Otrovni roditelji

[plavi-safir]

I ja sam prije 5mjeseci prekinula odnos s majkom..
Koliko se samo puta moze izgubiti mamu?
Sa 13g me je ostavila,izgubila skrbnistvo..
Tek smo oko 21g pocele komunicirati i sada je zvanicno opet puklo..
Ne fali mi..
Smirila sam se od njenih ispada,kukanja,sipanja gorčine i sebičnosti..
Bio je red da i ja budem sebična..
Neki ljudi koliko god su roditelji ,nisu predodredjeni za tu ulogu..

[Azaleja]

Deepro kaže:

38
gotovo je samnom. ode zivot. sta sam ja mislio? unisten sam...

Nije ništa gotovo,ima ljudi koji i stariji odlaze van.

[Kymatica]

Deepro kaže:

38
gotovo je samnom. ode zivot. sta sam ja mislio? unisten sam...

starija sam od tebe, tako da ponovno pročitaj moj savjet, i budi iskren sa sobom, i reci što te spriječava? osim tvog straha i niskog samopouzdanja? zapamti, SVI se boje izlaska iz zone komfora, svi se tresu, i boje. ali oni koji to ipak učine, prodišu.
budi iskren bar sa sobom. što te sprječava?

[Leteća]

Pigsy kaže:

Ne bih se složila s tim da je ovo istina. Simptomi se svakako smanjuju što se više odmičemo od izvora 'vampirskog djelovanja', ali moraš uzeti u obzir da odrastanje uz takve roditelje ostavja trajne posljedice u ličnosti pojedinca (npr. snažan osjećaj krivnje), a koje kasnije treba rješavati kroz psihoterapiju. Jer sjećanja, kao i ono što smo u sebe odrastanjem kroz takve odnose internalizirali...nažalost ne ode samo od sebe.

Ostavlja posljedice, da. Ali te posljedice nisu nužno psihički poremećaj. Ako se psihoterapija koncentrira na konkretne probleme (npr., osjećaj krivnje), analizira njihove uzroke i moguće načine rješavanja, to je super. No, ako se oni utrpaju u ladicu konkretne, stigmatizirajuće dijagnoze koja se "rješava" šakom tableta, početni problem lako može metastazirati u nešto puno gore.

[Azaleja]

Kymatica kaže:

starija sam od tebe, tako da ponovno pročitaj moj savjet, i budi iskren sa sobom, i reci što te spriječava? osim tvog straha i niskog samopouzdanja? zapamti, SVI se boje izlaska iz zone komfora, svi se tresu, i boje. ali oni koji to ipak učine, prodišu.
budi iskren bar sa sobom. što te sprječava?

Upravo to, treba napraviti to na vrijeme.

[Sveznadarka]

Imam 52 godine i oduvijek sam svjesna cinjenice da imam lose roditelje (zanemarivali su me, mislili samo na sebe, ni u cemu me nisu ohrabrivali, financijski uskracivali dok sam se skolovala). Ispala sam "normalna" zahvaljujuci brizi bake i djeda. Mislila sam da sam odavno prihvatila da su mi roditelji takvi kakvi jesu i sve to prebrodila. Vidjam ih jednom u nekoliko mjeseci, onako reda radi jer mi uopce ne fale u zivotu. U zadnje vrijeme me muci to sto im nikada nisam u lice izgovorila koliko su me povrijedili i sto vidim da uopce nisu svjesni koliko su bili losi roditelji. Sad su sve stariji i bolesniji, imaju sve manje novaca, novi bracni drugovi im bas nisu najbolji, a ja se uzasavam cinjenice da ocito ocekuju moju pomoc, a u svojoj sebicnosti ne shvacaju da ju nisu od mene zavrijedili. Cak i uzivam sto im se sad dogadjaju lose stvari i sto im dolaze na naplatu sve nepromisljenosti koje su cinili u zivotu (stvarno nisam losa osoba i inace se nikada ne veselim tudjoj nevolji).
Koliko god se to nekome sad cini okrutnim, ali jedva se suzdrzavam da im sada nakon toliko godina na najokrutniji nacin ne istresem u lice sto o njima doista mislim. Znam da sam to trebala izgovoriti puno prije, ali jako sam dugo pokusavala opravdavati njihovo ponasanje (jer valjda nisu znali da grijese). Sama sam sebi glupa sto me to sad toliko zaokuplja u mojim godinama, ali mislim da cu poludjeti ako im to napokon ne izgovorim.
Koliko je vama trebalo da se "obracunate" s njima i jeste li se nakon toga osjecali bolje?

