Što ćeš bit kad odrasteš?

[servantes]

Vivian Volcano kaže:

Zašto bi bivanje fah idiotom bilo nešto negativno? Govoriš o tome s posprdnim tonom. Bolje se izvještiti i specijalizirati u jednom poručju u kojem si izvrstan i koji će možda nadahnuti buduće generacije, uljepšati trenutni egzistencijalni krajobraz i preobražavati živote drugih njihovim spoznajama, uvidima i epifanijama u kontaktu s tvojim djelom (umjetnici, pisci, redatelji, glazbenici...) ili biti korisni čovječanstvu (liječnici, znanstvenici...) Uostalom, ionako ne možeš znati sve o svemu (fah idiotizam je opsesija i strast usmjerena na jedno usko područje - ali to znaš bolje od mene), a iznjedruješ plodove od trajne vrijednosti (naravno, ako si uvjerljiv, autentičan i kvalitetan u onome što činiš).

Nismo se razumjeli. Fah idiot je za mene zaista nešto negativno i govorim o tome u posprdnom tonu. Ali radi se o idiotima koji se ponašaju kao dio stroja, i koji, osim, repetativnih radnji nikada ništa u životu nisu napravili. Ili...fah idiotima koji su nešto napravili pa se ponašaju na takav način kao da je to što su napravili jedino što vrijedi. Pogledaj samo koliko imaš npr. genijalnih glazbenika koji pokušavaju, van svoje glazbe, dijeliti moralne, političke ili neke druge stavove, smatrajući da im sama činjenica da su dobri glazbenici daje za pravo, ili prednost, da su njihovi stavovi i u ostalim granama života dobri i ispravni.

Ljudi često kažu, „želim od svoga života napraviti projekt/umjetničko djelo“, ne zato što su robovi nečijih očekivanja, već zato jer u ovom okrutnom, opasnom i sjebanom svijetu žele stvoriti oazu ljepote koja će ih, u najgorem slučaju, zaštititi od bodlji tog istog svijeta (eskapizam), a u najboljem, inspirirati ih da daju više od tzv. prosječnog čovjeka (ne mislim derogativno u kvalitativnom smislu, već statistički, zato jer npr. inovatori čine manjinu), da stvore nove svjetove koji nisu ništa manje stvarni od realnosti plaćanja računa i mijenjanja pelena, samo zato što su produkt uzburkanog intelekta i podivljale, rasplesane imaginacije.

Mislim da je jedno imati svoju filozofiju života, a drugo projekt života. Projekt je usmjeren, ograničen, uzak u težnji da se ostvari neki cilj. U životu čovjek može imati mnoštvo projekata ( i to je normalno), ali cijeli život pretvoriti u projekt za mene je besmisleno. To pretpostavlja da unaprijed znaš (ili težiš) kakav će biti i kako će izgledati tvoj život.
Meni osobno je to u potpunosti strano jer život i jest život zato što te stalno iznenađuje.

Ako čovjek istinski uživa u onome što radi, ako je pasioniran, predan i pozitivno opsjednut, nemoguće je da bude ekvivalent „kriminalcu iza rešetaka“, dapače, stvorio je svoje područje maksimalne slobode (jer apsolutna ne postoji) i, iako ne vjerujem u Boga kao starca s bradom, svijetu vraća dug potencijala koji mu je neka tamo sudbina dodijelila (a taj potencijal se, sirovo rečeno, osjeća kao neki neodoljiv, urgentan poriv da se samoizraziš, inače ćeš eksplodirati). Ok, svi imamo nekakav potencijal da ostvarimo gloriozne stvari, ali postoji razlika u energijama, iracionalnom i neobjašnjivom osjećaju poziva. I nije bitno ako je osoba čak i deluzična, dok god slijedi svoju kometu i ne šteti nikome oko sebe.

Savršeno 1

A da bi sanjar kojem krv ključa (malo sam patetična, ali jebiga) ovaplotio svoje talente, mora svoj život na neki način usustaviti, organizirati, usmjeriti, dakle, projektirati. Kombinacija nadahnuća i predanog rada, emocija/brainstorminga i praktičnosti/racionalnosti/pragmatizma.

