Elysiumovo "Prenoćište rečenica"

[Wall]

..priča sa negativnim krajem! da je barem bilo obrnuto!
ja volim sretne svršetke

[pathway]

hm...u svakom slučaju...neočekivano

[Elysium]

Narednu priču ne treba previše najavljivati..
Već ste je imali prilike čitati, ovdje na Književnosti..
Neslavan završetak književnog natječaja na temu "Biti u ljubavi" bez glasanja, i s mnogo loše prihvaćenih kritika. Ovdje je stavljam da se ne zaboravi da je tamo bila. Da sam ne zaboravim na svoju priču.

U međuvremenu, objavljena na jednom Internet književnom časopisu..
"Nijemi raj"

[Elysium]

Postoje minute koje nepovratno odu, kakav god život imao. Prođu i ne osvrnu se, ni na što. O Bože, koliko trpljenja?
Taj divan čovjek crne kose sjedio je uz prozor naše spavaće sobe. Ležala sam u krevetu i promatrala mu ruke. Čeznula sam za rukama svoga muža. Koliko sam puta samo plakala, a bez ijedne suze. I bivala sve više razapeta mržnjom na samu sebe što čeznem, a znam da ću dobiti i što primam sve bez ijedne geste zahvale. A smrt me nije htjela. Nijemu utjehu pronalazila sam u spoznaji kako bih sve isto i ja učinila za njega, da nas je zadesila takva sudbina samo u izmijenjenim ulogama.
Bio je prosinac i zadnje noćne magle zamijenili su prvi snjegovi, vidjelo se jasno kako sipe pahulje i čine hrbate na limu prozora. Tako noćas diše grad. A tako smo se i upoznali, meni bijaše davno sada kada se prisjećam, na vidikovcu našeg grada, pod narančastim svjetlom ulične rasvjete u društvu malenih bijelih bogova svuda oko nas. Snijeg je bio njegovo utočište pogleda i svijet van svih svjetova. Bio je i ostao čovjek vođen ljubavlju, nedokučiv u nježnosti slika kojima se bio izražavao i onog ostavljenog neizrečenim.
I eto..
Čak ni večeras, u odrazu prozora, nisam mogla prepoznati kojim to dijelom duše voli sve ono što odavno nema…
Kojim to srcem ljubi ženu poput mene, jednako zanesen i predan…
Čini li to iz obzira? Možda iz bogobojazni? Čini li tako iz tuge ili pokore? Zašto izbjegavam riječ Ljubav?
Zar nisam bila dovoljno darivana..?

Odavno se posteljina više ne gužva, nabori su s jedne strane mrtvački točni i jednolični i isti. Kopnim, a da ni ne znam. Svjesna sam svega, a ipak me nema. Volim kao sablast, kao duh, jer drugo ni nisam.
I svaku noć je uz mene, uz moje uzglavlje, šapuće stihove, neke tako divne da poželim opet ih čuti. Pamtim neke, neke zaboravljam, neke ne čujem do kraja, a trudim se pamtiti njegove riječi. Bože, trudim se! Trudim se…
Dodiruje me po zapešću, klizi mi niz ramena, osjećam mu dah na obrazima. Svaku noć me ljubi, ali ja bih željela da vodi ljubav sa mnom. Nekad mi u krevetu dodiruje bedra, tada, u tim trenucima sam ispunjena. Čim prođe nježnost i strast ostaje gorčina, bijes što i dalje živim, tuga u čijem se beskraju gubim. Ako sam igdje živa, tada je to svijet Sjete.
Kako su grozni sati koje provodim sama sa sobom…
Godine koje me guše svojom podmuklom tišinom i usporenošću trajanja…
Ovo nije život…
Sklupčao se uz mene, njegova ruka na mom golom trbuhu. Pogled mu je negdje u mojoj kosi. Noćas plače. Dakle, i ova noć je jedna od onih koje znaju doći u naše živote.. Kako su godine prolazile, sve manje je plakao. No, i on je samo čovjek. I noćas je samo čovjek…