[Kymatica]

Sveznadarka kaže:

Imam 52 godine i oduvijek sam svjesna cinjenice da imam lose roditelje (zanemarivali su me, mislili samo na sebe, ni u cemu me nisu ohrabrivali, financijski uskracivali dok sam se skolovala). Ispala sam "normalna" zahvaljujuci brizi bake i djeda. Mislila sam da sam odavno prihvatila da su mi roditelji takvi kakvi jesu i sve to prebrodila. Vidjam ih jednom u nekoliko mjeseci, onako reda radi jer mi uopce ne fale u zivotu. U zadnje vrijeme me muci to sto im nikada nisam u lice izgovorila koliko su me povrijedili i sto vidim da uopce nisu svjesni koliko su bili losi roditelji. Sad su sve stariji i bolesniji, imaju sve manje novaca, novi bracni drugovi im bas nisu najbolji, a ja se uzasavam cinjenice da ocito ocekuju moju pomoc, a u svojoj sebicnosti ne shvacaju da ju nisu od mene zavrijedili. Cak i uzivam sto im se sad dogadjaju lose stvari i sto im dolaze na naplatu sve nepromisljenosti koje su cinili u zivotu (stvarno nisam losa osoba i inace se nikada ne veselim tudjoj nevolji).
Koliko god se to nekome sad cini okrutnim, ali jedva se suzdrzavam da im sada nakon toliko godina na najokrutniji nacin ne istresem u lice sto o njima doista mislim. Znam da sam to trebala izgovoriti puno prije, ali jako sam dugo pokusavala opravdavati njihovo ponasanje (jer valjda nisu znali da grijese). Sama sam sebi glupa sto me to sad toliko zaokuplja u mojim godinama, ali mislim da cu poludjeti ako im to napokon ne izgovorim.
Koliko je vama trebalo da se "obracunate" s njima i jeste li se nakon toga osjecali bolje?

mislim da njima ništa neće značiti, ali je jako bitno da im ti to izgovoriš, radi sebe. Naravno prvo pročitaj otrovne roditelje knjigu, pdf imaš, online. Konkretni savjeti i shvačanje koliko je to imanje otrovnog roditelja utjecalo na tebe kao osobu, tvoj život.

Ja sam se svadjala sa starom godinama, borila, plakala i svadjala se, molila ju i opet plakala, ali kada je trebalo da zbilja joj izgovorim koliko me povrjedila,i da je sa nama gotovo ali ovaj put sa moje strane, moje srce se zatvorilo.Da odnos ne postoji niti ga ne želim, ona se tada razboljela i oduzela mi i to. Nema smisla starici koja se sada boji svoje sjene govoriti bilo što, uzrujati ju.
Tako da sam ostala sa tim neizrečenim bjesom, tugom radi ne imanja majke, svega što je moglo biti a nije jer ona nije htjela, mogla, znala, trebala. Idem na terapiju koju plačam svaki mjesec 1000 kn i pokušavam to na neki drugi način izbaciti iz sebe.
Imam 39 godina, i svjesna sam da dok taj odnos ne rješim u sebi, ne mogu živjeti dalje.
prihvatila sam to.

[Sveznadarka]

Kymatica, upravo si nadopunila moja razmisljanja. I ja mislim da moji roditelji ne bi shvatili koliko su bili losi prema meni jer su jako sebicni i imaju iz svoje perspektive drugacije poimanje istih stvari. K tome, otac sad ima zdravstvenih problema pa mi se cini da nije najbolji trenutak za takav razgovor - a kad sam mu neke stvari rekla fino zapakirano u celofan nije me uopce ozbiljno shvatio. Medju nama nema nikakve prisnosti i rijetko se vidjamo, a oni uopce nisu razumjeli zasto sam godinama na distanci. Najradije bih prekinula s njima svaki kontakt.
Sada je najvaznije da nadjem svoj unutarnji mir i to prebrodim. Odavna sam osvijestila kako su njihovi postupci utjecali na moju osobnost. Pitanje je kako da se rijesim tog bijesa koji osjecam prema njima, a koji postaje sve veci? Razgovarala sam s tri dugogodisnje prijateljice koje imaju slicna iskustva s roditeljima ( Niti njihovi roditelji ne shvacaju da su bili losi), ali ne pomaze. U zadnje vrijeme ozbiljno razmisljam o strucnoj psihoterapiji jer ocito nisam dovoljno jaka da to rijesim sama sa sobom. Godinama sam mislila da sam to uspjela prebroditi, ali ocito sam samo potisnula u sebi i sad me nakon toliko godina opet muci. ( Cak sam pomislila da mi divljaju hormoni jer sam na pragu menopauze pa da ce me uskoro taj problem prestati muciti kad prodje menopauza). Bez obzira na sve, vjerojatno bi meni barem malo pomoglo da im bez ustrucavanja izgovorim sve sto mislim dok su jos zivi. Jer izgovoriti to sve nekom na grobu ne bi bilo olaksanje.
Svakako cu procitati i ovu knjigu - mozda pomogne.
Je li ikome pomogla ikakva lijecnicka psihoterapija ili je to samo bacanje novca?

