Natrag   Forum.hr > Društvo > Filozofija

Filozofija Misaone teme lišene dogme

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 11.10.2003., 19:07   #1
Exclamation Fenomenologija za početnika

Evo konačno imam vremena da prosvijetlim forumaško pučanstvo i da ga uvedem u tajne Husserlove fenomenologije.

Epigoni su u vidu »profesionalnih idola« naoružani samo taštinama zamijenili idealističke zamlate, a Kjerkegaardu, Nietzscheu i Marksu ostao je samo put u kriminal, celibat ili ludilo, jer su nastavili tražiti ISTINU u cjelini. Tada je tek filozofija (početkom XX stoljeća) osjetila se ugrožena od popularnosti fizičara prije svega, a i ostalih »pravih znanosti« Kog će nam vraga filozofija kada su prirodoslovci gotovo sve objasnili i još malo, pa će i ostatak? »Čista misao?« Fuj! Pih! Sve filozofske topike kad tada će znanost objasnit.
Filozofi su smatrani (a tako je i danas) manje vrijednim od disciplinirane naučenjačke metode, pa su srozani na razinu vrača, u neizgovorenom iskazu su spali na razinu magijskog predznanstvenog mišljenja. Ovakav je pesimizam poskije II svijetskog rata delimično ublažil Sartre, ali današnje uvažavanje ide sociolozima, ne filozofima...
Ili, u najboljem slučaju, »znanstvena naobrazba« se filozofu priznaje kao ljubav kod seksa, kao opravdanje za njega, kao humanistički atest 2000.

Od Husserla je ostala izreka »k samim stvarima!« jer kako kaže: »Mi apsolutno ne možemo da sadržaj prepustimo 'pukim riječima', i njihovom simboličkom razumijevanju..«. Povratak stvarima se odvija putem »samoočiglednosti« u »punopravnim intuicijama«...
To u prijevodu znači da zaista po-stoji ono umjesto čega stoje riječi...
Husserl je gerilac protiv imperijalizma prirodoslovnih znanosti, koje, su empirijske kakove već jesu, pa tako i ubjedljivije, okupirale onaj teritorij mišljenja kojim treba se treba bavit filozofija. A filozofija mora prestati biti čavrljanje o svijetu. Nego mora biti racionalna, kao znanost jer jeste znanost prvoga reda.
Namjesto jezičkih kalambura (u šta je pobjegel Heidegger nakon II svijetskog rata), Husserl ide u analizu fenomena svijesti. I tu je spas filozofije.
Priroda logike je čista i apriorna, ne »subjektivna« a s tim u svezi je i nova epistemologija naučenjačka, a ne naivni solipsizam. Da li je Husserl nevješti preteča Carnapa i njegove fizikalističke retorike? Ja mislim da ne.
Filozofija je stroga znanost, kaže Husserl, uslov za druge znanosti, jer se fenomeni »ne mogu da prepustit znanstvenom istraživanju« .
Danas je od Husserla ostanulo samo to: da je filozofija opet priznata znanost.
Descartes bi se oblizival, samo da je živ!
Fenomenologija je METODA, prije svega. Čisti sadržaj onoga što je prisutno u svijesti, kad odbacimo Boga i naše predrasude i same-sebi-jasne iluzije. To su »vještačke interpretacije«, i odbacujemo ih kao u u TM! Meditiramo, da bismo se udaljili od duha vremena; introspekcija je uvijek o nečemu, koje se a priori uzima da jeste. I naša svijest jeste uvek puna, jer nismo takvi, u NIRVANI; pa da ne mislimo ni o čemu; svi koji nismo Kurt Cobane, meditiramo o nečemu. I čim smo svjesni osvjetljavamo svijet oko sebe.
Tu je Husserl između subjekta i objekta našao izlaz u pojmu INTENCIONALNOST; pojam je ukrao od Brentana. Svijest ne misli na sebe osim ako niste Mahariši Maheš Jogi, kaj ne?
Fenomen nije tako nikada čisti EGO, fenomen nije objekt koji je nađen, već se fenomeni daju u čistoj formi ako su čisti. Ako od dokse dođemo do eidosa, umesto da fantaziramo kao Fichte, mi samo ogoljavamo suštinu onoga što već unapred jeste, čim nam se dalo... Egzistencija prije esencije...
Same stvari nam se razotkrivaju, postupak nam je u glavi.
Suvremena epistemologija traži objekt za dokonog subjekta (ovo su moje ideje) a odnos subjekt : objekt stvara muke, koje su okončane. Fenomenološki postupak je toliko »plauzibilan« kažu kritičari, da je Kantova kuknjava za dokazom stvari an Sich besmislena.
Neposredna očiglednost + intuicija jesu osnovi fenomenlogije.
Kada reduciramo sadržaj svijesti od naivnog shvatanja svijeta, dobijamo na poklon – sadržaj za fenomenološku analizu, a tu ima i za izvoz. EGO COGITO : COGITA!
Filozofska autorefleksija nam daje fenomene svijesti, u njima je suština stvari.
Da li je čistota fenomena = faktički sadržaj?
Nemamo pojma, praff zapraff.
Entitet je ili u svijesti ili ga nema!, kaže Husserl.
Ako NEŠTO upućuje svijest na intencionalni objekt, jeste entitet jer je fenomen. Tautolgija, pa kaj?
Ideacijom putem ponovljenih varijacija (u našem umu kao u 3-D animaciji!), uzdižemo sadržaj svijesti do eidos, tako što ga ogulimo kao bananu. Takav sadržaj svijesti jeste samodatost objekta.
E, kada ta ponovljeno imaginiranje treba da se završi i kada smo stigli do eidos-a – ne zna se.
Tu je najveći prigovor fenomenologiji.
Ali za Husserla nema razlika između konkretnog i opšteg sadržaja - »stvar po sebi« i »konkretna stvar« nisu nebo i zemlja. Nisu hic et nunc, nisu nespojivi kao kod Platona...
Carnap je jedinstvo znanosti pokušal da sačuva idejom izomorfizma (jedinstvo znanosti se ogleda u nerazdvajanju subjektivne pojave i objektivne činjenice, ma što to značilo). Fizikalistički jezik mu je zato nakaradan.
Umjesto da se stidi subjetivnosti, Husserl je promoviše za OSNOV, i dovodi je (subjektivnost) do kraja. Domislil ju je do kraja.
Eto sličnosti sa Descartesovom refleksijom.
Ali Husserl pominje sledeće: Nitko ne treba da, dok oštri noževe, zaboravi na intenciju, naum da ih stavrno i upotrijebi za rezanje, jer će oštrica da otupi prije no se latimo posla«... Zato trebamo stalno održavati kontakt (ako želimo da filozofiramo!) sa »stvarnim doživljajima svijesti«, da ne ostanemo na »pukim projekcijama«
To je čista sugestija da neposredna samosvijest tako postaje filozofsko znanje, kažu kritičari metoda.
Ako smo dovoljno intelektualne askete da suspendiramo naivni doživljaj svijeta i reduciramo objekt naše intencije na razinu fenomena, čistota njegova (tautologija čista) je garant »apriorne suštine«.
Koliko je istinita ta evidencija? Ne zna se.
Da li je intuicija neposredna? Da li je suština dostupna kao i pojava? Ako jeste, ne treba nam diskurzivno posredovanje. Potpunost pokazivanja »objektivne stavri« u samodatosti, nakon što opažanje razvijemo kroz »slobodnu igru mašte« (?!) – tojest ideacijama putem varijacija (gore pomenute »3-d animacie«) – da li je to teorijski održivo?
Intuicija je dogma, jezik i djelanje su ovde kod ranog Husserla u drugom planu, i njima će se Heidegger baviti.
Kasnije je Husserl više pisao o opažajnom iskustvu, i ono dolazi pre refeleksije... Duh konstituira svijet (a prvo »u zagrade« da stavi predrasude) ali što je duh i što je predrasuda, nije objašnjeno. I to je ontološki manjak koji ostaje i kod Heideggera.
Heidegger zato uzima pojam svjetlosti bitka...
Stalnu napetost između ČULNOG OPAŽAJA s jedne strane i RAZUMA s druge, ublažio je Husserl spomoću intucije. Kantu to nije uspjelo.
Ali ta je transcendentalna refleksija samopostulirana i nikako nije jasna njena veza sa ideacijskim programom neprestanog imaginiranja, dok ne dođemo do samodate suštine!
Kant je stao na tome da nam je deprivirano metafizičko znanje suštine, ali ono što ostaje pored toga, otkriva Husserl tako je mnogo, da ima i za izvoz (ražanj sa volom za užinu!).
Husserl se popeo na novi kat epistemologije.
Idelizam je to najveći što postoji, stogaje čisti kretenizam kada egzistencijaliste neko optužuje da su »materijalistički filozofi«.Ta je metoda come back zdravog razuma, jer se filozofija bavi »konkretnim činjenicama«.

