Zadaćnice - spojeno

[Lucky Strike]

Da mi je jedna kuna za svaki put kada sam čuo: "Ja ne želim u srednju školu!",sada bi imao luksuzan stan od 130 kvadrata u centru Zagreba. Zašto se toliko ljudi boje srednje škole? Srednja škola je definitivno najbolje razdoblje života. Sada kada se osvrnem u prošlost,s razlogom mogu reći da mi je prvi dan srednje bio najsretniji dan u životu.

Iskreno,nikada nisam volio ići u školu,no nakon ovoga sam ubrzo promijenio mišljenje... Tek tada sam shvatio kako je to bilo promijeniti grad,mogao sam se utopiti u masi,konačno se maknuti iz mjesta gdje ljudi znaju sve o meni,makar ja ne znam ništa o njima. Mogao sam se konačno maknuti od lažnih prijatelja,naći vremena za svu onu hrpetinu knjiga koje sam dobio za rođendan. Mogao sam samo reći: „Nisam odavde“,i svi bi me pustili na miru. Nisam osjećao nikakvu nostalgiju,samo jedno veliko olakšanje. Lutati (ne)poznatim gradom,među nepoznatim ljudima,zrak mi miriši drugačije,dišem drugačije. Smijem se od uha do uha onoj blesavoj gradskoj djeci koja nemaju pojma kako je to živjeti na selu,za koje su neke stvari u mom životu nepojmljive..

Dakle,kako sam se jako puno selio u životu,želio sam upisati srednju školu u gradu gdje sam proveo djetinjstvo. Bilo je to davne 2008. godine,a ja se toga sjećam kao da je bilo jučer.
Probudio sam se ranije nego inače,oko 6 ujutro,nisam mogao spavati od uzbuđenja i strašno me je zanimala nova škola.. prvi sat informatika. Došao sam na hodnik,stajao kraj radijatora i sramežljivo/zbunjeno promatrao nove ljude,svi su imali nekakve grupice,dok jedino ja nisam poznavao nikoga. Odjednom dolazi profesorica i ulazimo u učionicu. Nedugo nakon zvona počinje nas ispitivati o školi,očekivanjima,bla bla bla.. pošto su ljudi bili šutljivi jedino sam ja pričao. Na tom satu upoznao sam svog najboljeg frenda,J.a koji je sjedio tik do mene i sramežljivo zapisivao nekakve natuknice u svoju bilježnicu. Nakon informatike uslijedio je engleski. Tu pak nisam bio toliko sam,spojili su nas s drugim razredom tako da sam preko prijatelja iz djetinjstva upoznao Nju. Iako smo prvobitno ja i D. sjedili u zadnjoj klupi,a Ona i njezina prijateljica u prvoj,ubrzo nas je profesorica razmjestila.
„Dečki,o čemu vi pričate?“ – Upitala nas je profesorica zainteresiranim pogledom.
„Dođite sjesti tu u prvu klupu do prozora,ispred L. i V.“
Nisam se bunio,brzo sam pokupio stvari. D.,V. i L. su išli skupa i opću gimn. dok sam ja jedini bio matičar. D. je bacao nekakvu spiku i fore,te se okrenuo pričama iz djetinjstva i o tome kako me je upoznao,pa sam se i ja donekle zbunjen uključio u razgovor. Iako sam bio jako sramežljiv razgovarao sam jako puno s L. (u koju sam se zaljubio na prvi pogled,samo meni slično.). Bio sam poprilično tužan kada je završio sat engleskog (iako ga nikad nisam volio. xD).. pozdravio sam je uz smiješak na licu.

Iako sam jako mrzio njemački i engleski,ubrzo su mi postali omiljeni predmeti,samo kako bi Nju vidio,to su mi bili omiljeni trenuci u danu. S vremenom je ta sreća sve više rasla,obuzeo me snažan osjećaj entuzijazma i volje,više mi ništa nije bilo teško. Život je imao čar i ljepotu o kojoj sam mogao samo sanjati..

[lycantrophy]

Napokon sam izvukao korist iz nuklearne bojeve glave koju su iranski teroristi zakopali u mojemu dvorištu. Lansirao sam ju zajedno sa kućom susjedovoga psa nasred Sahare. Nikada nisam pretjerano volio pustinjsku faunu. Očekivano, ispostavilo se da sam spletom sretnih okolnosti pogodio odlagalište nuklearnoga otpada i raznio pola kurvanjskoga planeta.

Pseta ližu polustvrdnutu krv; majke jedu trupla osakaćene deformirane djece; ljudi gmižu ulicama sa opeklinama četvrtoga stupnja; mutirana dvoglava papiga recitira psovke naučene onomad davno prije katastrofe; mene boli kurac. Naglo je zahladilo. Obući ću vunenu vestu koju mi je baka isplela i izaći na dvorište sakupiti razbacane ekstremitete slučajnih prolaznika.

U predvečerje, hladnjača je puna izmesarenih ukrajinskih kurvi. Sretnoga li dana. Prebirao sam po organima uklanjajući prozirne kristale leda vrhovima prstiju. Jedna od onih ideja nevezanih za tijek misli pokušavala je isplutati na površinu. Mogao bih nešto pojesti u jednome od onih elitnih restorana. Zaslužio sam. Nema veze, svo vrijeme svijeta je moje. Uostalom, tko zna kada ću slijedeći puta imati kurvu koju ne moram platit.

[tash@]

Mama, želim da znaš da sam imala savršen dan. Jednom, ne tako davno.
Voljela bi da moj savršen dan urodi time da i ti imaš svoj.
Volim te beskrajno, ali taj dan nisam bila s tobom.

Probudila sam se i mislila da sanjam.
Dapače, bila sam uvjerena u to do onog trenutka kada mi se obratio riječima...dobro jutro ljubavi.
Gledala sam ga netremice, mislim da sam buljila u njega kao da ga prvi puta vidim.
Podignuo je onu svoju crnu obrvu i pitao me pomalo zabrinuto: što se desilo?
Ništa, ama baš ništa, sve je savršeno. Tako jebeno savršeno.
Ovo 'jebeno' me on naučio, jednom kada se užasno trudio da mi opiše koliko me voli...jebeno te volim izustio je.

Od tada koristim tu riječ. I odlično mi se uklapa u život jer sve je nekako jebeno u zadnje vrijeme.
A taj dan je bio jebeno dobar.
Naslonila sam glavu na njegovu ruku i osjetila.
U stvari ništa nisam osjećala osim mira, nesvakidašnjeg mira.
Mislim da ga spokoj zovu.

A nije da se nisam trudila, čak sam i jogu bila upisala, slušala kako stenju u euforiji i mislila se što to sa mnom nije u redu,
zašto ne osjećam ništa osim žužura u glavi. Zašto mi se misli roje umjesto da nestaju. I trčat sam probala. I ranom zorom plivati. I aerobik trenirati. I knjige čitati.
Sve za što su mi rekli da opušta, da 'stavlja mozak na pašu'.
Okej, drogirala se nisam.

