Ljubav vs. ego.

[Hildegard]

gajto gazdanov kaže:

zapravo se prirodno nadovezuješ na ovo što sam pisao. samo iz drugačije perspektive. ovisi kako gledaš. mislim da smo obojica 'u pravu'. ako se to uopće može tako reći.

Dobro si stavio to pod navodnike jer ne mislim da tu ima univerzalnog postulata da je netko u pravu, a netko u krivu već osobni doživljaj i pristup tematici o kojoj pričamo.

Nimoy kaže:

Neloš post, ali moram priznat da do sada nisam upoznao osobu koja nije barem u jednom segmentu "manjkava", sjebana, duboko nesretna, ili još uvijek u procesu izgradnje, a definitivno nisam upoznao "potpuno izgrađenu" osobu koja više nema potrebu za gradnjom i nadgradnjom.

Naravno da ako su ljudi toliko nefunkcionalni da su destruktivni po sebe i okolinu, teško će ulaskom u vezu ti problemi nestati, pogotovo ako "ne mogu funkcionirati zasebno", to su stvarno ekstremni slučajevi, ali mislim da smo svi na ovaj ili onaj način sjebani, ponekad manje, ponekad više.

Druga stvar je to što mnogi pokušavaju popuniti mnoge praznine pronalaskom partnera umjesto rada sa samim sobom i izgradnji svog karaktera, a to je naravno pogrešno i vodi u daljnju destrukciju.

Možda je moj izbor riječi pomalo neprecizan pa si izvukao takav zaključak. Kad sam rekao 'potpuno izgrađena' osoba mislio sam na sposobnost samoopstojnosti te osobe koja svejedno svojom voljom bira biti s nekim. Daleko od toga da se time referiram na neku vrst ubermenscha lišenog mana jer ih svi imamo i čine nas ono što jesmo koliko i naše vrline.

[RedSonia]

pa svi smo u procesu nekakve samoizgradnje, svi se mijenjamo i to je potpuno normalno i prirodno, no partnerski odnos bi trebali priželjkivati zato da se i dalje gradimo dijeleći dobro i zlo s drugom osobom, ljubav, a ne kako bismo se opustili i zapostavili svoju daljnju izgradnju, odnosno izgubili sebe.
Ego je kako u životu tako i u ljubavnom odnosu najnormalnija stvar (uključuje sve naše mane) no o ljubavi prema sebi i drugima ovisi koliko ćemo vlastiti ego znati držati pod kontrolom, što je zapravo najbitnija stvar

[*Baby Kate*]

RedSonia kaže:

pa svi smo u procesu nekakve samoizgradnje, svi se mijenjamo i to je potpuno normalno i prirodno, no partnerski odnos bi trebali priželjkivati zato da se i dalje gradimo dijeleći dobro i zlo s drugom osobom, ljubav, a ne kako bismo se opustili i zapostavili svoju daljnju izgradnju, odnosno izgubili sebe.

Tako je.
Proces samoizgradnje traje cijeli život.
Sjećam se kako sam u dvadesetima mislila da sam pokupila svu pamet svijeta. A sad osjećam koliko u biti malo znam, da nikad nije dovoljno. Tada mi je ego radio na najjače. Po meni, on se smanjuje s godinama i tu ne idem samo od sebe (volim promatrati ljude).
Zapuštanje nadogradnje nije dobro niti u jednom segmentu života.

Ego je kako u životu tako i u ljubavnom odnosu najnormalnija stvar (uključuje sve naše mane) no o ljubavi prema sebi i drugima ovisi koliko ćemo vlastiti ego znati držati pod kontrolom, što je zapravo najbitnija stvar

Da, ali ego u ljubavnim odnosima nije poželjan. Tek kad upoznamo osobu s kojom možemo biti ono što jesmo, bez strahova da nas "ogoljavanjem" sebe do najdublje skrivenih strahova i mana, neće povrijediti i iskoristiti, oslobađamo se ega. Onoliko koliko smo u stanju.

Svima su nam poznate igrice između partnera što nije ništa drugo do igra između dva ega i nikad ne donose ništa dobro.
U ljubavi ne smije biti natjecanja. Nismo neprijatelji nego partneri koji bi trebali igrati u istoj momčadi (glupo mi je igru uopće spominjati u ljubavnim odnosima osim ako se ne radi o seksu).

Dakle, raditi na "mi" a ne na "ja".

