Samoozljeđivanje

[Tourniquet_]

Ja mislim da je to nešto jako ozbiljno i ne vidim razlog za smijanje na ovoj temi.

Ja sam još uvijek tinejđerica i režem se. Nije to ništa sa čime bi se hvalila i kad to ovako napišem zvuči mi odvratno i najrađe bi da nemam veze sa tim.
Sjećam se da sam prije par godina kad sam još bila klinka milsila da je to nešto poremećeno i užasavala se same pomisli tako uništavanja vlastitog tijela. Ali onda jednog dana jednostavno sam uzela zihericu. Bila je to znatiželja. Nikakvi problemi. Čak sam možda i mislila da će biti kul ak drugi vide. I ništa nastala je rana, i shvatila sam da nije uopće kul i skrivala sam to., sramila se.i nikada više to nisam mislila napravit. Al onda su došli problemi.Dase razumijemo Ja nisam nikada imala preozbiljnih problema. Al ni sama neznam zašto počela sam se rezati žiletom. Valjda bi se osjećala bolje, lakše.
SAda je sve drukčije. Ima problema. Nemam prijatelja. Tj. imam, al nije ih briga, ne vide me, nevidljiva sam. Živim u svom osobnom paklu. I nekako mi to rezanje dolazi kao nadomjestak.Kada gledam te rezove svoje, mislim si kako sam ja jadna. Nekada mislim da sam takvo čudovište kaj si to radim, al to je kao ovisnost, ne mogu prestati. I uvijek mislim sljedeći dan će biti bolje. Uvijek nosim žilet sa sobom, makar nikad nisam i neću se rezati negdje gdje nije moja soba.Al nekak se osjećam bolje kad ga imam uz sebe. Jesam li luda?
Već se par dana nisam zarezala, počinjem shvaćati da me jedino priječi da se ne režem to što imam starce koji će to prije ili poslije shvatiti ak nastavim i ožiljci koji ostaju. Ti moji frendovi to već znaju i možda me toliko i boli to što ih nije briga i što mi neće pomoći, ne mogu, al da barem pokažu malo volje. Bojim se samo što će biti kada dođe ljeto i moraću nositi majice kr. rukava, a sve mi je puno ožiljaka na rukama, nogama, trbuhu.
Kako prestati?

[real8]

heh, da možda ovo i nije tema za smijenje, ali ta tema u nekima budi dobre (kolko god to loše zvučalo), a u nekima loše osjećaje, jednostavno je tako i tu si nemožemo pomoći.. nekada kada vidim druge da su primjetili moje ožiljke i kako ih u nevjerici gledaju spremajući se da postave ono banalno pitanje: ''otkud ti to??'' osjetim sram, ali to ne potraje dugo, i opet je sve ok..

[wasted]

vilinska musica kaže:

De pojasni. Da nemas pravo na osjecaje? Kako, zasto i sto si radila kad si nesto osjecala? Samo pitam, zanimljivo mi.

pa nis, mislila sam da se nemam pravo osjecati lose jer to i zasluzujem kuzis ono, pomiris se sa svakom losom stvari koja ti se dogodi jer je i zasluzujes. sto dovodi do krajnjeg ocajanja. imam teoriju da sam tako otjerala dusu iz sebe i da sam nekolko godina hodala svijetom bez nje

[wasted]

Oh pretty girls, you're too good for this
How you break my heart in this cold waiting room
Oh pretty girls, you're too good for this
Don't let them tell you you're nothing
Don't let them break your hearts too

You'll change the world pretty girls

[mladi_luk]

wasted kaže:

Oh pretty girls, you're too good for this
How you break my heart in this cold waiting room
Oh pretty girls, you're too good for this
Don't let them tell you you're nothing
Don't let them break your hearts too

You'll change the world pretty girls

nadam se da se sad osjećaš bolje i da si svjesna da imaš predivnu dušu

[veci33net]

Tourniquet_ kaže:

Ja mislim da je to nešto jako ozbiljno i ne vidim razlog za smijanje na ovoj temi.

