Psihoza i bed trip

[Vještica s juga]

Prije svega pozdrav svima! Nova sam na forumu i vidim slične postove vezane uz ovu temu, ali evo ipak se imam potrebu izjadati..
Imam nedavno napunjenih 26 godina i nisam nikad bila 'navucena' na nesto teze. Eksperimentirala sam s drogama mozda zadnjih sedam- osam godina, ali to je donedavno bilo jako rijetko, toliko rijetko da gotovo da nije vrijedno spomena. Kroz tih sam par godina uzimala povremeno (napominjem opet jaaako rijetko i to u sirokim vremenskim intervalima)speed, eksere i magične gljive i nikad nisam imala losa iskustva. Dapace, uvijek bih se osjecala super i imala super filmove i raspolozenje u tim momentima. Tih zadnjih sedam- osam godina pusila sam vutru na svakodnevnoj bazi, ali sam prakticki normalno funkcionirala; ono odličan student, honorani poslovi, putovanja, izlasci, druzenja...Sve onako kako je trebalo biti i jos bolje, čista 'klasa optimist'.
Zapravo sve je bilo super do prije dvije i pol godine kad sam prohodala s deckom koji je imao osobnih problema i kojem je dijagnosticirana dipsomanija. S njim sam prolazila njegove uspone i padove, ostavljanja od alkohola, ponovna vracanja na isto. Ali voljela sam ga kao nikog do tada i odlucila biti jaka za njega i biti mu podrska. Po prirodi sam empata,pa sam i sama prestala piti alkohol, izlaziti u nocni zivot. Ubrzo sam se prestala i druziti s frendicama jer bi me on kod svakog dogovora izmanipulirao i pocela sam polako gubiti volju za ljude.
U tom smo periodu ja i taj decko smo zajedno pusili po nekoliko grama vutre dnevno. Frendice su me pocele ignorirati. On me je istovremeno mene obasipao kritikama, uvredama, emocionalno me ucjenjivao, poceo izlaziti vani bez mene, lagati mi i varati me. Dok sam jos koliko- toliko stajala na svojim nogama, znala sam mu se usprotiviti, tako su pocele nase svade. Ubrzo su se svade pretvorile u razbijanja stvari, razbijanja u medusobno fizičko nasilje. Ipak, on je uvijek imao tisuću opravdanja i dalje mi je govorio da me voli više od svega, da želi sa mnom imati obitelj.. Postajala sam na neki način agresivna, a opet žrtva iako to nisam ni sama shvaćala. Ni sad iskreno ne znam kako bih opisala taj period i to stanje. No, kako bilo, u dubokoj emotivnoj boli koju sam proživljavala počela sam se samoozljeđivati. Ovo ljeto smo ipak odlucili 'popraviti stvari', poceli smo brijati po zurkama, ali su se meni izlasci poceli pretvarati u nocnu moru. Svaki ekser koji sam uzela u njegovom drustvu tjerao me na povracanje, nekoliko puta sam dozivjela kompletni 'black out'. No, kruna svega je bilo nase zajednicko uzimanje tripa. Ja sam pala u pravi horor i umjesto sretnih filmića, povracala sam doslovno satima. No, to ni ne bi bilo toliko grozno da me od tada ne prate glasovi.
Glasovi su vremenom postajali sve češći, bilo ih je sve više, vrijeđali su me i govorili kako trebam umrijeti. Pocela sam dobivati i vidne, okusne i mirisne halucinacije. Pala sam u ocaj. Ubrzo sam cula glasove svugdje- na filmovima, u glazbi, obraćali su mi se iz veš mašine, međusobno su se svađali, zidovi su počeli iskakati iz svojih gabarita, mirisi su me stalno pratili, lica ljudi su se morfirala, počela sam vidjeti boje, aure, sjene... U takvom sam stanju postala potpuno paranoicna, prestala sam izlaziti vani, prestala komunicirati s ljudima, imala sam osjecaj da svi pricaju o meni, da mi se svi rugaju.Nisam znala vise sto da radim, prvo sam vrijeme mislila da se 'duhovno budim'. ali ti glasovi su me proganjali i postajala sam svjesnija da je nešto drugo u pitanju. Prestala sam jesti. Nekoliko sam se puta obratila tom momku i molila ga da mi pronademo pomoc jer me strah da cu se ubiti. Za njega je to bilo sve moje dramatiziranje i govorio mi je da sam razmažena. I tako je to bilo nekoliko mjeseci, istovremeno me on i dalje varao i izlazio a ja se vise nisam mogla odvojiti od kauca i jedina namirnica koju sam unosila u sebe bio je dim- vutra i cigarete. Srecom, čak i u tom očaju sam odlučila na hrabri korak i otišla doma kod staraca. Medutim, iako sam bila u sigurnoj zoni, ja sam i dalje postajala sve ocajnija zbog glasova i odlucila se ubiti. Popila sam koktel tableta, nakon cega sam hospitalizirana . Od toga ima jedno mjesec dana.
Naravno, od tada vutru nisam niti primirisala, ne pada mi na pamet uzimati bilo sta. Srecom, imam podrsku obitelji i najblizih frendica, imam dobru psihijatricu i pamet mi se pomalo vraca Barem se meni tako čini. Pijem terapiju- zoloft, xanax, zyprexa i za sad sam ok. Dijagnosticirana mi je psihoza, poremećaj prilagodbe, depresija, emotivna nestabilnost, i anoreksija. Ovo s psihozom nije konacna dijagnoza, iako psihićka kaze da je moguce da se takve stvari dogadaju pod golemim stresom i da ne mora znaciti da je shizofrenija ili bipolarni. Ja se iskreno nadam, no kako god da bude, svakim sam danom sve bolje, cak sam se ponovno uhvatila faksa, počela sam vježbati yogu, opustenija sam i cak se usudim prosetati kvartom. I to sama