[RedSonia]

*Baby Kate* kaže:

Da, ali ego u ljubavnim odnosima nije poželjan. Tek kad upoznamo osobu s kojom možemo biti ono što jesmo, bez strahova da nas "ogoljavanjem" sebe do najdublje skrivenih strahova i mana, neće povrijediti i iskoristiti, oslobađamo se ega. Onoliko koliko smo u stanju.

Svima su nam poznate igrice između partnera što nije ništa drugo do igra između dva ega i nikad ne donose ništa dobro.
U ljubavi ne smije biti natjecanja. Nismo neprijatelji nego partneri koji bi trebali igrati u istoj momčadi (glupo mi je igru uopće spominjati u ljubavnim odnosima osim ako se ne radi o seksu).

Dakle, raditi na "mi" a ne na "ja".

pretjerano ispoljavanje ega u ljubavnom odnosu nije poželjno, dobro bi ga bilo imati pod kontrolom, ne zato što ne bismo smjeli pokazati vlastite mane, naprotiv, nego upravo zato da se odnos ne svede na te igrice, prepucavanja tko jest ili nije u pravu, durenje, beskrajna šutnja i sl. nezrelo ponašanje.

Cijelo vrijeme bismo trebali imati na umu nekakav zajednički cilj partnera, ljubav, a sve ostalo nastojati što prije izgladiti, učiti na temelju zajedničkih iskustava i lekcija te naučiti opraštati stvari izrečene u ljutnji...

Slažem se s tobom da je bitno fokusirati se na zajedništvo i ljubav.

[jeeeRajt]

koja dobra tema posebno jer je na LJES-u

ego doživljavam kao 'paralelni ja', do sredine 20ih uglavnom je vladao pravim ja, dok to nisam skuzio i odlučio ga ispuhati.... trajalo je par godina, nanino mi je više štete nego koristi na ljubavnom planu i potpuno obrnuto na obrazovno/poslovnom, jer me i u jednom i u drugom uvijek tjerao na više, bolje, jače (oke, ovo i nije loše ni za sam sex )

u vezama tražiti više, bolje, jače ispostavilo se potpuno pogubno, bilo da se radilo o tom da sam tražio boljeg, višeg i jačeg partnera bilo da sam od partnera očekivao da rastemo. ovo sam konstruirao tako da bi skupa trebali rasti, što u osnovi uopće nije loše sve dok se ne zadaje očekivani tempo iza kojeg uredno slijede razočarenja i onda se vraćamo na traženje boljeg, višeg, jačeg... začarani krug.

najgore za moj ljubavni život ispostavilo se što sam uspjevao dosezati ciljeve koje mi je postavljao na obrazovno/poslovnom planu pa bi izgledalo kao da nisam ja kriv za 'neuspjehe'. za sex je jednako poguban jer uvijek točno zna što i kako treba izgledati i raditi

u jednom trenu, na jednom dnu, sam ga uspio poloviti pa sam ga bockao po malo dok se nije ispuhao na prihvatljivu razinu. puno sam odmorniji i sretniji čovjek od tada. 'pričam s njim ravnopravno' i lagano ga odjebem kad mi zvocka

sa samopouzdanjem ego u osnovi nema ništa, bar ne s onim prvaim izgrađenim i potkrepljenim, eventualno s lažnim samopouzdanjem i percepcijom sebe kroz prizmu drušva, bilo kao bliže okoline (prijatelji, obitelj) ili kroz prizmu društvenih normi mada ego često pumpa baš u tom smijeru

[wild rider7]

*Baby Kate* kaže:

Što mislite, koliko nas ego koči u ljubavnim (ne samo ljubavnim ) odnosima, onak' realno?

onoliko koliko mu dozvoliš

*Baby Kate* kaže:

Koliko ste puta sebe uhvatili da ste napravili ili niste nešto što, kad bi iskreno zavirili u sebe, ne biste, samo zbog ega?

par puta. većinom je to ego imao seks za ručak .
vrhunac koji je zgadio i mene samu bilo je mojih 7 orgazama u jednom danu, s osobom prema kojoj sam osjećala manje nego prema drvetu u šumi i zapravo popriličnu odbojnost. gadila sam se sam sebi nakon toga i donijela odluku da više neću ego hraniti na taj način.

*Baby Kate* kaže:

Htjeli mi to priznati ili ne, većina nas podliježe tom famoznom egu, koji ne da nam kvari kvalitetu života nego živi sam za sebe, u nama, kao uljez koji nam se čini kao prijatelj a ustvari sve samo ne prijatelj. Čuvamo ga ljubomorno u sebi i dozvoljavamo da vlada s nama. Što je najgore, upravo je on taj koji nam daje lažnu snagu, ponos, "moć".