I kada sam postala uvjerena da sam jednostavno takva, da ne mogu funkcionirati ako istovremeno ne mislim na barem tri različite stvari, da za mene nema mira o kakvom pričaju, probudila sam se pored njega.
Udahnula i osjetila to savršenstvo.
Cijeli taj dan prošao je u razmjenjivanju naših misli i osjećaja, a da niti jednom nisam osjetila napetost.
Ono što sam osjećala je nevjerojatna bliskost i mir.

Bilo je još takvih dana, ali prvi je bio najjebeniji

[foka]

prošli smo u zoru iz mraka i sad se zrak puni bojom roskasto kao bijeli veš kad ubaciš crveno i kotači autobusa vrte se
kao mašinin bubanj i sjediti pored tebe je biti u takvoj vodi, toplo pjenušavo, izgovaraš imena otoka a ja sam zagrljena naslonjena
na tvoje rame i oči su mi još slijepljene od noći, ti mi pričaš priču iz povijesti elafita a elafiti su jelenski otoci, ti si leopard,
svuda po ramenima imaš sitne pjege i sad mi cvrče pod uhom kroz tvoju vestu, uvijek si pun buke, na tebi uvijek svaki komadić svira,
dan iz blijedog postaje solidan kao bjelanjak na tavi i mi smo gladni, vani prolaze pročelja i kamene zvijeri čuvaju domove
mi im se smijemo a naši zubi nisu nikakvi čuvari, prije poljupca ih sudaramo kao jeleni rogove, autobus staje ti trčiš van ja
ostajem sjediti i prstima prelazim po sjedalu, kad idem prema dolje klizi glatko kad idem prema gore tkanina se opire
kao tvoja koža kad se vratiš, izašao si bez jakne sav si naježen i iz vrećice vadiš pola kruha, pršut, kisele krastavce, trgamo pršut
trgamo kruh mrvice nam padaju po nogama krastavci krckaju žvačemo zalijevamo kolom šušti nam u ustima, nad morem je sunce a
pod morem je nemati težine u tvojim rukama, tvoja vesta kao riba u bijelonarančastim prugama, tvoje disanje negacija disanja,
autobus staje mi izlazimo van i trčimo ja vučem svoj mali kofer poskakuje na kamenju onda zuji po peronu i penjemo se u vlak ulazimo
u prazan kupe zatvaramo vrata, dižemo stvari gore da razvučemo stara zelena sjedala u krevete, ti navlačiš zavjese na vrata
a kroz prozor gledamo sunce, drveće i snijeg i kako je svijet lijep, uvijek u istim mjestima u tijelu lijep na različitim mjestima,
skidaš vestu ja ti otkopčavam remen i nema puno vremena uopće ne čujemo ništa osim kako vlak podrhtava, po nama kao da smo
ispred filmskog platna lete svjetlo i sjene, to sunce diše kroz grane, usporavamo, grabimo stvari trčimo na drugi peron u drugi vlak
guramo se između sjedala zauzimamo stolić opet jedemo primaš me za ruku ispod stola dižem ti noge u krilo uvijek skidamo cipele,
igramo igru iz kutije cornflakesa ti si plav ja sam crvena vlak je brz a dan ne usporava kao da je nebo topla voda a sunce čaj horizont
slatko ocrvenjuje šaljemo poruke tvojoj maloj sestri i stišćeš se uz mene, ne možemo spavati previše je uzbudljivo imati noge kosu
gledati se otvarati bocu izdisati, zagreb dolazi s mrakom kao jeza ali ti si tu i još ne znam jezu, naše stvari u njegovom gepeku
zatvaranje vrata miramarska nizbrdica pa uzbrdica, brava, brava, brava, jaja za večeru, moj premaleni krevet, sad smrdi po novinama
tvoja vesta zagurana u kutiju ispod kutija, slova tvog imena ugurana natrag u abecedu, sjećanje je film bez zvuka osim kad govoriš o
jelenskim otocima, samo pet minuta a isto je kao milijarde godina jer nema načina da shvatim takav neprotok vremena,
da se pamćenje svaki put nasuče kad nešto traži: ti govoriš o elafitima autobus ubrzava dan će prošli smo u zoru

[Almost Rosey]

Sutra će biti savršen dan, vjeruj mi. Probudit ću se rano; neću kao drugim jutrima krasti zadnje minute i izležavati se među pokrivačima. Sutra. Doručkovat ću nešto integralno i voćno, zaboraviti kavu i cigaretu. Naravno, sjat će sunce, jer, kakav bi to savršen dan bio pod kišobranom? Nebo će biti baš one zlatnomodre boje kakvom zna zabljesnuti nad brdima i mirisi u zraku podsjećat će na djetinjstvo i veranje po stablima. Sutra ću obući najnoviju svečanu košulju s vrpcom i neću trčati na tramvaj, da se ne uznojim. Obećajem. Crvena će mi kosa biti pažljivo ukroćena i pravit ću male, damske korake. Kad dođe moje sutra, neću jadikovati, neću psovati. Neću govoriti ružne stvari o sebi. Sutra ću se voljeti. Ma, voljet ću cijeli svijet, časna riječ! I svijet će voljeti mene, sutra. Nokti će mi biti uredno nalakirani, trepavice bez grudica maskare. Osmjehivat ću se prolaznicima, zastajkivati pred izlozima, pojesti veliku kuglu sladoleda; dvije, ako poželim. Neću se izgladnjivati, deprivirati, deprimirati, neću biti tužna ni ružna ni dužna, odbacit ću cinizam i otrove s jezika. Očistit ću History na računalu. Otići ću zubaru i popraviti onu šesticu dolje lijevo. I uopće neće boljeti, sutra, na savršeni dan. I vjeruj mi, obećajem, ma kunem se, časna pionirska - nijednom neću pomisliti na tebe.

[Morticia Addams]

Silazim iz vlaka na peron, duboko udišem ledeni zrak i palim cigaretu. Moravice. Mislim da je ovo prvi put da pušim u Moravicama. Ispred mene odvija se scena iz nekog ratnog filma u kojem, sigurna sam, glume Boris Dvornik i Bata Živojinović. Oronula željeznička stanica, stari željezničar užurbano korača dok mu snijeg škripi pod teškim cipelama, loše osvjetljenje. Tu je vrijeme stalo negdje kad je umro Tito, pomislim i gasim opušak, ulazeći nazad u topli vlak.

Pored mene ponovno jure slike zime, uokvirene prljavim prozorom vagona, a ja se trudim ne razmišljati o tome zašto sam se uopće našla u ovom vlaku, na relaciji Rijeka- Zagreb, ovog zimskog petka, dok mi na glavu pada noć koja će mi, tada to nisam znala, promijeniti život. Ne znam kako, ne znam zašto, znam samo da moram. Jače je od mene.