[maria 8]

Sveznadarka kaže:

Je li ikome pomogla ikakva lijecnicka psihoterapija ili je to samo bacanje novca?

Meni je pomogla, puno
Naravno, moras da nadjes odgovarajuceg psihoterapeuta, u smislu da ti odogvara i kao osoba i metode rada koje koristi.
I, ne ocekuj instant rezultate, sve sto se nakupilo u tebi nije se desilo preko noci i ne moze da se resi preko noci.

Srecno

[Azz]

Sveznadarka kaže:

Je li ikome pomogla ikakva lijecnicka psihoterapija ili je to samo bacanje novca?

mnogo

ali treba i mnogo vremena. i para...

[Sveznadarka]

Hvala svima na ohrabrenjima. Ako se ne protivi pravilima foruma, moze li neka preporuka psihoterapeuta za takve slucajeve u Zagrebu (moze i privatna poruka).

I stvarno me preplasila kolicina zlocestoce koja me obuzima prema roditeljima - veselim se kad su lose, drago mi je sto moja djeca (kojima je 20-tak godina) pocinju primjecivati te negativne osobine svojih djeda i bake (a stvarno im nisam nikada na to ukazivala, nisam nikad pred njima pricala o odnosu sa svojim roditeljima, izigravam godinama pristojno ophodjenje za rodjendane i za Bozic). Valjda mi je to sve potvrda da ne preuvelicavam ovaj problem.
Mislite li da je takva zluradost prema roditeljima neizbjezna poslije svega? Ne sjecam se da je itko u mom zivotu uzrokovao u meni tako snazne negativne emocije. Da se covjek preplasi sam sebe. Valjda nisam sasvim prolupala.

[Kymatica]

Sveznadarka kaže:

Hvala svima na ohrabrenjima. Ako se ne protivi pravilima foruma, moze li neka preporuka psihoterapeuta za takve slucajeve u Zagrebu (moze i privatna poruka).

I stvarno me preplasila kolicina zlocestoce koja me obuzima prema roditeljima - veselim se kad su lose, drago mi je sto moja djeca (kojima je 20-tak godina) pocinju primjecivati te negativne osobine svojih djeda i bake (a stvarno im nisam nikada na to ukazivala, nisam nikad pred njima pricala o odnosu sa svojim roditeljima, izigravam godinama pristojno ophodjenje za rodjendane i za Bozic). Valjda mi je to sve potvrda da ne preuvelicavam ovaj problem.
Mislite li da je takva zluradost prema roditeljima neizbjezna poslije svega? Ne sjecam se da je itko u mom zivotu uzrokovao u meni tako snazne negativne emocije. Da se covjek preplasi sam sebe. Valjda nisam sasvim prolupala.

