Dežulovića škver

[Popij Pipi]

Ovo je nastavak topica Dežulovićevo gumno.


Dežurni higijeničar, samoproglašeni Freud, istjerivač zmija, opet jaše.

Boris Dežulović: Brazilski poraz je naš! Slobodna Dalmacija, 14.07.2014.

Iako su odigrali najviše utakmica na svjetskim nogometnim prvenstvima, prvi put u povijesti Mundijala Nijemci i Brazilci sastali su se tek 2002., u onom finalu kojega je s dva gola riješio originalni Ronaldo. Cijeli jedan život, gotovo sedamdeset godina, volja ždrijeba nam je tako uskraćivala realno najveći derbi svjetskih prvenstava, tri puta veći od svih onih silnih klasika između njih i Argentinaca, Talijana, Nizozemaca ili Engleza.

Više nego ijedna druga, naime, utakmica Njemačke i Brazila je sudar dviju nogometnih, kulturnih, civilizacijskih, tradicijskih, mentalitetskih i svih drugih paradigmi. Ozbiljni sjevernjački germansko-protestantski red-rad-i-disciplina bogatog bijelog industrijskog kolektiva protiv opuštene južnjačke latino-katoličke improvizacije siromašnog crnog proletera individualca: svi antagonizmi ondašnjega svijeta stali bi u brazilsko-njemački rivalitet, i ne bi na svijetu bilo nikoga kome bi bilo svejedno tko će pobijediti.

Njemački industrijski nogomet

Lako je stoga zamisliti kako bi izgledala fibra pred njihov susret prije trideset ili četrdeset godina. Mi s ove strane svijeta u to smo vrijeme svi do posljednjega bili, jasno, Brazilci: Pelé, Garrincha, Jairzinho, Rivelinho ili Zico. Bili su tako slični nama - samo igra, vic i zajebancija, bez plana i bez obrane – samo što su, za razliku od nas, bili najbolji, i bili su prvaci.

I da je bilo Boga u doba komunizma, pa da je recimo onaj Socratesov Brazil - najbolji Brazil bez Pelea ikad – 1982. prošao Rossijevu Italiju i igrao finale protiv Rummeniggeove Njemačke, navijače „elfa“ te bi se nedjelje na ovim prostorima moglo nabrojati na prste dvije ruke, uglavnom među onima koji su s tih deset prstiju svoj kruh zarađivali kao gastarbajteri, šireći po gostionicama dalmatinske Zagore legende o Švabama kod kojih nema zajebancije, već se zna red i cijeni rad.

Ostala, golema većina ne samo da je tada slavila brazilski jogo bonito i sama sebe uvjeravala kako je „europski Brazil“ - više tugujući zbog poraza Socratesove momčadi od mrske Italije nego zbog poraza Jugoslavije od Španjolske – nego je, gotovo i više nego što je voljela Brazil, mrzila njemački odljuđeni, industrijski nogomet od nehrđajućeg čelika, koji je uvijek pobijeđivao u 89. minuti, i koji nikad nije onako pošteno, ljudski izgubio glavu kod 0:2 ili odlučujućeg jedanaesterca.

Tridesetak godina kasnije, međutim, Brazilci više ne stanuju ovdje. Sportski novinari i kolumnisti, treneri i igrači, nogometni komentatori, stručni analitičari i gosti u studiju, navijači, političari, pisci, domaćice, javne osobe i slučajni prolaznici iz televizijskih anketa, svi u Hrvatskoj navijaju za Njemačku. Tolika je u Hrvata ta nekritička fascinacija da su u anketi prije utakmice Njemačka-Brazil čak trojica gledatelja Hrvatske televizije pogodila konačni i još uvijek nevjerojatni rezultat od 7:1 za Nijemce!

I ne samo da su pobjedu „elfa“ protiv one jeftine kineske kopije Brazila Hrvati po kafićima, fan-zonama, društvenim mrežama i internetskim forumima slavili kao svoju – gotovo i više Hrvati su slavili katastrofu brazilske i uopće južnoameričke improvizacije i neozbiljnosti: sve je to samo vic i zajebancija, bez plana i bez obrane.
Zanimljiva je to stvar za ozbiljnu sociološku studiju, jer – kao i mnoge stvari u nogometu – sa samim nogometom, naravno, nikakve veze nema.