Eto, to je vise manje moja prica, ispričavam se na dužini teksta ali stvarno sam imala potrebu ovo podijeliti s drugima. Čak i dok ovako pišem već se osjećam lakše.. Ima li tko kakvih sličnih iskustava, ili možda kakvih savjeta? Svaki odgovor je dobrodošao

[Dea Tacita]

jel jos cujes glasove? ides li na redovite psihoterapije?

[My time]

Da li ljudi koji uzimaju ili su uzimali droge shvaćaju da to uništava mozak?
Droga, alikohol - najveće zlo na planeti.
Ljudi to konzumiraju u nadi da će se bolje osjećati, na kraju ih to sranje totalno uništi. Pa zar u ovom stoljeću nisu već vidjeli i pročitali dovoljno tuđih iskustava vezanih za to? Ja to ne kužim - da se netko može dobrovoljno uništavati drogom i alkoholom. Koja je uopće poanta? Sat dva biti sretan kad si napušen ili pijan, a poslije koma?
Autorice, odi na liječenje.

[Azz]

Vještica s juga kaže:

.. Ima li tko kakvih sličnih iskustava, ili možda kakvih savjeta? Svaki odgovor je dobrodošao

negdje na pola tvoje priče mi je došlo slabo, ali kako sam išla prema kraju, tako je sve postajalo bolje...nije happy end, već sretan početak jedne nove stranice u tvom životu. i to je lijepo. drago mi je da si imala dovoljno snage da to izdržiš i da imaš potporu najbližih. ustraj u tome i želim ti od srca svu sreću na putu oporavka.

tripovi su zajebana stvar, sva ta kemija je toliko neistražena i pitaj boga što ti je sve razorila u mozgu. no tu si gdje si, s iskustvom kojeg imaš, nadam se samo da ti je iskustvo donijelo malo mudrosti koja će ti služiti da za sebe u životu odlučuješ pametnije. živjela si u klupku agresivnosti, destruktivnosti i nije ni čudo da ti se dogodio bed trip... čuvaj se i nadam se da ćeš se uspješno kloniti kemija i likova koji te povređuju

[Vještica s juga]

Dea Tacita kaže:

jel jos cujes glasove? ides li na redovite psihoterapije?

Da, čujem ih još. Ali vremenom postaju nekako više friendly, manje mi prijete i povremeno me i sami potiču da napravim nešto korisno. Iako i dalje govore da me neće napusiti.. Ali shvatila sam da je u ovom slučaju ignorancija majka mudrosti

[Vještica s juga]

My time kaže:

Autorice, odi na liječenje.

Pa da, upravo to i jesam napravila Ma poanta je da nema poante. U stanju u kojem sam bila zapravo sam i na neki način htjela samu sebe uništiti. Mislim da ljudi inače svjesno ili podsvjesno sebe uništavaju drogom, alkoholom jer imaju probleme i nisu ih u stanju riješiti ili se suočiti s njima.
Nije za pohvalu ali eto, mogu reći da sam bila jako slaba. I u tome što sad to priznajem zapravo vidim na neki način otpor prema stravi koju sam doživjela, a meni upravo taj otpor trenutno predstavlja snagu.

[panika123]

Ja sam imao psihozu ali bez glasova, pa me zanima kako ih čuješ? Da li je to kao da netko stoji kraj tebe i priča? Ili su to više kao misli koje nemožeš kontrolirat?

