Natrag   Forum.hr > Kultura i zabava > Književnost > Mali literarni kutić

Mali literarni kutić Vaše pjesme, priče, romani...

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 19.05.2005., 23:25   #21
Arrow Mače

Mačka je frknula i preplašeno doskočila na oronuli zidić.
Okrene svoju glavu i pogled usmjeri na uljeze.

Dolje, između napuštenog automobila i prolaza između šupa mijaukao je gladno mače. Iz udubine u uskom prolazu migoljilo je
tražeći toplinu svoje majke.

- Vidi...- progovori dječak drugome i usmjeri svoju ruku prema udubini pa odmah nadoda - .....tamo je -
Drugi dječak držao je štap u ruci pokušavajući lupiti s njime mačku na zidiću, no domet njegovog štapa je bio prekratak.

- Pusti, uhvatimo malog - progovori njegov prijatelji plave kose.
Dječja ruka posegne u pukotinu i izvuče šareno slijepo mače.

Njegova ustrašena majka nemoćno je dalje promatrala kako se ta dvojica ustremnjuju na njeno piskutavo mače.

- Idemo..na igralište, sad tamo nema nikoga - izgovori dječak držeći mače na svojem dlanu.


Plavi dječak zalupi vratima stana i baci školsku torbu u kut hodnika. Umorno dogega do kuhinje i otvori frižider.
Proći će sati dok se netko od njegovih ne pojavi.
Pogledom prekontrolira sadržaj frižidera.

Nije osjetio glad, samo je želio isprati usta nekim okusom. Dohvati kolu i potegne iz boce.
U frižideru ionako nije bilo ničeg konkretnog ...tata je opet na putu a sestra na dijeti. Novac za hranu koji im je ostavio otac su ionako potrošili prvi dan.

Sad, kad više nema mame....frižider je prazan, iz njega samo se širi hladnoća i miris ostataka razne neupotrebljive hrane. Još jednom dobro potegne iz plastične boce, a mjehurići iz tekućine ožežu mu grlo.

Pogled mu padne na nove bijele tenisice. Vidljiva mrlja zaustavila se između gume i kože, u procjepu stvarajući tanku crvenu crtu na novim snježno bijelim tenisicama.

- Sranje...nove tenisice i ta mrlja od...krvi..mama bi to znala očistiti -

Sjedne bezvoljno na kuhinjski stolac no mrlja mu se odmah pojavi pred očima.
Njegova mama, ma što bi mu rekla na umazane nove tenisice, pomisli u sebi.
No, nje više nema, nema i tako se moraju ponašati jer nje, njihove majke n e m a.

Ona je otišla a mi idemo dalje, rekao im je tata. I njemu i starijoj sestri. Prošlo je godinu dana...od toga, sjeća se ljudi okupljenih oko njenog slomljenog tijela na betonu ispred zgrade. Vraćao se kući........iz škole. Mama mu još nedostaje....mama je toliko toga znala....ali on to nije primjećivao. Sad kad je nema to vidi.


Mrlja....sjeti se mačeta.
Direktno postavljeno na beton par metara ispred gola. Dobro centrirani šut, njegovo malo tijelo odnjelo je ravno između dvije stative.
Njegovom desnom nogom, u njegovim novim tenisicama malo mače je odbačeno živo i ušlo u prostor gola.

GOOOOOOOOL

- Ti si lud, mislio sam da to nečeš napraviti...totalno lud...- šokiran je izgovorio njegov prijatelj. Odmaknuo je s gađenjem pogled od gola.

Malo mrtvo tijelo životinje rasprostrlo se svojim mekim kostima i zatvorenim očima na tvrdo tlo betona. Glava je nemoćno pala dok je iz njuške poteklo par kapljica krvi.

Sjeti se scene kad se vraćao kući tog popodneva. I okupljenih ljudi oko njenog tijela. Plavi dječak ispuni oči suzama i zarida glasno. Pomisli kako joj nije oprostio da je skočila, da ga je napustila a znala je da je treba.....sada mu tako nedostaje, tako je treba.....tako je gladan njene hrane, i...... kako će sam očistiti mrlju na novim tenisicama.....