On je taj koji dozira ljubav, otvorenost, iskrenost...
On je taj koji nas baca u ponor laži, prijevara, nestabilnosti...
On je taj koji nas često navodi na greške zbog kojih se dugo kajemo.
On je taj zbog kojeg ne opraštamo.
On je taj zbog kojeg se ne ispričavamo.
On je taj koji nas često ostavlja u samoći.

pitanje ega je po meni kompleksna stvar Baby Kate, koju si zapravo treba protumačiti jednostavno da bi je mogli razumijeti i hendlati na bolji način.

danas sam bila na jednom vrlo inspirativnom trekkingu kroz šumu s vrlo zanimljivim ljudima i pričalo se između ostalog i o temi ega. ambijent odličan za takvu temu. svi u skladu s prirodom. opušteni. iskreni. bez pretenzija ikakvih.
takvi su bili i naši zaključci, koje ću ti ispričati kroz priču.

zamisli da si majka s recimo četvero ili petero djece, od kojih se jedan zove Ego. Ego je malo čudno dijete. uvijek zahtijeva najviše. misli da uvijek sve treba dobiti prvi. misli uvijek da zaslužuje više. da je bolji od drugih. treba posebnu pažnju.
tebe povremeno izluđuje njegovo ponašanje, ne znaš kako mu stati na rep, ali opet ti si majka. moraš prihvatiti i to dijete kakvo god je da je i raditi malo više s njime, kako bi shvatio da ima još braće i sestara (alias drugih komponenti tvoje osobnosti) i kako su sklad u obitelji, ravnoteža i suradnja mogući.
osim ako nisu neki teži psihički poremećaji u pitanju, neće ti pasti na pamet da problematično dijete ubiješ. dat ćeš mu malo više ljubavi i harmonizirati obitelj /SEBE.

ja to tako vidim.
ego nam je potreban. samo ga treba znati osvijestiti, prepoznati i hendlati. osjetilno i taktilno. dozirati s mjerom. i u ljubavi i u svim drugim odnosima.

*Baby Kate* kaže:

I opet, nakon svega toga, mi ga brižno njegujemo i hranimo u sebi, čuvamo ga za neku lažnu obranu...obranu čega?
Nas, "ogoljenih"?

odgovor na ovo pitanje je gore. stvar je perspektive: čuvaš ga, jer je to tvoje dijete. to si ti. ti to doživljavaš kao lažnu obranu, dakle svjesna si da nisi iskrena sama sa sobom i da radiš neke stvari samo ega radi. budi. to je način reeduciranja tog tvog dijeteta. nešto što treba raditi cijeloga života.

Proust je jednom rekao jednu jako lijepu stvar; put spoznaje nije u otkrivanju novih područja, već u promatranju novim očima

*Baby Kate* kaže:

Zašto nas je strah biti ono što iskonski jesmo?
Kako bi nam bilo bez njega?

svi strahovi prestanu kada otvoriš osjetila i odlučiš da ćeš živjeti iskreno sama prema sebi. ego je dio iskonske tebe, kao što sam gore navela. bez njega nismo potpuni.

[Lix Kid]

Vrlo zanimljiva tema sa puno zanimljivih komentara.

Ja bih se kratko osvrnuo, ne na vs. relaciju između ljubavi i ega (koju sugerira naslov teme), već na njihovu moguću zanimljiviju nekompetitivnu povezanost.

Čini mi se da se npr. kršćanska vjera djelomično zasniva na isprva paradoksalnoj tvrdnji da su patnja i ljubav nerazdvojno povezane, što je najdirektnije prikazano u Isusovoj mučeničkoj smrti na križu kojom je (prema predaji) iskazao nadljudsku ljubav prema ljudskom rodu. Rekao bih da je Isus u tom činu potpuno "umrtvio" svoj ego što mu je zapravo omogućilo da se ponaša kao neka vrsta nadčovjeka što je na veličanstven način konačno pokazao i svojim uskrsnućem.

Moje teorija je da je ljubav sve ono što činimo u procesu dragovoljnog "umrtvljivanja" ega (ili možda bolje rečeno nekih dijelova ega), a s istovremenim ciljem izgradnje novih dijelova self-a koje se u sretnim okolnostima može konačno manifestirati u stvaranju konkretnog dobra (u Isusovom primjeru primjer toga je ni manje ni više nego najveće čudo ikada - uskrsnuće ).

