnihe i moderne znanosti koji određuju danasnicima sve i sve se mora njima podrediti inače ispadaju iz igre. I sve to u pozadini tihoga, nečujnoga, nihilizma, kojega malo tko vidi. I zato je Vanja Sutlić, na primjer, na pitanje: "Možete li zamisliti postojanje stranaka u najboljoj europskoj tradiciji?"
Odgovorio: "Svi skupa ne znate misliti, ovo vam je sve put ni u što, tj. u ono u čemu već jesmo. To jest u nihilizam. I sad da se ja tu igram stranaka, u nihilizmu? Kakvih stranaka?"
U nihilizmu da se igra stranaka. Njemu je to irelevantno. Tako Sutlić misli, a pazi sad, to je "naš" tj., na ovim prostorima, najveći filozof.
Nadalje.
Sve ono o čovjeku proizlazi iz same Aristotelove supstancije, pa tek kasnije dolaze metafizičke finesice, na primjer, jednoga Descartesa ili Spinoze.

Još samo osvrt na onu cipelu i čizmu koju si spomenula.
Prvo cipela, uzmimo tu cipelu.
Cipela je bijela. Ovo 'bijela' je kvalitativni akcident, eto, te cipele. To je boja na cipeli ali nije cipela. Kada bi rekli da je bijelo na cipeli cipela, napravili bi pogrešku. Kada bi bacili tu cipelu jer je bijela napravili bi također grešku, šta je cipela jadna kriva što je bijela? A pazi sad ovo, kada nije puka cipela već sama supstancija čovjek u pitanju dobiješ sljedeće: ako čovjek na primjer, dispozicijski pretuče čovjeka tada ga pravo sudi i kažnjava, a ipak, pravo ne kažnjava supstancijalno čovjeka kao takvog već mali nebitni dio tj., akcident na čovjeku koji dio nije sam čovjek. Pravo čovjeka kazni zbog njegove kvalitete, tj., dispozicije (sposobnosti) za nešto što traje kratko i prođe, a kazna dugo. Inače, pravednost je dijeljenje kvantitativno višega ili manjega u prizmi općenitosti, vaganje. Dati višu (vremenski) kaznu počinitelju koji u trenu nešta zbog dispozicije napravi već po pravednosti nije pravedno i logički je proturječno: za malo (tren, par minuta) daje puno (par mjeseci, godina) i to.
Aristotel je toliko bio u pravu da ga moderna znanost danas potvrđuje i samo ponavlja, naravno u drugačijem pogledu (naturalistički: sve je u mozgu, Žižek je to također spominjao, fundamentalist nije takav zbog uvjerenja već zbog nekog procesa u mozgu).
O čemu je riječ.
Prema Aristotelu, ono što proizlazi iz kategorija je ovo, ukratko: ako čovjek bogatiji kvalitativnom dispozicijom (sposobnošću) učini nešto protuzakonito, na primjer, ukrade i slično, dispozicija je ta koja to čini, ne supstancija čovjek, ili bolje, akcident kvaliteta.
U modernoj akcidentalnoj znanosti Pinker u 'Praznoj ploči' piše o tome da je čovjek koji je po prirodi (on to tako veli) agresivniji ne zaslužuje kaznu jer on nije kriv za ono što po prirodi posjeduje, na primjer, zato što ima više sposobnosti agresije od uobičajenog čovjeka i normalne dispozicije agresije. Pazi sad ovo, nije kriv. Zašto? Jer su u mozgu takovoga čovjeka našli višu sposobnost za agresiju ili agresivna ponašanja, a ako ima višu dispoziciju tada Pinker veli da trpanje u zatvore i kaznionice postaje besmisleno.
Kad-tad pravo će se nužno morati prilagoditi tome.
Koliko samo "nepravedno" kažnjenih počinitelja ima u kaznionicama koji su dispozicijski bogatiji agresijom i slično za što sami nisu krivi.
Naš moderni svijet, tehnika+moderna znanost sada određuju kretanje samoga svijeta kao prije grčki episteme. Pa pogledaj samo ovo: informatika je postala jedan važan predmet. Toliko ta ludost ide i nema joj kraja. Tko se neće tome prilagoditi propada. Tehnika je postala nekoć što je bio Bog. Zato nema potrebe za bogom danas. Imate tehniku.
Dalje.
Vratimo se na cipelu.
Cipela je u trgovini je lokacijski (mjesto) akcident cipele. To je mjesto cipele ali nije cipela to mjesto.
Nadalje, još samo o onoj čizmi.
Nisu akcidenti - kao što si napisala - sandala, čizma i to, već ono što tu sandalu i čizmu opisuje. Putem akcidenata ti jasnije vidiš tu sandalu i čizmu, i, u pravom supstancijalnom smislu, čovjeka.
Bolje?