Daleko od njega mačka je u udubini prala svoja dva mačića. Sigurna od uljeza zadovoljno ih je lizala dok su se oni siti ispružili pored nje.
Nedaleko odatle odbačeno tijelo malog mačeta na dječjem igralištu, stopilo se s tlom u mraku, navještajući sutrašnju gozbu mravima i muhama.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 09.06.2005., 09:51   #22
Arrow Marinin zlatni okvir

U odrazu ogledala zlatila se teška ogrlica na ženskom vratu.
Marina se još više isprsi i zadovoljno promotri svoj lik.

U ogledalu je odmah prikazao šezdesetak kila dobro raspoređene mase ženskog tijela savršenih oblina.
Sve je na svojem mjestu. I njena nova zlatna ogrlica oko njenog vrata.
Najnovija u kolekciji.

Koja žena ne bi bila sretna???

Dobar suprug, dobar otac, dobar radnik i rukovoditelj....ali puno obveza. Sastanci, putovanja, kongresi u zemlji i inozemstvu, prekovremeni, rad vikendom i praznicima, hitno...žurno, neogodivo...i tako malo vremena za obitelj.
No, zna on dodirnuti žensko srce. Zna i sa čime. Stručnjak je na tom području. Poznaju ga već zlatari, on poznaje njih.
Poznaje i materiju koju kupuje...Cartier, Gautier......


Koji galantan čovjek, pričaju drugi o njemu. Uvijek nasmijan i susretljiv. A tek pažljiv......svaku prigodu uveliča zlatni sjaj nakita i naseli se trajno u zbirci, povećavajući tako ukupnu vrijednost obiteljskog zlata.

- Sitnica....- odmahuje on Marini- .......ti si meni više od zlata, zlato moje -

Ovjenčana tek pokojom sitnom borom na svojem licu Marina se pogledava u ogledalu, namještavajući se kadru kao foto-model iz svih kuteva.

Teška ogrlica stapa se svojim žutim metalnim sjajem na dugačkom profinjenom ženskom vratu.
Izgleda kao da je rađena po njenoj mjeri.

- Kako samo zna...pogoditi....u moju srž...? - pita se Marina, diveći
se ukusu svojeg supruga.

No, onda se naglo ozlovolji i odmakne bijesno od ogledala.
Zasmeta joj vlastiti odraz zlata na vratu. Skine ogrlicu i baci je na površinu ispred sebe. Sitne bore lica povećaju se zbog njenog naglog nezadovoljstva.
Zažmiri i odmakne se od ogledala.

Otvori kutiju s nakitom, koju je izvukla iz kućnog sefa.
Iz nje zabljesne plameno žuti metal, rasipa se sjaj dijamanata....nemarno stavi novu ogrlicu u njenu kutiju i gurne je među ostali nakit. Odmah primjeti da zbog veličine novog dara, veliku kutiju za nakit ne može zatvoriti.

Izvadi sadržaj kutije za nakit i započne nevoljko slagati. I u sebi istodobno počne slagati veliku slagalicu.

...mala oglica dar za prvu godišnjicu braka, dijamantni prsten, skoro tri karata za rođenje sina, broš od rubina iz...dvoredna ogrlica od bijelog zlata iz Brazila, trostruki dijamtni prsten iz Elata, dijamatne naušnice iz Cape Towna, najskuplji biseri iz Tihog oceana.....zlato.....unikatna jantarna ogrlica..... drago kamenje....dijamanti....pločice....prestenje, naušnice, narukvice, ogrlice, broševi.....sve uspomene i prigode...............

Kupovina u mjestima njegovih odrađenih kongresa, nadomjestak umjesto njega i darovi za nju.

"Dijamanti su najbolji djevojčini prijatelji............", melodija je prisjeti na stari film.