Fascinacija njemačkom nogometnom filozofijom proizvod je grandioznog projekta nacionalne emancipacije iz ranih devedesetih, kojim je predviđeno da se cijela hrvatska povijest, kultura, tradicija i mentalitet izmjeste s Balkana – kojemu po novome nikad nismo pripadali, kao što nikad nismo navijali za Brazil – i smjesti nešto sjeverozapadnije, između Austrije i Bavarske. Sve od „Danke Deutschland“ i lanca kafića Genscher, kojega je imalo svako hrvatsko selo, ispisuju se tako panegirici i himne njemačkom narodu, našim osvjedočenim prijateljima, i navija za njemačku nogometnu reprezentaciju.

Čak i kad nam ta sila 1996. sudačkom krađom otme polufinale prvog Eura, neće to u Hrvata ostati osobitom traumom: upravo tih dana, uostalom, Ćiro Blažević će izjavom kako Nijemce „najviše voli vidjeti na tenku i u Štuki“ - diveći se njihovoj pobjedi nad Rusijom i „osveti za Staljingrad“ - osloboditi Hrvate i posljednje rezerve, te „primalnim krikom“ s psihijatrijskog kauča razotkriti prave korijene iznenadne hrvatske ljubavi prema njemačkom nogometu.

I samima je neugodno

Tako lijepo složenu priču jebu, međutim, samo Nijemci, kojima je i samima vidno neugodno kad njihovi navijači s europskog juga dižu desnice i slave osvetu za Staljingrad, a sportski komentatori otamo pjevaju „Deutschland über alles“, tri riječi koje pristojni Nijemci ne izgovaraju.

U zabavnom obratu hrvatski jugend u penziji dodvorava se tako svojim historijskim sponzorima navijajući za reprezentaciju u kojoj igraju Turci, Tunižani, Ganci, Albanci, Španjolci i Poljaci, pa slave arijevsku superiornost neuništivog Miroslava Klosea, stasitog Teutonca sa samog postera Wehrmachta, iako je taj veliki igrač budalama sa tribina Lazija – što svoga heroja običavaju pozdravljati uzdignutom desnicom – već objasnio da je on i Nijemac i Poljak, i da su njihovi idoli na tenkovima i u Štukama „jednu od njegove dvije domovine osramotili, a drugu ubijali“.

Guraju se Hrvati u svoju novu paradigmu, iako s njom baš nikakve veze nemaju. Sve što njemačka reprezentacija predstavlja u civiliziranom svijetu, u onome dakle u kojemu ne predstavlja osvetnike Staljingrada, Hrvatima je daleko, strano i nerazumljivo poput ćirilice: i germanska radna etika, i red, i rad i disciplina, i njihova opjevana upornost, čvrstoća, karakter i mentalna snaga, i veličanstveni njemački duh, i možda najvažnije - protestantska skromnost, iz koje će, dok raspamećeni Hrvati budu cipelarili potučene Brazilce, selektor Joachim Löw podsjetiti kako „u pobjedi treba ostati ponizan“.

Tužna je stoga i za Hrvate teško prihvatljiva istina da je ona brazilska katastrofa zapravo i njihov poraz – neizbježan povijesni rezultat koji kultura talenta, improvizacije, zajebancije i radosti doživi kad ostane bez – talenta. Pa nema više što improvizirati, čime se zajebavati i čemu na kraju radovati. Brazil je, naime, bez talenta ostao - tužna je to i za nas Brazilce pod njemačkom zastavom opominjuća istina - upravo zato što je htio biti ono što nije.
U pobjedi se ne uzvisi, u porazu ne unizi - podsjeća nas herr Löw. Zato nam nakon 1:7 valja reći: danke, Deutschland.