__________________
"This shampoo is too strong!" "I'll give you my strawberry for your appricot!"
Flemming is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.10.2003., 20:39   #2
Thumbs up Kratka povijest fenomenologije

Kao i obično vrhunski post, Flemming, ali ja se malo ubacujem da bi sistematizirao ovo tvoje izlaganje onima koji se možda ne snalaze u moru imena ili ne znaju baš porijeklo fenomenologije.

Počnimo od Kanta, iako bismo mogli ići i dalje u povijest...

U "Kritici čistog uma" Kant pokazuje kako pokušaji uspostavljanja metafizičkih "istina" pomoću razuma uvijek stvaraju nemoguća protuslovlja. Zatim dokazuje kako spoznajemo svijet. Ljudski je um aktivan, a ne pasivan primatelj podataka. Kad gledamo svijet, mi ga "ustrojavamo" da bismo mu dali smisao. Neki pojmovi što ih primjenjujemo na naša svakidašnja iskustva uistinu potječu od onih prošlih, ali oni najvažniji prethode iskustvu. Oni su a priori – prije iskustva.

Razum povezuje i sređuje iskustveno opažanje omogućeno "zorovima" i "kategorijama" koji daju smisao podacimo što neprestano struje kroz naša osjetila. Kantovski rečeno.

David Hume je prije njega tvrdio da iz iskustava postupno gradimo naš pojmovni aparat. Kant na to odgovara da, kad već ne bismo imali neki mentalni pojmovni aparat, nikakva iskustva ne bi bila moguća. On je dakle, neka vrsta istančanog idealista – "misli bez sadržaja su prazne, zorovi bez pojmova su slijepi".

Tu su se oformila dva pojma: Fenomenalni i noumenalni svijet

Još je važnije to da nam se sve iskustveno daje preko "osjetnih oblika" prostora i vremena. U nekoj je mjeri, dakle, naše iskustvo svijeta naša vlastita kreacija, koju smo sami uredili. Međutim, postoji strogo ograničenje u tome što iskustveno spoznajemo i kako to iskustveno spoznajemo. Ne možemo birati "ulaz podataka" što nam ih pružaju osjetilni organi i ne možemo mijenjati način na koji je sazdan naš razum.

Sve što uopće možemo iskustveno spoznati jest "fenomenalni" svijet, koji možda uopće nije sličan zbiljskom "noumenalnom" svijetu. Njega može vidjeti samo Bog, budući da on nije omeđen vremenom i prostorom te ograničenjima ljudskog uma. Opet Kantovski rečeno.

Kant je zaključio da se ljudska znanost bavi fenomenalnim svijetom (stvarima kakve se "pojavljuju"), dok je religija u nespoznatljivom noumenalnom svijetu (stvari kakve doista "jesu"), pa nema potrebe da se znanost i vjera sukobljavaju. No, ako mi možemo iskustveno spoznati samo fenomenalni svijet, kako Kant može biti toliko uvjeren u postojanje onog noumenalnog? To je pravo pitanje...

E sad nakon kratke lekcije o Kantu dolazimo do ovoga o čemu Flemming priča...