Što je više zlata to je manje ljubavi. U prvim godinama bilo malo zlata i više vremena, a sad je pregršt zlata bez dragocijenog vremena posvećeno njoj i obitelji.

Ruka joj se zaustavi na stari bakin prsten.
Dar je to od djeda za godišnjicu braka, tkozna koju.....upisan je i datum i godina....1943.....

- To je jedino zlato što imam od njega - bakine su riječi koje su joj se usjekle u sjećanje, kad je ugledala suze u njezinom tužnim staračkim očima.
- Više mi niti ne treba......vrijeme koje smo proveli zajedno vrijedi više od suhog zlata -

Kako je to jednostavno pomisli Marina.
Prava slika stanja krije se u malim stvarima, kao u skrivenoj darovateljevoj namjeri, nevidljivoj golim okom........zaustavlja kao dah svoj prvobitni smisao i tek nakon dugo vremena govori poruku koju je darovatelj onda izrekao šuteći u času svojeg darivanja. Zlatni dar je spojen s vremenom, sa zajedničkim uspomenama, kao podjsetnik na ono što ljudi prolaze zajedno.

A njena zbirka je iskupljenje pretočeno u materiji kao otkupljenje za ono što se nije napravilo a moglo se ili se nije željelo.

Iskupljenje za sve ono vrijeme što nije bio kod kuće, za sve večeri koje je provela sama sa djecom, za sate iščekivanja, za sve vikende bez njega, za sve blagdane s kojih se javljao mobitelom, za sve nepospavane noći, za sve pokvarene, promjenjene dogovore u zadnji čas, za sva obećanja da će doći kući na vrijeme.....
....jer što je to, što se pokriva težinom zlata, bljeskom dijamanata, vrijednošću novca?

Ta težina je ne može zaštititi, može je utješiti, utjehom zlatnog sjaja, bljesak je može ushititi, no dah ushita kratko traje.

I dok sjedi u svojem zlatnom okviru, okružena samoćom, vezana zlatnim nitima svojeg braka...promatra Marina svoj lik načet borama u ogledalu.
Postavlja si jedno te isto pitanje, dan za danom.

Što biva dalje s nama, dušama iz zlatnih okvira, optočenih zlatom tamnog sjaja???

Odgovora ne nalazi.

Samo je zbirka njenog obiteljskog blaga nakon svakog važnijeg simpozija vrednija.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.06.2005., 16:25   #23
Red face "ULAZAK..........

U JEDNOM CRVENOM STAROM AUTU, NEGDJE U NEKOM VELIKOM GRADU, ISPRED NEKOG OBIČNOG SEMAFORA............

Mladić povuče dim cigarete u sebe, ubaci mjenjač u prvu brzinu.
Automobil zakašljuca i krene.


- Imamo vremena do jedanaest.....ha što kažeš.....prazna gajba samo za nas....do jedanaest....to se zove frend.
Noćas nema smucanja po parkiralištima, nema nažuljanih nogu, ruku, leđa, povijenih kostiju...nema straha da nas netko ne gleda...stara moja, gajba samo za nas....mekani krevet, topla kućna atmosfera...idealno za naš "ulazak" u svijet ozbiljnih veza.........jeeeesssssss


Djevojka do njega se nasmiješi i stiša radio.

- Jesi li uzeo........???

- Da, uzeo...pogledaj u džep od jakne...ima ih svih boja...možeš birati cijelu skalu.

- Znaš, mislila sam da uzmem ipak tablete.....

- Ma daj, ionako to ne radimo stalno. Kad se odselimo od staraca i pronađemo svoj stan...onda to ima smisla. Za sada će biti dobri i ovi gumeni dečki u boji.......opusti se i prepusti sve meni.


VISOKO GORE, NEGDJE U NEKOM FLUIDU......

- Kad i kuda ideš?

- Pratim razvoj događaja.

- Znači već imaš neki uvid?