[LouReeth]

...navijače „elfa“ te bi se nedjelje na ovim prostorima moglo nabrojati na prste dvije ruke, uglavnom među onima koji su s tih deset prstiju svoj kruh zarađivali kao gastarbajteri, šireći po gostionicama dalmatinske Zagore legende o Švabama kod kojih nema zajebancije, već se zna red i cijeni rad.

Bokteisus, koji paćenik.

[Grunf]

Popij Pipi kaže:

Dežurni higijeničar, samoproglašeni Freud, istjerivač zmija, opet jaše.

Našao je povod za okomite se na Hrvate čak i na tekmi Njemačka-Brazil.

Uobičajene stvari. Hrvati beže s Balkana iako im je tamo mesto, Hrvatskog ponašanja se čak i Nemci stide.

Nit vodilja njegovih kolumni je uvijek ista: blaćenje Hrvatske i Hrvata.

[Popij Pipi]

Odakle sve ne izvodi inspiraciju za svoja baljezganja... Tako je navijanje za Brazil pojam svjesnog, rodoljubnog, jugoslavenskog druga, a navijanje za Njemačku je pojam nacista i ustaše. To što Brazil ima užasno nesposobnu i antipatičnu ekipu s isto antipatičnim izbornikom, to što je taj i takav Brazil igrao s Hrvatskom i uz pomoć suca besramno ukrao utakmicu koju smo trebali pobijediti 2:1, to se ne računa jer ustaše navijaju za Njemačku, a svjesni drugovi za Brazil i točka!

[Liberthy]

Koji bolesnik..

[Veliko nebo]

Kompletni tekst je full of shit and nothing more.

Zanimljivo kako se u svojoj maestralnoj disertaciji o navodnoj hrvatskoj fascinaciji svim njemačkim (što se kao očituje i preko nogometa) veliki mislilac nije sjetio kako smo 1996., dakle netom nakon završetka rata, svi živi zamrzili tu istu njemačku reprezentaciju nakon one krađe u četvrtfinalu Eura...za nas, bila je to gomila prgavaca (Klinsmann, Sammer, Matthaus, Babbel) kojoj se treba osvetiti kad tad...pa tad su u finalu svi živi navijali za Čehe. Pa i dan nakon polufinala se po kvartu komentiralo kako su jebeni Nijemci opet prošli pri čemu je bilo jasno da su svi navijali za Engleze.

Da ne spominjem kako je cijela nacija s posebnim guštom 1998. pjevala ''Deutschland Deutschland auf wiedersehen'' nakon onog guženja u Lyonu.

Od ljudi koje znam, u polufinalu ovog SP-a se više navijalo protiv tog usranog Brazila nego za Njemačku. Isto kao što se u osmini i četvrtini navijalo protiv Brazila- za Čile, a u četvrfinalu za Kolumbiju...kako bi nam to Boris objasnio? I svima je bilo jebeno drago da je ponižen onaj odvratni Scolari kojeg jedino odavno pomahnitali mozak Drage Ćosića može nazvati ''velikim gospodinom'' (ako je Scolari gospodin, onda je i Josef Fritzl gospodin).

Uglavnom, promašena kolumna kojom je pokazao izvjesni stupanj kognitivnog debilizma i sposobnost prepoznavanja nekog društvenog fenomena koja je u rangu Čvorovićeve sposobnosti prepoznavanja špijuna u susjedstvu.

[Pantelija]

Grunf kaže:

Našao je povod za okomite se na Hrvate čak i na tekmi Njemačka-Brazil.

A Nina Raspudića razvlači jer ne navija za BiH. wtf??

[Popij Pipi]

Opro ga dobro Raspudić:
http://www.vecernji.hr/hrvatska/dezu...r-bosne-951081

Još ću se umislit da me čita zbog "higijeničara".

[spiritual beggar]

Popij Pipi kaže:

Opro ga dobro Raspudić:
http://www.vecernji.hr/hrvatska/dezu...r-bosne-951081

Još ću se umislit da me čita zbog "higijeničara".