Prije 14 godina i dva mjeseca, točno, sestra me nazvala s kolodvora, rekla da je stigla i da će me pričekati na starom mjestu. Noć je tek navukla svoje haljine, jedino je kiša već satima stvarala čudnovatu harmoniju. Bila sam kod auta i već okrenula bravu, kada sam osjetila da ipak želim svom mužu reći to preko portafona. Ne znam.. Postoje neki trenuci u kojima smo svi zatočena ili oslobođena djeca, trenutak u kojem sam na usnicama imala rečenicu. I željela je podijeliti s jedinom osobom s kojom se takvo što moglo podijeliti. Tog dana on je bio moje sve, a u tom trenutku imala sam rečenicu za kojom sam bila tragala.
Ništa važno…
Ništa pretjerano, što bi oduzelo dah…
I ništa bitnije od toga…
I nisam mu stigla izreći tu rečenicu. Jedan taksi me poveo u vožnju, uz škripu kočnica i nedovoljnu sreću da izbjegne jedinu osobu u ulici te kišne večeri.
I još uvijek me vozi…
Još me nije ostavio…
Još mu nisam rekla da me zaustavi i vrati natrag u život.
I dalje sam nijema. I nepokretna. I bespomoćna. I žalosna…
I sve to u istom krevetu, sve ove godine. U krevetu koji je, ako izuzmemo mene, i dalje jedan raj…


Teško ga je slušati kako plače. Kada se uzdigne i izvine iznad mene, gledati ga uplakanog, razumjeti sve, znati sve, a ništa ne moći reći. Gledam ga u oči i ne razumijem shvaća li uopće da sam živa, uz njega, da ga tješim neizgovorenim riječima, da ga milujem nepokretnim rukama, da ga ljubim mrtvim usnama.
Ima li vjere u mene kao živu…
Ili kao mrtvu osobu…?
"Što je ono što sam mu htjela reći na portafon one večeri?" prisjetim se s vremena na vrijeme. I shvaćam kako svom mužu imam daleko toga divnijeg za reći.
"Sve vezano za tebe je podijeljeno.. na lijepo i ljepše."
Zar se takve rečenice uopće pamte?
Tko ih pamti?

A danas mu i dalje poklanjam…
Daleko ljepše rečenice…
A on me ne čuje

Da, trebalo je da napišem, još kad je ova priča bila objavljena za natječaj " Biti u ljubavi ", ali ne znam zašto nisam - da me duboko dirnula, i da... ah, pa ne moram baš na panou napisati kako lako zaplačem za ovakve stvari. Možda zato nisam ništa napisala, možda i zato jer jednostavno tamo nije bilo mjesta za neki tihi osvrt, bez davanja kritičke ocjene od koje se očekivalo da bude konstruktivna i "nemilosrdna", a ja sam samo željela sa par riječi uzvratiti na nešto tako lijepo napisano.
Sad, čitajući ponovo, opet isti doživljaj priče i isto osjećanje gubitka, jer uvijek je odveć onoga što želimo i volimo, a netko ode, ili ćemo taj osjećaj imati kada i sami budemo odlazili, kao što to osjeća žena koja pripovijeda u priči... pruža mi priliku da napišem ono što nisam ranije, a opet ne znam kako... jednostavno je divno napisano.

[M.H.Svabica]

Nakon sto procitah ovdje Tvoje pripovijetke mogu jedino da kazem 'Hvala i svaka Ti cast, Elysiume!', prije svega za ove zadnje dvije, "Nijemi raj" i "Nosila je jasmin i nespokoj", koja je na mene licno ostavila najsnazniji utisak.

Elysium kaže:
[...] Čulo se kako korača. Kako jeca. Zatim je stala. Tišina.
- Odi na prozor gdje sam stajala. I pogledaj van… Oboji stan u svjetloplavu. I ne iščekuj me više srijedom u separeu…
Više je nije čuo. Mobitel je nježno prigušio svoje boje i mladić ostane u potpunom mraku. Nije palio svjetlo, te napamet pronađe put preko neuredne sobe do prozora gdje ona prije nepunih deset minuta stajaše. Zavodljiva. Prvo je potražio njezinu siluetu negdje vani, sjenu njezinog tijela pod uličnom rasvjetom i punim mjesecom koji je udarao poput glavnog reflektora. Nije ugledao ni tijelo, ni siluetu. Već velika slova svjetloplave boje ispisana preko ceste širinom koju su dopuštali uzdignuti pločnici.
HIV +
U svjetloplavoj nijansi, neke mistično sive koja mu obuzme srce. I nastani se. I orobi, poput najsnažnijeg Lopova ikada…

Zbog neocekivanog i doista dirljivog kraja iza ove romanticne scene mozda, a mozda i zbog same tematike, zbog svega toga sto se pri citanju cita i izmedju redova... Ne znam... Ali znam da Ti je ova pripovijest odlicna... Bilo bi lijepo, Elysiume, kada bi nastavio ovu temu, kada bi nam od vremena do vremena poklonio jos po koje djelo iz Tvog izrazitoga pera...