- Imam više opcija...eto ovi...dragi su i simpatični. Umjetnici... pred njima je uspješna karijera i skladna veza. No možda tu ne bih dobio ono što mi je potrebno. Trebam nešto žešće....prošli put je bilo prelagano.

- To je barem lako, žešćih ima više...eto ovo je pravi izazov.
Velika mogućnost rasta.
Agresivni alkoholičar i depresivna žena, dvoje sado-mazohista u posvemašnjoj bijedi, uobičajeni žestoki par. To će trajati cijelu vječnost, vrtiti će se stalno u krug....a i tebe će uvuči u svoj vrtlog.

- Ne, mislim da je odluka pala na ove. Što misliš...vidi njega..pravi gradski deran, mlad i zelen, a tek ona, razmažena mala damica....ja ću za njih biti pravi izazov.
Tako mladi i na život nespremni. No ubrzo će se učiti odgovornosti...a ja ću se učiti zajedno s njima. To je za mene dobar "ULAZAK". Možda je stereotipno, ali situacija obećava. To je ono što mi treba. Samo treba tehničke stvari srediti to ionako ide brzo, i pričekati njihovu odluku i ...idem.
Smiješi mi se prilika koju ne treba propustiti.

- Naravno, iz toga se štošta može naučiti...drž se, vidimo se.....


U TUĐOJ GAJBI, NA MEKANOJ POSTELJI..........

- Ne brini...ništa neće biti, draga moja..
I drugima se to događa...brzina.....previše strasti i bum......pri velikoj brzini puca guma i na najboljem vozaču ha.....
No, kad si nađemo stan, onda ćemo drugačije, ozbiljnije.
Uzeti ćeš tablete.
Smiri se.....dođi meni. Iskoristimo priliku i zabavimo se još jednom do jedanaest.


NEGDJE VISOKO GORE U FLUIDNOJ ČEKAONICI U REDU ZA "ULAZAK".........

- Ideš i ti?

- Da, odlučili su, znaš onaj mladi, zeleni par. Bilo ih je teško gledati kako se dvoume...njih dvoje još su uvijek zaprepašteni svojom situacijom. Ali je odluka pala...roditi će...MENE.
A ti , jesi li što našao povoljno za sebe?

- Jesam...znaš onaj par agresivni alkoholičar i nju, depresivku, idem njima...moram im pomoći.

- Idem...zovu me, moj je red...sretnnnnnnnnnnnooooooooooooo



Duša se pripremnjena za "ULAZAK" velikom brzinom spusti u tijelo trudne djevojke.
U tom času mladić poljubi i čvrsto zagrli svoju djevojku u starom crvenom automobilu na parkiralištu.

Za to vrijeme, negdje u nekome velikog gradu, na drugom kraju svijeta, jedna druga duša nježno se ULASKOM ugnjezdi u ženu tužnog pogleda, dok je njen muž na dvorištu ritualno ispijao svoju redovnu tekuću porciju hrane.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.07.2005., 09:53   #24
Red face Mantra

Ima ljudi koji imaju nevidljiv "rep".

"Rep" im služi da iza njih ostavlja "otvorena" vrata i kad su vrata zatvorena.
Služi kao podsjetnik da su nepoželjni i da im je otvoren prostor za izlaženje. Za njih je ulazak brza dvosmjerna cesta bez ograničenja brzine, da bi što prije izašli.

Neda je jedna od njih.

Vječno klepeta, a jezik joj ko britka britva. Sve reže ispred sebe, tiho i naširoko kao John Deer kombajn tijekom ljeta.
Nadarena je i dovoljnom dozom ironije koju dijeli pobožnim licem biskupa u nedeljnom blagoslovu.

Za sebe, Neda je uvijek u pravu. Uvijek je u smjerena u pravcu svoje istine kao suncokret okrenut suncu.
Ostalo Nedu ne zanima.

Neda je iskusna knjigovodstvena lisica, pravi računovodstveni stroj koji u sebe trpa brojeve i izbacuje točne rezulate, sa mogućnošću predviđanja rezultata poslovanja.