Ne vidim niti jedan logičan argument glede tog "pranja" Dežulovića od strane famoznog Raspudića, osim standardni tlapnji i žalopojki na relacija Američka ambasada-zgrada OHR-a, stoput ponovljenih mantri o protektorati i polu-protektoratu, blijedih k'o kreč razloga za anti-navijanje glede repke BiH.
Nema tu ništa vrijedno spomena nad čim bi se prosječno ljudsko biće zamislio i kazalo kako je ovaj put Raspudić stvarno ono što njegovi fanovi misle o njemu. No, na žalost, on to nije.
Kao prvo, Raspudić ne daje odgovor, zapravo on ga i nema, na esencijalno pitanje o reprezentaciji BiH, a ono glasi: "Kad su to Hrvati u BiH uopšte i navijali za reprezentaciju BiH, od njenog osamostaljenja?" Može li navesti konkretan primjer?
Može li se iti jedan sljedbenik, tog kvazi-urbanog reformatora HRHB političke filozofije, sjetiti kako se u Mostaru ratnih devedesetih gledalo na jednog Sliškovića, Jozića ili Vlatka Glavaša u dresu BiH, dok su nastupali u mečevima humanitarnog karaktera?
Evo, biću ja slobodan i odgovoriti, jer je suviše jednostavno, onomad se gledalo na reprezentaciju, baš na isti način koji to radi Raspudić sada, tvrdilo se, naime, da je nelegalna i nelegitimna kao i Presjedništvo na čelu sa Izetbegovićem, a svi oni koji su na takav "fair play" pristali proglašavani su Alijinim Hrvatima.
Raspudić i danas nastavlja postavljati pitanje nelegitimnosti, dok su Alijini Hrvati, u međuvremenu, iščezli kao politička peta kolona.
Kao drugo, zar svaku reprezentaciju u svijetu ne predstavljaju vrhunski sportisti, imena koja znače nešto u svojoj branši, a ne nasumičan odabir igrača sumnjivih kvaliteta, po etničkom principu koji Raspudić zagovara.
O.k, pa onda neka Raspudić predloži Štimcu da pozove kojeg Srbina u hrvatsku repku, kako bi ona mogla pomiriti između sebe ono nacionalan i građansko, recimo. Dalje, po mišljenju vehementnog "hercegovačkog gasterbajtera na privremenom radu u Zagrebu", ispada da reprezentativci Švicarske predstavljaju tamošnje azilantske kampove a ne državu?
Tako to ispada po šizofrnoj logici predstavnika hercegovačke konzervativne primisli, koja svako malo opali pljusku Titu i njegovom komunističkom režimu, istom onome čije je radništvo svojim samodoprinosima napravilo stadion pod Bijelim Brijegom, da bi ga Bobanova kvazi-politička banda sredinom devedesetih dodjelila HŠK "Zrinjskom", istom onome u čijem odboru sjedi, na sto godina korištenja. Zanimljivo ko nam drži predavanje o majorizaciji i ugroženosti.
Kao četvrto, bilo bi zanimljivo pitati šjor Raspudića sjeća li se kakve je pretnje trpjela majka Sergeja Barbareza, koja je imala "sreću" da živi na zapadnoj obali Mostara, u vrijeme kada je on izabrao da igra, tada kao igrač Hanse Rostock, za reprezentaciju BiH? Ili, pak, može li se prisjetiti kako su navijači njegovog "Zrinjskog" reagovali na pristanak Saše Papca da obuće dres BiH? Siguran sam da bi Nino imao neki smislen odgovor po tom pitanju, ali bi se u njemu dotakao nešto u vezi Berryjevim amandmanima ili Robersonove i slučaja "Hercegovačka banka". I tako bi, vjerovatno, i eskivirao onaj slučaj proslave na zapadnoj strani 1996 godine. kada su navijači hrvatske reprezentacije svoje dokazivanje odanosti "vatrenim" proslavljali rafalanjem po istočnoj strani, kada je jedno lice ubijeno a nekoliko ranjeno.
Kao peto, ako su reprezentaciji BiH, kroz odbore i druga tijela N/FBiH, dali legalitet i legitimitet ljudi tipa Zlatana Mije Jelića, alfe&omege NK "Široki Brijeg", koji je se nekom nakon rata falio kako će taj klub razigravati sa zagrebačkim Dinamom za prvaka Hrvatske, onda se stvarno čudim otkud toliko nakupljenog jala kod Raspudića po pitanju reprezentacije. Možda mu on, Zlatan, objasni neke stvari...