Dakle, Kantova kritika metafizike zaključila je da sve što uopće možemo spoznati s ikakvom empirijskom sigurnošću jest fenomenalni svijet osjetilnog iskustva, stanje pojava, ali nikad noumenalni svijet stvari "po sebi" ili "an sich". Moglo bi se postaviti pitanje: "Ali što mi to u iskustvu pokušavamo?"

Fenomenologija predstavlja pokušaj odgovora na to pitanje, usredotočujući se na analizu načina na koji se stvari javljaju našoj svijesti. Franz Brentano (Flemming ga je spomenuo u postu, ali nije objasnio), filozof i psiholog, predložio je "deskriptivnu ili fenomenalnu psihologiju". Brentano je inzistirao na primarnosti intencije, namjere; svijest uvijek ima neki "intencionalni" objekt, uvijek je usmjerena ka nečemu. Ako vjerujem, mrzim ili gledam, uvijek postoji nešto u što vjerujem, što mrzim ili gledam – čak i ako ne postoji stvarno, poput sablasti ili sjećanja.

Fenomenologija je izravno povezana s rođenjem eksperimentalne psihologije, koju je utemeljio Wilhelm Wundt. On je prvi predložio introspekciju – istraživanje vlastitih mentalnih stanja prema strogim pravilima – kao eksperimentalnu metodu. Sam Brentano bio je blizak osnivaču gestalt psihologije, Christianu von Ehrenfelsu.

Za Edmunda Husserla, isprva filozofa matematike, i matematika je bila važna veza jer je prihvatio Brentanovo shvaćanje intencionalne svijesti. On je fenomenologiju definirao kao opis "sadržaja svijesti". Kad je Descartes rekao da je jedini put do prave spoznaje propitivanje vlastite svijesti, ovaj mu je odgovorio protupitanjem: kako uopće možemo biti sigurni što je zapravo svijest?

Činilo se kako postoji samo jedan način da se sa sigurnošću spozna što je svijest. On se sastoji u nizu "redukcija" koje odbijaju da im bila kakva metafizika ili teorija odvlači pozornost kako bi se usredotočile isključivo na sadržaje svijesti i njenu bitnu značajku "intencionalnosti". Husserl je to nazvao epohe odnosno obustavljanje. Trik je u otme da se sva pitanja o "istini" ili "zbilji" obustave, odnosno "stave u zagrade", kako bi kao sadržaj preostala samo jedinstvena i čista neposrednost iskustva.

Problem je, kao što je uočio Husserl, u tome što će takva vježba dovesti do solipsizma – sve u što možeš biti potpuno siguran jesi ti sam. On je sumnjao čak i u to, budući da naš identitet nikad nije izravno prisutan u svijesti.

To je slično Descartesovoj "cogito ergo sum". Ali Descartesovo stajalište i Husserlov identitet svijesti, zaboravljaju da Ja na ovome svijetu postoji pod uvjetom dok si živ. To je rješavao Husserlov učenik Heidegger u svojem "Bitku i vremenu" gdje je utemeljio tzv. fundamentalnu ontologiju, koja je presudna za nas egzistirajuća bića.

Kasnije je Heidegger utjecao na Sartreov egzistencijalizam, pa su se na Sartrea nadovezali Camus i još neki... Sve to ima svoje veze i vezice...

Eto ukratko....
obelix is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.10.2003., 21:19   #3
Cool

Eh, obelixe, pa ja sam već spremio i nastavke: o Heideggerovoj transformaciji, poznome Heideggeru, odnosu Kanta i Husserla itd...
Cijeli bih semestar mogao o fenomenologiji i hermenutici i ontologiji...!
__________________
"This shampoo is too strong!" "I'll give you my strawberry for your appricot!"
Flemming is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.10.2003., 21:55   #4
Quote:
Flemming kaže:
Eh, obelixe, pa ja sam već spremio i nastavke: o Heideggerovoj transformaciji, poznome Heideggeru, odnosu Kanta i Husserla itd...
Cijeli bih semestar mogao o fenomenologiji i hermenutici i ontologiji...!
Pa to i kažem!

Ajd dobro, ti Heideggera a ja nastavljam do Sartrea, pa ćemo se nadovezati? Čekam tvoje karte!

Samo nemoj izvući nekog asa iz rukava prebrzo!
obelix is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.10.2003., 00:02   #5
Lijepo...
Heinz_Guderian is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.10.2003., 23:16   #6
Cool Heidegger transforimra Husserlovo naučavanje...

Husserl je tek kasnije uvidio da je u poletu novoga i u oduševljenju krivo nazvao svoju filozofiju »transcdendentalnom fenomenologijom«; senka Kanta bijaše još tako jaka! Zato je uzeo naziv egzistencijalistička...

