Najtužnija knjiga?

[dire Dawn]

nisu me rasplakale, ali ipak su mi bile jako tužne:
obećaj mi
sarin ključ
čuvarica sestre svoje

[nitka]

"Sarin kljuc" i "Plava biljeznica".... Stvarno nesto tuznije u zivotu nisam citala, za "Plavu biljeznicu" sam cak i pauze po par dana uzimala

[kruno36]

nitka kaže:

"Sarin kljuc" i "Plava biljeznica".... Stvarno nesto tuznije u zivotu nisam citala, za "Plavu biljeznicu" sam cak i pauze po par dana uzimala

opako,kad si i pauze morala uzimat...

[Loreanna]

nitka kaže:

"Sarin kljuc" i "Plava biljeznica".... Stvarno nesto tuznije u zivotu nisam citala, za "Plavu biljeznicu" sam cak i pauze po par dana uzimala

Slažem se za Plavu bilježnicu - došla sam negdje do sredine knjige i teško mi je nastavit s čitanjem, knjiga je toliko mučna i potresna da je to nevjerojatno. Čovjek se zapita jel moguće da nešto takvo uistinu postoji na svijetu.. Svakako jedna od najpotresnijih i najtužnijih knjiga koje sam dosada čitala..

[ton-na-ton]

"Glad" Knut Hamsun.

[Una379]

Kamen na cesti-Zagorka

На klancu-Ivan Cankar

[aureelie]

Iz osnovne definitivno Mali Princ i Bijeli klaun

A ovako, Mi djeca s kolodvora Zoo (nije toliko tužna koliko potresna)

[Betty Mo]

Malo zasuzila na pojedinim dijelovima Harryja Pottera

Anna Frank - tu sam više plakala kad sam gledala film, ali isto tako mi nije bilo svejedno kad sam došla do kraja knjige gdje su bili detalji o smrti nje i članova dviju obitelji koje su živjele skupa u skrovištu...

Ne mogu se sad točno sjetiti, sigurno ih je bilo dosta više, ali trenutno sam se sjetila knjige koja me baš dosta potresla - Životinjska farma... Davno sam ju čitala i opet bih htjela jer sam neke stvari tamo zaboravila, ali se sjećam onog osjećaja mučnine nakon pročitane zadnje stranice i tuge zbog svega na šta me asocirala ta knjiga. E sad je li to zato što sam bila dosta mlada ili je stvarno knjiga potresna...

[Original Doll]

John Green - Greska u nasim zvijezdama
Istodobno pretuzna i prepredivna knjiga

[Afx01]

P.F. Thomese: Dijete sjene

Jedina knjiga na koju sam pustio suzu. U svakoj riječi se osjeti patnja i tuga pisca . Pretužno nešto.

[*sara*]

možda nije najtužnija, ali je jedina koja me rasplakala toliko da se nisam mogla smiriti još neko vrijeme, baš sam ridala.

[traxxy]

*sara* kaže:

možda nije najtužnija, ali je jedina koja me rasplakala toliko da se nisam mogla smiriti još neko vrijeme, baš sam ridala.

Mene potresla njegova Tisuće žarkih sunaca.. Baš je teško biti žena u nekim djelovima svijeta.

[Wicka]

Galeb Jonathan Livingston i također Bijeli klaun

[BoleynAnne]

Prije nego što odem. (Jenny Downham)

Ovih dana sjetila sam se onoga što me je ova knjiga naučila.
Tuga... Kad obuješ cipele ona je u tvojim koracima. Ona živi u svakome od nas, ali nas ne prati. Ona nas samo podsjeća. Podsjeća na bitke koje vodimo, na trenutke koji su važni, ona nas uči strpljivosti, poniznosti. Tuga nas ulovi kada smo najviše sretni jer netko pjeva pored nas, kad se smijemo zajedno, kad ne možeš uzeti bol onog koga voliš bar na par minuta na sebe, kad se uplašiš da će sreća kratko trajati.

Prava tuga dođe samo onda kada osjetiš da je odustao/la. Da si ti odustao/la. Kad te strah paralizira, pa vidiš da je digao/la ruke prije borbe...kada si ti digao/la ruke prije borbe jer je prošlost obilježila svaku nadu za sretniju budućnost. Kada čovjek sam sebi ne pruži priliku. Priliku da bude istinski sretan.

[Hazen]

Plakala sam kao dijete na neke priče iz zbirke priča za djecu Vinipeški vuk. I dan danas su mi pretužne, priče iz perspektive životinja, o njihovim često jako okrutnim sudbinama u ljudskom svijetu.
Te na Winnetoua, kad je poginuo, i kad je knjiga završila onim autorovim sjetnim tekstom. Bilo mi je kao da je umrla stvarna, meni jako draga osoba. Poslije sam nastavke čitala i po nekoliko puta, samo da se vratim u taj svijet i u "vrijeme" kad je Winnetou bio "živ". Ta je knjiga svakako obilježila moj daljnji stav prema Indijancima. Nisam mogla podnijeti westerne u kojima su prikazivani kao negativci. Zapravo ni dan danas ne mogu.
I od posljednjeg što me ubilo u pojam pamtim pripovjetku Mor. Nisam plakala, ali me uhvatila jaka tuga i sjeta. Mislim da je to jedna od najljepših i najtužnijih stvari koje sam ikad pročitala. Taj osjećaj na kraju, kako ostaje Morova čežnja, a svijet se potpuno mijenja oko njega, i dok on čeka, sve za čim čezne u očima tog svijeta pada u zaborav, postaje tek prošlost. A on i dalje čeka, sav tužan i osamljen.

Mislila sam da će mi Kradljivica knjiga i Plava bilježnica biti tužne ili potresne, ali nisu mi bile ni jedno ni drugo. Obje su mi bile bezvezne. Prva dosadna, druga pretenciozna, gotovo da kažem ljigava.

[LoisKent]

Pjesme mrtvih klinaca, Toby Litt.
Jedna od rijetkih knjiga koja mi je ostala duboko urezana u pamćenje.

[nehljudova]

Meni su osobno "Grijesi obitelji Borgia" bili strašno depresivna knjiga na koju sam plakala u više navrata.

[Oswin Oswald]

kradljivica knjiga.

pft kad se sjetim kolko sam plakala, citala sam poglavlje valjda cijeli dan, jer bi pocela pa bi tulila, pa bi morala ostavit jer od suza nisam vidla slova

[debelo-crijevo]

Seljačka buna od Šenoe. Potresna knjiga. Plakao sam dok sam čitao tu knjigu za školsku lektiru. Svaka pročitana stranica izmamila mi je suzu na oko.

[debelo-crijevo]

I Grimove bajke isto. Posebno vuk i sedam kozlića. Kad mu nakraju raspore trbuh, natrpaju kamenje i onda se on surva u bunar pa onda koze plešu i mekeću oko bunara slaveći vukovu smrt. Odmah mi suza na oko krene.