[Gugenheim]

spiritual beggar kaže:

Ne vidim niti jedan logičan argument glede tog "pranja" Dežulovića od strane famoznog Raspudića, ...

Napisao si ogroman tekst o Raspudiću.

Što je s Dežulovićem, čiji je ovo Topic?

Zaista misliš da su Hrvati navijali za Njemačku iz "ustaško-nacisstičko-rasističko-antisemitsko-germalofilsko-antisrpsko-pronacističkih razloga", kako to objašnjava Dežulović?

Ako to vidiš tako kako vidi on, onda već imamo dva čovjeka sa sindromom "vidim ustašu u svakom detalju"...

Već je ovdje dobro objašnjeno koliko je debilan taj Dežulovićev tekst. Hrvati nisu navijali za Kediru, Ecila, Boatenga i ostale "arijevce" zato što su oni "Hitlerovi sinovi", već iz puno jednostavnijeg i ljudskijeg razloga - kao i svima na svijetu, išli su nam (Hrvatima, Srbima, Eskimima...) na živce Brazilci sa svojom očajno lošom igrom i upornim sudačkim (FIFA-inim) guranjem do četvrtfinala. Zaista su iziritirali sve svjetske gledatelje i zaista nije imalo smisla da ih FIFA još i preko Njemačke progura i do finala...


Da je protiv Brazila igrao bilo tko (Nizozemska, Urugvaj, Paragvaj, Srbija, Lihtenštajn..) Hrvati bi, kao i većina svijeta, navijali za njih, a protiv Brazila.

I još je u jednom Dežulović pogriješio - nije stvar u tome da je umrla brazilska lepršava škola nogometa. Drugi južnoamerikanci su nam priuštili super-utakmice. Stvar je u tome da ova konkretna nakupina brazilskih igrača jednostavno nije dobra nakupina igrača. Ja sam od početka prvenstva govorio da su loši i da u principu nisu zaslužili proći skupinu. Nama su dali jedan gol iz izmišljenog jednanaesterca i dva gola po principu "ako protivnik sa 100 metara pukne traljavu loptu prema Pletikosinom golu, Pletikosa će uvijek skočiti paradu, ali 10 cm prekratko...". Taj dečko je zaista, s obzirom na daljinu i brzinu lopte, mogao odšetati laganim hodom do kuta u koji su išle te lopte i jednostavno ih zaštopati nogom...
I Meskikanci su bili realno bolja ekipa od Brazila (na neutralnom terenu bi ih dobili), a čak su i Kamerunci mogli svašta napraviti, da su se koncentrirali na nogomet, a ne na budalaštine...

[Gugenheim]

Predlažem da probamo predvidjeti slijedeće Dežulovićeve rekacije na važne događaje u vezi Hrvata.

Događaj: u anketi utvrđeno da Hrvati čitaju 3% više knjiga nego 2013. godine
Naslov Dežulovićevog osvrta: "Hrvati se nadaju da će jačim čitanjem knjiga intelektualno doseći Srbe. Ali neće".

Događaj: na hrvatskim poljima primjećen manjak pčela
Naslov Dežulovićevog osvrta: "Hrvati izvršili genocid nad pčelama, baš kao što su sa svojim saveznicima Njemcima izvršili isto nad Židovima".

Događaj: ukida se željeznička linija između Lipika i Daruvara
Naslov Dežulovićevog osvrta: "Hrvati ukidaju neke željezničke linije, ali onu za Jasenovac ne".

Događaj: zabilježeno 3% više turističkih noćenja na Jadranu
Naslov Dežulovićevog osvrta: "Hrvati privlače strane turiste, potajno ponajviše Njemce, saveznike iz 2. svjetskog rata".

Događaj: turistički djelatnik u Zadru pretukao francuskog turista
Naslov Dežulovićevog osvrta: "Hrvati tuku sve koji nisu arijevci, pored Francuza je sjedila njemačka obitelj koju nitko nije dirao".

