Ne da mi se raditi

[Iochannes`]

Kada prihvatite ono što radite, dati ćete sve od sebe. Jer davanjem svega od sebe u trenutni moment, automatski povisujete volju za životom, smirenost, mir, i zadovoljstvo. A tada.. idite dalje. Jer kako se poveća volja za život, poveća se i entuzijazam i hrabrost i sigurnost i vjera u sebe, i to neka je odskočna daska za daljne planove. Zato što kako radite jednu stvar, tako radite SVE. Ne možete iz očaja kojeg donosite sa posla nešto promijeniti. Morate promijeniti svoje općenito stanje bića - u tom je stvar. Jer ne mora ovako biti do kraja života.. ne mora. Život nije ograničen, osim ako ste vi.

Želi ono što imaš, i imati ćeš ono što želiš.

Ja sam to učinio, ne govorim fantazije. Tek kada sam u potpunosti prihvatio posao, a kojeg nisam volio, kojemu sam se mrsko dizao u pol 5 ujutro, znači tek kada sam ga prihvatio, dao sve od sebe, radio ga sa voljom i zanimanjem, i uživao u njemu, tada sam mogao u miru da dam otkaz. I da potražim nešto, da radim nešto što će odražavati mene. Ideje dođu same od sebe, kada prihvatiš život.

[Ivanicapeca]

Iochannes` kaže:

Kada prihvatite ono što radite, dati ćete sve od sebe. Jer davanjem svega od sebe u trenutni moment, automatski povisujete volju za životom, smirenost, mir, i zadovoljstvo. A tada.. idite dalje. Jer kako se poveća volja za život, poveća se i entuzijazam i hrabrost i sigurnost i vjera u sebe, i to neka je odskočna daska za daljne planove. Zato što kako radite jednu stvar, tako radite SVE. Ne možete iz očaja kojeg donosite sa posla nešto promijeniti. Morate promijeniti svoje općenito stanje bića - u tom je stvar. Jer ne mora ovako biti do kraja života.. ne mora. Život nije ograničen, osim ako ste vi.

Želi ono što imaš, i imati ćeš ono što želiš.

Ja sam to učinio, ne govorim fantazije. Tek kada sam u potpunosti prihvatio posao, a kojeg nisam volio, kojemu sam se mrsko dizao u pol 5 ujutro, znači tek kada sam ga prihvatio, dao sve od sebe, radio ga sa voljom i zanimanjem, i uživao u njemu, tada sam mogao u miru da dam otkaz. I da potražim nešto, da radim nešto što će odražavati mene. Ideje dođu same od sebe, kada prihvatiš život.

Ja sam ovo odavno spoznala al nikako da se našlihtam na tu razinu svijesti pa da ga krstiš ...to mi dođe nešto ko da se na silu idem zaljubit u tipa jer je dobar, jer me voli i poštuje, jer ga vole moji starci a njegovi mene, jer je sređen al nema kemije šta se kaže...još ne kužim kako potaknuti tu kemiju a da u procesu truđenja ne puknem ko kokica...
...u svakom slučaju čestitam ti na nečem izrazito teškom za ostavriti i fakat ti zavidim :klap:

[Ethere]

I ja sam neradnik, mrzim rad, mrzim se podčinjavati drugima i biti u istom prostoru s ljudima sa kojima nemam ništa zajedničko.
Radio sam 4 posla i dao sam otkaz na svakom.
Najduže sam radio dvije godine, bez slobodnih dana i godišnjeg odmora, više sam na poslu bio nego kući, noćni rad, posao takav da ne moš predahnut koliko si zatrpan, šefovi te jebu u mozak, kopanje jame od strane kolega.

Slažem se sa Iochannes.

Negdje nakon godinu dana tog šugavog posla sam bio skršen psihički, bezvoljan, život mi se gadio.
Onda sam pročitao Power of now od E. Tolle-a i počeo primjenjivati nove spoznaje i situacija na poslu se popravila.
Nekako su me jebanja u mozak zaobilazila i više pogađala kolege nego mene, nisam se kačio za pizdarije i tako su me pizdarije manje
gnjavile.
Živeći budno, bez negativnog reagiranja, prihvaćajući sve kako je, ništa osobno i djelujući najbolje kako znam se pokazalo dobro.
Ali nisam mogao dugo, bio sam sve iscrpljeniji i mrzio sam taj posao, patio sam za slobodom,
pa sam na kraju dao otkaz i otišao na putovanje.
Sad ne radim, nit mi se radi, ne mogu podnijeti robijaški život, smrt mi je draža opcija.