da, meni je npr odnos sa majkom oduzeo veselje božiću, rođendanu, bilo što ima veze sa obitelji, meni je muka, tj ne mogu se iskreno veseliti već me obuzme tuga, tjeskoba ili bjes. zato jer mi je to upropašteno, njenim crnilom i vječnom sebičnošću.
idem na terapiju, ali teško je, svaki put otkrijem novi sloj oštečenja mene kao osobe, za koje nisam ni znala. svaki put otkrijem da je rana dublja nego što sam znala, jer naučiš skrivati od sebe a i okoline. jer to nije društveno prihvatljivo, biti tužan, ili tjeskoban, ili nedaj bože ljut. Tako da ja ne znam biti onakva kakva jesam, imam osječaj da gnjavim druge, a to se nesmije.
uglavnom, neki plačaju putovanja, kredite, školovanje a ja moram terapiju. Tek u 40 sam prihvatila da mi zbilja treba, dugo sam se zavaravala da imam svoj život, da je prošlo, da mogu sama, da mogu kao neki samo odčavrljati sa njom, i gledat svoj život (to su naime savjeti ljudi koji ipak nemaju tako sjeban odnos sa majkom pa to i mogu). Meni to nije uspjelo i sada idem na terapiju jer moram. Konačno mi se čini da je ovo teraput za mene i da je zadnji tren da očistim tu ranu koja se vječno gnoji i nikako da ozdravim i živim i smijem se od srca, bez one tuge i bjesa.
btw i ja sam se uplašila same sebe, zato sam i krenula na ozbiljnu terapiju.

[Azz]

Sveznadarka kaže:

Hvala svima na ohrabrenjima. Ako se ne protivi pravilima foruma, moze li neka preporuka psihoterapeuta za takve slucajeve u Zagrebu (moze i privatna poruka).

pokušaj na ovoj temi

[Sveznadarka]

Procitala sam knjigu "Otrovni roditelji" u jednom dahu. Mnogo toga iz knjige sam sama otkrila pa i odradila tijekom godina, onako zdravo-seljackom logikom. Ali savjeti za rjesavanjem nakupljene tuge i bijesa cine mi se malo prejednostavnim. Nisam sigurna da je to dovoljno. Ali kao sto je vec Kymatica napisala, najvaznije je sto prije otvoreno i bez ustrucavanja razgovarati s roditeljima, bez obzira na to sto oni o tome misle. Sigurna sam da ce mi takav razgovor barem malo olaksati dusu. A za dalje cu vidjeti, uvijek postoji jos neka varijanta rjesavanja problema.

Hvala svima jos jedanput na savjetima i vjerujem da cete svi prije ili poslije naci najbolji nacin da rijesite taj problem. Trebamo biti uporni i ne dati da nam na sadasnji zivot vise utjecu oni koji nas nisu vrijedni

[maria 8]

Sveznadarka kaže:

Procitala sam knjigu "Otrovni roditelji" u jednom dahu. Mnogo toga iz knjige sam sama otkrila pa i odradila tijekom godina, onako zdravo-seljackom logikom. Ali savjeti za rjesavanjem nakupljene tuge i bijesa cine mi se malo prejednostavnim. Nisam sigurna da je to dovoljno. Ali kao sto je vec Kymatica napisala, najvaznije je sto prije otvoreno i bez ustrucavanja razgovarati s roditeljima, bez obzira na to sto oni o tome misle. Sigurna sam da ce mi takav razgovor barem malo olaksati dusu. A za dalje cu vidjeti, uvijek postoji jos neka varijanta rjesavanja problema.

Hvala svima jos jedanput na savjetima i vjerujem da cete svi prije ili poslije naci najbolji nacin da rijesite taj problem. Trebamo biti uporni i ne dati da nam na sadasnji zivot vise utjecu oni koji nas nisu vrijedni

hm.... moje licno misljenje je da treba sa njima da razgovaras kad budes spremna (da smislis sta tacno zelis da kazes, da umes da obrazlozis sta sto jesu/nisu rekli/uradili te boli i zasto je to tako i da jasno kazes kako zelis da se ponasaju od sada), smatram da je doleko bitnije od 'sto pre' razgovora, jer neke 'stvari' ce jos mozda isplivati ako krenes na psihoterapiju, i jos mislim da moras sama da prezalis to sto su te povredili (iz tvojih postova imam osecaj, mozda gresim, da si jos uvek puna gorcine i ljutnje prema njima), cilj ovog razgovora ne bi trebalo da bude jos jedna svadja, vec da raskrstis s prosloscu i da u buducnosti stvari budu drugacije.

naravno, ovo je samo moje misljenje, ti najbolje poznajes sebe, njih a i celokupnu situaciju.

[Detektor]

Sveznadarka kaže:

Ali kao sto je vec Kymatica napisala, najvaznije je sto prije otvoreno i bez ustrucavanja razgovarati s roditeljima, bez obzira na to sto oni o tome misle. Sigurna sam da ce mi takav razgovor barem malo olaksati dusu. A za dalje cu vidjeti, uvijek postoji jos neka varijanta rjesavanja problema.