Heideggerova transformacija

Heidegger biješe skandaliziran manjkom konkretnosti u radu svoga učitelja, i čim se pojavio na filozofskoj pozornici počinje modificirati Hussserlovo naučavanje. »Bitak i vrijeme« donose revoluciju 1927., i to će djelo fascinirati sve do sredine 60tih...
Duhovne su nauke u krizi jer ih je ekspesionizam postidio i zbunio, obnova protestantizma tj. njene teologije biješe u punom jeku, a novokantovci su bili dosadni poput stare babe koja se sunča; djevojčurak sa svježom čupom biješe izazovniji; popularni prirodoslovci, obnovljeni svećenici...
»Jaspers je sa svoje strane postao više pisac naobražene srednje klase /malograđana - moja primjedba/ nego Filozof koji je, poput Heideggera, odredio putove mišljenja...« reče netko.
Apstraktnost i manjak konkretnosti u fenomenologiji dakle skandalizira VELIKOG Bavarca i on se odlučuje pribaviti KORIJENITOST i UTEMELJENOST u samom postavljanju pitanja. Husserl je s terminom »epoche« i dalje sačuvao poganu shemu subjektbjekt, koju shemu je nekako popravio spomoću INTENCIONALNOSTI... Ta intencionalnost stalno poput deux ex machine spašava stvar...
Utemeljenje je cilj Heideggera, i zato obnavlja ONTOLOGIJU, koja je u Husserla - doksična! Svijest neobučena čovjeka je naime nedostatna za redukciju kak ju je Husserl izložio.
»Bitak tubitka se razlikuje od bitka ostalih bića, jer sadržava mogućnost TRANSCDENTALNE KONSTITUCIJE SVIJETA. Faktičko jastvo tako egzistira. Tubitak nije činjenica, on JESTE.
Egzistencije jeste ljudsko postojanje. I on, tubitak, jeste izvor pitanja o bitku i bivstvujućem uopće. Druga bića su samo u horizontu ljudskog (tu)bitka.« - po sjećanju navađam Hrvoja Šarinića iz njegovog genijalnog prevoda »Zeit und Sein«-a.
E, sad, ontologija bi trebalo ispitivati bitak uopće, ali su svi počeli tupiti samo o nekakovm prvenstvu tubitka, kaj se nakraju izopačilo u humanizam pod navodnicama, pa je Heidegger to revidirao poslije II svjetskog rata, neizravno spominjući i Sartrea.. Ipak, kako STRUKTURA EGZISTENCIJE (tj čovjeka) ukazuje na apsolutno utemeljenje u-stvari-u-svijetu, imamo zajedničku osnovu tu-bitka i svijeta, i to je odgovor bio tada na prigovor da još uvijek održavamo odnašanje subjektbjekt.
Transcendentalna filozofija jeste RELIKT PROŠLOSTI, lapsusu Husserla, Kant ima stvar po sebi i traži joj KAKO ONA POSTOJI I ZAKAJ, i imamo filozofsku refleksiju koja je nemoćna to ustvrditi i vidjeti stvari an Sich.
Dasein kao egzistencija i Dasein kao osnov za konstituiranje svijeta jesu JEDNA ISTA STVAR.
(Ovdje je zgodno ubaciti Derridinu dosjetku: isto = svjetlost, Jedno = beskonačno!!!)
Hermeneutika tubitka se zasniva na silovanj etimologije u riječima »fenomen« i »logos«. Fenomen je »ono kaj sebe pokazuje po sebi«, a logos je »očitavanje, ono kaj se da videti«. Poznavači grčkog i starogrčkog su u velikoj dvojbi jesu li ova »tumačenja« prihvatljiva!
Logos je ČINJENJE SUKLADNO FENOMENU!
Hermeneutika označava »posao izlaganja«. Fenomenaloška deskripcija ima svoj smiao u IZLAGANJU.
(Važna napomena: Ovdje vidimo kak se neprestance pojavljuje semantičko zračenje riječi SVJETLOST...)
»Logos fenomenologije ima karakter »hermenuein« putem kojeg u razumijevanju tubitka se objavljuje i pravi smisao bivstvujućeg i temeljna struktura njegovog (tubitkovog) bitka.« Opet po sjećanju, Šarinić...
»Analitika egzistencijalnosti egzistencije« jeste primarni smisao koji Heidgger vraća Husserlovoj stvari putem Hermeneutike.
(Dilthey je taj pojam već rabio, ali to za njega nije ARS INTERPRETANDI, već metod povijesne znanosti; tako je Dilthey spasio čast posrnulim humanističkim znanostima u bici za kredibilitet; ali je on rabio i neprecizan pojam »život«, kao ukupnost fakata jednoga doba... No to je druga priča.)
Heidegger modificira dakle Diltheyev pojam i hermenuitka je sada IZVORNI STAV PREMA STRUKTURI SVOJSTVENOJ TUBITKU! Iz toga stava – »izdnaka istine« - ma što to značilo! – izveo je Heidegger metodsku obuku za stjecanje znanja. Epistemološko polje je sada naseljeno!
Ljudska egzistencija KONSTITUIRA SVIJET i RAZUMIJEVA bivstvujuće i bitak. INTERPRETACIJA je oblik ispunjenja Dasein-a, i ispravna fenomenologija po mišljenju Bavarca jeste DAVANJE DA SE VIDI ONO KAJ SE POKAZUJE SAMO OD SEBE.
Hermeneutika egzistencije (tubitkovog bitka) je osnov svega.
Tehnička terminologija (tako omražena Heideggeru!), busanje prirodoslovnih znanosti te svakodnevni jezik uzmiču pred novim jezičkim genijem.
No to će trajati »samo« 30tak godina! He he.
Bitak-u-svijetu prethodi svim tazlikovanjima subjektbjekt. Bitak-u-svijetu je način kako (je)smo!
Kada pogledamo oko sebe, vidimo horizont već-unapred-projiciranog-svijeta, koji »omogućuje ophođenje sa stvarima«!!!!
Već postoji kontekst smisla, ono kaj postoji i kaj srećemo, a OSVIJETLJENO je brigovanjem kao osnovom djelanja.
Tubitak »anticipataivno bdije nad svijetom stvari i činjenica!«.
Svijet-projekt (pozornica tubitka) se kao svemir u suvemenoj interpretaciji teorijskih fizičara, širi – DOGAĐA se, zapraff, U DIMENZIJI VREMENA, koja je - budućnost.
Tubitak se rukovodi onim NAPRIJED (kao Nazor, Vladimir...!), onim kaj je moguće, a osujećen je prošlošću, bilošću (ovdje, pak, imademo Marksa...! ), koja prošlost »određuje kontingentne uvjete njegove faktičke egzistencije u ma kojemd atom trenutku«.
Temporalnost je suštinska karakteristika egzistencije. Tubitak egzistira VREMENITO.
Teorija vremena ovdje pojačava ARISTOTELOVU ontologiju, onako kako bi raketni motor pojačao trotinet!
Adorno je u svom poganom »Žargonu..« pokušao po drugi put pokopati Heideggera, i pokazati »ispraznost nezumnog kulta Heideggera koja je postala nepodnošljiva tijekom 60tih« (SIC!), piše jedan pogani Nijemac...
Da bi se obranio od krivo nametnutog antroploškog pristupa i »humanizma«, jer namjera »Bitka i vremena« nije bila u tomu, da se čovjek stavi u središte samo zato kaj on jedini može posatavit pitanje, Heidegger se poslije II svjetskog rata okreće samo bitku uopće, ne više tubitku.
Sam bitak se otkriva tubitku, a odnašanje se odvija u jeziku.
»Govor je kuća bitka. U njenom okućivanju stanuje čovjek... Oni što misle i pjevaju jesu čuvari okućivanja...«
Eto, u tim riječima se krije tajna Heideggerova »prevrata« poslije II svjetskog rata, poput Slamnigove pjesme ("Pjesnici su oči svijeta...!"), sve je kao u romantizmu bačeno na tuberkulozna pleća pjesnika!
Tako Heidegger punom parom nastavlja da siluje jezik i jezične kalambure sa tumačenjem pojedinih »izvornih« termina.
Kao lajt motiv u njegovoj poznoj filozofiji mu služi obračun sa metafizikom, jer da je "previđeno predsokratovsko mišljenje koje je nevino", a pogrešno je što smo u "ropstvu Aristotelove metafizike". I Platon se takođe ogriješio o filozofiju.
I opet nova riječ – EREIGNIS, pa zatim »pad bitka« itd... Jezik, koji se iskvario, zbunio je mišljenje, a lijek je u povratku pjesnicima...
Tako se Heidegger rasplinuo u moru eseja, ne pokušavši da dovrši drugi dio »Bitka i vremena«