[Vještica s juga]

Azzura kaže:

čuvaj se i nadam se da ćeš se uspješno kloniti kemija i likova koji te povređuju

Hvala ti, kažem i sama da sam sretna jer imam podršku najbližih i psihićku koja je stvarno super... Hahaha, da i meni se i povraća, naročito sad kad se cijela priča počela slagati.. No eto, držim se i ne dam a eto baš s ikustvom koje imam nadam se da ću jednog dana, kad pomognem sebi, moći pomoći nekom drugom tko je u slično skuhanoj kaši u kojoj sam i sama bila. Pametniji dalje, drukčije ne može

[My time]

Ako sam ja nakon 30 godina ostavila cigarete, nikada se nisam napila, drogu nikada nisam i neću probati, a bilo je trenutaka kad mi je bilo svega dosta... ali sam znala i bila svjesna da probleme mogu riješiti jedino ja, a ne neki tamo glupi alkohol ili droga.
Snaga je u nama samima i toga moramo biti svjesni. JA TO MOGU - je rečenica koja vam može promijeniti puno toga u životu.

[Vještica s juga]

panika123 kaže:

Ja sam imao psihozu ali bez glasova, pa me zanima kako ih čuješ? Da li je to kao da netko stoji kraj tebe i priča? Ili su to više kao misli koje nemožeš kontrolirat?

Čujem ih doslovno kao da netko priča sa mnom, ponekad je to moj glas, ponekad glas bivšeg momka, ponekad glas stare, frendica, a ponekad su neki potpuno nepoznati glasovi. Da, baš kao da pričaš uživo s nekim. Događalo mi se i da imam osjećaj da mi slučajni prolaznici čitaju misli, onda sam shvatila da mi se riječi krive i da ljudi pričaju o' svom poslu. Povremeno bih čula šaputanja.. Ponekad bih, s druge strane čula neki unutarnji glas koji kao da dolazi iz srca i taj je uvijek pratio tok mojih misli i bio više onako chillerski nastrojen

A ako se kod tebe psihoza manifestirala?

[panika123]

Sad sam pročitao tvoj post do kraja, moja psihoza je bila blaga naspram tvoje :O

Uglavnom sam bio paranoičan da me netko želi ubit, mislio sam da datumi imaju neko značenje i iščekivao sam dan kad će me konačno ubit . Noćima nisam spavao i zaključavao sam sva vrata, svi su mi bili sumnjivi.

Isto je bila marihuana u pitanju, mada mislim da to nije glavni uzrok jer sam bio pod stresom radi nekih drugih stvari, a i dosta ljudi dobi psihozu bez ičega.

Prestao sam pušit, mada mi nekad fali... i često sanjam kako motam joint

[john newman]

Dijelom nije lose kada se ovakvi postovi nadju na forumu u nadi da omladina vidi gdje droge alkohol i cigarete odvedu pojedinca. Marihuana i psihodelicne droge imaju direktan link s evolucijom psihoza. Sastav cigareta je takav da ima potencijal razviti kod pusaca psihozu. Alkohol unistava stanice mozga i tu se razvija korsakoljeva psihoza. Srecom mozak ima mogucnost neuroplasticnosti pa se iz mnogih govana moze izvuc. Ti si upala u to stanje zbog ocitog, i nadam se da shvacas kako se to dogodilo tebi a tvoje drustvo isto stanje nece iskusit.

Oporavak ce trajati dugo vremena uz uspone i padove, kao reakcija na psihozu javit ce se ili depresija ili anksioznost a moguca su i oba stanja sto ce zivot mnogo vise otezati. Vjerom u placebo depresija se moze izlijeciti promjenom prehrane. Najbolja hrana za moza je riba bogata omega tri kiselinama, to je rijecna riba losos kao sto je trcanje i setnja dobra za obnovu nastalih rupa u mozgu jer kisik obnavlja stanice mozga. Za koncentraciju je dobra ginķo biloba kao i sah koji je jedini povezan kao moguca prevencija u alzhemerovoj bolesti. Sve to sto si to konzumirala potice na razvoj raka i u buducnosti totalnog raspada mozga tj famozni alzheimer. Dakako da droge nisu dobre, sam sam upo u psihozu zbog genetike i vjerojatno stresa pa mi je nevjerojatan mazohizam neznalica koji upadaju u taj pakao zbog droge i ostalih ovisnickih i stetnih supstanci.

