Promjenite naslov slobodno, ali nemojte pliz spajati sa (možda) postojećim temama.
---
wiki
Ovakoc. Dugo godina sam se borila sa problemom odnosno fobijom koju apsolutno nitko nikad nije uspio shvatiti. Ljudi bi svašta trpali pod "onu tvoju fobiju" što mi je smetalo najviše zato što bi u tim trenutcima shvatila da naprosto NE-RA-ZU-MI-JU. U periodu kad imaš dojam da gubiš razum, zadnje što ti treba je to da imaš dojam da pričaš na turskom s obzirom da apsolutno nitko ne može razumjeti ono o čemu govoriš.
Danas sam oke. Fobija je pod kontrolom, odnosno nije više full-blown 24/7 stanje i mislim da mogu otvoreno govoriti o tome bez da propadnem u to stanje ponovno, pa sam odlučila otvorit temu. Iako sam na internetu pronašla veoma ograničen broj korisnih informacija, odnosno većinom se ponavljaju iste stvari, ono što se spominje na većini mjesta je to da je to poprilično rijetka fobija (iako bez ikakve statistike da podupre tu tvrdnju).
To je bio dodatan razlog jer iskreno sumnjam da sam jedina koja je patila (pati?) od tog problema, a opći nedostatak informacija pogoršava sasvim drugi osjećaj i oblik izolacije.
---
Let's get started.
Svima je poznat osjećaj usamljenosti, a intezitet tog osjećaja je ono što varira od osobe do osobe i situacije do situacije. Ono što razlikuje fobiju od usamljenosti je to što fobija sa sobom nosi određene fizičke i psihičke simptome koje otežavaju ili sasvim onemogućuju samostalno funkcioniranje osobe u određenim situacijama.
Primjer usamljenosti bi bio odlazak partnera na nekoliko dana u drugi grad - on će vam nedostajati i osjećati ćete se usamljeno, no i dalje ćete funkcionirati kao i do tada uz eventualno sniženo raspoloženje. Ukoliko se radi o fobiji, vaš partner može boraviti i u drugoj prostoriji, a vama zatvorena vrata bude paniku te ste na rubu paničnog napadaja ili ga i doživite.
Meni osobno je famozni "ples po rubu" bio užasan osjećaj koji mi je najlakše usporediti sa osjećajem mučnine neposredno prije povraćanja. Iako povraćanje nije ugodno, znate da će donesti određenu dozu olakšanja, a tako je ponekad i sa paničnim. Kad on prođe onda period "mira" zna trajati i satima. Ovaj "na rubu" osjećaj je takav da imate dojam da ćete svaki čas puknuti, ali olakšanja nema. Vrlo često dolazi u valovima užasa i može trajati 8+ sati, barem iz mog iskustva.
Autophobia je fobija koja se može manifestirati kroz jedan strah ili kroz skup strahova jer ona obuhvaća strah od samoće, strah od odvajanja od "sigurne osobe", strah od socijalnih situacija.
Ono što autophobiu čini drugačijom od socijalne anksioznosti je to što ustvari veliku ulogu u cijeloj priči igra sigurna osoba. Ponekad situaciju koja izaziva užas i čistu paniku, samo prisutstvo tog nekog određenog može pretvoriti u ugodnu aktivnost.
Moje iskustvo je takvo da ona s vremenom jača i "širi se". Ono što je počelo kao strah od toga da budem sama kod kuće, je s vremenom preraslo u strah da budem sama u sobi bez obzira koliko drugih ljudi bilo u istoj kući.
S vremenom autophobia može (a najčešće se to i dogodi) preuzeti cijelo postojanje osobe te se njen život svede na strahove i načine kako ih izbjeći. Svaki korak je najčešće dobro planiran i triggeri se otklanjaju u što je više moguće situacija.
Primjetila sam da hrvatski psihijatri (i psiholozi) imaju određeni problem sa razumjevanjem ovog problema, odnosno niti jedan od njih nije bio u stanju shvatiti o čemu točno pričam, pa sam od jednog liječnika proglašena psihotičnom, a drugi je tog proglasio debilom
.
Lijekovi su mi pomogli u velikoj mjeri i mislim da su oni prvi korak ka bilo kakvom obliku napretka, pogotovo "dizalice" jer konstantno stanje stresa je veoma iscrpljujuće i nerijetko sa sobom povede i depresiju. Anksioznost je gotovo uvijek ruku pod ruku sa ovom fobijom, tako da je i to dodatan problem kod raspoznavanja o čemu se točno radi.
Kao što sam rekla, opće nerazumjevanje problematike je u meni potpirilo osjećaj izolacije te na neki način pogoršalo opće stanje jer osim što sam bila fizički sama, imala sam dojam da sam i mentalno "pomaknuta" od poimanja realnosti. Promjenila sam veći broj doktora baš iz tog razloga jer smatram da me ne može kvalitetno liječiti netko tko ustvari ne razumije moj problem. Pretpostavljam da će se javiti barem netko sa sasvim suprotnim i totalno pozitivnim iskustvom, pa samo da dodam disclamer da je ovo moje iskustvo, a ne generalno i jedina istina. U pronalasku pravog doktora treba imati i dozu sreće.
Da se vratim na autophobiu. Kod mene se razvila do općeg preuzimanja cijelog mog bića, te nisam bila u mogućnosti niti minutu biti sama. Sam strah je iracionalan, radi se o fobiji no, ali osjećaj straha i panike je veoma stvaran i veoma težak teret s kojim se lako potone.
Kod mene su se kombinirali psihički i fizički simptomi:
- strah od padanja u nesvijest/osjećaja nesvjestice
- nemogućnost fokusiranja na išta drugo
- strah od gubitka razuma
- nemogućnost razmišljanja "čisto"
- opsesivno razmišljanje o nadolazećim situacijama gdje bi mogla biti sama
- strah od osamljenosti
- ošamućenost
- vrtoglavica
- pretjerano znojenje (nevezano uz vanjsku temperaturu)
- drhtanje/drhtavica
- mučnina
- "valunzi" (
)
- utrnulost ili osjećaj trnjenja
- suha usta
- ubrzan rad srca
Većina tih simptoma su povezani i sa raznim drugim fobijama, tako da je autophobiu stvarno teško detektirati u skupini problema, no iz vlastitog iskustva smatram da je priznavanje da ona postoji, davanja imena tom stanju... To je korak naprijed. Osjećaj da te netko razumije je nešto što još uvijek tražim.
Full blown 24/7 stanje je trajalo 3 i pol godine, a od onda sam počela napredovati.
Par situacija koje su u meni izazivali panične napadaje i strah:
- biti kod kuće sama
- vožnja automobilom
- boravak van kuće
- šetnje
- obiteljska okupljanja
- bilo što što remeti rutinu (promjena tv programa - ukidanje serije)
- biti za laptopom dok sam sama
- ići na wc dok sam sama
- biti jedina budna u kući
---
Ukoliko želite čitati više guglajte na engleskom jer wiki.hr ima valjda najgori mogući i netočan prijevod.
.
Linearni mod