__________________
"This shampoo is too strong!" "I'll give you my strawberry for your appricot!"
Flemming is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.10.2003., 03:30   #7
Exclamation Husserl u drugoj fazi - SVIJET ŽIVOTA

Nadopuna o temporalnosti i smrti
»Smrt je mogućnost bezuvjetne nemogućnosti dasein-a. Smrt je nenadmašiva mnogućnost. Pred-stajanje... U izvjesnom trenutku ne možemo moći; tada subjekt gubi moć svoga samoga subjekta – eto eto to je smrt.«

Kriza europskih znanosti

Tu u djelu koje je pisano do 1938. (smrti autorove) a objavljeno je tek 1954., Husserl daje odgovor svojem "odbjeglom sinu Heideggeru".
Naime je Husserl skeptičan naspram »pozitivističkog optimizma« u pogledu napre4tka. Znanosti su se distancirale od života i interesa ljudi, pa im nedostaje – ETIKA. Znanstvena djelatnost i pragmatična sfera života nemaju instutucioinalizirane svjesne veze u obliku etike. Znanost se deformirala.
Heideggerovu hermeneutika Dasen-a želi Husserl da prisvoji i vrati na njeno pravo mjesto –uu fenomenologiju.
Vrati mi moju igračku!
Jer i na SVIJET ŽIVOTA (a koji je stvarni temelj znanosti kaj one zaboravljaju) može i treba da se proteže transcendentalna filozofija. I Husserl tako odbija egzistencijalističke napade da je apstraktan.
»Svijet života« je zaboravljeni temelj smisla znanosti!
Ta je sintagma čudortvoran izraz i zmijska mast za premazivanje svega onog kaj (su)srećemo svakidan, prije no se do'vaćamo teorija ili filozofiranja. (Kasnije ćemo vidjeti da će biti glavni problem objasniti a zakaj uopće krećemo u filozofiranje?!).

To je ono kaj uzimamo zdravo za gotovo, »ontičko« rekli bismo Heidegger i ja!
Filozofija je uvijek zanemarivala to, svakodnevno, jer da je bilo nje »nedostojno«.
Husserl je želio tu usmjerenost u svijet života, jer bez nje nema ni znanosti, jer se znanost zavarava kada se svjesno ograđuje od njega, života, a ona upravo nastaje iz toga života.
Treba problematizirati tu samorazumijevajuću prisutnost objekata koji znanosti tako lijepo stoje na raspologanju.

Pragamtičari (za koje Husser nije znao izuzev za Jamesa i njegovih »Principa psihologije«) oduvijek su upućivali na tu svezu (osobito u strojarskom inžonjeringu i izumiteljstvu). Izumitelji su bili ljudi od ovoga svijeta. To je jedna mješavina - ta američanska filozofija, mislim – businesa i vjere u čovjeka: voluntarizam u najčistijem obliku. Od trkaćih kola pa do traka za proizvodnju čokoladica i pronalaska vakcine za paralizu se takav princip primjenjuje. John Dewey je lijepo rekel : »traganje za izvjesnošću = istraživanje!«

Firma, tvrtka, stroj, život – traže preciznost. Znanstveno istraživanje otklanja naizgled nerješive probleme. Tako su Američani korigirali spekulativna kakanja o teoriji kognicije... Sjetimo se onoga filma sa Tomom Hanksom o Apollu, kak su rješili problem kisika: »Treba da uguramo kocku u krug! Imamo ovo:« pa istrijese sve kaj imaju na brodu. »Imamo toliko i toliko sati« I uspiju!...

Husserl je išal naravski drugim pravcem, jer nije htio konstruirati trkaća kola, i poduzetnik biti, već je kukao zbog ZANEMARIVANJA UTEMELJENOSTI SMISLA u svijetu života, kaj je prouzročilo krizu znanosti u Evropi. Pa im – znanostima – treba filozofska ambulanta.

A jedino fenomenološka refleksija može izliječiti. Umjesto čiste teorije, on bi dodao samo zrnce prakse.
Metodski, uočio je krizu u raspravi oko osnova fizike i matematike i u »gunitku ljudskog smisla znanosti«... Pretpostavke su njezine IDEALIZIRANE MATEMATIZIRANE DOGME. Namjesto svijeta života. Treba se upoznati s objektima,
»Zdravo da set mi, gospodo objekti, kaj se dela, šta ima?«!

Umjesto bjesomučnog eksploatiranja jadnih majmunčića i objekata s pomoću indukcije, a niti ne pitamo mlade objekte je l' ih boli indukcija, je 'l su gladni ili žedni??