Smatram da je neizbježan dio našeg ljudskog stanja bolan karakter tog "umiranja" ili "umrtvljivanja" ega (dying to self) što se naziva patnja.

[*Baby Kate*]

Sviđa mi se u kojem smjeru se razvija tema, hvala svima na zanimljivim upisima.

jeeeRajt kaže:

najgore za moj ljubavni život ispostavilo se što sam uspjevao dosezati ciljeve koje mi je postavljao na obrazovno/poslovnom planu pa bi izgledalo kao da nisam ja kriv za 'neuspjehe'.

Ovo je zanimljivo zapažanje.
"Uspjašan sam u nekim dijelovima života pa samim time je skoro pa nemoguće da sam negdje baš ja, baš tako pogriješio. Krivica je sigurno na drugoj strani."
Ispravi me ako sam pogrešno shvatila.

sa samopouzdanjem ego u osnovi nema ništa, bar ne s onim prvaim izgrađenim i potkrepljenim, eventualno s lažnim samopouzdanjem i percepcijom sebe kroz prizmu drušva, bilo kao bliže okoline (prijatelji, obitelj) ili kroz prizmu društvenih normi mada ego često pumpa baš u tom smijeru

Istina.
Po mom iskustvu, najveći ego imaju upravo oni koji su ga izgradili na šupljim temeljima.

wild rider7 kaže:

ego nam je potreban. samo ga treba znati osvijestiti, prepoznati i hendlati. osjetilno i taktilno. dozirati s mjerom. i u ljubavi i u svim drugim odnosima.

Tako je.

odgovor na ovo pitanje je gore. stvar je perspektive: čuvaš ga, jer je to tvoje dijete. to si ti. ti to doživljavaš kao lažnu obranu, dakle svjesna si da nisi iskrena sama sa sobom i da radiš neke stvari samo ega radi. budi. to je način reeduciranja tog tvog dijeteta. nešto što treba raditi cijeloga života.

U boldanom je srž.
Ako razumijemo postojanje i djelovanje ega na naše živote, više nije teško vladati njime.
Zato sam povezala smanjivanje ega sa sazrijevanjem.

Proust je jednom rekao jednu jako lijepu stvar; put spoznaje nije u otkrivanju novih područja, već u promatranju novim očima

svi strahovi prestanu kada otvoriš osjetila i odlučiš da ćeš živjeti iskreno sama prema sebi. ego je dio iskonske tebe, kao što sam gore navela. bez njega nismo potpuni.

Veliki potpis.

Lix Kid kaže:

Smatram da je neizbježan dio našeg ljudskog stanja bolan karakter tog "umiranja" ili "umrtvljivanja" ega (dying to self) što se naziva patnja.

Moram priznati, vrlo neobično razmatranje. Baš ću se malo pozabaviti s tom tezom.

[tabu82]

*Baby Kate* kaže:

I opet, nakon svega toga, mi ga brižno njegujemo i hranimo u sebi, čuvamo ga za neku lažnu obranu...obranu čega?
Nas, "ogoljenih"?
Zašto nas je strah biti ono što iskonski jesmo?
Kako bi nam bilo bez njega?

Pogledaj temu "kad si jadna šupendara" na USu za direktan pogled u to čega se bojimo, od čega se branimo, i kako bi nam bilo bez njega s krivom osobom.
Jer za osobu ti treba jako dugo da prokužiš da je kriva.

Naravno da nekad poneko najebe ni kriv ni dužan. That's life.

[*Baby Kate*]

tabu82 kaže:

Jer za osobu ti treba jako dugo da prokužiš da je kriva.

Kako kome, ovisi o iskustvu.

[Retra]

Ego je sastavni dio nas i teško je govoriti kako bi bilo funkcionirati bez njega. Bez obzira na sve kvazi-duhovnjake, svi mi djelujemo kroz ego.

Ono što zna biti nezgodno je drama ega i spriječavanje izražaja autentičnosti. Ego može navlačiti uloge i glumiti od princeze preko šlape do ponosne koke s principima i svaka uloga ima potencijala razjebati kvalitetan odnos.

Ujedno.. identifikacije se dešavaju kada se okrenemo od sebe (ne radimo na autentičnosti) već segmente sebe tražimo u drugim ljudima. Dok sebe ne skockamo, drugi ljudi su samo nadomjestak.