[Daracpoparac]

Vještica s juga kaže:

Prije svega pozdrav svima! Nova sam na forumu i vidim slične postove vezane uz ovu temu, ali evo ipak se imam potrebu izjadati..
Imam nedavno napunjenih 26 godina i nisam nikad bila 'navucena' na nesto teze. Eksperimentirala sam s drogama mozda zadnjih sedam- osam godina, ali to je donedavno bilo jako rijetko, toliko rijetko da gotovo da nije vrijedno spomena. Kroz tih sam par godina uzimala povremeno (napominjem opet jaaako rijetko i to u sirokim vremenskim intervalima)speed, eksere i magične gljive i nikad nisam imala losa iskustva. Dapace, uvijek bih se osjecala super i imala super filmove i raspolozenje u tim momentima. Tih zadnjih sedam- osam godina pusila sam vutru na svakodnevnoj bazi, ali sam prakticki normalno funkcionirala; ono odličan student, honorani poslovi, putovanja, izlasci, druzenja...Sve onako kako je trebalo biti i jos bolje, čista 'klasa optimist'.
Zapravo sve je bilo super do prije dvije i pol godine kad sam prohodala s deckom koji je imao osobnih problema i kojem je dijagnosticirana dipsomanija. S njim sam prolazila njegove uspone i padove, ostavljanja od alkohola, ponovna vracanja na isto. Ali voljela sam ga kao nikog do tada i odlucila biti jaka za njega i biti mu podrska. Po prirodi sam empata,pa sam i sama prestala piti alkohol, izlaziti u nocni zivot. Ubrzo sam se prestala i druziti s frendicama jer bi me on kod svakog dogovora izmanipulirao i pocela sam polako gubiti volju za ljude.
U tom smo periodu ja i taj decko smo zajedno pusili po nekoliko grama vutre dnevno. Frendice su me pocele ignorirati. On me je istovremeno mene obasipao kritikama, uvredama, emocionalno me ucjenjivao, poceo izlaziti vani bez mene, lagati mi i varati me. Dok sam jos koliko- toliko stajala na svojim nogama, znala sam mu se usprotiviti, tako su pocele nase svade. Ubrzo su se svade pretvorile u razbijanja stvari, razbijanja u medusobno fizičko nasilje. Ipak, on je uvijek imao tisuću opravdanja i dalje mi je govorio da me voli više od svega, da želi sa mnom imati obitelj.. Postajala sam na neki način agresivna, a opet žrtva iako to nisam ni sama shvaćala. Ni sad iskreno ne znam kako bih opisala taj period i to stanje. No, kako bilo, u dubokoj emotivnoj boli koju sam proživljavala počela sam se samoozljeđivati. Ovo ljeto smo ipak odlucili 'popraviti stvari', poceli smo brijati po zurkama, ali su se meni izlasci poceli pretvarati u nocnu moru. Svaki ekser koji sam uzela u njegovom drustvu tjerao me na povracanje, nekoliko puta sam dozivjela kompletni 'black out'. No, kruna svega je bilo nase zajednicko uzimanje tripa. Ja sam pala u pravi horor i umjesto sretnih filmića, povracala sam doslovno satima. No, to ni ne bi bilo toliko grozno da me od tada ne prate glasovi.
Glasovi su vremenom postajali sve češći, bilo ih je sve više, vrijeđali su me i govorili kako trebam umrijeti. Pocela sam dobivati i vidne, okusne i mirisne halucinacije. Pala sam u ocaj. Ubrzo sam cula glasove svugdje- na filmovima, u glazbi, obraćali su mi se iz veš mašine, međusobno su se svađali, zidovi su počeli iskakati iz svojih gabarita, mirisi su me stalno pratili, lica ljudi su se morfirala, počela sam vidjeti boje, aure, sjene... U takvom sam stanju postala potpuno paranoicna, prestala sam izlaziti vani, prestala komunicirati s ljudima, imala sam osjecaj da svi pricaju o meni, da mi se svi rugaju.Nisam znala vise sto da radim, prvo sam vrijeme mislila da se 'duhovno budim'. ali ti glasovi su me proganjali i postajala sam svjesnija da je nešto drugo u pitanju. Prestala sam jesti. Nekoliko sam se puta obratila tom momku i molila ga da mi pronademo pomoc jer me strah da cu se ubiti. Za njega je to bilo sve moje dramatiziranje i govorio mi je da sam razmažena. I tako je to bilo nekoliko mjeseci, istovremeno me on i dalje varao i izlazio a ja se vise nisam mogla odvojiti od kauca i jedina namirnica koju sam unosila u sebe bio je dim- vutra i cigarete. Srecom, čak i u tom očaju sam odlučila na hrabri korak i otišla doma kod staraca. Medutim, iako sam bila u sigurnoj zoni, ja sam i dalje postajala sve ocajnija zbog glasova i odlucila se ubiti. Popila sam koktel tableta, nakon cega sam hospitalizirana . Od toga ima jedno mjesec dana.
Naravno, od tada vutru nisam niti primirisala, ne pada mi na pamet uzimati bilo sta. Srecom, imam podrsku obitelji i najblizih frendica, imam dobru psihijatricu i pamet mi se pomalo vraca Barem se meni tako čini. Pijem terapiju- zoloft, xanax, zyprexa i za sad sam ok. Dijagnosticirana mi je psihoza, poremećaj prilagodbe, depresija, emotivna nestabilnost, i anoreksija. Ovo s psihozom nije konacna dijagnoza, iako psihićka kaze da je moguce da se takve stvari dogadaju pod golemim stresom i da ne mora znaciti da je shizofrenija ili bipolarni. Ja se iskreno nadam, no kako god da bude, svakim sam danom sve bolje, cak sam se ponovno uhvatila faksa, počela sam vježbati yogu, opustenija sam i cak se usudim prosetati kvartom. I to sama