[spiritual beggar]

Gugenheim kaže:

Napisao si ogroman tekst o Raspudiću.

Očito.

Što je s Dežulovićem, čiji je ovo Topic?

Šta je tako strašno u tome što sam malo šire elaborirao Raspudićevo "kolumnističko onanisanje"?

Zaista misliš da su Hrvati navijali za Njemačku iz "ustaško-nacisstičko-rasističko-antisemitsko-germalofilsko-antisrpsko-pronacističkih razloga", kako to objašnjava Dežulović?

Ne. No, tvoj pitanje pored odgovora zahtjeva i kontra-pitanje u stili: Zar ti stvarno misliš da je "govor o zmajevima kao reprezentaciji svih naroda u BiH simbolička politička podvala na liniji unitarističke politike"?

Ako to vidiš tako kako vidi on, onda već imamo dva čovjeka sa sindromom "vidim ustašu u svakom detalju"...

Opet ponavljam, ovaj put malo šire, stvarno mi nije neophodna Dežulovićeva dioptrija da bi postao svjestan imbecilnih zaključaka Nine Raspudića, koje potonji garnira u Večernjakovoj kolumni za prosječna glasača Čovićeva HDZ, recimo.
B.t.w, slažeš li se ti sa Raspudićem u konkretnom slučaju? Onda je i za tebe, recimo, Edin Džeko sredstvo velikobošnjačke politike na sportskom planu, kojim se majoriziraju BH Hrvati.

Već je ovdje dobro objašnjeno koliko je debilan taj Dežulovićev tekst. Hrvati nisu navijali za Kediru, Ecila, Boatenga i ostale "arijevce" zato što su oni "Hitlerovi sinovi", već iz puno jednostavnijeg i ljudskijeg razloga - kao i svima na svijetu, išli su nam (Hrvatima, Srbima, Eskimima...) na živce Brazilci sa svojom očajno lošom igrom i upornim sudačkim (FIFA-inim) guranjem do četvrtfinala. Zaista su iziritirali sve svjetske gledatelje i zaista nije imalo smisla da ih FIFA još i preko Njemačke progura i do finala...

Mene ta objašnjenja uopšte ne zanimaju. Na kraju, baš mi je svejedno da li će neki Hrvat iz Gruda ili Čapljine navijati za reprezentaciju BiH, jer to stvar njihovog ličnog izbora. Sam Raspudić u jednoj svojoj prijašnjoj kolumni navede primjer Ljubuškog, u kom su se, za vrijeme Svjetskog prvenstva u fudbalu u Italiji '90, potukle tamošnje pristalice Yuge i Argentine, što je po meni najbolji primjer koliko je apsurdna njegova argumentacija o tome kako će se, kad BH Hrvati dobiju famozni Treći, sve preko noći promjeniti, pa će Velež odmah sutra pod Bijeli Brijeg, a najveći navijački pool, na kojem će se navijati za "zmajeve", u BiH će, nakon Sarajeva, osvanuti u Međugorju. Glupost.
U ostalom, interesuje me kako bi ti reagovao na slučaj koji je zabilježen na rukometnoj utakmici u Vitezu između BiH i ne mogu sjetiti sad koje strane reprezentacije, na kojoj su lokalni Hrvati navijali za domaće u dresovima Hrvatske!?
Zamisli da u Gunji, hipotetički naravno, igra repka Hrvatske i Islanda, lupam, a tamošnji Bošnjaci dođu da za domaće navijaju u dresovima BiH? Baš bi me interesovale granice tolerancije u Hrvatskoj povodom jednog ovakvog slučaja?

Za kraj, Dežulovića buhtla sa kremom od višanja iz Selimovića pekare: http://www.oslobodjenje.ba/kolumne/k...io-da-je-hrvat

[LouReeth]

Gdje je Raspudić napisao da će dobivanjem Trećeg entiteta sve biti Kool & The Gang?

[spiritual beggar]

LouReeth kaže:

Gdje je Raspudić napisao da će dobivanjem Trećeg entiteta sve biti Kool & The Gang?