Savršeno 2

[pozitivax]

Znam kaj ću biti kada odrastem.
Enes Kišević je super opisao takve ljude.
Dakle evo šta ću biti ja kad budem jako odrasla. Baš mislim da sam to već postala ali nisam sigurna jer neki tvrde da nisam velika i odrasla. Zato kaj odrasli ipak puno šute, puno se ljute ili prigovaraju, rade ozbiljne ili jako glupe stvari, stalno misle kaj drugi o njima misle i premalo se smiju.Često ne primjećuju prirodu ni leptire, broje umjesto zvijezda i oblaka novce, ne vole blatu i kišu,ne skaču po lokvama i ne penju se na drvo sa kojega pljuckaju koštice od trešnje. Oni cijene skupe predmete i ne znaju se igrati. Odrasli vole da ih se shvaća jako ozbiljno a često su i nervozni.
Mislim da nisam još odrasla osoba...srećom.
Dakle:

Velik kao dijete


Znaš li što ću ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu, svijete?

Ja kada odrastem
jako veliki,
ja ću postati dijete.

Najljepše je kad odrasteš,
a ostaneš dječji stvor,
pa svi misle da si velik
zato što si profesor.

Što si doktor od imena,
stručnjak za rakete -
a ne znaju da si velik
zato što si dijete.

Možeš biti pilot, rudar...
slavni pisac knjiga -
djetetu je svaki pos'o
lagan kao igra.

Ma nosio ja u glavi
i sve fakultete,
kad odrastem jako velik,
ja ću ostat' dijete.

Enes Kišević

[-Joker-]

Zahvalna, sretna i voljena.

[omen4k]

Vivian Volcano kaže:

Zašto bi bivanje fah idiotom bilo nešto negativno?

Zato sto je to produkt inertnosti izazvane lijenoscu koji bitno ogranicava ljudski kapacitet.

Vivian Volcano kaže:

Govoriš o tome s posprdnim tonom. Bolje se izvještiti i specijalizirati u jednom poručju u kojem si izvrstan i koji će možda nadahnuti buduće generacije, uljepšati trenutni egzistencijalni krajobraz i preobražavati živote drugih njihovim spoznajama, uvidima i epifanijama u kontaktu s tvojim djelom (umjetnici, pisci, redatelji, glazbenici...) ili biti korisni čovječanstvu (liječnici, znanstvenici...)

Specijalizacija ne znaci da je netko fah idiot.

Covjek je fah idiot ako ne zna nista drugo osim svojeg primarnog fokusa zanimanja i sve je ostalo za njega nepoznanica te ide glavom kroz zivot kao tele bez motivacije da usvoji ista novo.

[omen4k]

servantes kaže:

Pa zar život nije preširok pojam da bi bio projekt? Živeći pristaješ na mnoštvo kompromisa koji ne moraju biti dio tvog "projekta". Ne možeš birati roditelje, mjesto rođenja, fizičke predispozicije, gene........ Traže od tebe da plaćaš stanarinu, da se pereš jer smrdiš, da ne hodaš gol po ulici, da podržavaš neku političku stranku, da ne prigovaraš jer si dosadan......, a ako to ne učiniš tada slijedi kazna.
Projekt kao projekt je usmjeren, uzak, predvidljiv i dosadan. Biti slikar, policajac, glumac....itd, i raditi to cijeli život te pretvara ili u fah idiota ili u poznatu osobu, koja opet, ne može slobodno prohodati ni ulicom kao svi ostali nepoznati ljudi.

You're overthinking this.

Onda odaberes projekt razvoja "ne-fah-idiota".

servantes kaže:

Ukratko ljudi koji od života prave projekt su u rangu kriminalaca koji se osuđuju na dugogodišnji zatvor.

No sense whatsoever.

Upravo suprotno.

servantes kaže:

Može li život biti projekt na neki kraći rok?

Moze.

Ako je kraci zivot.

servantes kaže:

Dan, Tjedan ili možda najviše Mjesec dana. Eto baš mi je došlo da ovaj tjedan budem astronaut.

Nebitno sto je tebi doslo.

Bit ces astronaut ako prodjes nuzan proces koji generira taj ishod, a koliko bi ti da taj proces traje ne mijenja tu nista. Postizes nesto ako se prilagodis principima. Nece se principi prilagoditi tebi.

[Soul sister]

planinar kaže:

Ili -upravo se alat projekt menadžmenta suprotstavlja misliti projekt na duge staze, nego na kratke, to je njegov smisao. Po projektu, kad se cilj postigne, raspušta se organizacijska grupa (koja je sudjelovala na projektu) i formira se nova grupa za novi projekt, u sistemu organizacije koja nije vertikalno-hijerarhijska.