[4fun]

*Baby Kate* kaže:

Istina.
Po mom iskustvu, najveći ego imaju upravo oni koji su ga izgradili na šupljim temeljima.

zato sam uvijek jako dobro mislio o onima koji iznimno pate na titule i ostala takva "drustvena" dostignuca i daju si za pravo da su iznad svih, stovise, vole i nagaziti one koje smatraju manje vrijednima po tim kriterijima... iako je ocito da neki dio u njihovoj danskoj truo do bola.

tuzni zivoti, imho.

[*Baby Kate*]

Petra369 kaže:

Ujedno.. identifikacije se dešavaju kada se okrenemo od sebe (ne radimo na autentičnosti) već segmente sebe tražimo u drugim ljudima. Dok sebe ne skockamo, drugi ljudi su samo nadomjestak.

Ovaj slučaj nema veze s egom.
Upravo ukazuje na vrlo umanjenu dozu istoga što stvara nesigurnost i gorespomenute šupendare.

4fun kaže:

zato sam uvijek jako dobro mislio o onima koji iznimno pate na titule i ostala takva "drustvena" dostignuca i daju si za pravo da su iznad svih, stovise, vole i nagaziti one koje smatraju manje vrijednima po tim kriterijima... iako je ocito da neki dio u njihovoj danskoj truo do bola.

tuzni zivoti, imho.

Uistinu "veliki" ljudi su zamozatajni.

[Lix Kid]

*Baby Kate* kaže:

Moram priznati, vrlo neobično razmatranje. Baš ću se malo pozabaviti s tom tezom.

Samo da pokušam dati moje kratko i jako nepotpuno objašnjenje bolnog karaktera tog "umiranja" ...

Gdje je potrebna ljubav? Tamo gdje je naša percepcija stvarnosti postala previše zamagljena preizraženim identificiranjem sa raznim stvarima koje nas okružuju ili samo malim dijelovima našeg self-a. Tada je naša ljubav prema Istini, a onda i prema svemu što je dio te Istine počevši od bliskih nam ljudi, itd., jednostavno zakazala.

U tim slučajevima potrebna je, ako se želimo ponovno ispuniti ljubavlju, određena vrsta odmagljivanja naše percepcije ("cleansing the doors of perception" ) ili drugim riječima neka vrsta popravka svih onih naših dijelova koji nas udaljavaju od onoga kakve stvari zaista jesu. Ponekad je čak potrebno posegnuti i za "kirurškim" zahvatom odstranjivanja nekih naših malignih dijelova.

Nakon svakog popravka, a posebno nakon zahtjevne operacije, slijedi manje ili više bolni oporavak, pogotovo ako želimo razviti te naše popravljene ili operirane sposobnosti. Kada nakon takvog napornog perioda pogledamo unazad, možemo primjetiti da je barem dio onog našeg starog self-a zapravo nestao (umro ), a iz njega je izraslo nešto novo. Čini mi se da razni npr. kršćanski mistici i teolozi misle upravo na taj fenomen kada kažu da je temeljni dio kršćanstva u "umiranju i ponovnom oživljavanju s Kristom". Krist je u toj priči zaista pokazao što je potrebno za uskrsnuće (ili ponovno oživljavanje) - umiranje (posebne vrste).

[jeeeRajt]

*Baby Kate* kaže:

Sviđa mi se u kojem smjeru se razvija tema, hvala svima na zanimljivim upisima.



Ovo je zanimljivo zapažanje.
"Uspjašan sam u nekim dijelovima života pa samim time je skoro pa nemoguće da sam negdje baš ja, baš tako pogriješio. Krivica je sigurno na drugoj strani."
Ispravi me ako sam pogrešno shvatila.

Istina.
Po mom iskustvu, najveći ego imaju upravo oni koji su ga izgradili na šupljim temeljima.

nadam se da si polovila da je ovo bila igra mog ega, nekad dok sam sebe projecirao više/manje kroz ego. odnosno, nisam bio potpuno svjestan svog ega i njegovog djelovanja. naglasio sam da me na jednom planu gurao naprijed i uspjevao sam i to jako dobro i to u onom dijelu i tu sam mu čak jako zahvalan. postigao sam dosta na nagovor ega. to može dobro funkcionirati dok se ne treba vezati za nekoga, tu ego nije dobar, jer na neki način vidi konkurenciju u osobi koju zavoliš, poštuješ uvažavaš, vrednuješ i počneš zamarivati ego. ako ga se ovdje ne uspije ušutkati postaje opasan, igra igrice.....da sam na vrijeme počeo upravljati njim na pravi način, bio ga svjestan od početka, bio bi mu jako zahvalan.