Intuicija jakako ima prvenstvo u evidenciji. Ali ne više teorijski, kao prije, već kao kod Heideggera, u naizmjeničnom »raskrivanju/skrivanju« u skroz nejasno određenom povijesnom načinu. Što više znanost izbija u prvi plan, to se izvori otvorenosti svijeta više kriju.
-----
__________________
"This shampoo is too strong!" "I'll give you my strawberry for your appricot!"
Flemming is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.10.2003., 03:35   #8
Exclamation Neriješene enigme---

NERIJEŠENE ENIGME


Heidegger je htio da ontološku razliku između bitka i bivstvujućeg (tj. Smjenjivanja raskrivenost/skrivenosti osnove svijeta) pokaže strategijom OKRETANJA. Predobjektivni kontekst smisla svijeta je nužan da bi nas bivstujuće (su)srelo, i izvornost smisla se može REFLEKTIRATI.
Inače bi prisutnost NEPROBLEMATIČNIH objekata u znanosti bila uzeta OLAKO! A to se ne smije!

Husserl neće taj put u ontologiju, on hoće transcendentalnu filozofiju, ali je u teškoćama.
Riječ je »transcendentalna« on naime koristio u Des-Cartesov(sk)om smislu! To je motiv samorefleksije (uz ognjište, pod ogrtačem, uz čašu vina kako piše Descartes u knjizi »O prvoj filozofiji«!), samorefleksije onoga ko saznaje o sebi i svojoj spoznaji...
Meditativna refleksija EGA vodi do onoga ko saznaje i saznajnog života mu njegovog, koji je izvor svih ZNANOSTI.
Odnos subjekt : objekt ostaje nejasno da stoji u pozadini i kvari stvar. EGO je tu, ako je živ dakako.

Ali kako to da se sa njim POKLAPA »saznajni život«? Ne vidi se ipak bliska sprega...

Husserl je htio ukinut dualizam subjekt : objekt (res cogitans : rex extensia) i da ubije razliku transcendentalni ego : empirijski ego. I tu se zapleo, kažu kritičari.

Identitet EGA koji reflektira i onog reflektiranog je UVJET SVIH TRANSCENDENTALNIH ARGUMENTIRANJA od Descartesa pa do Kanta.

Ali ako transcendentalna refleksija upućuje na sebe, ne slijedi još iz toga da upućuje i na ODNOS PREMA SVIJETU ONOGA ko naivno, ontički, živi U-SVIJETU, premda ga se niš ne tiče. Zakaj je samosvijest bitna, to Husserl nije uspio objasnit. Kartezijanski ego cogito to ne mre objasnit.

Da li i treba, drugo je pitanje. Ja mislim da ne! I tako branim Husserla.

Ali novi argumenti, iz samoreflektivnog karaktera svijesti trebaju voditi IZVAN ČISTE UNUTRAŠNJOSTI. Zato je Descartes dokazivao Boga samim prisustvom Ideje o Bogu u svijesti! - tako gradeći viseći most na Neretvi prema SPOLJNEM SVIJETU. Kant je, pak, rabio dedukciju iz načela sinteze da bi objasnil kak to može da subjekt saznaje i sebe i svijet objekata.

Husserl je bio u nadi da će ovaj problem preskočit ako gornja razmišljanja proglasi greškom; i ako se »posluži dosjetkama«, kažu kritičari. Da li je uspio? Ja mislim da da. Pojednostavnivši problem TM, pardon Transcendentalne Filozofije, on je izbjegavši da utemelji odnos subjekt : objekt, zapravo ga utemeljio bolje nego Duško Dugouško.

Husserl se ipak izvadio ustvrdivši da je svijet života konstituiran anonimno! To je sdvijet – intersubjektivni fenomen »na neodređeni način«. On je svačiji horizont jer ga konstituiraju razne grupe i društva ... (ekumenski new age pristu). Ima u tom svijetu tradicije i nasljeđa prošlih generacija (Dilthey, Marx, Lukasz...). Anonimnost je posljedica obuhvatnog važenja. Jer ga (svijet života) nitko nije stvorio isključivo sam.
Niti EGO niti rasa niti frupa ljudi ne može to sama.

Ali to je paradoks: Anonimnost je pak nedostižna, ako znamo kolektivnu subjektivnost. Ako ne znamo tko je konstituirao svijet – ne možemo znati tko ga transcendentalno promišlja! Ne? Da?

I drugi jedan problem je neriješen, iako lakši za razumjeti, a to je korak od NAIVNOG ONTIČKOG STAVA (doxa) ka fenomenološkoj epoche i ka redukciji. Odakle sad dolazi taj eidetski sadržaj.
Naume, naivni život u-svijetu NIJE MOTIVIRAN za fenomenološku refleksiju.
A ova potonja, pak, jednom kad u nju uleti, ne mre sad retrospektivno objasnit zakaj smo počeli filozofirati, jer bi morala sebe suspendirati na neko vreme! Da, što je poticaj? Nemamo pojma.

Heidegger je bio svjestan toga, pa je tražio motiv PRIJE SVAKE REFLEKSIJE na osnovu EGZISTENCIJALNOG DOŽIVLJAJA. Anticipacija smrti tu pomaže, jer dolazi do svijeti. Dasein se trgne iz »potrošenih mehanizama svakodnevice« i razumije sebe (i svoju egzistenciju).
Kierkegaard je mogući ćale ove proptreptike.
Ideja je uspjela i zbog I svjetskog rata, klanica je doista mnoge ljude učinila svjesnim smrti! Duh vremena je pomogao.
Ali Husserl ostaje pri nejasnoj idelji POVIJESNOG: IZVJESNOST IZVORNOGA SVIJETA se izvlači na vidjelo na silu ZBOG HISTORIJSKOG ISKUSTVA KRIZE ZNANOSTI! Ovo je meni prilično Hegelijanski pokušaj.
I gubitak smisla i manjak usmjerenja znanstvenog poduzetništva u povijesnom procesu trebaju prodrmat umove, i to je motiv a ne bruj egzistencije kao kod Heideggera.
Gadamer je nastavio sa razvojem hermeneutike kao PRAKTIČNE FILOZOFIJE sa promjenljivim uspjehom, sa dosta uspijeha ili po mom sudu katastrofalno, pa vi izaberite.