Moj zaključak proizilazi iz njegovog pisanja, odnosno stavova koje proklamuje putem medija, i ovdje, i tamo, i, uglavnom, cijela sestvar svodi na priču o hrvatskom entitetu kao preduslovu za kolektivni zaokret BH Hrvata po pitanju navijanja. Između svega ostalog.

[Gugenheim]

spiritual beggar kaže:

Šta je tako strašno u tome što sam malo šire elaborirao Raspudićevo "kolumnističko onanisanje"?

Strašno je to što tako napadno izbjegavaš elaborirati Dežulovićevo "kolumnističko onanisanje". Bilo bi pristojno da i to malo šire elaboriraš, budući da ovaj topic nije posvećen Raspudiću, već Dežuloviću.

spiritual beggar kaže:

Opet ponavljam, ovaj put malo šire, stvarno mi nije neophodna Dežulovićeva dioptrija da bi postao svjestan imbecilnih zaključaka Nine Raspudića

Koja dioptrija ti je potrebna da bi postao svjestan imbecilnih zaključaka Borisa Dežulovića o razlogu navijanja mnogih Hrvata (i Rusina, Čerkeza, Turaka, Eskima, Srba, Madagaskarčana...) za Nijemce u utakmici Njemačka - Brazil?

Reci koja ti je dioptrija potrebna da shvatiš imbecilnost Dežulovićevih zaključaka, pa da ti pomognemo naći tu dioptriju.

spiritual beggar kaže:

Mene ta objašnjenja uopšte ne zanimaju. Na kraju, baš mi je svejedno da li će neki Hrvat iz Gruda ili Čapljine navijati za reprezentaciju BiH, jer to stvar njihovog ličnog izbora.

spiritual beggar kaže:

U ostalom, interesuje me kako bi ti reagovao na slučaj koji je zabilježen na rukometnoj utakmici u Vitezu između BiH i ne mogu sjetiti sad koje strane reprezentacije, na kojoj su lokalni Hrvati navijali za domaće u dresovima Hrvatske!?

Ja bih reagovao baš kao i ti:

spiritual beggar kaže:

...baš mi je svejedno da li će neki Hrvat iz Gruda ili Čapljine navijati za reprezentaciju BiH, jer to stvar njihovog ličnog izbora.

Jebe mi se za koju reprezentaciju tko navija. Baš kao i tebi.

No ovdje razgovaramo o Dežuloviću i njegovoj imbecilnoj ideji da Hrvati u jednoj nogometnoj utakmici navijaju za Nijemce iz "nacističkih" razloga. Stvarno moraš biti maliciozni licemjer da ne vidiš imbecilnost dotične ideje.

[spiritual beggar]

Gugenheim kaže:

Strašno je to što tako napadno izbjegavaš elaborirati Dežulovićevo "kolumnističko onanisanje". Bilo bi pristojno da i to malo šire elaboriraš, budući da ovaj topic nije posvećen Raspudiću, već Dežuloviću.

Ako se vratiš par postova nazad, možeš vidjeti da sam se ja jasno referisao na famozno Raspudićevo "bijelo pranje" Dežulovića.
Dežulović je često objekat Raspudićevog zanimanja, čak fetiš, tako da ne vidim po čemu ja odskaćem od zadane teme?
Smješno mi je da iz razloga nekakve glupe političke korektnosti, moram prvo elaborirati Dežulovićeve stavove, e da bi imao alibi za pisanje o Raspudiću na ovom topicu, jer ja se nisam ničim dotakao njegovog teksta o Njemcima, Hrvatima, Brazilu i navijanju, već na bezukusni "Kratki expresso" iz Večernjaka.
K tome dao sam jasan odgovor na tvoje pitanje, dok ti šutiš i dalje na ono što sam postavio kao vlastito protupitanje!?

Koja dioptrija ti je potrebna da bi postao svjestan imbecilnih zaključaka Borisa Dežulovića o razlogu navijanja mnogih Hrvata (i Rusina, Čerkeza, Turaka, Eskima, Srba, Madagaskarčana...) za Nijemce u utakmici Njemačka - Brazil?