Svi u firmi se boje njenog znanja.
Boje se i toga, što se ona ne boji direktora i klike nižih šefova.
Niti mreže špija i potkazivača.
Ona je kontrolor misli i borjeva u sjeni dobrostojećeg poduzeća.

Zna Neda dobro svoj posao, dugo se bavi brojevima. Za njih kaže da su kao i ljudi...nestabilni i prevrtljivi u svim operacijama, ali uvijek u okviru previdljivih rezultata......

I za nulu, ona kaže da je NEŠTO, samo što to nešto nema izraženu vrijednost. Baš kao i neki ljudi s kojima se susreće u životu. I oni su za nju ništa izraženo kao nešto.

Njeno osobno pravo koje si je samo podarila je pravo na aroganciju koju daje njezno znanje i iskustvo na poslu. Tu aroganciju svakodnevno testira po firmi.

Strah od nje u djelatnica njenog odjela odvodi do preziranja lika i djela Nede. To je pokazatelj njihove nemoći, nemoći da joj se suprotstave. Nemoć kakva god bila izaziva mržnju.
Nedu nitko ne voli.

Ponekad kad izlazi van iz sobe gdje je upravo ostavila veliku dozu svoje oholosti, koja još dugo lebdi u zraku i taloži se na mala ega ljudi kao prašina, Neda ima osjećaj da uz škripu vrata čuje riječi.

Ubijte Nedu....ubijte Nedu......

No, ona misli....ipak nije sigurna a možda joj se samo tako čini.
Tako si je to sama protumačila.

Kod kuće Neda vodi glavnu riječ.
Ukućani su brojevi koja ona slaže u obične i složene operacije, tako izvlači iz njih očekivani maksimum. Ona lako s njima barata.
Ipak joj se čini da mimika njihovih lica odražava neke neizgovorene riječi....no strah je glavna prepreka da se to ne izgovori. Može si to tumačiti kao kratku rečenicu......

Ubijte Nedu...ubijte Nedu.......

Opet nije uvjerena, možda joj se to samo pričinjava ili.....ne.

Nema Neda prijateljica.
Zadnji njihov susret završio je pogubno za njihovo prijateljstvo.
Nakon što su se u svađi rastali, Neda si je protumačila njihovu međusobnu gestu. Prevela je to na svoju jednadžbu. A ona se tako dobro nosi sa jednadžbama i sa više nepoznanica.
Opet joj se učinilo da su to iste riječi.

Ubijte Nedu....ubijte Nedu......

Svojim čvrastim i dostajanstvenim koracima, Neda kruži jednom tjedno supermarketom. Ne računa stara zbrajača mašina na neravnine i na upozorenja koja vise na zidovima i govore o opasnostima koje vrebaju kupce.

Pada.

Dok je padala Nedi se učinilo da je netko rukom požurio njeno tijelo u putanji pada.
Hitna je grabila ulicam grada, dok je Neda u bolovima čula glas.

Ubijte Nedu, ubijte Nedu......

Oporavak takve traume traje dulje vrijeme. Neda se brusila na svakog u bolesničkoj sobi. Kad je konačno stala na štake, izlazeći lagano na redovne vježbe uz pomoć bolničke sestre, pričinilo joj se da čuje kako glasovi u sobi tiho mrmljaju.

Ubijte Nedu, ubijte Nedu......

Sad leži na kućnoj njezi, kao kraljica na tronu svojeg kauča i dirigira sve operacije potrebne za održanje jednog obiteljskog doma.
Vadi i arhivira, požuruje svoje brojeve, igra se s njihovim vrijednostima. U njenim rukama ljudi su brojevi koja ona razmješta po svojoj volji.
Bolesnički arogantno, kako to Neda samo zna.


- Gdje si do sada....???- Ori Nedin glas po stanu.

- PA.........- Odgovorom se nastojim iskupiti.