Eto, to je vise manje moja prica, ispričavam se na dužini teksta ali stvarno sam imala potrebu ovo podijeliti s drugima. Čak i dok ovako pišem već se osjećam lakše.. Ima li tko kakvih sličnih iskustava, ili možda kakvih savjeta? Svaki odgovor je dobrodošao

Nastavi se rokati s psihodelicima i ne gine ti vjecna psihoza

[radical change]

Vještica s juga kaže:

Prije svega pozdrav svima! Nova sam na forumu i vidim slične postove vezane uz ovu temu, ali evo ipak se imam potrebu izjadati..
Imam nedavno napunjenih 26 godina i nisam nikad bila 'navucena' na nesto teze. Eksperimentirala sam s drogama mozda zadnjih sedam- osam godina, ali to je donedavno bilo jako rijetko, toliko rijetko da gotovo da nije vrijedno spomena. Kroz tih sam par godina uzimala povremeno (napominjem opet jaaako rijetko i to u sirokim vremenskim intervalima)speed, eksere i magične gljive i nikad nisam imala losa iskustva. Dapace, uvijek bih se osjecala super i imala super filmove i raspolozenje u tim momentima. Tih zadnjih sedam- osam godina pusila sam vutru na svakodnevnoj bazi, ali sam prakticki normalno funkcionirala; ono odličan student, honorani poslovi, putovanja, izlasci, druzenja...Sve onako kako je trebalo biti i jos bolje, čista 'klasa optimist'.
Zapravo sve je bilo super do prije dvije i pol godine kad sam prohodala s deckom koji je imao osobnih problema i kojem je dijagnosticirana dipsomanija. S njim sam prolazila njegove uspone i padove, ostavljanja od alkohola, ponovna vracanja na isto. Ali voljela sam ga kao nikog do tada i odlucila biti jaka za njega i biti mu podrska. Po prirodi sam empata,pa sam i sama prestala piti alkohol, izlaziti u nocni zivot. Ubrzo sam se prestala i druziti s frendicama jer bi me on kod svakog dogovora izmanipulirao i pocela sam polako gubiti volju za ljude.
U tom smo periodu ja i taj decko smo zajedno pusili po nekoliko grama vutre dnevno. Frendice su me pocele ignorirati. On me je istovremeno mene obasipao kritikama, uvredama, emocionalno me ucjenjivao, poceo izlaziti vani bez mene, lagati mi i varati me. Dok sam jos koliko- toliko stajala na svojim nogama, znala sam mu se usprotiviti, tako su pocele nase svade. Ubrzo su se svade pretvorile u razbijanja stvari, razbijanja u medusobno fizičko nasilje. Ipak, on je uvijek imao tisuću opravdanja i dalje mi je govorio da me voli više od svega, da želi sa mnom imati obitelj.. Postajala sam na neki način agresivna, a opet žrtva iako to nisam ni sama shvaćala. Ni sad iskreno ne znam kako bih opisala taj period i to stanje. No, kako bilo, u dubokoj emotivnoj boli koju sam proživljavala počela sam se samoozljeđivati. Ovo ljeto smo ipak odlucili 'popraviti stvari', poceli smo brijati po zurkama, ali su se meni izlasci poceli pretvarati u nocnu moru. Svaki ekser koji sam uzela u njegovom drustvu tjerao me na povracanje, nekoliko puta sam dozivjela kompletni 'black out'. No, kruna svega je bilo nase zajednicko uzimanje tripa. Ja sam pala u pravi horor i umjesto sretnih filmića, povracala sam doslovno satima. No, to ni ne bi bilo toliko grozno da me od tada ne prate glasovi.
Glasovi su vremenom postajali sve češći, bilo ih je sve više, vrijeđali su me i govorili kako trebam umrijeti. Pocela sam dobivati i vidne, okusne i mirisne halucinacije. Pala sam u ocaj. Ubrzo sam cula glasove svugdje- na filmovima, u glazbi, obraćali su mi se iz veš mašine, međusobno su se svađali, zidovi su počeli iskakati iz svojih gabarita, mirisi su me stalno pratili, lica ljudi su se morfirala, počela sam vidjeti boje, aure, sjene... U takvom sam stanju postala potpuno paranoicna, prestala sam izlaziti vani, prestala komunicirati s ljudima, imala sam osjecaj da svi pricaju o meni, da mi se svi rugaju.Nisam znala vise sto da radim, prvo sam vrijeme mislila da se 'duhovno budim'. ali ti glasovi su me proganjali i postajala sam svjesnija da je nešto drugo u pitanju. Prestala sam jesti. Nekoliko sam se puta obratila tom momku i molila ga da mi pronademo pomoc jer me strah da cu se ubiti. Za njega je to bilo sve moje dramatiziranje i govorio mi je da sam razmažena. I tako je to bilo nekoliko mjeseci, istovremeno me on i dalje varao i izlazio a ja se vise nisam mogla odvojiti od kauca i jedina namirnica koju sam unosila u sebe bio je dim- vutra i cigarete. Srecom, čak i u tom očaju sam odlučila na hrabri korak i otišla doma kod staraca. Medutim, iako sam bila u sigurnoj zoni, ja sam i dalje postajala sve ocajnija zbog glasova i odlucila se ubiti. Popila sam koktel tableta, nakon cega sam hospitalizirana . Od toga ima jedno mjesec dana.
Naravno, od tada vutru nisam niti primirisala, ne pada mi na pamet uzimati bilo sta. Srecom, imam podrsku obitelji i najblizih frendica, imam dobru psihijatricu i pamet mi se pomalo vraca Barem se meni tako čini. Pijem terapiju- zoloft, xanax, zyprexa i za sad sam ok. Dijagnosticirana mi je psihoza, poremećaj prilagodbe, depresija, emotivna nestabilnost, i anoreksija. Ovo s psihozom nije konacna dijagnoza, iako psihićka kaze da je moguce da se takve stvari dogadaju pod golemim stresom i da ne mora znaciti da je shizofrenija ili bipolarni. Ja se iskreno nadam, no kako god da bude, svakim sam danom sve bolje, cak sam se ponovno uhvatila faksa, počela sam vježbati yogu, opustenija sam i cak se usudim prosetati kvartom. I to sama