[Šabović Adis]

1) Kako glasi to pitanje supstancije?
2) Itekako treba odgovarati ponaosob (komunikacija), a govore držati na tribinama...ili na katedrama - predavanja!

[Nea--]

@danijeel
Da, razumjela sam da su akcidenti osobine tj atributi, thanks.
Lijepo objašnjeno.

No, ako smijem primijetiti, ta filozofija koju izlažeš a u kojoj si nonšalantno odijelio supstanciju čovjeka (koja uz to nema nikakvo objašnjenje, ali odbacimo i to još nonšalantnije) od njegovih akcidenata odnosno osobina koje su određene "nečim u njegovu mozgu", hormonima, genima, prehranom, vremenom itd - mogu samo reći da je sva sreća što su takva filozofija, i njoj srodna redukcionistička znanost (koja također sve svodi i svu "krivnju" baca na "nešto u mozgu", fizikalne procese i sl) nešto čemu se "pravo ne prilagođava" s obzirom da bi takvo "prilagođavanje" sasvim sigurno zaustavilo svaku moguću evoluciju te unepovrat bacilo i najmanju moguću nadu da bi se ikada mogao spoznati bitak supstancije čovjek (a ne samo njegovi "akcidenti")

Ipak je bolje da su ljudska društva utemeljena na religijama a ne na filozofiji ...

Šabović Adis kaže:

1) Kako glasi to pitanje supstancije?
2) Itekako treba odgovarati ponaosob (komunikacija), a govore držati na tribinama...ili na katedrama - predavanja!

1) Pitanje supstancije glasilo je "Što je supstancija (čovjeka)" - supstancija bi bila nešto kao "pojam"

2. Odgovara se ponaosob na postavljena pitanja kao što bi se odgovaralo na postavljena pitanja nekoga iz publike tijekom tribina, predavanja, itd - tobože osobni odgovor ali u stvari upućeno čitavom auditoriju/forumu

[Šabović Adis]

Pitanje Šabović Adisa glasi:

Šabović Adis kaže:

1) Kako glasi to pitanje supstancije?

Čekam da se i sama supstancija oglasi svojim pitanjem.

Šabović Adis kaže:

2) Itekako treba odgovarati ponaosob (komunikacija), a govore držati na tribinama...ili na katedrama - predavanja!

I ovo potpisujem.

[danijeel]

@ nea

Kad smo već kod prava. Pobogu, nisam za redukcionizam uopće.
Evo ti neki redukcionizmi: u kapitalizmu supstancija čovjek je reducirana na puku stvar u službi načela profita kojemu je čovjek podložen i kojemu služi slično kao svećenik bogu sa time da je ovaj potonji reduciran na prah i, iako je prah, ipak je potonjem lijepo biti riješen egzistencijalnih briga kao što je i lijepo imati povlastice ove i one vrste. No, ako si prah, čemu hijerarhija? Ako si prah kao čovjek tada je i prah ono što si izgradio, cijela hijerarhija je prah. Sve je isprazno, ne? Tako oni sami kažu.
Hajmo dalje.
U znanosti je pak supstancija čovjek mehaničko robotska stvar još od Newtona reducirana na mehaniku. Nema tu mjesta nikakovoj romantici i ne treba ni biti. Znanstvena metodologija danasnicima određuje šta je šta, izvan toga nije ništa ili je pak umjetnost, religija i to. No i to je u suštini za znanost ništa bitno, takorekuć akcident za znanost koja je i sama akcident.
Sa druge strane u religiji je pak (kršćanstvo, judaizam, islam) čovjek kriv samim time što se rodio itd., itd.
Znanost je preuzela od Aristotelovih kategorija akcidente koje iskrivljeno gleda kao naturalističke, mehaničke i to. Protiv sam toga također.
Protiv sam i ovoga.
Da zbog akcidenta na supstanciji čovjek, sam čovjek biva reduciran na akcident putem kojega se čovjeka - kad smo kod toga - kažnjava bilo pravno, religiozno, moralno, društveno, kako god. Putem akcidenata.
Šta je akcident na supstanciji? Nebitna odlika koja o samoj supstanciji ne govori ništa bitnoga.
Na čovjeka se općenito gleda redukcionistički.
I ta religija koju spominješ također tako na njega gleda, kao na nebitni dio, prah u božjim očima. Čovjek je tu akcident, a on nije to. On je (supstancija čovjek) - kada gledaš supstancijalno - božanstven, savršen i vječan.
Protiv sam onoga gledanja jer je supstancija čovjek jedno u sebi, sam svoj uzrok.
Također sam protiv i ovoga.
Kažnjavati ga, pripisivati krivnju bilo koje provenijencije, reći da je slobodan pri činjenju.
Sve je nužno: sve ono što se dogodilo, sve ono što se događa i sve ono što će se dogoditi. U nužnom svijetu nema mjesta slobodi.
Kažnjavati čovjeka zbog akcidenata na njemu, zbog onoga što on sam nije, vidiš, to smatram sa pravom nelogičnim, neistinitim i nazadnim ili bolje - monstruoznim. Ako mi je ruka (dio) ružna (ne doslovno) zašto da je režem, nužno je da će biti i ružna.
Samu se supstanciju čovjek ovdje reducira na jedan njegov akcident i nebitni dio. Gotovo pa svi to rade, gotovo sva polja, gotovo svi ljudi, ne samo pravo, to je samo kratka mala opaska.
Akcidenti ili ono nebitno, ili ako hoćeš dijelovi, jesu ono što se tu kažnjava.
A supstancija nije sama-sebe-kažnjavajuća.