[Elysium]

a svima vama koji čitate..
koji odvojite dio vremena i napišete nešto..
koji prođete kroz rečenice, bilo okrznuti ili neokrznuti..

bez vas, dio smisla bi se zagubio...

[Elysium]

Naredna priča spada u red onih običnih..
O muškarcu i ženi koje niti brak nije spojio onako kako ljudi očekuju.. ili se barem nadaju.
Rečenice su to o jednom sirovom suživotu. I suoćavanjem uma s onim na što nismo spremni. S bolnim istinama kako mnogočemu nismo dorasli, ako smo iskreni sami pred sobom..
O svijetu ljubavi i egoizma, onakav kakav je..

Pred vama je
"S usana ljubav neprolivena"

[Elysium]

Gospodin i gospođa Mihajlov ispratili su već svoju dvadeset i treću godišnjicu braka nizvodno niz život, jednako nesretnu kao i sve protekle. Gospodin Mihajlov na smrt se zaljubio u svoju ženu prvog dana kada ju je ugledao rasplakanu u parku. Sa suzama je nastavila kroz sve zajedničke godine života, nijednom s mužem ne podijelivši razlog svoga plača. Ispočetka se gospodinu Mihajlovu sviđala tako ranjiva i emocionalna i vjerovao je kako je pronašao idealnu suputnicu i majku njihove djece. Vjenčanje su imali kao iz bajke, vlastitom maštom okićene, ali djece nikada nisu imali.
Preglede je obavljala bez prisustva muža, i nakon tko zna kojeg posjeta ginekologu, mužu je skrušeno saopćila:
- Neplodnost je obavila svoje.
Gospodin i gospođa Mihajlov povukli su se u sebe, svatko na svoj način. On se zaokupio poslom i karijerom, a ona je kopnila u siromašnim razonodama. Jedne godine premještala je pokučstvo po kući, naredne dvije držalo ju je pletenje, potom rad na goblenima. No, jednoj navici ostala je vjerna još od vremena kada ju je gospodin Mihajlov tek upoznao. Skupljala je potrošene telefonske kartice. Ali, nije to bilo kolekcionarstvo, ne. Baš taj razlog ljutio je i činio razdražljivim gospodina Mihajlova iz godine u godinu. Skupljala ih je, s ceste, iz telefonskih govornica, iz smeća, i stavljala u novčanik prethodno uvijek isprobavši ima li impulsa.
Sve dok gospodin Mihajlov, u društvu jednog likera, konačno nije izgubio živce i planuo:
- Do vraga, ženo! Zašto skupljaš te proklete kartice?!
Prije no što se gospođa Mihajlov povukla u sobu i tiho zaplakala, zagledala se kroz prozor i odgovorila:
- Skupljam ih i nosim, jer uvijek sam se nadala kako je još možda ostao koji impuls da s govornice nazovem sina koji me ne voli.
Gospodin Mihajlov ostao je skamenjen na stolici. S nevjericom je u glavi vrtio istu misao te se tek nakon više od pola sata ipak odvažio do kupaonice, gdje je raskopčao hlače i u ogledalu promatrao svoj penis. SVOG izdajnika, kako je razmišljao. SVOJU neplodnost.
Satima kasnije, dok je na zajedničkom krevetu promatrao svoju ženu kako spava dubokim snom, tek tada je odložio po strani svijet razočaranosti samim sobom i sjećanja na uvijek funkcionalni penis.
Tek tada je shvatio...
Kako žena pored njega, njegova žena zadnje dvadeset i tri godine, ima sina.

[Elysium]

Za one koji nisu čitali zadnji interni natječaj na temu
metamorfoza..

Priča o čovjeku koji mijenja svoje rutine, ali kako..?
Ponikla je iz sjete, i sveg onog što život nosi..
Iz reakcija ljudi koji se skanjuju i krste, umjesto da šute..
I budu zahvalni..
što ih život neće odvesti, niti ih je ikada proveo tim stazama..



Gdje te sretoh, kaljavi vraže?