Eto, to je vise manje moja prica, ispričavam se na dužini teksta ali stvarno sam imala potrebu ovo podijeliti s drugima. Čak i dok ovako pišem već se osjećam lakše.. Ima li tko kakvih sličnih iskustava, ili možda kakvih savjeta? Svaki odgovor je dobrodošao

Učestali glasovi od više osoba su simptomi šizofrenije, kao i poremećaj percepcije (distorzije, boje, halucinacije), također depresija i anksioznost je direktno vezano uz uzimanje psihodelika. Bez obzira koliko smatrala da nisi iste uživala u velikoj količini očito si prevršila mjeru i sada osjećaš izražene posljedice učestale konzumacije istih. Loša veza u kojoj si se našla i podsvjesno preuzela ulogu žrtve samo je bio katalizator da tvoji psihički problemi dođu do punog izražaja, a uzimanjem stimulansa si ih samo potakla na ekstremni nivo.
Dobro je što si se odlučila na liječenje, predstoji ti mnogo rada na sebi i rješavanja problema u tvom životu. Okreni se sebi, zdravom načinu života, radu, učenju i napredovanju. Prioritet ti treba biti psihičko zdravlje jer tvoje dijagnoze uvelike znaju utjecati na kvalitetu tvog života, jako si nestabilna osoba i treba mnogo raditi da se to popravi...