DA, MAMA...HOĆU MAMA....IDEM MAMA...NARAVNO MAMA....


Izlazim iz sobe svoje mame, dok me ona strogim pogledom prati. Glas u meni ponavlja jednu te istu mantru....Nedinu mantru koja za sada ne još ne djeluje.


UBIJMO NEDU, UBIJMO NEDU, UBIJMO........
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.07.2005., 09:14   #25
Red face Haiku priča

Dječak Mikao smrknutog lica promatrao je smrt kućnog ljubimca. Nešto se u ljubimcu zatreslo i onda je sve stalo.
To je dakle smrt, mislio je on.
Tuga je pohodila dječakovo srce. Kao i lani kad mu je umro djed.
Morati će tražiti novac od oca, za ljubimca. Sam nema dovoljno.
Svaka smrt teško pogađa one koje ostaju. Tko zna kakve misli imaju oni koji odlaze, pitao se dječak dok je kupovao neophodni dio za kućnog ljubimca. U sobi ispunjenoj uspomenama na život pokojnog djeda, dječak je ponovo listao svijet uokviren svjetlom kompjuterskog ekrana oživjelog kućnog ljubimca.
Duh djeda nijemo je svjedočio neobično prijateljstvo između dječaka i njegovog stroja.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.07.2005., 12:11   #26
Re: "ULAZAK..........

Quote:
Nemruth Dagi kaže:
........Duša se pripremnjena za "ULAZAK" velikom brzinom spusti u tijelo trudne djevojke......U tom času mladić poljubi i čvrsto zagrli svoju djevojku u starom crvenom automobilu na parkiralištu [/B]
čuj, Imhotepova savjetnice, sad sam malo zbunjen: zar se stvarno može zatrudnit od poljupca?Zar Život zaista nastaje ljubljenjem? onda sam ja možda nebrojeno puta otac dobra pričica! sjetila me one serije o 'grim reaperima', koscima Smrti- samo u kontra smjeru!
__________________
'It's not about the years in your life, but the life in your years.' So I think I am not going to count the days or the years from now onwards but the moments which have made me feel alive
Wall is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.08.2005., 03:22   #27
Nemruth Dagi ; F A N T A S T I C N O PISES !
Self-portrait is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.08.2005., 11:03   #28
Exclamation U sjeni stare smokve

Izvan dosega granja stare smokve, u blizini morske obale, sunce je nemilosrdno puštalo svoje zrake.
Dan je bio na svojem vrhuncu.

Njegovo se oko samo na tren zatvorilo. Kapljica znoja sa čela probila je teški, masivni štit obrve i jurnula na njegovo oko.
Nije se pomakao. Samo je zatvorio i ponovo otvorio napadnuto oko, ispirajući tako bolan sraz znoja.

Sjedio je prekriženih nogu, gol do pasa i gledao nepokretno u jednu točku. Kupao se u vlastitom znoju.
Danima je to trajalo.

Zanemario je potrebe svojeg tijela.
Njegov um je zapovijedio tijelu odricanje od svake udobnosti.
Jedino što je bilo nužno bila je voda i pokoji kreker.

Čekao je na to, na taj znak. Strpljivo.
Znao je da znak mora prepoznati u sebi.
Disao je usporeno, sporo, iz dubine svojeg trbuha. Tijelo mu je bilo još neposlušno. Morao ga je posve umu podrediti. Težio je mirnoći u svojoj nekretnji i usmjerio se na svoju unutrašnjost.
Prvo je smanjio nepotrebno micanje. Samo je pokret jedne ruke bio dovoljan za prinašanje boce vode ustima.

Trebalo je nadljudske snage da ne pomakne tijelo. U sebi je morao suzbiti taj osjećaj nemira i pokretanja. Ritam udisaja i izdisaja stopio je sa udarcima razbijanja morskih valova o stijenje. "Kretnje" tijela je sveo na ujednačene pokrete disanja.