[Brogan]

Death-of-Art kaže:

Ja sam kao studentica radila u jednom kafiću gdje sam doživjela fizički napad i prijetnje od strane gazde i njegovog kompića.

Završili smo na prekršajnom sudu...

Da ne duljim... bla bla...

Završilo je tako da se oni nisu odjavljivali na poziv dosta vremena.
A i kad su došli su se ponašali neprikladno i bahato.

Sutkinja je na kraju svima dala oslobođenje jer nema dokaza protiv njih.

A meni je osobno nasamo komentirala... da su oni bezobrazni, bahati i da se nikad neće promijeniti.
Pitala me je jesam li izvukla pouku iz svega toga.
Pitala sam je "kakvu pouku?"
Rekla mi je :"da se ne petljate s takvim malograđanima jer ne pripadate tamo. Bolje vam je ne raditi nego raditi na takvim mjestima."

jel bi se vi složili s njom?

Zapravo ta sutkinja je dotakla 2, 3 zanimljiva momenta.

1) zapravo se ne radi o nikakvim malograđanima (malograđani su ljudeki sa klišejiziranim "gradskim životom"). Ovo opisano je čisti šljam, krčmari, white trash, bijelo smeće. nadalje
2) Apsolutno ne treba imati nikakve veze sa bijelim smećem ( ), kamoli takve robovlasničke perverzne "radne" odnose gdje slijedi međusobno batinanje. Bez obzira na ikakav novac.

3) sutkinja je u svojoj mudrosti zapravo shvatila da se zapravo treba, i poželjno je biti izuzetno "šovinističkog", beskompromisnog i "grubog" pristupa ljudima i društvu.
Treba najjasnije i potpuno ne-multikulturalno čvrstim granicama odijeliti slojeve i tipove ljudi. Ostracizam za sve i svakoga. Čim se osjete naznake nečega što vam je nepoznato i strano, najgrublje to odbaciti od sebe. (ja sam to napravio sa nekim svojim starim "prijateljima iz djetinjstva" recimo a zapravo suidiotima i supatnicima iz kvarta )


edit: doduše, teško je naći veću hrvatsku firmu u kojoj barem 50-ak % ljudi neće spadati u sloj žešćih jebenih seljačina.
Tako da ili treba znati izuzetno birati sredinu za rad, ili treba dovoljno napredovati pa završit u međunarodnom okruženju pravih, obrazovanih, civiliziranih stručnjaka kojima manjkaju kompleksi ali ne i inteligencija.
Sve ostalo je zapravo petljanje sa idiotima, uglavnom.

[Brogan]

Iochannes` kaže:

Kada prihvatite ono što radite, dati ćete sve od sebe. Jer davanjem svega od sebe u trenutni moment, automatski povisujete volju za životom, smirenost, mir, i zadovoljstvo. A tada.. idite dalje. Jer kako se poveća volja za život, poveća se i entuzijazam i hrabrost i sigurnost i vjera u sebe, i to neka je odskočna daska za daljne planove. Zato što kako radite jednu stvar, tako radite SVE. Ne možete iz očaja kojeg donosite sa posla nešto promijeniti. Morate promijeniti svoje općenito stanje bića - u tom je stvar. Jer ne mora ovako biti do kraja života.. ne mora. Život nije ograničen, osim ako ste vi.

Želi ono što imaš, i imati ćeš ono što želiš.

Ja sam to učinio, ne govorim fantazije. Tek kada sam u potpunosti prihvatio posao, a kojeg nisam volio, kojemu sam se mrsko dizao u pol 5 ujutro, znači tek kada sam ga prihvatio, dao sve od sebe, radio ga sa voljom i zanimanjem, i uživao u njemu, tada sam mogao u miru da dam otkaz. I da potražim nešto, da radim nešto što će odražavati mene. Ideje dođu same od sebe, kada prihvatiš život.

sa zrnom soli.

ako je posao stvarno donekle suvisao.

Ja sam radio odvratna sranja od poslova i nije bilo racionalnog temelja za ikakvu "ljubav"
Zatim, sad radim puno ljepši posao i nije mi uopće teško "prisilit se na ljubav".
A da radim još znatno bolji posao, volio bi ga po defaultu do jaja.

Tako da ipak treba te Koeljo fore i ideje uzeti sa 2-3 kile faking soli.