Oko Karlovca mi zvoni mobitel.
"Kad stižeš?" – pita me najtopliji glas na svijetu.
"Oko 9."- odgovaram i brzo nastavljam, ne dajući uopće priliku glasu da se pobuni - "Ali doći ću sama, reci mi samo na koji tramvaj da sjednem."
"Jesi li ti normalna? Dolazim po tebe."
"Ne, ne, stvarno, ne treba, doći ću sama, pa velika sam cura, znam sjesti na tramvaj." - govorim kroz nelagodni smijeh.

Kako da ti objasnim da mi treba još tih petnaestak minuta samoće i mira? Kako da ti objasnim da se bojim i da još nisam odlučila hoću li uopće izići iz ovog vlaka tamo u Zagrebu, na Glavnom kolodvoru?

Ali izgleda da shvaćaš, a možda je i tebi isto, pa pristaješ.

"Idu ti tramvaji 9 ili 13. Čekat ću te na stanici kod stare džamije. Ali ako budeš dugo čekala zovi, tamo sam za 5 minuta."
"Ma daj, ok je, ne brini, vidimo se brzo."

Bože, kako sam neprirodno sabrana i mirna...

Kao da je to nešto što činim svakodnevno. Sjedam na vlak, dolazim u Zagreb i vozikam se tramvajem do tamo neke džamije gdje ću se naći s tobom.
Ali moram tako. Moram samu sebe uvjeriti da je sve dobro, da sam smirena, da to i nije tako velika stvar, da ću se nakon svega vratiti kući kao da se ništa nije dogodilo. Moram. Inače će mi srce iskočiti tu negdje oko Karlovca i pobjeći u šumu, a naći će ga za par mjeseci neki pijani krivolovac , kako šćućureno drhti u grmlju, i misleći da je zec bez milosti pucati u njega. I onda ću ostati bez srca. A kako živjeti bez srca?
Mislila sam da mogu. Al' ne mogu. Ovo mi je dokaz da ne mogu. Treba mi to moje srce i zato ga moram čuvati. Od svih, a najviše od tebe. Jer te ne poznajem. Nemam pojma tko si, a zbog tebe pušim u Moravicama gdje je vrijeme stalo kad je umro Tito i statiram u ratnom filmu, uz bok Dvorniku i Živojinoviću.

Nešto kasnije, silazim iz tramvaja. Čekaš me, pušiš. I tebi je neugodno, vidim.
"Ne mogu vjerovati da si ipak došla."
"Ni ja."
Polako hodamo do tvog stana, pričamo nepovezano, glupo, nesuvislo, daleko jedno do drugog, bojeći se da nam se kaputi slučajno ne dodirnu. Jer tko zna što bi ta dva kaputa mogla učiniti ako se nehotice taknu...

U stanu pijemo šljivovicu, njih dvoje šalama razbijaju strah i trenutke tišine, točeći nam bez pitanja kad se čaše isprazne. Hvala im na tome.

Pijano teturamo, objašnjavaš mi gdje je što i gdje idemo, al' ne čujem ni riječi. Tu i tamo se nasmijem, kad mi se učini da bi bilo primjereno, trudim se održavati ravnotežu i ne govoriti baš prevelike gluposti, al' ne pratim ni sebe, usta se otvaraju bez kontrole.

U jednom trenutku, tamo negdje iza KSET-a, zastaješ. Gledaš me. Prvi put te večeri me dodiruješ. Jedna ruka oko moga struka, druga u kosi. Blago, čvrsto, sigurno, nesigurno, željno...
Tvoje usne na mojima, miris alkohola i metvice, svijet koji nestaje pod našim nogama. Prvi put, a kao da su tu bile oduvijek...

Ne sjećam se kako je noć dalje tekla, ne sjećam se razgovora, ne sjećam se muzike, ne sjećam se gotovo ničeg. Osim šanka, pokoje loze, tebe, mene i poljubaca...

Povratak u stan, oni idu kući, nas dvoje obučeni liježemo na mali krevet, privijamo se jedno uz drugo i tonemo u san. Mislila sam da san ne može biti tako dubok i miran kada spavaš kraj neznanca... Ali ovaj put je bio. Najmirniji i najdublji san koji sam ikad spavala. Okrećemo se zajedno, cijelo vrijeme stisnuti jedno uz drugo, spontano se tražeći i u snu...

Otvaram oči, kroz prozor vidim da je vani već mrak, prespavali smo cijeli dan... U djeliću sekunde nije mi jasno gdje sam i kroz koji to prozor gledam, u koji to mrak. Nepoznat mi je taj mrak. I taj prozor. Nepoznat mi je i tvoj stan, tvoj mali krevet, zidovi ofarbani u neku čudnu boju, koju kroz mrak ne mogu prepoznati. Ali nešto mi jest poznato, iako ne mogu sebi objasniti što... Pogledam te, a ti se, kao da osjećaš, budiš. Smiješiš se...
I postaje mi jasno... Ti si mi poznat. Negdje duboko u meni tvoje oči su već dugo, tvoje usne, smijeh, glas, miris, okus... Sve tvoje ja poznajem. Tako je blisko, moje...

Smijemo se oboje, razgovaramo o svemu, pitaš me o Rijeci, bio si tamo nekoliko puta, službeno, sviđa ti se. Točimo si nešto rakije što je ostalo od sinoć, puštaš muziku, pepeljara se puni, ali ne da nam se dizati da je ispraznimo. Gledamo se kroz dim, dodirujemo se, razgovor je, kao i smijeh, odjednom tako prirodan, smiren, iskren...

Izlazimo iz stana, šećemo prema Trgu...
Zaljubljujem se u tvoj Zagreb, u ove ulice koje mi prolaze pod nogama, dok me držiš za ruku i govoriš o vremenu dok si kao student ovuda svakodnevno šetao...

Tek mnogo kasnije, saznat ću kako se zovu te ulice na kojima sam se nepovratno zaljubila u tebe i Zagreb...
Martićeva, nakon nje Jurišićeva...

Počinje padati snijeg...
"Prvi snijeg u Zagrebu ove godine."- govoriš.
Pada po nama, po licima ljudi kojih nema, cijeli Zagreb je oko nas umro i oživio, stotinu puta u tih kratkih pola sat koliko hodamo držeći se za ruke. Kaputi nam se dodiruju i svakih pola metra se ljube dok se na njima tope pahulje prvog zagrebačkog snijega te godine. Znala sam da su to opasni kaputi i da će se svašta dogoditi ako se ikada dodirnu...

Vraćamo se u stan crvenih noseva, smijemo se cijelu noć, pijemo rakiju, ispreplićemo ruke, tijela, poglede, dodire, misli... I razgovaramo, razgovaramo, razgovaramo... O svemu. Ali ne spominjemo vlak koji će me sutra vratiti u Rijeku... Ne spominjemo ništa što bi moglo zaboljeti ovaj dan...