ego izgrađen na šupljim i krivim temeljima je najizraženiji, čak mislim da nije problem u veličini ega, nego u njegovom utjecaju. Čovjek nesvjestan utjecaja ega dopušta mu da ga vodi/upravlja njim, dok onaj koji ga je svjestan, bez obzira na veličinu, ako zna upravljati njim, nije toliko problematičan.

ja npr. sa svojim sad razgovaram ovako

naučio sam na teži način definitivno, ali sad mi je jako zanimljivo promatrati ljude, posebno u konfliktnim situacijama, kako se bore, osjećaju povrijeđeni, reagiraju ovako ili onako na 'wtf' situacije - sve to samo zbog ega

[jeeeRajt]

4fun kaže:

zato sam uvijek jako dobro mislio o onima koji iznimno pate na titule i ostala takva "drustvena" dostignuca i daju si za pravo da su iznad svih, stovise, vole i nagaziti one koje smatraju manje vrijednima po tim kriterijima... iako je ocito da neki dio u njihovoj danskoj truo do bola.

tuzni zivoti, imho.

dao si tipičan primjer balon-ega - napuhanog prazninom. Međutim, postoje ljudi, ja sam jedan od njih, koje ego gura naprijed u obrazovanju, usavršavanju, postizanju ciljeva na poslu, napredovanju itd. naravno da je takva želja produkt ega, egu je drago biti zamjećen, ali u suštini ako na vrijeme prepoznaš ego možeš u svim tim recimo uspjesima i uživati, a posebno u beneficijama uspjeha.

primjer 1: ovaj vikend neću van, jer u pon imam ispit, ostat ću doma učiti (racio), jer mi je taj ispit važan zato što želim završiti fax i dobro zarađivati (ego). da nema ega, racio bi popušio u korist pive

primjer 2: talijanski mi je poprilično dosadan, ne znam ni s kim bi mogao pričati talijanski (racio) ali idem na tečaj redovno, imam i neke lekcije na iPhoneu pa slušam po tramvaju da mogu ispasti cool i bariti talijančiće na zrću (ego). u konačnici talijanski može biti kudikamo korisniji za nešto drugo, jer se talijani obično ispostave preniski i prepijani

inače pišem o svojim doživljajima, stečenim na temelju nečeg pročitanog i iskustva, da ne bi bilo zabune, ne glumim experta

[NoirBaccall]

ljubav bez doze ega je mazohizam. ego bez ljubavi je sadizam. zanimljivo je kako se ljudi lako nađu s jedne ili druge strane. zato je važno imati ravnotezu. glavom čuti srce i srcem misliti. jedno bez drugog ne ide i vodi u ludost.

[Lix Kid]

NoirBaccall kaže:

ljubav bez doze ega je mazohizam. ego bez ljubavi je sadizam. zanimljivo je kako se ljudi lako nađu s jedne ili druge strane. zato je važno imati ravnotezu. glavom čuti srce i srcem misliti. jedno bez drugog ne ide i vodi u ludost.

Ovo boldano je vrlo zanimljivo.

Moje pitanje bi bilo - na koji način prepoznati ono što dolazi iz "srca" u sve većoj količini (barem kod mene ) raznoraznih zvukova zaogrnutih u bučnu distrakciju?

[tabu82]

NoirBaccall kaže:

ljubav bez doze ega je mazohizam. ego bez ljubavi je sadizam. zanimljivo je kako se ljudi lako nađu s jedne ili druge strane. zato je važno imati ravnotezu. glavom čuti srce i srcem misliti. jedno bez drugog ne ide i vodi u ludost.

citat, ili autorski rad?

[NoirBaccall]

Lix Kid kaže:

Ovo boldano je vrlo zanimljivo.

Moje pitanje bi bilo - na koji način prepoznati ono što dolazi iz "srca" u sve većoj količini (barem kod mene ) raznoraznih zvukova zaogrnutih u bučnu distrakciju?

jednostavno. po važnosti. kada pokušaš utišati neke zvukove "u srcu", oči ne vide više dugine boje. nijanse svijeta postaju tmurne ili naginju sivim tonovima. neki su opet zvukovi tu kao dio trenutka, ponesu te, ali kako dođu tako i prođu. sve ostaje isto.

tabu82 kaže:

citat, ili autorski rad?

autorsko promišljanje, empirijski testirano na molekulama vlastite kože