Da, projekt je zapravo jednokratan za razliku od procesa. Zato je uobičajenije i smislenije uporediti život s procesom u svojim mijenama nego s projektom.

Čini mi se da je do ove usporedbe i došlo zbog trenutne popularnosti project managementa.

I mene je život drugačije naučio, i rat je također bila prekretnica, upaljač za napuštanje snova i maštanja o životu kao sredstvu bezgraničnog upravljanja, zapravo sam se i ja tada osjetio objektom života i grube stvarnosti.

Znaš o čemu govorim. S tim da je mene to iskustvo skoro na samom početku života sasijeklo i usmjerilo u druge sfere od onih u kojima sam bila uljuljkana.

[omen4k]

Soul sister kaže:

Da, projekt je zapravo jednokratan za razliku od procesa. Zato je uobičajenije i smislenije uporediti život s procesom u svojim mijenama nego s projektom.

?

Jer - zivot je visekratan ?

Jer - projekt se ne moze sastojati od niza procesa te je nuzno ili/ili ?

[brzi gonzales]

volver kaže:

Od jednog sveučilišnog profesora matematike, poodavno sam čula prigovor (parafrazirat ću):

"Mi mlade, počev od njihove rane dobi, ne učimo da život treba biti projekt."

kor-im kaže:

bitno je da čovjek od mlade dobi nadalje uči taj postupak, i ponavljati taj postupak, sam cilj kao takav je ionako nešto virtualno, bitni su oblici ponašanja koje postupak podrazumjeva, fokus, volja, organiziranost, napor, sustavno djelovanje...

Mlad čovjek, osoba u sazrijevanju, nema potrebnu volju da bi usvojio taj postupak, da bi si zadao takav cilj/projekt.

Njega "muče" druge stvari bitne za njegovu dob.
Što je u biti i normalno za taj period života, za odrastanje..

Zbog toga se događa ovo..

kor-im kaže:

sječam se kad sam bio klinac igranja nogometa
mrzio sam nogomet
mrzio sam i loptu i gol i trčanje i sve to zajedno
nisam razumio zašto su svi toliko nabrijani oko zabijanja neke lopte u neki štangama omeđen prostor
čitav napor za mene svodio se na ne-odustajanje, potpuno besciljno, uz stalnu frustraciju, osobne fejlove i osječaj inferiornosti

sad, da sam razumio stvar tako da mi baš nekog mrtvog boga znači zabit gol možda bi to čitavo iskustvo bilo drukčije i možda bi nešto naučio ili stekao neki osječaj za filing u smislu želje, truda, volje, iskustva uspjeha, razvijanja vještine, jačanja kondicije, pozitivnih sječanja, čegveč

..pa s vremenom/životom naučiš, ako si bio u tome dovoljno spretan, da lijepo zarađuješ ganjajući loptu ili, ako nisi bio dovoljno spretan, da je bilo zabavno dok se igra/lo u određenim periodima života. I ideš dalje..

volver kaže:

Ne, ne, on je mislio - tako sam shvatila - na takav pristup životu, navodeći primjere kako se u izgradnji bilo čega (primjerice, kuće, zgrade, grada, mosta... itd. ovo je moja primjedba u nadopuni) pristupa krajnje odgovorno, s pažnjom, disciplinirano, učeći, surađujući itd. dok se samo prema vlastitom životu ne odnosimo na takav, odgovorni način. Mislim da bi to otprilike bila poanta njegovog prigovora.

Dakle, ne u mladoj dobi zadavati sebi životne ciljeve (utoliko, naslov topica ima tu pomalo šaljivu konotaciju i malko ironizira to svima nam manje-više poznato pitanje, riječju - neozbiljan je ), nego usvajati takav pristup u kreiranju vlastitog života kao koncept, kao naputak.
Kako i na koji način se takav pristup može predočavati mladim ljudima, osobito onima u ranoj školskoj dobi, ne znam, ali zasigurno bi se - kada bi postojala neka takva inicijativa - to moglo na njima pristupačan, kreativan način.
Ja uopće ne favoriziram za potrebe ove teme, ni jedan od dva pristupa koja sam naznačila na kraju posta, već ih samo dajem kao odrednice jer me zanimaju razmišljanja drugih (vaša) o njima, jer i mene to zanima.