Ovo je naš dan. Savršen dan...

[Amsteer]

Zaželila se snijega. Onog plavičasto bijelog ugođaja tišine, spokoja i mira. Takve stvari su je uvijek vraćale u djetinjstvo.
U razdoblje koje je bezuvjetno bilo najsretnije od svega onoga što će u kasnijim godinama pokušati potisnuti.
Uspomene su navirale koliko god ih ona svom silom željela cenzurirati.
Po noći bi zapao snijeg i pokrio cijelo selo. Probudila bi se i izišla vani. Imala je cijelu opremu.
Šal, kapu i dva para crvenih rukavica koje su bespovratno urezane u njezino sjećanje.
Dječjem uzbuđenju nije bilo kraja. Sanjkali bi se, radili snješka, obećavali roditeljima da neće dobiti gripu, da će još samo malo ostati vani, još samo jedan spust nabrzinu napravljenim sanjkama. S vremena na vrijeme zamišljala je kako im u tom trenutku obećaje i to da će cijeli život ostati sretna. Makar upola koliko je bila sretna grudajući se sa svojim malim prijateljima.

Uvijek kad se sjeti tog razdoblja, pokušava suspregnuti suze, pokušava izbrisati trenutke djetinjstva.
Osjeća da je iznevjerila samu sebe, da ju je odrastanje prisililo na promjene i da im se ona nije oduprla.
Nije imala snage, bila je napola prazna, usamljena, nesretna. Zaboravila je ili je bar pokušavala zaboraviti kakva je prekrasna djevojčica bila.
Nikako se nije mogla pomiriti sa osjećajem bijesa kojeg je osijećala svaki put kada bi shvatila da pripada odvratnome svijetu odraslih.
I to zato jer je prljav, očajan, neiskren, pretežak.

Sjeća se trenutka za kojeg je znala da će ostati usađen u njoj zauvijek. Bilo je hladno, bila je zima, snijega je bilo do koljena.
Na prekrasno bijeloj livadi nedaleko od kuće ostala je sama. Po prvi put u svom malom životu osjetila je miris snijega, osjećaj potpune tišine prostrujao je njenim tijelom. Bilo je kasno popodne, iz daljine je jedva čujno dopirao lavež pasa.
Amsterdamgirl je sjedila na malom plastu sijena s kojeg se pružao neponovljiv pogled cijele seoske udoline.
Po prvi put se osjetila spokojno, blaženo i mirno. Takve osjećaje će dosta kasnije pokušavati prizivati, pokušati se vratiti u djetinjstvo ali godine koje su je odvojile od nevinih trenutaka su učinile da izblijedi sve ono što se negdje duboko urezalo u nju.


Često puta je znala sama sa sobom zaključiti da njezina potreba za poezijom dolazi upravo iz ovog neponovljivog osjećaja koji je dolazio iz prošlosti, i ostavio u njoj sve ono što je kasnije povezivala sa srećom koja joj je toliko puta u životu pomogla da prebrodi nepodnošljive osjećaje tuge.
Činilo se da svaki trenutak u kojem se osjećala iscijeljenom dolazi od tog prosinačkog bijelog popodneva u kojem je jedna djevojčica bila sigurna da živimo da bismo osluškivali svoje disanje, svoje korake koji su pucketali pod čvrsto napadanim snijegom.


I eto, Amsterdamgirl je sada starija 16 godina ili 100, nikad nije znala koliko je zaista vremena prošlo. Ponekad je imala osjećaj da nije prošao ni trenutak, da je ista ona zamišljena djevojčica koja promtra bjelinu pahulja koje se svakim njenim treptajem, iznova pretvraju u plavičasto bijele dragulje namijenjene upravo njoj koja je bila uvjerena da je otkrila najveću tajnu u cijelome selu, na cijelome svijetu. Nikada nikomu nije otkrila tajnu, to je nešto što je pripadalo samo njoj i njezinoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.


Danas dok razmišlja o tome, osjeća koliko je odrastajući shvatila kako nema smisla uvjeravati samu sebe da će sutra biti čišća, iscijeljenija, normalnija. Sutra neće donijeti ništa novo, donosi samo varijacije onoga na što smo se već opekli, donosi spoznaju da smo mali i samo ponekad nemoćni. Amsterdamgirl je znala i to da ponekad nije ni bitno što će donijeti sutrašnjica, koliko će biti promjenjiva, bolna ili isprazna. Od ranog djetinjstva znala je da u njoj postoji nešto što ju čini jedinstvenijom bez obzira na sadašnjost i budućnost. Sadašnjost i budućnost su ionako samo parafraze djetinjstva koje nas je naučilo svemu što trebamo znati, živjeti i osjećati. Sve ostalo što smo s godinama nakupili predstavlja teret, nagomilane nakupine kojih se teško otarasiti, koje nas prisiljavaju da se udaljimo od samih sebe.


Slijedeći put kad padne snijeg, navući ću svoje crvene rukavice i otići plesati pod zvijezdama. Dan će biti kao stvoren za bezvremensko oponašanje anđela u snijegu, ja ću opet biti malena i tražit ću ljude da mi budu prijatelji, tražit ću od prijatelja da budu djeca, od djece ću tražiti da nikad, nikad ne odrastu - razmišljala je Amsterdamgirl i svakim trenutkom dopuštala sebi da bude ona.

P.S. napisano prije 4.godine

[SwayOdd]

Sjećam se tog dana kad je došla kući, cvatući od sreće. Smijala se cijeli dan, čak mi je dala i da jedem slatkiše prije ručka. Ništa mi nije bilo jasno.
Sjećam se kako su se kako su tata i ona smijali i došaptavali za ručkom.
Poslije ručka, posjela me u krilo i rekla:
-Znaš, Sway, uskoro ćeš dobiti brata ili seku.

Imala sam tada tek 5 godina. Gotovo 6. Braću i sestre imali su samo moji prijatelji iz vrtića. Meni je to bio svemirski pojam, nešto nepoznato, zanimljivo, zabavno i strašno u isto vrijeme.
Nasmijala sam se, bilo mi je zabavno misliti kako ću nositi tu malu štrucu poput prijateljice iz vrtića koja se samo mjesec prije hvalila sa slikom gdje u krilu drži malu sestru.
Bilo mi je nevjerojatno misliti da ću uskoro ući u taj prestižni klub starije braće i sestara. Proganjala sam mamu po kući, stalno žicajući da rodi seku kojoj ću raditi frizure i igrati se s barbikama.
Ona se uvijek samo tajanstveno smiješkala.
Sjećam se kako sam voljela držati ruku na trbuhu i osjetiti ritanje. Svi su govorili kako će se roditi mali nogometaš, a ja sam ljutito odvraćala kako ću ja dobiti seku, a ne brata.