[Elysium]

Pošten sam, tako barem pričaju, bez da sam ih silio. Doduše, nisam ih ni uvjeravao u suprotno. Samo, kada me se upita zašto se nisam ponovno ženio, tada lažem. Mijenjam priče i razloge, i zbog toga one radoznale uvjeravam kako sam šaljivdžija, a sebe uvjeravam kako sam pošten. Sad, koliko poštenje ima veze s lažima i strahom, to je druga priča. Izlike su, za mene samog, izlizana forma, ali ujedno i saveznik koji niti jednom nije razočarao ili se, pak, ne odazvao na poziv.

Pijem, to je konstanta. Varijabla jedino bude dan u tjednu. A onu drugu stranu kakav jesam kada popijem muški rod ne poznaje, ako izuzmemo birtijske i komšijske priče. Znaju jedino žene, točnije jedna - moja žena. Bivša. I pokojna.


Mlatio sam je, i lagao bih kada bih rekao da to nije bila druga konstanta mog života, no opet, možda i nisam bio toliko revan dušebrižnik Jedne Gadosti. Mozak je čudna biljka kada je se dohvate šape alkohola. Pamtite izabrano, iako bih i to izabrano poslao u vražju mater jednog velikog Zaborava. Zato se i nisam ponovno ženio, nisam namjeravao strepiti pred naletima prisjećanja, a ni iščekivati još jedno jutro poput onog. Koje me obilježilo.
Kažu da se ljudi ne mogu promijeniti, da se jednom stečene navike rastaju s vama tek na Posljednjoj Stanici. Ne razumijem od kuda ljudima tolike spoznaje o smrti i događajima i zakonitostima koje uslijede nakon što duh napusti tijelo, ali ionako vrlo malo marim za ljudska trabunjanja. Ljudi se apsolutno mijenjaju, kad-tad stigne dan kada se nekoj od navika pridoda znamenit potez kista, nova nijansa na kaljavom platnu života. Mojoj tada svježe nanesenoj boji nije nedostajalo gorčine, a crna farba s početka proljeća te godine Gospodnje prekrila je sve radosne boje za koje su ipak samo zlobnici mogli reći kako su bile u manjini. Ova je, eto, bila samo toliko crna da ostale radosti nisu imale nikakve šanse ukoliko bi se ravnopravno usporedile, poredale kao stranice herbarija.

Znao sam da je loše što ženu mlatim kao pseto, ali to bi doprijelo do mene tek popodne, nakon triježnjenja i loše prospavanog jutra. Možda. Ne uvijek. Našao bih je u kuhinji, sa svježim modricama, nekada i sa sasušenom krvlju oko usana, rasječenog čela ili ruku kojima se pokušavala braniti od bitange. Stisnulo bi se ponekad sve u meni (ponekad i ne), prošla bi me neka stravična jeza, jutrima kada bih je ugledao, ali riječima niti jednom nisam tražio oprost - sram bi bio pretežak. Na prvi dodir uvijek bi zadrhtala, i to me boljelo jače no pogled na nju. Potom bih je zagrlio, pa poljubio u obraz. Uvijek bez riječi. Drugačije nisam umio, a ona drugačijeg nije poznavala. Kažu da je svaka rutina stravična, pa tako vjerojatno bijaše i ova.


Svoj život prožvakao sam bezbroj puta, uz njivu, u tišini i u društvu konja upregnutih u kola. Bijasmo poput aveti na širokoj ravnici, onako zatečeni u vremenu, neovisni o satima ili godišnjim dobima koja bi pored nas prolazila kao da ne postojimo. I komšije su s glavne ceste prestali pozdravljati dva bijela konja i gospodara im što čami i ne obraća pažnju ni na koga. Tko još pozdravlja čovjeka koji izgubi ženu od vlastite ruke? Rijedak je svat koji pomogne, a da ne razumije.
I tko onda kaže da se čovjek ne mijenja?
Promijeni se u tili čas. Jedno jutro dovoljno je da izmijeniš sebe i drugog.
Kišilo je na to prohladno jutro s početka proljeća. Častio sam komšije i oni mene, a birtija nije imala razloga da zatvara. Sve do rano ujutro, kada je i pet cigoša svirača polako posustajalo, a instrumenti bivali sve tiši. Kada sam stigao do svog plota, bijah poprilično nakresan - svježina jutra nije bila razbistrila glavu. Našao sam je kako me čeka, na stolici u kutu, s krunicom u rukama. Ne znam što me točno natjeralo da Đavlu pružim ruku; iritantnost što me čeka cijelu noć, a šuti kada dođem; ili što se moli za bestidnika poput mene; ili samo što sam popio jednu previše.. tko će ga znati?
Ili što se nije digla sa stolice odmah prvi put, čim sam je pijanim glasom potjerao u sobu?
Nisam je mlatio ništa drugačije no inače, ali s ipak dvije različitosti, sjećam se toga jako dobro. Prvo, mlatio sam je puno duže, i bijah svjestan toga cijelo vrijeme. I drugo, želio sam da traje, da je namlatim za sve od prije, da joj šakama objasnim da joj je otac bio u krivu, u teškoj zabludi, kada me na samrti pljunuo u lice. Sve i da je znala istinu, ja sam uvijek živio kao da mi ne vjeruje.