[Brogan]

Ethere kaže:

I ja sam neradnik, mrzim rad, mrzim se podčinjavati drugima i biti u istom prostoru s ljudima sa kojima nemam ništa zajedničko.

meni je zapravo super činjenica da sad radim posao u firmi, i često puta sa ljudima, s kojima imam puno toga više zajedničkoga, nego sa random ljudima. Ili sa ljudima koji su zapravo skroz random i silom prilika završili u mom životu.
Zapravo, ljudi koji me okružuju na poslu su ponekad ljudi s kojima imam (potencijalno) više zajedničkoga, nego sa standardnim "bliskim" ljudima iz dosadašnjeg života



edit: ali činjenica je da sam prije toga radio na 2 posla gdje je bilo tako kako opisuješ (i sa kojih sam ja bježao, tj. davao otkaz)...dakle ljudi s kojima nisam imao apsolutno ništa zajedničko - potpuni jebeni trolovi.

[tirkizno]

Evo da se i ja tu izjadam. Mislila sam da sam čak jedina kojoj se ne da raditi i sama pomisao na to mi je Kad vidim da bi morala rintati po 8 sati dnevno,možda čak i više,još uz to i jako rano buđenje,neispavanost...Hvata me strah čak i panika Ne želim se vrtiti u krug gdje će mi se život svesti na posao-kuća... Mene to užasava...Pogotovo u ovoj državi gdje se radi za minimalac s kojim bi pokrila stanarinu,režije i hranu i na kraju za mene ne bi ostalo ništa... Priznajem,malo me je i strah posla,stresa i psihičkih lomova... Jednostavno ne bi mogla svaki dan ići na jedno mjesto i raditi jedno te istu stvar svaki dan... Što napraviti u ovom slučaju?

[dayria]

tirkizno kaže:

Evo da se i ja tu izjadam. Mislila sam da sam čak jedina kojoj se ne da raditi i sama pomisao na to mi je Kad vidim da bi morala rintati po 8 sati dnevno,možda čak i više,još uz to i jako rano buđenje,neispavanost...Hvata me strah čak i panika Ne želim se vrtiti u krug gdje će mi se život svesti na posao-kuća... Mene to užasava...Pogotovo u ovoj državi gdje se radi za minimalac s kojim bi pokrila stanarinu,režije i hranu i na kraju za mene ne bi ostalo ništa... Priznajem,malo me je i strah posla,stresa i psihičkih lomova... Jednostavno ne bi mogla svaki dan ići na jedno mjesto i raditi jedno te istu stvar svaki dan... Što napraviti u ovom slučaju?

evo da vam bude lakse, meni se da raditi, cak i da je svaki dan jedno te isto,i sad mi se ttrenutno kuha posao nekakve sekretarice,i ne smeta mi uopce, jer mislim da je bolje da me nesta zaokuplja dovoljno da ne mislim kako se meni ustvari ne da- živjeti.

[Iochannes`]

Brogan kaže:

sa zrnom soli.

ako je posao stvarno donekle suvisao.

Ja sam radio odvratna sranja od poslova i nije bilo racionalnog temelja za ikakvu "ljubav"
Zatim, sad radim puno ljepši posao i nije mi uopće teško "prisilit se na ljubav"

Ma kakva sol...
Caka je - ta "ljubav" nema veze sa poslom, već sa tobom! Ali ne shvataš!

[zoki89]

tirkizno kaže:

Evo da se i ja tu izjadam. Mislila sam da sam čak jedina kojoj se ne da raditi i sama pomisao na to mi je Kad vidim da bi morala rintati po 8 sati dnevno,možda čak i više,još uz to i jako rano buđenje,neispavanost...Hvata me strah čak i panika Ne želim se vrtiti u krug gdje će mi se život svesti na posao-kuća... Mene to užasava...Pogotovo u ovoj državi gdje se radi za minimalac s kojim bi pokrila stanarinu,režije i hranu i na kraju za mene ne bi ostalo ništa... Priznajem,malo me je i strah posla,stresa i psihičkih lomova... Jednostavno ne bi mogla svaki dan ići na jedno mjesto i raditi jedno te istu stvar svaki dan... Što napraviti u ovom slučaju?

Vjeruj mi, ima nas mnogo koji se tako osjećamo. Najbolje što možeš jest tražiti druge izvore zarade. To može biti fleksibilniji posao, pokretanje nekog vlastitog posla, rad preko interneta itd.