Ne treba gledati na život kao projekt negoli na sebe. Mi smo trenutna najveća konstanta, koju možemo mijenjati, dograđivati i sl. Od nas ovisi kakav će nam biti život.

Dijete, čovjeka se ne uči ono bitno, kako da pristupa sebi.
Zato nije važno pitanje "što ćeš biti kad odrasteš?" već "kakav ćeš biti?"

Cijelo naše školovanje je podređeno stvaranju nečega što nam u biti jedino osigurava puko preživljavanje, s više ili manje materijalnih sredstava, a maltene možeš i u divljini preživjeti naučiš li baratati nožem. Ono nas ne uči o kvaliteti preživljavanja. A kad dođeš u godine kada to možeš sagledati shvatiš da je kvaliteta najbitnija.

[kor-im]

brzi gonzales kaže:

Mlad čovjek, osoba u sazrijevanju, nema potrebnu volju da bi usvojio taj postupak, da bi si zadao takav cilj/projekt.

Njega "muče" druge stvari bitne za njegovu dob.
Što je u biti i normalno za taj period života, za odrastanje..

zato je bitno postojanje sustava, gdje se 'mladog čovjeka' ne pita, nego ga se uči

jer po toj logici nebi niko naučijo ni čitat ni pisat ni ponašat se u javnosti itd... svakog uvjek 'muče druge stvari'

[brzi gonzales]

kor-im kaže:

zato je bitno postojanje sustava, gdje se 'mladog čovjeka' ne pita, nego ga se uči

Takav način smatram nije produktivan.

Da se tebe pitalo bi li igrao nogomet?
Bi li sudjelovao u nečemu što te frustrira, zbog čega si se, kako si naveo, osjećao "inferiorno"?
Možeš li reći da si od tog iskustva imao više koristi negoli štete?

Mnoga djeca danas žive težnje svojih roditelja.

jer po toj logici nebi niko naučijo ni čitat ni pisat ni ponašat se u javnosti itd... svakog uvjek 'muče druge stvari'

Mnogi ne znaju pravilno čitati niti pisati, a "učili su", ne znaju se ponašati, a prošli su sustav "školovanja".

Pod "muče ih druge stvari" sam mislila da imaju druge prioritete, tipa sklapanje prijateljstava, zaljubljivanje i sl.

[servantes]

omen4k kaže:

Bit ces astronaut ako prodjes nuzan proces koji generira taj ishod, a koliko bi ti da taj proces traje ne mijenja tu nista. Postizes nesto ako se prilagodis principima. Nece se principi prilagoditi tebi.

Ja mogu biti što god ja hoću.
Principe sam stvaram i namećem. Ne moram im se prilagođavati.
Uostalom okreni se oko sebe. Svi ljudi su i astronauti i doktori i ekonomisti......, a pogotovo nogometni izbornici.
Zašto bih studirao kad jednostavno položiš ispite preko veze, prepišeš diplomski rad i postaneš akademski građanin. I tako, danas, nemaš nikakve "procesne" objektivne kriterije po kojima ćeš ocjenjivati sposobnosti i vještine pojedinca. Svi mogu sve. Dostigli smo komunizam.

[planinar]

volver kaže:

Ali tako promatraš kad gledaš unatrag. Odabireš takvu perspektivu kao način gledanja.
Ali kad gledaš unaprijed (u otvoreno), kakva je perspektiva u tom slučaju? Za što oko treba biti otvoreno?

Vjerujem da za shvaćanje života kao projekta, ili neshvaćanje u tom smislu, treba biti tip....gotovo kao da to direktno korespondira "logičkom" kontra "intuitivnom" tipu čovjeka. S tim da ja jesam tipom oboje, ali mislim da je uzalud zadavati si neke dugoročne zadatke i ciljeve. Odustao sam i od kriterija uspješnosti kao nekog objektivnog kriterija, jer objektivna uspješnost se ne podudara nužno sa subjektivnim osjećajem zadovoljstva u mom slučaju, a primjećujem da je kao u pravilu tako i kod drugih.

volver kaže:

Pronašla sam tražeči onu originalnu prvu jednu drugu izjavu:

- Naš život je projekt koji izvodimo u skladu s našim načinom bivanja.

Ako je naš način bivanja ono što odgovara sopstvu, ne čini li ti se da ova gore izjava dobro korespondira s oba pristupa: životu kao projektu i onom slobodnog uvjetovanja?