POIMANJE BITKA I SUDJELOVANJE U BITKU
__________________
"This shampoo is too strong!" "I'll give you my strawberry for your appricot!"
Flemming is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.10.2003., 19:04   #9
jaspers o fenomonologiji i bitku

JASPERS O BITKU, na osnovu njegov knjige>

Sveobuhvatno koje smo mi – nazovimo ga naše POSTOJANJE ili SVIJEST – ne možemp da zahvatimo kao nekaj kaj se javlja u svijetu. Ne, to je ono u čem nam se sve drugo javlja. Mi nas ne shvaćamo niti saznajemo kao predmet već kao GRANICU.
Uvjerivši se u granicu, mi napuštamo znanje o NEČEMU, znanje o tazlikovanju od drugih. Htjeli bismo da stojimo iznad samih sebe a da bi tek gledajuć sebe vidjeli ono kaj jesmo, ali u tom zamišljenom gledanju mi uvijek istovremeno jesmo i ostajemo prikovani za to da smo htjeli da gledamo kao izvana.

Ja jesam kao POSTOJANJE, SVIJEST i kao DUH.
Kao postojanje i kao duh mi smo sveobuhvatna ozbiljnost.
Ali kao postojanje, mi smo I NE ZNAJUĆI vezani sve do posldenjih osnova materije, životnosti i suše: čineći sebe predmetom i istovremeno cepajući se na zbiljnost (materija, živpt, duša) koje su skokovito razdvojene jedna od druge i koje se mogu istraživati samo tako, razdvojene.

Razlikovanje postojanja, svijesti i duha nije utvrđivanje razdvojivih činjeničnih stanja, nego predočavanje tri Ansatz-a iz kojih treba da postane mogućno da bivstvujemo mi, poslije čega nam tek dolazi u susret sav bitak i sva sitraživost.«
Jaspers je mali čika za malograđane...


__________________
"This shampoo is too strong!" "I'll give you my strawberry for your appricot!"
Flemming is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.11.2003., 14:22   #10
Heidegger je, dok je još bio pod svježim dojmom Husserla, bio u okvirima transcendentalne filozofije, jer je zadržao dva elementa glede ispitivanja quid juris tj. uvjeta mogućnosti; jedan je dat (tražimo mu kak jeste), a drugi smo mi – koji postavljamo upit; sama činjenica da mi, tj. dasein omogućujemo postavljanje pitanja o bitku, navela je Heideggera da ustvrdi da pitanje o smislu bitka treba započeti od tubitka. Jer mi smo određeni filozofskom refleksijom, i ta refleksija uvodi nanovo rascijep subjekt : objekt, jer tu refleksiju nismo postavili kak treba.
Dasein se međutim opire tome rascijepu: naime, je Dasein jedno te isto biće-u-svijetu i kano egzistencija i kao transcendentalni osnov za konstituiranje svijeta; trebalo je samo domisliti i dovršiti cijelu priču o eidos-u, umjesto teoretizirati o transcendentalnoj refleksiji, kao da je ona još-nekaj-pokraj tzv. konkretnog viđenja života. tu se Husserl upleo jer nije mogao da razbistri tu razliku između ontičkog i ontološkog, dok je trebalo stvar spasiti intencionalnošću, brigovanjem, pa makar se suočavali i sa smrću svaki dan. Stvar je u tomu da zamislimo kak bismo se osjećali da nam kažu da nam je ostanulo još samo nekoliko mjeseci života. Samuraj, koji se odavna pomiro sa smrću tako svaki dan NADODAJE na skupinu dana i tako je zapraff optimist, dok smo mi Europejci, tobož ne dozvolivši da se upletemo u beskorisne reefleksije o smrti veliki nezadovoljnici jer ODUZIMLJEMO dan za danom, te smo sve nesretniji što nams e dan odlaska približava... U tom je Sarterovo krivotvorenje shvatanja smrti kod Heideggera i mislim da nema povjseničara filozofije koji se potrudio to pravo razumjeti.
Apstrakcija koje se Heidegger zapraff užasavao je ipak ostanula, jer je on bio nekaj nervozan dok je pisao Sein und Zeit...
Onaj Heideggerov OBRT, s odlaskom u tumačenje poezije jsete razočaranje po mom sudu zlouporabom njegove filozofije u kvazi-humanističke svrhe, estradnim nastupima Sartea...
Ja i dalje smatram da transcendtalna filozofija treba da domisli i ukine dvokraki odnošaj subjekt/objekt...
Dakle, ipak treba početi od Dasein-a, treba dovesti do kraja Sein und Zeit, a ne očekivati da nam jezik navodno božanskog podrijetla, prezerviran navodno samo u djelima izvanrednih pjsenika, dopusti da nam se bitak predmeta i kategorija sam dadne u naručaj...
Fenomenologija nije ŠTA već KAKO predmeta našeg istraživanja, i Aristotelova je metafizika glavni neprijatelj u poznoj H-ovoj fiolozofijui... Jer je Aristotel počeo sve u objekte da pretvara, pa se bitak uplašio i skrio; objekte dopuštamo u prirodnim znanostima...
Mana je H-ove filozofije što kad ulazi u mišljenje preskoratovaca, počinje tumačiti starogrčki na svoju ruku. To je već Schelling radio, i to neuspješno u vrijeme romantizma Goetheovskog tipa, te zato mislim da je H. napravil nepotreban korak nazad.
__________________
"This shampoo is too strong!" "I'll give you my strawberry for your appricot!"
Flemming is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.11.2003., 16:58   #11
Merleau-Ponty je u »Fenomenologiji percepcije«proučavanje bitka pomenuo kao problem koji tek treba definirati. Traži se naime naivni dodir sa svijetom da bi nu se dao filozofski i znanstveni status. Ali sa »svijetom života« je Husserl zakomplicirao stvar, pa Merleau-Ponty sada pita ima li takova filozofija koja nije kadra ni samu sebe definirati kak valja pravo da nosi svu onu graju što se oko nje diže... Ma da nije riječ o mitu ili modi koja traje jedva stoljeće?!
Pokret je to prije negoli cjelovita filozofska svijest, kažu pakosni kritičari. Jer da su mnogi čitajući Husserla više prepoznavali ono kaj su već znali umjesto da otkriju nešto novo... Treba nam opis ne objašnjenje, jer već imamo od Prvoga lica eidos na pladnju, i to nije idealistički povratak svijetu svijesti većpovratak svijetu prije spoznaje!!