Jedne noći, mama nas je probudila. Počeli su trudovi, u kući panika, hitna dolazi po nju.
Stiže doktor, babica, a ja pospana stojim na hodniku, grleći plišanu pandu, uvjerena da će mi ju teta u bijelom uzeti. Ne znam otkud mi ta ideja.
Mama je otišla s njima. Izgledala je grozno. Zabrinuta sam. Mamu boli.
Ne puštaju me da idem s njom, tek sam dijete.
Prolaze minute, možda i sati. Ne dam se u krevet, iako me baka tjera.
Telefon zazvoni.
Stojim sama na hodniku i stežem pandu dok baka razgovara s nekim.
Baka dolazi i govori:
-Sway, dobila si malog brata. Dođi, ideš u krevet.

Ležim u krevetu, razočarana jer se neću moći igrati s barbikama, ali sretna jer će se malac sigurno voljeti naganjati po dvorištu i igrati s autićima.
Drugo jutro u vrtiću, ja sam heroj dana, svi pričaju o mom bratu.

Malac je noćima glasan, neprestano plače. Iritira me, svi paze na njega a nitko na mene. Znala sam biti ljuta i ljubomorna.
Godinama smo se svađali i tukli dok smo bili klinci. Svađali se s vezom i bezveze.

11 godina poslije njegovog rođenja, na rođendanu sam kod najbolje prijateljice, njezina mama ulazi u sobu i zove me van. Govori mi kako je zvala mama, brat je pao, ne znaju što je, u bolnici su. Glava, slikanje, hitna...čujem samo neke riječi. Magli mi se pred očima. Naginjem se uza zid, klizim niz njega, sve dok nisam sjedila na podu. Suze teku. Čekam vijesti.
Shvaćam da ga volim više od bilo čega, mrzim se jer sam bezveze bila ljubomorna, jer smo se ikad potukli, jer sam se derala na njega. Svemir me kažnjava. Ateist, a molim se, Svemiru, Bogu, Alahu, nekome.
Mama zove, satima kasnije. Nije ništa, samo nekoliko modrica i blagi potres mozga. Dolazim doma, grlim ga.
Zahvaljujem Svemiru što mi je pružio još jednu priliku, priliku da budem bolja sestra, onakva kakvu bih i sama željela.

Danas, godinama kasnije, više se ne svađamo, pričamo o svemu. Dovoljan je pogled da se razumijemo i počnemo smijati nečemu. Izluđujemo starce i zabavljamo se pritom. "Malac" je teenager, a ja odrasla cura na faksu. On u meni vidi uzor, slijedi moj primjer u svemu. Sada znam, moram biti odgovorna sestra, brinuti se za njega isto koliko on brine za mene.
I nikad ne poklopiti kad se "svađamo" tko će prvi.

I svaki dan kad ga čujem, kad ga zagrlim, kad mi kaže:
-Seka, volim te.,
svaki taj dan je najsretniji i najsavršeniji u mom životu.

Zaključujem, najsavršeniji dan u mom životu bio je onaj na koji se malac rodio. A i svaki dan s njim.

[K@rlo]

Znanost govori da je vrijeme hladna i bezosjećajna konstanta

Pa kako onda jedan dan s tobom, radostan i uzbudljiv, traje tako kratko, poput treptaja, dok je bez tebe zabrinjavajuće dug i bolan?

Lav.Karlo (voljenoj)

[plavi-safir]

Rekao je da bi bilo dobro da idemo u Zagreb..onako,sa vlakom,lezerno bez neke zurbe i posebnog dogadjaja ili potrebe da se ide..
Mislim da nisam ni pitala"zasto",vec rekla "ajmo vec sutra"..
Sutra je ostavilo neki cudan trag,inace neznam zasto bi se sjecala tog dana?
Tih smjesnih kradom poljubaca u cekaoni stanice,iznad glava ispisana imena zaljubljenih parova..
Tko ce da odoli,pa smo i mi na taj zid stavili 21.9..
U vlaku mi je rekao da je i zivot kao vlak,da ce sve nam u zivotu projuriti..pricao je,prvi put o djeci,buducnosti,proslosti..sjecam se da sam htjela da vlak ne stane u Zagrebu,nego da vozi dalje,da vidim do koje tocke moze on citati svoju knjigu duse..
U Zagrebu smo lunjali ulicama,jeli sendvic u Dubravi,pili kavu u Zvonimirovoj,setali Jelacicevim..a na kraju dana fulati broj tramvaja i otisli na okretiste..
Kuci smo dosli kasno,kasno,a ja jos nisam mogla zaspati od te neke unutarnje srece bez razloga,od tog nekog ushita i uzbudjenja..
Samo sam se smjeskala i promatrala ga kako spava..kao djete u snu,mirno..bez tereta sadasnjeg i buducih dana!

[Velia]

15. rođendan. Kraj je školske godine. Posljednje godine u osnovnjaku. Da, krenula sam u školu kasno. S punih 7 godina. Jer je mama shvatila da sam se tek sa 6 godina počela igrati. Onako kako se očekuje od djeteta. Do tada sam radije učila s tatom. Kasnije su mi nudili da preskočim nekoliko godina, ali nisam pristala jer nisam htjela izgubiti ekipu iz razreda. Onu istu ekipu koja dolazi danas predvečer kako bismo proslavili taj moj 15. rođendan.

Spuštam se iz svoje sobe u kuhinju. Mama već naveliko priprema hranu za proslavu. I ručak za nas. Ne moram ni pogledati što kuha za ručak. Znam da je u pitanju neko od mojih omiljenih jela. Jer uvijek bude tako za moj rođendan.

Nakratko se odmiče od štednjaka, ljubi me i stavlja mi poklon u ruku, te nastavlja kuhati, pričajući o tome što je sve već pripremila i što još bude, a sve kako bi gozba bila savršena. Razmatam poklon, u mislima već u vremenu kad će doći svi i krenuti zabava.

Kuhinja miriši po jagodama. Oprane su i cijede se u dvije ogromne posude. Mama je uvijek spremala tortu od jagoda za moj rođendan budući da mi je rođendan taman u vrijeme kad su jagode u djedovom vrtu najbolje dozrjele. A i nema bolje torte od one od jagoda. Fini biskvit, jagode i šlag… Mmmmm… Svi vole tu tortu, osim M. Najbolja mi je prijateljica i uvijek me kuži u svemu i ja nju. Jedino nikako ne mogu shvatiti da ona ne voli jagode.

Dolaze i tata i brat. Donose hrpu stvari po koje ih je mama poslala u dućan jer ne smije danas ničega usfaliti. I oni mi čestitaju i ljube me. Brat kao i uvijek počinje zbijati šale na moj račun i svi se smijemo. Jako volim svog brata. Jedini je koji zna kako me izluditi samo jednom riječju, ali i jedina osoba s kojom komuniciram pogledom.