@adis
To nije u pitanju iako implicira 'pitanje supstancije'. Možda ti više pašu slike i to, pa ću ovako: zen majstor pokaže vrata, na tebi je da prođes kroz njih. Ne može te on za ruku pa ti reći: "Adise brate mili, šta me vučeš u minsko polje, pa ne u polje pobogu, di ćeš brate mili, pa na vrata sam pokazao, kud ćeš u minsko polje! O bože."
Pa onda ljudi po poljima, voćnjacima, pašnjacima, šumama i to, čudeći se kada nađu tamo neku jabuku ili krušku i onda tu jabuku ili krušku nazovu vratima. On kao majstor samo upućuje, ne odgovara, ili ti da neko nerješivo pitanje koje onda monah misli, i misli, i misli, i misli, pa opet misli, i misli, i misli sve dok ili umre ili uđe u nauku.
Stoga hodi po Organon i Metafiziku i prođi kroz vrata na koja majstor ukazuje. Supstancija te tamo upućuje.
Bez toga, bez uranjanja u same osnove, nema nikome kroz vrata, pa vi sad hodite po minskim poljima religije, znanosti, umjetnosti i slično zadovoljavajući se kruškama i jabukama.
Filozofija su vrata na koja majstor ukazuje, a kroz njih ulaziš putem ovoga gore (kategorija), putem ove teme koja na to ukazuje.
Nema vam ni Descartesa, Spinoze, Kanta, Hegela, Heideggera, Severina (ne pjevačica pobogu) ako to izostavite.
In summa: nema vam filozofije, metafizike i mišljenja.
Za sve drugo imate religiju i umjetnost ili pak - u većini slučajeva je tako - samo 'ovo'.
Pa tko hoće nek izvoli. Pošteno?
Mislim, forum filozofija, a nitko da nije napisao kako se u nju ulazi, šta je potrebno za to.
Tu su vrata zaključana, možete lupati glavom u ta vrata nemetodičkim, zabavnim, tu i tamo čitanim, pa možete malo skočit vamo, pa tamo, pa malo ovaj roman, pa onaj, pa idem malo po zenu, pa budizam, pa ću sutra misticizam i tako, gdje koja asocijacija, osjećaj, puka želja, vremenska prognoza vuče, sad ova sad ona zanimacija, pobogu? Kako se to čita i uči?
Jedan malo stoike, pa skeptike, pa Schopenhauera, pa Camusa, Heraklita, Hegela, pa ovaj i onaj izam, sustav, pa malo ekonomiju, neko tu malo po apsurdima, nihilizmu, pa enfilizmu i ošo se ubiti i slično. Wtf?
Šta smo djeca?
Ja sam svoje izabrao. Jedno, i to jedno, tome ću posvetiti svu pozornost kao zen monah koanu.
Ovdje sam na forumu da nešta tu i tamo kvalitativnoga pročitam. Npr., gospon pod nickom Sigmund ima dobre filozofske postove, za omena sam zaključio da je neznalica u samom početku vidjevši samo jedan njegov odgovor. Ne volim pametnjakoviće, odbojni su mi. Pišu, a pojma nemaju. Imam i ja misaono srce. Boli to. Šta ću.
Iako je konkurencija da pročitaš kvalitetni post velika nađe se ipak.
Poglete temu o političkom sustavu, sama napucavanja, vrijeđanja, pa pobogu? Šta je ovo pijaca? Pa se babe natječu tko će biti glasniji u prodavanju krumpira.
Htjedoh tu staviti ili podrobnije o supstanciji i kategorijama kako bi drugi mogli dobiti neki hint i eto - eventualno i sami započeli pravilno filozofiju. Ako bi zen majstor lupio štapom po glavi učenika, tada bi kada bi vidio šta ljudi ovdje pišu izbrisao cijeli forum kao gumica riječ. Ispraznica.
Pa nije pod nickom parsifal (ako se ne varam) ni lud. No dobro.
Eto, malo opušteniji, filozofski irelevantan post.
Ali uskoro opet ozbiljno.
Kvanitet je na redu.