Svijet je tu već prije svake analize, pa ga ne treba izvoditi na bazi sinteza; refleksija ide k sebi ja OPAŽAJU, putem redukcije što je povrataktranscendentalnoj svijesti, jer u njoj se svijet raskriva transparentno kroz nizove apercepcija. Merleau-Ponty daje primjer CRVENOSTI kao osjeta crvenog, što se očitava kao osjećanje stanovitog osjećanja crvenog, pa zatim kao očitovanje crvene površine, pa kao apercepcija crvenog kartona, da bi se na kraju apercepiralo kao očitavanje crvene knjige, nspokon na kraju eidoske redukcije...
To je transcendentalna idealistička fenomenološka redukcija...
Dovde Merleau-Ponty dobro gura, no kad počne sa »primjenom« fizikalnih dostignuća medicine i amputaciju živaca da bi se uklonio fantomski bol, e da bi dao znanstveni oreol svom prepričavanju percepcije, to ne valja.
O tomu sljedeći put!
__________________
"This shampoo is too strong!" "I'll give you my strawberry for your appricot!"
Flemming is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.11.2003., 22:09   #12
Još malo o Merleau-Pontyju

Odnošaj naspram Drugoga tišti Merleau-Pontyja, jer i taj drugi je bitak-za-sebe; i mi nismo jedini, premda dijelimo to JEDNO, taj svijet u kojem smo; ali on nije jedinstven, jer mi nismo jedino «svjetlo». O tome je Levinas osobito pridonio, a u povodu svoga sukoba sa Heideggerom, a i sartre se sasvim prešaltao na «humanizam». Mora se promisliti taj moj pogled na drugog, veli Merleau-Ponty, a i pogled drugog k meni.
Ovo je dijalektika Ega i Altera. Ali kako da usporedimo naše perspektive? E taj je problem najveći, jer moramo izaći iz Orvoga lica, da bismo uopće otkrili mogućnost «stranog promatrača». Jer JA sam dostupan i drugome! I taj je pojam intersubjektivnosti Sartre shvaćao prije svega kao neprijateljstvo. Mi smo sasma odnos prema svijetu, i obustavljamo ga u – čuđenju. O intersubjektivnosti je najbolje govoriti u povodu situacije u Njemačkoj 1930tih i o tome drugi put.
__________________
"This shampoo is too strong!" "I'll give you my strawberry for your appricot!"
Flemming is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.11.2003., 22:10   #13
Vreme za Merelau-Pontzja

Vremenitost

Merleau-Ponty kaže da vrijeme prolazi ili protječe. Tijek vremena. Voda koju vidim kako prolazi prigotovila s pred nekoliko dana, u brdima, kada se otopil glečer, ona je preda mnom, sada ide prema moru u koje će se ulit. Ako vrijeme sliči rijeci, teče li iz prošlosti?
Ali?! Uzevši u obzorje same stvari, topljenje snježnih naslaga i ono kaj iz njih proizlazi, nisu susljedni događaji, jer pojam događja nije nu objektivnome svijetu. Kada rečem d aje glečer prekjučer otopil vodu koja prolazi «sada», podrazumijevam svjedoka vezanog za izvjesna mjesta u svijetu i uspoređujem njegova susljednja razgledanja; on je tamo bio nazočan topljenju snježnih naslaga i sljedio vodu u njenom brzom silaznom tijeku ili, pak, s obale rijeke, vidio kako prolaze nakon dva dana čekanja komadi drva koje nje bacio u izvor...Događaje je skrojio jedan konačan promatrač u prostorno-vremenskom totalitetu objektivnoga svijeta.
A ako sam promotrim svijet, ima jedan nedjeljivi nitak, koji se ne mijenja... Mijenja se onako kako se ja smještam, i odatle vidim mimohodeće stvari; nema događaja bez nekoga komuse oni događaji i čija konačna perspektiva fundira njihovu individualnost...
Vrijeme zahtijeva pogled na vrijeme. Ono nije potok, a ipak se ta metafora od heraklita prenaša s koljena na koljeno.
A gdje je svjedok u ronilačkome odijelu koja nam svjedoči o vremensom tijeku? P i potoku potrebujen svjedok. No, čim uvodimo promatrača, odnos vremena se preokreće, mase vode što su već protekle, gube se u prošlosti...
__________________
"This shampoo is too strong!" "I'll give you my strawberry for your appricot!"
Flemming is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.11.2003., 22:14   #14
:klap:
Shaman is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.04.2004., 19:33   #15
Question Edmund Husserl i Fenomenalizam

Evo, Flemming (a i ostali koji su voljni da podijele znanje sa nama neukima), još jedne teme za monografije, diskusije i, naravno, klevetanje i omalovažavanje vašeg entuzijazma...

Nije da me zanima, ali zanima jednog mog druga koji nema net...
haq is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.04.2004., 19:45   #16
Ne kužim, ti trebaju linkovi ili bi ti raspravljo?
Mljacko is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.04.2004., 20:33   #17
Ima Mljacko pravo, prokopaj malo po starijim topicima od Flemminga, imaš dosta o tome, a i ovo bi mogli spojiti s njima. Btw, ne bi bilo loše skupiti linkove na te eseje da budu na jednom mjestu...
obelix is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.04.2004., 23:51   #18
K... prokopaću. A ideja ide na predlog moderatorima.
haq is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.04.2004., 01:18   #19
Exclamation Spojeni su topici.

Evo ti haq, čitaj, diskutiraj, radi što te volja... Za jedan posebni thread sa linkovima za ovakve esejističke topice ćemo se još dogovoriti u birtiji.

Eto.
obelix is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.08.2006., 02:03   #20
svaka čast!
lindabinda is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 10:44.