Ja sam još uvijek tinejđerica i režem se. Nije to ništa sa čime bi se hvalila i kad to ovako napišem zvuči mi odvratno i najrađe bi da nemam veze sa tim.
Sjećam se da sam prije par godina kad sam još bila klinka milsila da je to nešto poremećeno i užasavala se same pomisli tako uništavanja vlastitog tijela. Ali onda jednog dana jednostavno sam uzela zihericu. Bila je to znatiželja. Nikakvi problemi. Čak sam možda i mislila da će biti kul ak drugi vide. I ništa nastala je rana, i shvatila sam da nije uopće kul i skrivala sam to., sramila se.i nikada više to nisam mislila napravit. Al onda su došli problemi.Dase razumijemo Ja nisam nikada imala preozbiljnih problema. Al ni sama neznam zašto počela sam se rezati žiletom. Valjda bi se osjećala bolje, lakše.
SAda je sve drukčije. Ima problema. Nemam prijatelja. Tj. imam, al nije ih briga, ne vide me, nevidljiva sam. Živim u svom osobnom paklu. I nekako mi to rezanje dolazi kao nadomjestak.Kada gledam te rezove svoje, mislim si kako sam ja jadna. Nekada mislim da sam takvo čudovište kaj si to radim, al to je kao ovisnost, ne mogu prestati. I uvijek mislim sljedeći dan će biti bolje. Uvijek nosim žilet sa sobom, makar nikad nisam i neću se rezati negdje gdje nije moja soba.Al nekak se osjećam bolje kad ga imam uz sebe. Jesam li luda?
Već se par dana nisam zarezala, počinjem shvaćati da me jedino priječi da se ne režem to što imam starce koji će to prije ili poslije shvatiti ak nastavim i ožiljci koji ostaju. Ti moji frendovi to već znaju i možda me toliko i boli to što ih nije briga i što mi neće pomoći, ne mogu, al da barem pokažu malo volje. Bojim se samo što će biti kada dođe ljeto i moraću nositi majice kr. rukava, a sve mi je puno ožiljaka na rukama, nogama, trbuhu.
Kako prestati?

jednostavno
otvaraš se prema prijateljima,misliš pozitivno i kad si tužna plačeš i sve probleme rješavaš odma

[mladi_luk]

Tourniquet_ kaže:

Ja mislim da je to nešto jako ozbiljno i ne vidim razlog za smijanje na ovoj temi.

Ja sam još uvijek tinejđerica i režem se. Nije to ništa sa čime bi se hvalila i kad to ovako napišem zvuči mi odvratno i najrađe bi da nemam veze sa tim.
Sjećam se da sam prije par godina kad sam još bila klinka milsila da je to nešto poremećeno i užasavala se same pomisli tako uništavanja vlastitog tijela. Ali onda jednog dana jednostavno sam uzela zihericu. Bila je to znatiželja. Nikakvi problemi. Čak sam možda i mislila da će biti kul ak drugi vide. I ništa nastala je rana, i shvatila sam da nije uopće kul i skrivala sam to., sramila se.i nikada više to nisam mislila napravit. Al onda su došli problemi.Dase razumijemo Ja nisam nikada imala preozbiljnih problema. Al ni sama neznam zašto počela sam se rezati žiletom. Valjda bi se osjećala bolje, lakše.
SAda je sve drukčije. Ima problema. Nemam prijatelja. Tj. imam, al nije ih briga, ne vide me, nevidljiva sam. Živim u svom osobnom paklu. I nekako mi to rezanje dolazi kao nadomjestak.Kada gledam te rezove svoje, mislim si kako sam ja jadna. Nekada mislim da sam takvo čudovište kaj si to radim, al to je kao ovisnost, ne mogu prestati. I uvijek mislim sljedeći dan će biti bolje. Uvijek nosim žilet sa sobom, makar nikad nisam i neću se rezati negdje gdje nije moja soba.Al nekak se osjećam bolje kad ga imam uz sebe. Jesam li luda?
Već se par dana nisam zarezala, počinjem shvaćati da me jedino priječi da se ne režem to što imam starce koji će to prije ili poslije shvatiti ak nastavim i ožiljci koji ostaju. Ti moji frendovi to već znaju i možda me toliko i boli to što ih nije briga i što mi neće pomoći, ne mogu, al da barem pokažu malo volje. Bojim se samo što će biti kada dođe ljeto i moraću nositi majice kr. rukava, a sve mi je puno ožiljaka na rukama, nogama, trbuhu.
Kako prestati?