Bila je na podu, skvrčena, kada sam je prestao mlatiti otišavši u sobu. Iza podneva, kada sam se probudio i ušao u kuhinju po malo vode, našao sam je na istom mjestu, jednako skvrčenu. Komšija me zvao s ceste, govorio da ide u selo u trgovinu, jel trebam nešto, a ja stajah u kuhinji. Nad mrtvom ženom.
I još se sjećam vjenčanja..
I smješka kojeg je tada nosila oko usana..

[Sentimental]

Ostrašćen kakav jesi... imao bi ti materijala za blog...

Sad kad san konačno pročitao sve, mogu ti reći bio bi jedan od popularnijih blogera sa vrlo dobrom posjećenošću, barem onoliko koliko me godinu dana blogerske subkulture naučilo onome što prolazi, što ne.

Uživaj starino i memento da pišeš za sebe...

[Elysium]

je li to bio tvoj posljednji adut za navući me na Blog?
ili as iz rukava još nije bačen?
hvala, prijatelju..
prvenstveno što si pročitao sve.. bilo je ovdje toga podosta

blog?
ni sam ne znam što me toliko koči..

[M.H.Svabica]

voZdric, Elysiume... Hoce li uskoro neka nova pripovijest slijediti? Dugo vec cekam(o)...

[Rodrigo]

Nekako se sve nadam da ću stići pročitati cijeli forum tj. sve priče.
I bio sam započeo, pamtio priče koje me nisu ostavile ravnodušnim, koje su mi se svidjele. Išao sam unatag, dogurao sam tada od zadnje pa sve do negdje 4 ili 5 stranice. I onda odustao, druge me stvari okupiraše i oduzeše mi sve vrijeme.
Pa priče sa Ekrana, pa sa nedavnog skupa,... - uh, kako naći toliko vremena?
Ima dobrih priča, pogotovo na ovom forumu - samo treba uložiti trud. Ili biti redovit.

U jednom trenutku a i s obzirom da je prva stranica čovjeku najčešće pri ruci, pročitah priču "Nijemi raj". Mislio sam ne hvaliti je, sačekati da prvo pročitam sve priče od sviju, steknem potpuniji dojam i onda sve meni dobre u istom paketu nahvalim. Odgađam ideju...

Priča "Nijemi raj" je istog trenutka kako sam je pročitao u meni proizvela vrstu tuge koju sam što prije želio odagnati od sebe. Tko želi biti tužan? Pročitavši priču prva pomisao mi je bila, hej Elysiume - zašto si napisao takvu priču, dobra je ali je previše teška?
No, brzo sam prestao tako razmišljati i pomislio kako si zapravo uspio tu bol i emocije koje priča proizvodi s lakoćom prenijeti na mene tj. čitatelja. Zar je potrebno učiniti više da bi se zadobilo priznanje?
Nisam uspio pronaći kakve je to negativne konotacije i kritike priča ranije (natječaj?) podnijela. Da li je važno?

I zato mislim da više nije od mene pravedno da zbog stiske s vremenom u iščitavanju svih priča sa foruma odugovlačim sa pohvalom.

Čestitam - priča spada u bisere ovog foruma.

[Sentimental]

Njah. Meni svejedno. No morti ti jednog dana za vrijeme sastanka u Booksi šapnem tko ima, tko nema blog. :-)

U međuvremenu, dok sam ja zatvorio svoj, imaš nešto u mail-sandučiću. :-)

[Self-portrait]