[OneHitWonder]

julies kaže:

najgore je sto se s mojim poslom jos i moze dovoljno zaradit. onda ja radim tako neko vrijeme, (par mjeseci ........) , skupim neku lovu i onda stop.
koma je i to sto mi ne treba puno, zadovoljna sam s malo, malo toga mi treba, mogu po cijele dane bit cak i sama sa sobom, da ne radim, i tako to stalno... kad sve potrosim, onda ispocetka

ma uzas (

Reci sebi da ti je to faza, kao sto i jeste i uzivaj u tome sto mozes dovoljno zaraditi, bez da svaki dan radis. Bitno je da skupljas reference.
niko nije lud za poslom kao poslom, najmanje je lud za tacno odredjenim minimalnim brojem sati provedenim na poslu...kolegama...sefom...rutinom...
mora te pokretati nesto iznutra da bi to sve lakse podnijela.
za sada to ne moras ni podnositi- radi povremeno i imaj te pauze izmedju. Uzivaj, priusti si nesto sto poslije neces moci, a ranije nisi imala love i vremena.
jednog dana ces pozeljeti zivjeti s nekim, imati obitelj...i najednom ce odredjeno radno vrijeme postati prednost, a ne mana...nesto sto ti mozes uklopiti u svoju osobnu rutinu.
i ne brini se da nesto neces znati...sad za svaki posao treba nekakav fax, prije je vecina bila priucena, znaci- moze i u hodu.

[korny87]

Vidim tu zanimljive životne putove, da ljudi mjenjaju poslove kao čarape. Pravne sam struke. Nakon 2 godine rada mi je istekao ugovor te sam već 6 mjeseci nezaposlen. S jedne strane osjećam sve ove negativnosti koje ovdje spominjete, a s druge strane se pitam kako se zaposliti.

Dakle s jedne strane se pitam kako se dovraga zaposliti, a ako se divnim čudom to i dogodi onda ću se pitati kako se sačuvati depresije koju posao donosi (barem meni).

S jedne strane želim raditi posao za koji sam se obrazovao, a s druge strane plaće su tako male i odgovornost je poveća. Kako god okrenem situacija je loša, a na lutriji neću dobiti.

[Stranger FX]

Meni isto nije lako svako jutro dizati se na posao, dok sam radio bilo mi je to tlaka .. sad opet počinjem raditi, a kad se mora
nekako se uspijem natjerati, što ću drugo, prije sam mislio da sam jedini, ali vidim da nas ima

Nezaposlenost : osuda okoline, prijatelje, rodbine, nitko te ne poštuje, bez love, stara odjeća, nemogućnost izlazaka, bez planova, sve ide težim putem ili ne ide uopće.

Zaposlenost : osjećaš se vrijednije, sposobnije, radiš nešto od svoga života, ima se za izaći, nešto kupiti, ostvarit neke materijalne želje,
plaćaš samostalno račune itd. , na kraju krajeva od nečega se mora živjeti ..

ali premalo slobodnog vremena, stres, večer prije posla napetost, radi se punom parom(pogotovo sezonski poslovi) iscrpljenost fizički i psihički ..

kako kod okreneš ne valja baš, blago onima koji rade posao koje vole , i zanima ih to što rade

da je bar lako naći nekakav jednostavniji izvor zarade .. jer teško mi se prilagoditi šefovima i sistemu -.- , čak sam mrzio osnovnu i srednju školu.

[Infokoder11001]

Zaposlio sam se prije nekih 5-6 mjeseci kao programski inženjer .... i ta svakodnevica me prvih 2 mjeseca činila sretnim, sada sam u fazi kada mi se uopće neda , nemam volje ... a čim dobijem prvu povišicu znam da će mi entuzijazam rasti.

Probaj, biti će ti teško, ali navikne se čovjek i kasnije to prihvatiš i prijeđe u naviku.

[Daracpoparac]

Stronger Free kaže:

Iskreno ja se čudim ljudima koji kažu da vole raditi, barem danas u RH. Mislim da je jako malo kreativnih i ispunjavajućih poslova, a u Hrvatskoj su još i plaće kao i odnos prema radu, radnika ili šefova, ispod svake kritike.

Ma jedino ljudi koji znaju šta žele raditi vole raditi ili koji se osjećaju sretno u partnerskim odnosima to je rijedak broj ljudi

[krmelj8]

Daracpoparac kaže:

Ma jedino ljudi koji znaju šta žele raditi vole raditi ili koji se osjećaju sretno u partnerskim odnosima to je rijedak broj ljudi

Jeste pričali nekad s tim ljudima koji 'vole raditi'?? Odakle njima ta ljubav?
nisu se sigurno ni oni rodili s time..dođe vremenom. znatiželja, interes, znanje, učenje to sve preraste u ljubav, a sve to dolazi od truda..ako ne voliš raditi, ok. Znači ti voliš nerad. Svi sjedite za kompom i tipkate, klikate..e pa, i to je RAD. Svi mi zapravo stalno nešto radimo, i što je najbolje od svega, na tome se može zaraditi dobra lova, samo ti treba znatiželja, interes, vrijeme i trud..i znanje engleskog. Možeš preprodavat stvari (prije toga moraš neko vrijeme istraživati tržište i što ljudi žele kupovati), možeš prevoditi, možeš radit web stranice, dizajn, masu toga. kladit se, igrat poker, i tak, svašt nešt, kako kome paše..treba sam bit uporan i čitat masu toga, opcija ima tisuće..ne bit lijen. moje mišljenje.