[Azz]

Daracpoparac kaže:

Nastavi se rokati s psihodelicima i ne gine ti vjecna psihoza

pa toga je očito i sama svjesna, jer da nije ne bi tražila pomoć.
mislim da nju i sve sa sličnim pričama treba poticati da nastave s putem ozdravljenja, a ne ih prisjećati u čemu su pogriješili. uostalom, svi smo negdje pogriješili i zastranili u život - tko više, tko manje, ali imamo pravo nastaviti dalje, tražiti promjene. a njoj je pružena prilika da ozdravi i nije ju odbacila i to treba pohvaliti

[afos]

Žao mi je što autorica teme prolazi kroz teško razdoblje i vrlo vjerojatno to jest povezano sa načinom života.
Ne želim zvučati kao PR psihodelika, ali nemogu ne primjetit opće prihvaćen stav našeg društva koji alkohol i cigarete smatra tek benignim problemom, dok su marihuana i psihodelici permanentno sotonizirani.
U zemlji u kojoj dobna granica konzumenata alkohola eksponencijalno opada, mislim da je takav stav u najmanju ruku licemjeran.

Graničim sa ali et tek mala opaska...

[Shizzona]

Ja sam ti draga moja ostala na bobi, ne znam samo na kojoj.
Iako sam prestala sa svim prije više od pola godine, stanje se jako sporoooo popravlja, osobito kada su u pitanju kognitivne sposobnosti, u tom slučaju kao da stojim u mjestu. Jedino što me malo vraća u "normalno stanje" je koja čašica alkohola, lijekove nikakve ne uzimam, ne pitaj zašto... a prije mjesec dana sam eksperimentalno uzela dspi, da vidim kako funkcionišem sada na tome, i bilo je prilično okay, misli su poprimile svoj tok, ali ne dugo (jer i vutru sam uzela ).
Tad mi se dogodillo hearing voices, ali da sam pvi put u zivotu bila svjesna toga, pa sam se igrala s njima, ne na glas

Sve ono što se nadam za tebe, sebe i slične, je da će crne rupe vremenom se smanjiti, ili bar obojiti u druge šarenije boje, u smislu naučiti se nositi s tim u što pozitivnijem smislu.

P.S. Priče su nam skoro pa identične, možeš se javiti u pm ako želiš.

[descender]

My time kaže:

Droga, alikohol - najveće zlo na planeti.

Religija (ideologija/e...) je droga ne?

Vještica s juga kaže:

............

Probaj (možda) percipirati kako "psihičko buđenje" nije "kao" popiti čašu vode i očekivati čudo. Posebno nakon godina unošenja raznoraznih "sranja" (trebam, moram, jesam/nisam, ne/želim..) u sebe. Treba vremena za čudo.... no.... u ovoj "zbilji", očekivati bilo koji oblik nekog utopijskog čuda, osnova je "potrebu psihološke (ili medikamentno/psihijatrijske preciznije.. ustaljenije..) terapije".
Tesla ("") je vidio silu u elektricitetu i njegovom kretanju. Glasovi su mu rekli kako da ju za benefit sviju (izmjenično) ukroti (ego)....
Što ne znači da nije uvenuo sam, fizički bolestan, izbezumljen (apstrakcija).... ništavan....

[Dominion88]

Imala sam i ja sličnu situaciju kao autorica.
Iznutra prazna,usamljena,izgubljena,nisam imala kome se obratiti (tada sam se tako osjećala,iako da sam bila optimističnija i ljepše gledala na život,do tog nebi ni došlo).

Mrzila sam svoj dom (majku),svoje mjesto,ljude tamo ....
Ludo sam se zaljubila početkom srednje u ''lošeg'' dečka.
Kad smo bili pol godine skupa on mi je priznao čime se bavi.
Nisam to mogla sam shvatiti,bila sam neznalica,naivac po svim pitanjima i ono pred nosom nisam vidjela dok mi netko nebi jasno ukazao.
Internet je bio tek uveden na tom području,nije bilo ovoliko informacija dostupnih a niti me bilo briga za informiranje o ičemu,glavom kroz zid bio je moj moto.
Kao budala i naivčina ja sam mu se pridružila bez razmišljanja o posljedicama.
Godinama je to trajalo,svakodnevno.
Kasnije sam (videći to kao glavni problem a ne situaciju kod moje kuće) pobjegla od naše veze u drugi dio Hrvatske.

2-3 godine totalne izolacije od ljudi,u novom gradu,samo posao-kuća,osjećaj praznoće,mraka,nigdje izlaza,pesimističan pogled na budućnost.
Par godina sam bila u ogromnoj melankoliji,depresiji.
Sama sam to nekako prebrodila bez ljekova (smješno da se ljekova oduvijek grozim ali jačih supstanci ne) i ičije pomoći.

Ostavilo je ogromnog traga na mojoj psihi,rupe u pamćenju,sklonost depresiji i fobijama,smanjene kognitivne sposobnosti,loša koncetracija.
Tada da sam znala ovo što danas znam nebi se nikad družila s ljudima iz takvih krugova a kamoli išta probala.