Za tvoju pricu NIJEMI RAJ
Osim sto si je lijepo; i sto mi je posebno drago ; onako : suptilno ; "zenski " napisao ; potakla me na salve promisljanja ; ideja ; filozofiranja...Tema je neiscrpna ; poigraj se jos kojiput njome ...
Ne znam jesi li citao-The body artist od Don De LILLA ; roman-pripovijetka ; prica je to o vremenu ; vremenskim razinama ; granicama zbiljnog i izmastanog...Prica je to i o samoci i prilagodbi na novo stanje ; zene nakon suprugove smrti...Pripovjedacki ; to je ustvari anti - roman ; tok svijesti ; ne znamo sto je stvarnost a sto prividjenje...ali poanta je u tome da to nije ni bitno. Da nastavljamo i dalje zivot s onim kog vise nema ; na drugaciji nacin; s drugacijim percipiranjem protjecanja vremena...
Nije lagano za citat ali preporucam ; pogotovo onima koji se bave pisanjem ; zbog majstorskog jezika ; stila ; vrela ideja...
No ; odlutah...Htjedoh reci da sam se ovog romana prisjetila nakon Elyjeve price ; ponovo ga prolistala ; pa cu izdvojit par recenica iz romana koje mi se nekako naslanjaju na pricu NIJEMI RAJ


"....Zasto ne potonuti u to ? Neka te smrt povuce . Daj smrti njezinu vlast. Zasto te ne bi smrt osobe koju volis odnijela k zasljepljujucem propadanju ? Ne znas kako voljeti one koje volis ; sve dok oni iznenada ne isceznu . Onda razumijes kako si udaljen od njihove patnje ; koliko si se cesto stedio ; samo rijetko necuvanog srca ; pletuci svoju mrezu davanja i uzimanja...................Zasto te njegova smrt ne bi odnijela u neki potpuni skandal zalosnog kidanja odjece ? Zasto bi se morala prilagoditi njegovoj smrti ? Ili joj se predati usana stisnutih od ucviljenosti ? Zasto ga napustiti kad mozes setati hodnikom ; pronalazeci nacin da ga smjestis unutar domasaja ? Utoni dublje...Idi tamo kamo te vodi................."



Elysium ; voljela bih da se tvoj stil razvija u ovakvom pravcu ; da napises sto vise prica poput NIJEMOG RAJA ; stilski ; mislim
Imas nevjerojatnu mastu ; smisao za ispricati nesto...Moja zamjerka ili prijedlog je da se oslobodis nekih domacih utjecaja i vise uronis u samog sebe ; da se inspiriras nekim provjerenim stilistima kao i poezijom (da da ! I poezijom )...Mislim da si presuptilan da bi gubio vrijeme na to da se dopadnes sto sirem krugu... A iz nekih stranica ovog tvog prenocista (koje mi se puno manje svidjaju ) izbija ono : najprije cu malo podic prasinu ; bit jednostavan da me uopce iscitaju ; bit slican onima koji su citani ...; malko biti PULP senzacija ; pathetic...a onda cu polako prec "na svoje "...
A nije ti to potrebno ! Jer" ono nesto" posjedujes .
Ova mala kritika je samo zbog tog sto zelim bar mrvicu utjecati na tebe u smislu da uvijek kad sjednes za komp ; kazes sebi : BICU SVOJ ; PO BILO KOJU CIJENU ! NISAM VISESTRUKA LICNOST !
JA SAM JEDAN JEDINI !
I CITAJ CITAJ CITAJ !

[Svjetlosna]

Divno, divno....jako divno!!!!

Pročitala sam tvoju prvu priču, oprosti ali neznam da li si joj dao naslov...zapravo nisam čitala, već je tekla u mene sama
Znaš, u tvojim riječima postoji senzibilitet koji je u stanju oslikavati stvari na način da ih sam duh prepoznaje....tako to izgleda kad je netko u stanju svoju dušu i misli rasprostrti po papiru, i još to uobličiti kronološki upotrebljavajući pregršt lijepih riječi oslikavajući prizore kao što to slikari čine, tako da sve maske padnu, i ostanemo ogoljeni pred licem nas samih....
Predivan je osjećaj naći se u drugom...nekom drugom licu, nekim drugim ljubavima, nekoj sjeti i naravno radosti, strjepiti zajedno s tobom.
Zato piši...nikad nemoj prestati jer to divno činiš!

P.S. Priču sam poslala svima onima za koje sam mislila da će ih dirnuti kao što je uspjela mene...nadam se da je to ok...

[brezovka]

Ovo do danas nisam vidjela.Žao mi je.Naravno da ću se pridružiti čitanjem.

[brezovka]

Elysium,nije mi žao vremena koje sam utrošila na čitanje tvoje prve priče.
I neće mi biti žao,jer je namjeravam ponovo pročitati.
Vidiš na to me tjera bogatstvo tvoje riječi...
Javit ću se kad je opet pročitam.