Reci koja ti je dioptrija potrebna da shvatiš imbecilnost Dežulovićevih zaključaka, pa da ti pomognemo naći tu dioptriju.

Hajd' dobro. Natjerao si me da pročitam kolumnu, pa mogu dati neki konačan stav po tom pitanju.
Ako uzmemo da Dežulović genrealizuje-onda je cijela kolumna za kurac. No, ako njegovo izlaganje gledamo iz pozicije kakvog primordijalnog hrvatskog desničara sa istančanim ukusom za hegelovski evrocentrizam, plus anti-imigraciona politika sa dodatkom islamofobije, koji se daju sresti po forumskim bespućima, onda dosta toga stoji, jer takva ciljna skupina među Hrvatima postoji. B.t.w jednaka je istoj onoj ciljnoj skupini koja postoji i kod Bošnjaka, a koja se prije nekih desetak godina "turčila" pred sarajevskom Katedralom.

Ja bih reagovao baš kao i ti:



Jebe mi se za koju reprezentaciju tko navija. Baš kao i tebi.

No ovdje razgovaramo o Dežuloviću i njegovoj imbecilnoj ideji da Hrvati u jednoj nogometnoj utakmici navijaju za Nijemce iz "nacističkih" razloga. Stvarno moraš biti maliciozni licemjer da ne vidiš imbecilnost dotične ideje.

Opet ponavljam, ako imaš osjećaj da Dežulović u cjeloj stvari pretjeruje, i, kao po običaju, generalizira, to je tvoje pravo.
Sam čovjek je na ovom istom topicu objasnio da je to suština kolumnističkog pisanja-čitalac donosi krajnji sud. Moj sud je drugačiji od tvog, i šta sad?
Izazivaš me na revolveraški dvoboj?
Druga stvar, nemaš pravo da nekoga nazoveš "maliciozni licemjer", a da mu pri tome iskasapiš post i dogovaraš na ono što ti paše.

U kontekstu navijanja za BiH, koje su tematizirali i Raspudić, i Dežulović, naveo sam par primjera kako to funkcioniše u bosansko-hercegovačkom društvu, i niko do vać profesionalnih pljuvača Dežulovića, a prešutnih branitelja Raspudića, nije želio da ukrsti tipkovnicu po tom pitanju.

[LouReeth]

Što ako netko uđe u raspru s tobom, a ispostavi se da je iz Mostara i da poznaje situaciju bolje od tebe?

[spiritual beggar]

LouReeth kaže:

Što ako netko uđe u raspru s tobom, a ispostavi se da je iz Mostara i da poznaje situaciju bolje od tebe?

Šta ovo znači? Mora se biti iz Mostara da bi se ostavio nekakav utisak argumentovane nenadjebivosti?

[LouReeth]

Ne mora.

Ali ako ćeš pisati i pričati o Mostaru i prilikama u njemu, moraš uvijek paziti krije li se tu neki Mostarac koji bi te mogao raskrinkati; tojest, pobiti bilo koju poluinformaciju koju si iznio u svojim ranijim upisima.

[spiritual beggar]

LouReeth kaže:

Ne mora.

Ali ako ćeš pisati i pričati o Mostaru i prilikama u njemu, moraš uvijek paziti krije li se tu neki Mostarac koji bi te mogao raskrinkati; tojest, pobiti bilo koju poluinformaciju koju si iznio u svojim ranijim upisima.

Mostar uopšte nije centralno mjesto oko kog se vrti sva priča, već usputna stanica.

Ali, opet, šta nije istina?
Rafalni pucnji po istočnom dijelu 1996. nakon kojih je poginulo jedno, a nekoliko osoba ranjeno, prilikom slavlja hrvatskih navijača?
Telefonske prijetnje Zlati Barbarez, zbog pristanka Sergeja da igra za reprezentaciju BiH?
Uvrede na račun Saše Papca nakon što je od Blaža Sliškovića dobio poziv u reprezentaciju?
Dobro, ovo zadnje se više tiče Širokog, nego li Mostara, al' neka...