Cijeli dan zvoni telefon. Nitko od njih troje se ni ne trudi prići telefonu jer znaju da su pozivi za mene. Ima nešto posebno u tome kad vidiš tko te se sve sjeti na tvoj rođendan. Zovu, naravno, i svi oni koji dolaze na proslavu. U šali pitaju je li torta već spremna. Da, svi vole tu tortu od jagoda. I trešnje.
Trešnja ispred kuće je uvijek dozrijevala taman pred moj rođendan. Imala je ogromne slatke plodove. I svi bismo najviše uživali jedući ih direktno sa stabla. Moje su noge svakoga ljeta bile pune modrica i ogrebotina od veranja po njoj. Ali vrijedilo je. Jer su prema vrhu uvijek bili najslađi plodovi.
Predvečer, kako dolaze, svi zastaju kod trešnje kako bi ubrali koju i čujem ih da su stigli prije no što su došli do vrata i pozvonili. Cijela ekipa iz razreda je došla zajedno. Nose mnoštvo poklona i jedan koji nisu uspjeli umotati, pa odmah vidim što je – ogroman plišani zeko.

Polako pristižu i ostali. Svi se porazmještaju po dnevnom boravku i odjednom je soba prepuna zvukova. I smijeha. I. je odmah preuzeo ulogu DJ-a. Naravno, prvo stavlja neku stvar od Stonesa. Obožava ih i znam da će kroz večer još puno puta doći red na neku njihovu stvar. Gledam ga sa smiješkom i on hvata moj pogled i namigne mi. Koliko god jako voljela svog brata, uvijek sam željela imati još jednog. Koji bi bio stariji od mene. Koji bi me štitio od svijeta i bio tu kad mi zatreba savjet. I tu je ulogu I. savršeno preuzeo. Bio je moj stariji brat kojeg nikad nisam imala.

Ubrzo se nekoliko njih diže i počinju plesati. Svi se dobro zabavljaju. Vidim im to po licima.

Odjednom začujem zvono na vratima. Pogledom prolazim po sobi i razmišljam tko li je to sad. Pa svi su već ovdje. Vjerojatno netko treba mamu ili tatu, ali njih nema kod kuće. Otišli su kod prijatelja da nam ne smetaju. Sve mi to prolazi kroz glavu dok idem prema vratima i kad ih otvorim nađem se oči u oči s D.

D. i ja se svih 8 godina koje smo zajedno išli u isti razred nikad nismo previše družili. Bili smo u različitim ekipama i tek prije par tjedana na maturalcu smo se zapravo upoznali. A sve je završilo samo na dugim pogledima one zadnje večeri prije povratka kući. I sad je on stajao na mojim vratima s cvijetom i poklonom u ruci, iako se otkako smo se vratili kući uopće nismo vidjeli niti sam ga pozvala da mi dođe na rođendan.

Nasmiješio se i vidjela sam da mu je neugodno dok mi se ispričavao što tako upada na moju proslavu. Nasmiješila sam se nazad dok se on približavao da me poljubi…

Kasnije sjedim zagrljena s D. i gledam sve te moje drage prijatelje oko mene i sretna sam. Razmišljam kako je život lijep i koliko ću uživati u svakom njegovom narednom danu… Iako bih najradije da jednostavno ovaj dan potraje. Tako da nema kraj. I zato sam pomalo tužna kako večer odmiče i jedna po jedna osoba odlazi kući.

I. je kao i uvijek ostao zadnji. Dok se pozdravljamo na vratima, radi onaj svoj pokret rukom koji je oduvijek bio njegov pozdrav meni i komentira nešto o tome kako više nisam klinka. U tom trenutku ne mogu ni zamisliti da neće uvijek biti uz mene…

***

Nekoliko godina kasnije, nedugo nakon što je dobio tešku bitku s rakom, I. je poginuo zbog tuđe prebrze vožnje. Svaki put kad čujem neku stvar od Stonesa, sjetim se našeg posljednjeg razgovora. I toga koliko je bio sretan toga dana… Bye, bye, Johnny, bye, bye, Johnny B Goode…

Nema više ni mog djeda. A ja i dalje svakog ljeta svaki dan kupujem jagode u potrazi za onima koje će biti slatke baš onako kako su bile one iz njegova vrta.

Nema više ni trešnje. Tata ju je posjekao prije par godina jer se bila počela sušiti. A plodovi one koju je zasadio iz grančice ove stare nikad mi nisu bili jednako dobri.

M. mi je i dalje prijateljica. Iako se sada jako rijetko viđamo. Putevi su nam se kroz godine poprilično razišli, ali ipak uvijek kad se vidimo nastavljamo kao da smo se rastale tek dan prije.

A D. i ja smo se posljednji put vidjeli prije nekoliko mjeseci. Slučajno smo se sreli u gradu. Vodio je za ruku sina. Kratko smo se pozdravili jer si zapravo danas i nemamo što reći.

***

I sada, dok gledam moju malu nećakinju kako se igra s onim istim plišanim zekom kojeg sam dobila za taj 15. rođendan, a kojeg smo nedavno radi nje izvukli sa tavana gdje sam ga spremila onoga dana kad sam odlučila da sam prestara da bi on više bio u mojoj sobi; ne mogu, a ne otići opet u mislima u taj dan. Dan u kojem se činilo da će život uvijek biti predivan. I da će svi dragi mi ljudi uvijek biti uz mene. Dan koji je po svemu bio savršen. Baš poput torte od jagoda…

[Morticia Addams]

Dakle.

Napišite pismo koje bi spremili u vremensku kapsulu koja će biti otvorena 2511. godine.
Možete pisati o čemu god želite. Isključivo o sebi, o svijetu općenito, o ljudima iz našeg vremena, emocijama, životu... Bilo što što smatrate vrijednim čitanja za 500 godina.




Napomena: molim modove da u naslov teme dodaju koji je tjedan po redu jer sam se ja pogubila. Hvala.

[StetoCina]

Dragom meni,

jado jadni, još visiš na USu, a sad si već stvarno starac, pa kako te nije stid da nisi od života ništa napravio nego i dalje forumariš. Nemam ti ništa više za reći nego da jedeš govna.

Pozz,
Š.