Njegov namjerno izazvani stupor i ostaci kamenog zida, prošarani niskim grmljem nisu odavali ničiju prisutnost u sjeni stare smokve.

Ispočetka je teško disciplinirao svoje tijelo. Kad ga je konačno ukrotio sa velikom mukom, trebalo je smiriti um.
Bio je to još teži zadatak. Ipak je imao dovoljno vremena da se tome posve posveti. I kad bi netom ispražnjeni um ponovo punio mislima spoznaje o tome da mu je um prazan, vidio je da je ponovo na početku, ponovo ga je punio.
Morao je ne misliti o svojem umu.

U početku činilo mu se to kao nemoguća misija.

Kako se prazni ljudski um?

Tražio je "čep" čije pomicanje bi dovelo da se njegova posuda što stvara misli isprazni, i da se više ne puni.

Došao je do rješenja.
Rješenje je bilo u njegovom umu.

Treba nagovoriti um da se prazni a da se ne puni novim mislima treba zaustaviti misao zamrznuti je u trenutku i ne dozvolit da se razvija. No to su dvije povezane posude, čiju se vezu mora prekinuti.

Slamanje tijela činilo mu se beznačajno prema slamanju uma.

Pokušao je svoju glavu zamišljati odovojenu od tijela.
"Ostavio" ju je u svojem ormaru zajedno sa odijelima i kravatama koje tako rijetko nosi, uguranu između uredno posloženim majicama.
Tako obezglavljen imao je tijelo, a zapravo ga nije imao jer je zatomio svaki vanjski podražaj na njega. Imao je i um ali ga je zavarao i odvojio se od njega.

Želio je biti posve sam.

Svaki put kad bi mislio, prisjetio se svoje glave u ormaru. Misao bi stala i zaustavila se na svojoj polici. Vrijeme je praznilo um a nedostatak glave nije ga punio.

Prijevara je uspjela. Um je dobio svoju novu stvarnost u dubini jednog ormara. Njegova ispraznost blagotvorno je djelovala.

Ljubav mu je bila srcem ispružena kao na dlanu. Mogao ju je dotaći, okrenuti se oko nje, mogao je projuriti kroz nju, utopiti se u njoj, stopiti s njom.....

....a sve to bez tijela i bez vječno verglajućeg uma.

Doživio je prosvljetljenje otvorenih očiju, posve miran u sjeni stare smokve, stapanjem sa samim sobom...ponovo i nanovo, još jednom.

U jednom trenutku njegove otvorene oči nešto su ugledale.
Podražilo ih je kretanje iz smjera vidnog polja.

Odmah je osjetio umor tijela, glad i žeđ...pospanost...osjetio je
ljepljivost vlastitog znoja...vrućinu, um se vratio iz ormara i odmah nasadio na svoje mjesto. Počeo je procesirati misli....srce mu se naglo odvojilo od umirujućeg toka.
Osjetio je to odvajanje kao bol duboko zakopanu u sebi.

Paparazzo je odmah dohvatio svoju kameru i usmjerio u objekt koji je danima iščekivao. Ispred njegovog objektiva željeni objekt se pomicao.
Tiho škljocanje kamere nije poremetilo zrikavce i huk valova mora.
Kamera je dokumentirala svojim okom pokrete mete.
Sredovječni proćelav političar kretao se obalom u pratnji mlađe dame.

Paparazzo je svakim okidanjem aparata bio sve zadovoljniji. Uhvaćena meta objektivom nije ništa slutila.
Do sutrašnjeg izdanja poznatog tjednika, niti neće.

Dok mu je tijelo odavalo znakove kroničnog umora, čovjek iz sjene stare smokve sakupljao je ono malo stvari što je imao.
Požurio se prema svojem autu i osjetio je nevjerovatno olakšanje.
Dani prosvjetljenja bili su iza njega.......u mislima
smješilo mu se poznato lice iz javnosti na budućoj naslovnoj strani domaćeg tjednika.