To je drugačije od onog prvog citata, može se reći da potpuno relativizira stvar. Pitanje je je li "naš način" ovdje ispunjenje unaprijed zadanog projekta, ili se projekt implicitno može iščitati iz "našeg načina"?

Naime, ne znam kako ti tumačiš značenje pojma "projekt", za mene je to (ako se život shvati kao projekt) unaprijed zadan cilj, time unaprijed određen kriterij uspješnosti, temeljem kojeg se uspoređuje vrijednost života, a život predstavlja rok za izvršenje projekta, to je jasno. Dakle, kako netko mlad, na početku života, može zadati sebi životni cilj, ako o životu, a time životnoj sreći, životnom uspjehu, pa i o sebi malo zna ili ne zna ništa?

Ako odustane od zadanog cilja, jer je shvatio da to (nešto) za njega nije, je li to neuspjeh projekta ili uspjeh?

[planinar]

Soul sister kaže:

Da, projekt je zapravo jednokratan za razliku od procesa. Zato je uobičajenije i smislenije uporediti život s procesom u svojim mijenama nego s projektom.

Čini mi se da je do ove usporedbe i došlo zbog trenutne popularnosti project managementa.

To je teorija i praksa project managementa, evo jedan link:http://www.fer.unizg.hr/_download/re...ski_clanak.pdf

....Vremenski određeno razdoblje da se postigne određeni rezultat. No, iz svega je (ipak) jasno da je poželjno imati cilj i pokušati ga ostvariti, osim ako se ne pokaže u međuvremenu da je cilj pogrešan, tada vrijedi ona japanska poslovica "Bolje je vratiti se na polovici pogrešnog puta natrag na početak, nego nastaviti pogrešnim putem dalje."

[servantes]

planinar kaže:

No, iz svega je (ipak) jasno da je poželjno imati cilj i pokušati ga ostvariti, osim ako se ne pokaže u međuvremenu da je cilj pogrešan, tada vrijedi ona japanska poslovica "Bolje je vratiti se na polovici pogrešnog puta natrag na početak, nego nastaviti pogrešnim putem dalje."

Koliko sam samo ja imao ciljeva u životu?
Ono što me oduševljavalo sa deset godina sa petnaest mi se činilo glupo, a do svojih današnjih godina promijenio sam ih barem desetak.

[planinar]

servantes kaže:

Koliko sam samo ja imao ciljeva u životu?

"Što ćeš biti kad odrasteš?"
"Reći ću ti.....kad odrastem."

[Volver]

planinar kaže:

Naime, ne znam kako ti tumačiš značenje pojma "projekt", za mene je to (ako se život shvati kao projekt) unaprijed zadan cilj, time unaprijed određen kriterij uspješnosti, temeljem kojeg se uspoređuje vrijednost života, a život predstavlja rok za izvršenje projekta, to je jasno. Dakle, kako netko mlad, na početku života, može zadati sebi životni cilj, ako o životu, a time životnoj sreći, životnom uspjehu, pa i o sebi malo zna ili ne zna ništa?

Najprije, dok razmišljam o tvom pitanju kako ja tumačim pojam "projekt", počinjem od jedne druge misli (na kojoj ću se za sad i zadržati pa kasnije o ostalom...) - učimo li djecu i kako o vrijednosti samog života?

Kada bi se shvaćala vrijednost života (ili život kao vrijednost) možda bi se i lakše i prirodnije moglo shvatati da je izgrađivanje vlastitog života zadaća.
Znači, napravila bih obrat u odnosu na ono što si ti napisao, te vrijednost života ne bih dovodila u korelaciju s unaprijed određenim ciljevima, time i unaprijed određenim kriterijima uspješnosti, već je vrijednost života kriterij koji zahtjeva pažnju u pristupu životu, njegovom stvaranju i osmišljavanju.

U tom kontekstu:

Ako odustane od zadanog cilja, jer je shvatio da to (nešto) za njega nije, je li to neuspjeh projekta ili uspjeh?

Ako smo vrijednost života oslobodili od njegovog vrednovanja po kriteriju uspješnosti ili neuspješnosti ostvarenja nekog zadanog cilja, tada odustajanje od cilja shvaćajući da to nešto nije za nas, jeste neuspjeh u odnosu na taj cilj ali nije neuspjeh u cjelini gledajući na projekt života već treba spozna(va)ti što jeste za nas da bi sukladno tome odredili i ciljeve.