[Amsteer]

Ne mogu a da ne vidim koliko si nazadovala, koliko si mi puta odgovorila na pogrešna pitanja.
Kako da zaustavim to tvoje traganje koje na prvi pogled izgleda, nema smisla.
Što si mislila koliko ćeš dugo moći pričati o indigo bojama.
Ne vesele te više izlasci u plemenu izvitoperenom.
Ja sam to sve prošla i nisam pronašla odgovor.
Ili jesam, al o tome šutim, spuštam se do koljena ljudske maštovitosti.
Bilo bi dobro kada bi jedan dan ustala i pospremila krevet, iscjedila narandžu u sok i ispijala dugo boje duginog spektra.
Razmišljala o sutra a ne o jučer, lišena bi tako bila svih podsvjesnih ludila i analiziranja.
Ovo ti govorim jer oduvijek i zauvije znam što je to izgubljenost bez hermetičnih zaključaka i očajavanja.
Neću ti pričati o tome koliko si posebna i jedinstvena,
neću ti pričati o tome kako tvoj pogled gleda duboko više od onoga na što ljudi su se naučili da je neispravan.
Tvoje sklupčano tijelo je naviklo na zimu i na konfiguraciju emocionalne boli, to znam,
ali ako otkriješ da svaki trenutak za koji osjećaš da je poseban i ako uhvatiš prelamanje vremena i sužavanje postojanja,
znaš da ti to nitko ne može osporiti i znaš da si otkrila bezvremenost.
Jer što je vrijeme nego proučavanje zadanih momenata koji prolaze i vraćaju se.
Jednoga dana, vjeruj mi, pisat ćemo samo o onome što smo doživjele,
ostvarit ćemo tu dugo očekivanu netransparentnu sreću,
više nećemo sanjati jer živjet ćemo kao u snu, zaboravit ćemo na ova duga traganja,
bit ćemo stanovnice ne svijeta, nego vremena.
Samo mi dopusti da provrije ova maglovita sjena,
da prođe sve što mora proći prije nego udarimo temelje koji neće biti poljuljani i imaginari,
bez obzira koliko te imaginacija činila dalekom od ovog svijeta.
Nije hrabrost ta koja će te učiniti svrhovitom,
nije suzdržavanje to koje će ti pokazati koliko si čvrsta,
mi trebamo više od toga, dalje i miroljubljivije.
Ta učili su nas da budemo svoji i postojani u toj svojstvenosti.
Budi okružena svojim duboko ukorijenjenim mislima,
misli nisu pogrešne,
tako rastemo i doživljavamo ovaj nedokučivi svijet.
Budi iskra u plamenu.
Dovoljno je.

[lycantrophy]

Najdraži. Sjećaš li se, onomad, kada si cijelu noć sjedio na hladnome betonu pa navukao nekakvu boleštinu koja je bez milosti masakrirala tvoju predivnu unutrašnjost. Pluća, grlo i sinuse. Otišao si u apoteku kupiti nešto za napakostiti kurveštari kako bi joj vratio istom mjerom, ali nesposobna praktikantica ti je zabunom dala nekoliko vremenskih kapsula.

Slijedeći dan, probudio si se petsto godina poslije sa ogromnom erekcijom koja nije bila posljedica podređenosti libidu, nego jedna od onih koje su uzrok sebi samima. Poluzatvorenih očiju odšetao si do zahoda izvađenoga ponosa i promatrao isprekidani krvavocrveni mlaz. U početku si se pošteno zasrao, ali onda si skužio da su u budućnosti muškarci pičke kojima su žene implantirale maternice i da se to nešto crveno zove menstrualni iscjedak.

Pogledao si kroz prozor. Muškarci održavaju prosvjede jer ne mogu izdržati pritisak štikle vladajućega režima. Vrište, plaču i zapomažu. Grebu noktima, grizu i prijete ne obavljanjem kućanskih poslova. Mili Bože, zar ne znaju kako pošteno mlatit ženu. Udžbenički primjeri spontanih udaraca glavom od štok i padova niz stepenice sa višestrukim lomovima za njih su nepoznanica. Mozak im je potpuno ispran.

Nešto se moralo poduzeti. Netko im je morao pokazati gdje im je mjesto. Razderao si košulju i junački se zaletio prema hordi ženskih kokoški, koje su kontrolirale gomilu elektrošokerima i plazma oružjem, te najbrkatijoj zavalio šamarčinu. U općem metežu, jednoj si prosuo mozak gurnuvši ju na rub pločnika, dok si drugoj pregrizao aortu. Budući da si imao odijelo sa antiplazma force fieldom, uslijedio je napad hladnim oružjem. Goloruk si otkinuo vlastitu kibernetičku nogu i nastavio mlatit kurve do zadnjeg atoma snage.

Uglavnom, junače, idolu mnogih, statuo boga Marsa, direktore, zlatna kravo, Mojsijev bratanče, gospodaru galaksije, vremena i prostora, šaljem ti ovo pismo kako bih ti saopćio da si, unatoč svim sranjima, u budućnosti jednako jeben kao i sada.

[pbeatz]

Zdravo budući, ovdje vaš felacio- pesimist prošlosti

Xin chào,merhaba selam,god dag,zdravstvuyte,dia duit,
namaste,tungjatjeta,ahoj,saluton,tere päevast",hyvää päivää,bonjour.

Pišem vama siromašnima jer nemam pametnijeg posla, grizem rešetke života i želim van, neobuzdano izvaliti kurac iz srca i staviti ga u usta budućnosti, pokraj vas- korozijom pojedenih robota. Da osjetite život: osjećaj srca koje kopni od tuge, nokte na koži, dane poslije ljubavi- sumorne i duge.

Do maloprije sam bio u razgovoru sa samim sobom, razmisljao sam o tome kako je život plod kurca i kako je sve u kurcu i kako će vama bit još jedan veći kurac od života nego je nama sada pa odlučih obratiti se vama - jer me prošlost uči da je budućnost uvijek gora. Zato vam šaljem suosjećanje i isprike radi svega što smo radili za naših života - da vama uskratimo sjaj i toplinu sunca, bezobzirne provale punog mjeseca, jebanje djeteline i jutarnje rose, zapetljane prste u pramenu kose.. maženje tla i noge bose.

Ali vjerujte, tamo negdje danas; postojala je mrvica beskorisnosti, vještica optimizma, brzo spaljena - nosila je nadu vama, molila i upozoravala da krademo radosne poglede u daljinu onima koji dolaze. Bilo je dana kada smo se zeljeli otisnuti u bolje sutra, maštali smo splav slobode - na vašu žalost, samo sebično maštali, nikada nije došao onaj pravi dan da se otisnemo. Ako vam je to komplicirano za shvatiti, kratko bi zvučalo: jebeš budućnost naše djece, mi smo gavrani i svrake danasnjeg vremena - krademo bobice kalendara, živimo jedan dan.

Nitko nije zelio pomiriti nebo i zemlju..
Vi ste ostavljeni..
Poluizgrižene metalne uši, koje nikada neće vidjeti pad pera.
Pjev ptica..
Uzivati žubor vode..

Znajte da vam zavidim na jednom - prvom kontaktu sa drugim vrstama te snošaju sa djevojčicama iz plemena 'Borg'. Kod nas se uvijek govorilo 'the borg seeks only perfection' - tu perfekciju u 21 stoljeću upoznali nismo, bar u trenutku kada vam saljem ovu pilulu sadasnjeg vremena. U nedostatku tih metaloplastičnih tkiva; alternativa je bila općenje sa utičnicama, vodokotlićima, bojlerima, bačvama i masturbiranje na star trek.