Olakšati ili otežati. Takvi ljudi su nerazumni,kao da zidu govoriš. Uzmimo hipotezu škorpiona i kornjače. Škorpion je zamolio kornjaču da ga prebaci na drugi kraj pošto je on bio slab plivač. Kornjači se ta ideja činila ludom ali je ipak pristala vjerujući mu daju neće ubosti. Potapljali su se i kornjača mu je rekla kako je škorpion rekao da nema logike da ju ubode jer će se oboje potopiti. Škorpion je odgovorio kako to nema veze s logikom,da je to njegov karakter. Jedino rješenje je materijalno se osamostaliti i skinuti nametnike s vrata.U takvom odnosu sreća jednih počiva na nesreći drugih. Mislim da ćeš tek nakon razgovora shvatiti njihov karakter. Ovo je više jedan koristan savjet za sve koji misle da će razgovorom nešto postići. Ako roditelj ne vidi da radi zlo,ništa ne vidi.

[Sveznadarka]

Maria 8, sto prije razgovarati s roditeljima za mene znaci razgovarati s roditeljima dok su jos zivi i nisu senilni ( vec su u osamdesetim godinama). Vec godinama znam tocno sto im zamjeram i mogu im to sad izgovoriti argumentirano bez svadje. Bez obzira na to hoce li oni shvatiti o cemu ja govorim ili ne, moram im to izgovoriti jer ce mi biti jos teze ako umru, a ja im nisam nikada uspjela jasno i glasno izreci neke stvari. Zadnjih se godina ne ponasaju prema meni lose jer se odavna vise ne dovodim u situaciju koja bi im dala priliku da to cine i verbalno me povrijede ili utjecu na neke moje postupke i odluke, ali imas pravo, jos uvijek nisam prezalila neke stvari koje su mi ucinili u proslosti i stvari koje su trebali uciniti kao roditelji, a nisu, i puna sam gorcine i ljutnje jer izigravam godinama pristojno ophodjenje prema njima, ne svadjamo se uopce, a to u njihovom mozgu znaci ocito da su bili dobri roditelji.

Detektor, svjesna sam da bi razgovor mogao izgledati kao da govorim zidu, cak i ako neke stvari argumentirano iznesem jer se radi o razlicitom razmisljanju o istim stvarima. Ali bitno je te cinjenice izreci. U protivnom se sutnja shvaca kao odobravanje. Ne zelim da odu u grob misleci da ja mislim da su bili dobri roditelji.
I, iz mog iskustva, materijalno osamostaljivanje ne rjesava taj tip problema.

[morskikonjić]

hmm....da se nadovežem na vaše,
ja sam sa svojom majkom sto puta pokušala razgovarati ali na samo prvo slovo uslijedila bi reakcija još većeg bijesa, mržnje, ludila....tako da time sam samo postigla to da znam da sam pokušala - i to je sve.
Jedino riješenje je ne imati ama baš nikakav kontakt.
Da, stara je, fizički relativno nemoćna ali je i dalje zla da je milina.
Ne veselim se što je sve starija i nemoćnija, ravnodušna sam.
Tu i tamo mi padne napamet kako bi možda bilo dobro da umre i da nas svih ostavi na miru.

[Sveznadarka]

Morskikonjic, mislim da je i pokusaj razgovora korak naprijed. Mene najvise muci (opcenito u zivotu, ne samo u vezi s ovom temom) kad nesto ne napravim pa si kasnije predbacujem jer nisam niti pokusala.

[ladybug24]

Sveznadarka kaže:

Detektor, svjesna sam da bi razgovor mogao izgledati kao da govorim zidu, cak i ako neke stvari argumentirano iznesem jer se radi o razlicitom razmisljanju o istim stvarima. Ali bitno je te cinjenice izreci. U protivnom se sutnja shvaca kao odobravanje. Ne zelim da odu u grob misleci da ja mislim da su bili dobri roditelji.
I, iz mog iskustva, materijalno osamostaljivanje ne rjesava taj tip problema.

mogu ti reći iz svog iskustva....
kod mojih je najjača strana guranje pod tepih i nesuočavanje s onim što im se ne sviđa. da bi se njih probudilo iz tog stanja, uvijek sam morala baš napraviti nešto ozbiljnije.
ali kod njih bi ta svijest o rješavanju problema trajala nekoliko dana. i onda opet po starom, denial....