Užasno iskustvo koje me bacilo na samo dno a opet - da se to nije dogodilo,kolikogod loše i štetno za mene bilo,nikad nebi skupila hrabrosti da doguram gdje sam sada - u dugoj vezi s normalnim dečkom,nakon 10 godina opet učim i napredujem,znam pružiti savjet,pomoći drugome,biti pravi prijatelj,potisla sam loša sjećanja i traume (na tome još moram raditi).

Da nisam pala tako nisko vjerovatno bi bila još tamo odakle su svi problemi izrasli.
Tako da,koliko mi je žao i krivo da sam to radila,toliko mi je to snage stvorilo da pređem preko svega lošeg iz svoje prošlosti !

[Beljki]

My time kaže:

Da li ljudi koji uzimaju ili su uzimali droge shvaćaju da to uništava mozak?
Droga, alikohol - najveće zlo na planeti.
Ljudi to konzumiraju u nadi da će se bolje osjećati, na kraju ih to sranje totalno uništi. Pa zar u ovom stoljeću nisu već vidjeli i pročitali dovoljno tuđih iskustava vezanih za to? Ja to ne kužim - da se netko može dobrovoljno uništavati drogom i alkoholom. Koja je uopće poanta? Sat dva biti sretan kad si napušen ili pijan, a poslije koma?
Autorice, odi na liječenje.

Malo pretjerano. Svsta moze unistavati mozak (pa i obicno starenje, neadekvatna prehrana itd), a droge nuzno ne moraju (ima nekih istrazivanja skupina dugogodisnjih konzumenata bez ikakvih vidljivih promjena na mozgu ili negativnih bihevioralnih, ali ima i onih sa drgacijim rezultatima, tu se jos lome koplja, a ne moze se sve psihoaktivne supstance odokativno poistovjecivati)*.

Stvari su tu prilicno komplicirane, a sa previse emocija i svjetonazorskih upliva bilo u pro ili kontra taboru.

No nije sporno da mogu izazvati psihoze, derealizacije, paranoje isl (iako ne i sasvim jasno koja kombinacija faktora je odgovorna sto se u nekim slucajevima isto trigerira), da ne ispadne zagovaranje. Samo je ovo sa "unistavanjem mozga" malo previse pojednostavljeno i cesto bazirano na urbanim mitovima (i nekim ranim odavno opovrgnutim "istrazivanjima" koja im znaju biti uzrokom, slicno npr urbanom mitu o 10% aktvnog mozga kojeg se jos uvijek vrti, pamcenju vode i slicnima. Jednom kad nesto izadje u javnost nikakva kolicina opovrgavanja kvalitetnijim istrazivanjima ne moze prekinuti lavinu )**


* sto nije bas jednostavno jer rekreativni konzumenti najcesce ne konzumiraju samo jednu supstancu kroz zivot, a i to sto konzumiraju dolazi sa ilegalnog trzista nekontroliranog porjekla gdje se cesto podvaljuju supstance drugacije od deklariranih. Samo neke ogranicene skupine poput religijskih (npr juznoamericka crkva koja ritualno koristi ajahuasku) mogu donekle pruziti tkve koliko-tliko kontrolirane uzorke dugogodisnje konzumacije gdje je em jedna supstanca u putanju em kontrolirani uvjeti koristenja i pozitivno emotivno stanje sto navodno dosta utjece. Navodno tu najcesce i nema pokazatelja nekakavih vecih negatvnih posljedica, no moguce je i da sam citao previse subjektivne "pro" izvore. Neka israzivanja kratkorocnijih ucinaka znaju imati vrlo razlicite rezultate ili njihove interpretacije - npr oko konzumiranja ekstazija jednom tvrde da dolazi do znacajnog trajnog poremecaja metabolizma serotonina, drugi puta do blagog i privremenog.

** npr slike "rupa u mozgu" sa jednog istrzivanja koje se ako se dobro sjecam cak nisu direktno nit odnosile na dato istrazivanje, a pokazuju samo privremenu neaktivnost, a ne i fizicke "rupe" kako se senziacnalisticki intepretiralo. Ili majmuni koji su navodno dobili ostecenje mozga od marihuane iako su ih pumpali natprosjecnim koncentracijama preko maske pa su de facto ostali bez dovoljno kisika sto je vjerojatniji uzrok ostecenja. Iako se i tu opet ogradjujem zbog mogucnosti da su mi izvori subjektivnog "pro" tabora nepouzdani, sigurno da jesu i sami subjektivni, ali cini se da je dosta subjektivnosti i sa druge strane barikade.