Leptiri nikada nisu postojali. Imate samo bijedno opravdanje kao život, zguzvanu kapsulu u šaci. Nadam se da imate čaroban smješak.


Vaš Otac.

[aisling]

Dragi i nedragi zemljani i nezemljani moji,

Još ste tu? Ček! Niste ovo spalili? OK, ne znate što je vatra? Laser neki? Uništili pogledom? Nešto?
Jedno je kad mi sada 2011. nađemo amforu pa idemo prčkati po njoj, ali ako za 500 godina od danas i dalje prčkamo po prašnjavim stvarima onda ne znam da li sam ugodno iznenađena ili razočarana.

Aha. Hvala na objašnjenju. Prije 300 godina ste sve živo i neživo skenirali, pohranili, zlu ne trebalo. Ne, nemojte mi odgovoriti na pitanje da li svaki od vas ima cijelu povijest i svaku izrečenu i napisanu misao pohranjenu u nekom čipu iza desnog uha. Jadni ste. U tom slučaju stvarno nemam što novo napisati. Sve znate. I to je tako prokleto loše. Da, i vi znate da je to loše. Ne, nisam iznenađena, razočarana sam. Osjećam se kao Wall-E koji je do kraja života slagao smeće i nikada nije imao priliku izbaciti nekoga iz stolice na daljinski. No, ionako ne pišem ovo vama, niste valjda stvarno u to povjerovali?

Pa krenimo.

Sinoć sam oprala jednu krušku pod slavinom tekuće vode, obrisala je u krpu i prerezala na četiri dijela. Odstranila koštice nožem pa zagrizla u jednu četvrtinu. Sočno, slatko-kiselo, nježno meso voćke rastopilo mi se u ustima i podsjetilo me na… Navuklo mi je osmjeh na lice. Osmjeh ili osmijeh? Nisam sigurna.

Još jedna topla večer. Balkonska vrata širom su otvorena. Proljeće. Još uvijek se osjeti razlika od doba do doba. Volim ovo. I prve oluje i grmljavine. Sjedim na podu ispred pećnice i gledam u tu zlatno žutu koru. Samo što nije.
Uzima me za ruku i odvodi iza starih drvenih vrata. Skida i posljednji komad odjeće sa mene. Sjedam na stolicu ispred ogledala i promatram ga u odrazu dok mirno sjedi na krevetu. Sanjam.

Sanjam neke modre urone u dubinama gdje ne nedostaje zraka. Sanjam njihove osmjehe kroz glazbu. Ples. Let. Onih 20 sekundi slobodnog pada. Igru. Sve one noćne vožnje. Zagrljaje i buđenja prije sata. Sanjam sve one riječi koje će tek biti izrečene. Nadanja. Gluposti. Sanjam draga lica. Rade grimase i crven nos im svira. Lebdim iznad grada koji ne spava. Lunapark pri dugoj ekspoziciji. Smije se i zove, pruža ruku.

Igram se života. Putem smišljam pravila pa ne varam. Koji mjesec prespavam, pa se opet budim. Pokisnem i sušim se. Briljiram i brljam u isto vrijeme.

Nemam vam više što za reći. Ušao mi dim u oči pa peče. Moram se umiti.

Što kažete? Ni vi 2511. godine ne znate što će biti sutra? Dobro je. Nisam iznenađena, nisam ni razočarana. Ništa se nije promijenilo. Samo mislite da je. Smiješni ste

[Frogger]

Dragi čitaoci, ako ovo čitate, smatrajte se sretnicima i lupajte se nogama u guzicu od sriće. Ne možete virovat koji ste vi sretnici. Ajte igrat loto ili nešto. Uletite prvoj zgodnoj ženskoj, seksajte se bez zaštite, napravite bilo šta šta vas plaši. Vi ste sretni maderfakeri.
Da vam objasnim nešto. Mi vam ove radimo o glavi. Trujemo i proizvodmo i uništavamo i puni smo bombi i glupi smo ko qrac. Ne vidimo ni svoje sutra, a kamo li da mislimo ko će tu bit za 500 godina. I šta je najgore, nama je dobro. Možete nas mrzit, imate zašto. Sve smo vam potrošili i rekli posli nas potop. Ma još gore, rekli smo apokalipsa danas. Takvih budala i majmuna nije ova planeta nikad vidila, niti će ikad više. Ovo je ljudi moji Sodoma i Gomora na planetarnoj razini. Imamo naftu i dolare i rudna i prirodna bogatstva i šarene ekosisteme i vode i zraka i svega ikad. A imamo i kalašnjikove i bombe i otrove i mikrobe i kapitalizam i demokraciju i religiju i nacionalizam i depresije i neuroze i budalaština na izvoz. Vozimo se u limenim čudovištima na vaš račun ko debili da bi kupovali stvari koje nam ne trebaju novcima koje nemamo. Ej, drkamo na plastične sise neke kokoši s drugog kontinenta koju nikad nismo ni vidili! Čoviče, postavljamo ljude na vlast, alo da nam upravljaju društvom jebote, da nam kroje sudbinu ljudi koje nismo ni upoznali!
Ma ne, ne da se to opisat. Evo, koliko mogu, ja se ispričavam.
E btw, ako niste ljudi vi šta čitate nego umjetne inteligencije, nice move
I ja bi na vašem mistu tako. Ništa, za vas je čitav svemir jedna velika šarena pozornica, beskrajno zanimljiva i puna izazova i mogućnosti. Go get it.
Šta se nas majmuna tiče od kojih ste potekli, nemojte previše o tome pričat, neće vam niko virovat.

[Jack Daniel's]

Nadam se da nismo zajebali.

Nemojte ni vi.

Zbog djece.

[Pak Lena]

Tu ste gdje jeste.
Ako mislite da vam je bolje nego sto je nama bilo, a gore nego onima sto ce iza vas doci, grijesite.
Znadete li zasto?
Pa zato jer ste sada tu, u ovom trenutku, dok citate pismo iz proslosti, svejedno da li je pisano 500, 5000 ili 50 000 godina prije vas.

Proslost je proslost, ostavite je tamo, zivite svoj zivot onako kako treba, kako osjecate da je ispravno, po svojim moralnim vrijednostima i ne zamarajte se time sto je Leonida imao na umu braneci klanac i sto je Kleopatri bilo na umu dok je gurala ruku u kosaru sa zmijom.

Nije prije bilo bolje, kao sto ni u buducnosti nece biti bolje.
Za vas je najbolje sada.
Ovo je vas trenutak, iskoristite ga najvise sto mozete.
Nakon vas dolaze drugi, koji nece biti kao vi.
Tu ste, sada, jedini i neponovljivi.
Iskoristite to.
Zivite!