Zašto ne odeš na razgovor kod psihologa? Ako ne možeš svojom voljom prestati možda bi ti stručna pomoć stvarno i pomogla I šta ako ti starci skuže? Oni su ti roditelji i trebali bi pokušati pomoći ti. Ne trebaš svoju bol i patnju skrivati od njih.
Sretno

[wasted]

mladi_luk kaže:

nadam se da se sad osjećaš bolje i da si svjesna da imaš predivnu dušu

fala najljepsa, zbilja mi puno znaci od tebe forca grande

jest, vec neko vrijeme se osjecam ko da sam dosegla savrsenstvo. kad sam si prestala biti toliko bitna, otkrila sam da smijem misliti i najljepse stvari o sebi bez krivnje i sumnje

[JustForFun]

wasted kaže:

fala najljepsa, zbilja mi puno znaci od tebe forca grande

jest, vec neko vrijeme se osjecam ko da sam dosegla savrsenstvo. kad sam si prestala biti toliko bitna, otkrila sam da smijem misliti i najljepse stvari o sebi bez krivnje i sumnje

[-bulldog-]

LjudoFi... ma nisu svi ti ljudi šta se režu isti koš... Ima onih koji to rade da bi označili izvana sve patnje iznutra, izgubljeni su i trude se balansirati unutarnje odnose s vanjskima ( kaj se desi kad imash osobnog iskustva ) a ima onih koji misle da su kul s porezotinama i to rade na mjestima gdje ljudi rado zavire. Tako gledajući, ima onih koji to rade da bi sebe stavili u centar pažnje jer hiperboliraju neke svoje problemčiće s dečkom / curom iliti simpatijom nekakvom, što na kraju i bude svrsishodno, ali onda se desi ono glupo a to je da oni koji se zaista režu iz najozbiljnijih razloga i vrlo niskog mišljenja o sebi ( jAaaaA ) na kraju budu zanemareni.
I kakve li gluposti kad netko kaže da mu se sviđa kako krv ide -.-''. Internet je pun takvih slika, pa ne treba to on solo raditi da vidi. Mislim, to je ne samo sebično nego i izražava razinu svog uma... Ma apsurdno.
Ipak, nebi se trebalo pljuvati po ljudima koji su slučajevi i pol. Okružen sam osobno takvima. Njima je malo teže i nikom ne pokazuju rane niti se ne hvale okolo o njima, ali im je lijepo zaviriti ispod narukvice i sjetiti se... Na kraju krajeva, koliko se u glavi ima uma da se porežeš - namjerno - to vam kaže čovjek koji to radi u slobodno vrijeme xP.

[veci33net]

-bulldog- kaže:

LjudoFi... ma nisu svi ti ljudi šta se režu isti koš... Ima onih koji to rade da bi označili izvana sve patnje iznutra, izgubljeni su i trude se balansirati unutarnje odnose s vanjskima ( kaj se desi kad imash osobnog iskustva ) a ima onih koji misle da su kul s porezotinama i to rade na mjestima gdje ljudi rado zavire. Tako gledajući, ima onih koji to rade da bi sebe stavili u centar pažnje jer hiperboliraju neke svoje problemčiće s dečkom / curom iliti simpatijom nekakvom, što na kraju i bude svrsishodno, ali onda se desi ono glupo a to je da oni koji se zaista režu iz najozbiljnijih razloga i vrlo niskog mišljenja o sebi ( jAaaaA ) na kraju budu zanemareni.
I kakve li gluposti kad netko kaže da mu se sviđa kako krv ide -.-''. Internet je pun takvih slika, pa ne treba to on solo raditi da vidi. Mislim, to je ne samo sebično nego i izražava razinu svog uma... Ma apsurdno.
Ipak, nebi se trebalo pljuvati po ljudima koji su slučajevi i pol. Okružen sam osobno takvima. Njima je malo teže i nikom ne pokazuju rane niti se ne hvale okolo o njima, ali im je lijepo zaviriti ispod narukvice i sjetiti se... Na kraju krajeva, koliko se u glavi ima uma da se porežeš - namjerno - to vam kaže čovjek koji to radi u slobodno vrijeme xP.

pa ko se okolo hvali s ranama?
npr. moji roditelji oboje nose naočale nikad nisu vidli moje porezotine
a najgore mi je bilo kad je neki tip me zgrabio za ruku i gledao i moje porezotine i nešto komentirao- grozno maltretiranje
godinu dana sam išla kod psih. na rebro i to mi ništa nije pomoglo
a o roditrljima da ne pričam moj stari me kad mi je bilo najteže izšmarao-tako da sam morala istrčat na cestu i skoro sam se bacila pod auto-toliko o starcima i psihijatrima