Mislim da takav pristup dobro korespodnira sa svjesnošću da je život vrijednost.

[Meadow]

volver kaže:

Ali, kako znati svoje mogućnosti i ograničenja ako ne istražiš istinu o tim mogućnostima?
Da li iskustva drugih treba uzeti kao realan pokazatelj mogućnosti?

Mislim da svi mi više-manje znamo vlastite strasti. To se vidi još u djetinjstvu: netko je zainteresiran za nešto, a netko treći za nešto deseto. To je ta strast. Netko je društvenjak, netko je sklon prirodnim znanostima. Netko je predan sportu, a netko voli kompjutere. Netko sanja da će biti rock zvijezda, a netko nogometaš.

Sve je to super, ali tu u priču dolaze talent i vlastite mogućnosti. Da, možeš sanjati da ćeš biti rock zvijezda, ali za to trebaš imati predispozicije. Roditelji su ti koji bi trebali realno sagledati imaš li ih, te ako ih imaš, dalje ti pomoći da to i ostvariš: glazbena škola, satovi pjevanja, whatever.

Problem se javlja što roditelji često nisu dovoljno objektivni da ti kažu da ne možeš biti rock zvijezda jer nemaš glasa. Ili si lijen i ne želiš predano raditi. Često se događa da upravo oni guraju djecu u nešto, iako vide da to za njih nije, što dugoročno može učiniti kaos od života. Znam za slučaj kad su članovi obitelji curici koja ima zdravstvene probleme i poteškoće cijeloga života, govorili mantre: Ti možeš sve što hoćeš, ti si najbolja ovakva onakva..., da bi to kasnije rezultiralo njenom totalnom neobjektivnošću i nemogućnošću realnog sagledavanja sebe i svojih mogućnosti. Pa je tako imala zamisli da želi studirati nešto što nipošto nije bilo za nju upravo zbog zdravstvenog stanja, naravno svi su ju i dalje gurali pod mantrom "možeš što hoćeš"....no fakultet je povlačila godinama, dala novaca i živaca, i na kraju ništa.

Dakle ta sanjarenja nipošto nisu dobra. Roditelji bi trebali biti racionalni i reći istinu kakva god bila. "Ne možeš biti TO, ali možeš biti nešto drugo, JER za ovo objektivno nisi, a za ovo drugo jesi".


Iskustvo drugih nije toliko presudno; može biti pokazatelj puta koji moraš preći, no svaki je slučaj zaseban. Ako ja živim u zabitnom selu a zamislim si da ću biti astronaut, onda netko tko živi u susjednom selu a to je uspio, može mi pomoći primjerom.

[omen4k]

servantes kaže:

Ja mogu biti što god ja hoću.

Ukoliko je odabir u skladu sa adekvatno oblikovanom i usmjerenom energijom, cilj je moguc.
Sama zelja je nedovoljna.

servantes kaže:

Principe sam stvaram i namećem. Ne moram im se prilagođavati.

Iluzija.
Principi stvaraju tebe.

Tko sto "mora", stvar je odabira.
Svaki odabir ima posljedicu.

servantes kaže:

Zašto bih studirao kad jednostavno položiš ispite preko veze, prepišeš diplomski rad i postaneš akademski građanin.

Zato jer jedno razvija a drugo navlaci ukrasno pakiranje na nezrelu nutrinu, kreirajuci iluziju postignuca koja se neizbjezno obija o glavu.

servantes kaže:

I tako, danas, nemaš nikakve "procesne" objektivne kriterije po kojima ćeš ocjenjivati sposobnosti i vještine pojedinca.

Genericki i kratkotrajni testovi su nedovoljni za procjenu covjekovih sposobnosti.

[F. Chief]

Sjećam se jednog mog školskog kolege koji je na to pitanje, u prvom razredu osnovne škole, odgovorio: 'Ja bih najradije kad odrastem bio seksualni manijak'...

[servantes]

omen4k kaže:

Ukoliko je odabir u skladu sa adekvatno oblikovanom i usmjerenom energijom, cilj je moguc.
Sama zelja je nedovoljna.

Je si li ikad vidio curu koja ima noge ko balvane utegnutu u kratku minicu i visoke štikle? Ona za sebe misli da je lijepa i jebe joj se što drugi misle o tome. Realno gledajući i jest lijepa.