[kosjenka-]

Volja za radom ovisi mnogo i o atmosferi na poslu, ponašanju kolega i nadređenih, nitko ne voli prcanje u mozak i ponižavanje, dapače od toga možeš i oboljeti.
Ovisi i kakva iskustva osoba ima, od školovanja pa dalje, normalno da će osoba koju nikad nitko nije ponižavao, bez problema završio školovanje lakše zavoljeti posao, ali kad ideš svaki dan s knedlom u grlu na posao je druga stvar.

Nemaju svi iste mogućnosti i okolnosti u životu zato mi je muka kad se netko hvali radnim stažom i druge naziva ljenčinama, najlakše je reći "neće raditi" a što stoji iza toga nikoga nije briga, kako su ljudi površni, zlo mi je od takvog razmišljanja.

Posebno oni natovareni kreditima koji znaju pametovati jer nemaju izbora, nije te nitko tjerao da imaš djecu i obitelj ako sam nemaš za kruh

[tiinkivinki]

pitam vas jer ja više nisam sigurna dali je normalno da :
ujutro kad se probudim i krenem se spremati na posao počne me boliti želudac jer znam gdje idem, sjedam u auto..vozim prema poslu i ruke mi se tresu, parkiram se i krenem prema ulazu u firmi i želudac frče,mučnina,tresem se iznutra i radim sve manje i manje korake kako bi što duže ostala vani prije nego prođem kroz vrata firme..i tako svaki ali baš svaki put!
mrzim posao koji radim ,mrzim svaku minutu koju provedem tamo..bojim se da ču završiti na tabletama jer imam osječaj da ču puknut pa pitam vas dali je bolje dat otkaz,prodat auto da se rješim kredita i onda tražit posao u nekoj drugoj struci
ili ostati raditi ,možda se psihički razbolit i doma djeci i mužu svaki dan donosit lošu energiju i suze kad dođem sa posla

[Sorrz]

tiinkivinki kaže:

pitam vas jer ja više nisam sigurna dali je normalno da :
ujutro kad se probudim i krenem se spremati na posao počne me boliti želudac jer znam gdje idem, sjedam u auto..vozim prema poslu i ruke mi se tresu, parkiram se i krenem prema ulazu u firmi i želudac frče,mučnina,tresem se iznutra i radim sve manje i manje korake kako bi što duže ostala vani prije nego prođem kroz vrata firme..i tako svaki ali baš svaki put!
mrzim posao koji radim ,mrzim svaku minutu koju provedem tamo..bojim se da ču završiti na tabletama jer imam osječaj da ču puknut pa pitam vas dali je bolje dat otkaz,prodat auto da se rješim kredita i onda tražit posao u nekoj drugoj struci
ili ostati raditi ,možda se psihički razbolit i doma djeci i mužu svaki dan donosit lošu energiju i suze kad dođem sa posla

A što ti misliš da je bolje? Mislim da ti je jasno i samoj.

Zašto misliš da je problem u struci, a ne u radnoj okolini? Možda bi ti u istoj struci negdje drugdje bilo super?

[tiinkivinki]

za mene bi bilo bolje da ostanem doma i budem sa svojom djecom,ali opet ko zna kada ču naci drugi posao i dali budem imala za kruh..ali kome god kažem da se više ne vračam tamo na posao svi se križaju i ponavljaju da nisam normalna..kao dat otkaz a imaš dvoje male djece i niko te neče zaposlit..da je svima tako stresno i da je to normalno ...pa zbilja me zanima kaj je svima tako. ..nemam podršku od nikoga..
imaš pravo možda bi u istoj struci negdje bilo i dobro,ali ...dosta mi je rada sa ljudima..najrađe bi da me neko zatvori na 8 sati u 4 zida i da radim bilo šta..samo da nikog više ne čujem i ne vidim. Ko mi je kriv što sam krivo obrazovanje odabrala..uf sad sam se malo tu ispuhala