[Dugonoga]

Istina, ljudi koji se ozljedjuju nisu isti, tj. to rade iz razlicitih pobuda. Neki to zbilja rade zato sto je to cool, zato sto toga ima sve vise, zato sto se o tome sve vise pise. I onda misle da ce tako doci u centar paznje. To mi je skoro isto bolesno kao i rezanje iz razloga da se psihicka bol umanji. Onda opet ima onih koji ne mogu izdrzati sa svojom boli, s osjecajima ljutnje, straha, koji misle da nista ne vrijede, da sve sto ucine je lose, koji ne mogu iskazati osjecaje, koji se ne mogu naljutiti na nekoga, koji se 100 puta moraju drugima ispricavati, koji jednostavno misle da su propalice i onda uzmu britvicu u ruke i rezu se. I koliko god ti mozda to cudn zvucalo bulldog, zbilja ima nesto umirujuce u krvi koja ti curi niz ruku. Osjecas se kao da s tom krvi idu van i svi oni osjecaji koji su te natjerali da se rezes. U tom trenutku nema osjecaja boli, ili je ima jer to ti i jest cilj-da se zarezes toliko da boli, da osjetis nesto drugo osim one proklete praznine. Samo je problem u tome sto taj efekt traje jako kratko i samo se navuces jako brzo. Ja sam uspjela se izvuci, sada vec ima 3 godine da se ne rezem. Jedva sam uspjela, da to tada nisma napravila tko zna gdje bi bila danas. Jos imam oziljke i koliko god bih htjela ih ne imati, ipak-oni me podsjecaju na put kojim sam jednom isla i koji ne zelim opet poduzimati. Kao nekakav podsjetnik sto se ne smije.

[Ira24grrr]

svačiji slučaj je drukčiji definitivno...al ono kaj ja mogu,samo iz svoje perspektive(!) reći, je da kad si teen ful si osjetljiviji. neke moje frendice (a i ja) imale smo par takvih epizoda. sad nešto kasnije, sa sranjima u životu se snalazimo na neki drugačiji način.
nadam se da je bar donekle ovo utješno

[Dugonoga]

Istina, svi su slucajevi drugaciji i svatko se nosi s problemima na svoj nacin. Ipak, koliko znam i citala sam postoji uzorak ponasanja kod ljudi koji se ozljedjuju koji je uvijek isti, tj. osjecaju koji vode ozljedjivanju su uglavnom isti. I, imas pravo, uglavnom se s tim prestane kada izadjes iz teenagerskih godina.

[Tourniquet_]

Ne želim to više raditi, mislim da sam totalno u kurcu, i dosta sam izdržala, al sad je opet počelo, sve mi se nagomilalo. I znam da sma glupa što to radim, i znam da će mi ostat ožiljci i znam da će me starci ubit ako doznaju al neznam zašto se nemogu maknut od toga. I radila sam butterfly effect i nije pomoglo.
I kad se zarežem još se gore osjećam, počnem se tresti i plakati,vrti mi se, nije mi dobro i onda uzmem tablete i mislim da ću bit bolje.
ne želim to više raditi

[Meandme]

ja sa sobom nosim žilet kad idem u šk. u srijedu sam napravila 6 dubljih rezova a danas još njih 14.. ja znam da sam ja ovisna jer već duže vrijeme to radim.kad god osjetim neku prazninu,tugu,ja uzmem žilet. Moji prijatelji misle da ja trebam kod psihijatra jer nije normalno to,po rukama su mi samo rane. al ja ne želim,neću ići. a i moja mama ne zna za to,a kad bi slučajno saznala,izbacila bi me iz stana.
Kad se ja zarežem onda osjećam ono nešto oslobađajuće,lijepo.. boli,ali vrijedi to učinit. osjećam se sjajno. apsolutno nemam želju prestat,ovo je jače od mene.

[bezkarakterna]

Ja kad popizdim imam običaj lupat glavom u zid, štok ili stol. POmaže jer me počne bolit glava i tako prestanem razmišljati

[wasted]

kuda idu izgubljene djevojke

[BB-]

oni koji si to ne rade ne mogu to niti razumijeti ... ja sam se rezala ..

sama pomisao na taj osjećaj tjera mi suze na oči .. kada te toliko iznutra boli i dere tuga, razočaranje, bijes.. da nikakve suze, deranje, nabijanje jastuka u zid itd. ne pomaže.. jednostavno ta unutarnja, psihička bol ne prestaje .. i kada postane neizdrživa tražiš izlaz a ne vidiš ga .. gotovo automatski posežeš za nekim oružjem, alatom, žiletom, čime već .. kod mene je ta unutarnja bol u nekoliko navrata bila toliko jaka da nisam ni osjetila kako sam npr. škaricama za nokte, švicarskim nožićem ili čak ključem od auta nebrojeno puta "izorala" vlastitu kožu ..

teško je to opisati .. ma teško je i samo prisjećanje na takve trenutke .. a žalosno je, i svjesna sam toga, da nikada nisam požalila niti zbog jedne rane, ožiljka koji još uvijek "krase" moje tijelo ..
jesam se izvukla iz svega ovoga ali nedavni događaji bojim se da me vraćaju polako u taj svijet očaja i straha ..
nema ti gore nego kada se čovjek sam sebe boji...
niti najgorim neprijateljima nikada ne bi poželjela ništa slično..

[Tourniquet_]

BB- kaže:

oni koji si to ne rade ne mogu to niti razumijeti ... ja sam se rezala ..

sama pomisao na taj osjećaj tjera mi suze na oči .. kada te toliko iznutra boli i dere tuga, razočaranje, bijes.. da nikakve suze, deranje, nabijanje jastuka u zid itd. ne pomaže.. jednostavno ta unutarnja, psihička bol ne prestaje .. i kada postane neizdrživa tražiš izlaz a ne vidiš ga .. gotovo automatski posežeš za nekim oružjem, alatom, žiletom, čime već .. kod mene je ta unutarnja bol u nekoliko navrata bila toliko jaka da nisam ni osjetila kako sam npr. škaricama za nokte, švicarskim nožićem ili čak ključem od auta nebrojeno puta "izorala" vlastitu kožu ..

teško je to opisati .. ma teško je i samo prisjećanje na takve trenutke .. a žalosno je, i svjesna sam toga, da nikada nisam požalila niti zbog jedne rane, ožiljka koji još uvijek "krase" moje tijelo ..
jesam se izvukla iz svega ovoga ali nedavni događaji bojim se da me vraćaju polako u taj svijet očaja i straha ..
nema ti gore nego kada se čovjek sam sebe boji...
niti najgorim enemy nikada ne bi poželjela ništa slično..

Ovo si stvarno lijepo rekla, točno si opisala kako se osjećam.
Ja stvarno znam da imam problem i da možda sama ne mogu riješiti. Al stvar je u tome što neznam kome bi rekla. Moji starci imaju neku uvrnutu tvrdnju da svi oni koji idu kod psihijatra su ludi i poremećeni i da ja nemam nikakvih problema. Meni mama kaže da ako imam problema da prvo dođem njoj jer mi je ona najbolji psihijatar. Ali znam da ne mogu doć njoj i reći joj da se režem. Ona nezna kakvih ja problema imam, kako se osjećam i da sam jako usamljena. Misli da ja nebih nikako mogla imati razloga za rezanje. I da joj kažem znam da bi se počela derati, možda bi me i kaznila. A prijatelji to već znaju. Oni mi nemogu pomoći. Ja bih možda i otišla nekome jer stvarno vidim da moram sa nekime razgovarati. Ali nemam di. A više mi se gade moje ruke i onaj osjećaj da ću se srušiti svaki put kada se zarežem. Nisam sposobna raditi svakodnevne stvari. I sama sebe uvjeravam da sam glupa i luđakinja(to bi mi vjerojatno mama rekla). I makar znam da to može preći u ovisnost uvjeravam se da ja mogu prestati kad hoću. Ali ipak nosim žilet sa sobom di god idem. Makar ga nigdje nism upotrijebila gdje bi me modli vidjeti. Sram me. Kad bi svi ostali saznali mislim da bi umrla. Ionako me prate čudni pogledi onih koji znaju ili koji su vidjeli moje rane. Ja ni ne vidim izlaz iz ovoga kruga.
Gadno je to samoozlijeđivanje. K vragu pa što je nama ljudima da tako nešto napravimo..