Ispod granja stare smokve ostala je samo njena sjena........
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.08.2005., 21:52   #29
najboljem piscu ovdje i sire

"Zatvaramo ta vrata i ključ vrtimo polukružno u bravi.
Tim zvukom nastaje novi svijet u nama i ostajemo sami. "
.................................................. .......................................

Ovaj citat (iz tvoje izvrsne price VRATA) izdvajam da bi lakse opisala moj dozivljaj tvog pisanja :
Svidja mi se ; sto je ocito ; da kad pises ; pises "u svom prostoru "(iako ; i za druge ) ; da zatvoris (i zakljucas ) vrata svim utjecajima i kalkulacijama . Ne razmisljas o popularnim piscima ; podilazenju bilo kojem profilu publike ili bilo kakvom trendu .
Velika vecina se naprosto podastre "vjetru koji trenutno puse " ili onom koji ih moze "najdalje odvesti " .
Mozda se cini paradoksalno ; ali mislim da je upravo podilazenje istoznacno s omalovazavanjem citalacke publike .
Meni osobno ; najvise se svidjaju tvoje price koje cu ; ugrubo ; nazvati INTROSPEKCIJE.
Izvrsna mi je ova zadnja prica ; vec spomenuta VRATA ; ONI DANI ; ERROR...A onu o USKRSNJEM ZEKI ; bicu slobodna i nazvati je- razigranom ; zivotnom introspekcijom .
A pricica o malim dusama koje "odabiru domacine " izmamila mi je smijesak i potakla me na neka razmisljanja ; mozda dala naslutiti odgovore na neka vlastita pitanja...
Izvrsno mi je to sto doista "dajes prostora " za vrlo razlicite nacine na koje ce price dozivjeti razliciti citaoci
Nemruth ; samo tako nastavi : upijaj svijet izvana ; pokusaj "zamrznuti vrijeme " ; a zatim - okreni kljuc u bravi ; udji u samo svoje carstvo ; i u njemu - za druge (s ljubavlju ) budi i dalje SAMO SVOJA .
Moram jos dodati i da uzivam citati tvoje postove ; i oni su vrlo cesto - PRAVI MALI BISERI !
Self-portrait is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.08.2005., 11:03   #30
Arrow Dan poslije danas

Naša kuća ponovo je utihnula.
Mirno je kao inače. Čak mirnije.

Mama je odmah oprala brdo posuđa.
Šalice, tanjurići, čaše kupale su se u moru pjene.
Iz kuhinje se čulo kako voda teće. Tata joj je pomogao donjeti tu gomilu u kuhinju.

Šutjeli su oboje.......

Prije toga tata je provjerio u sobi na katu, da li braco spava u svojem krevetiću. Mali brat je odmah zaspao izmoren gomilom koja je prošla našom kućom.
Tata je provjerio njegov krevetić i namjestio dekicu bolje pokrivši ga. U njegovm očima zaiskrila bi tada nježnost koju bi vidjela kad bi i mene pokrivao.
Volim kad to tata, posve mi je neobičan od onog inače ozbiljnog lica koje nosi cijeli dan, s kojim ide i vraća se sa posla.

Ja bi se tako rado poigrala s bracom ali ga ne smijem buditi.

Nakon toliko ljudi koji su bili u našoj kući, svi smo pomalo umorni.
Neke ljude ne poznajem, a i tata ih ne poznaje.
Čula sam kako mu mama kaže "to je supruga mojeg šefa odjela", a onda bi tata rekao mami pri upoznavanju nekog njoj nepoznatog čovjeka " to je suprug kolegice Dunje, našeg koordinatora u Upravi ".

Meni je svejedno tko je tko, ja ih ne poznajem, niti oni obraćaju pažnju na mene.

Nakon toliko ljudi, što poznatih što meni nepoznatih, ugodno je čuti tiktakanje starg sata u hodniku.

Mama je dvoreći te ljude zapobravila zaliti cvijeće.
Lagano, neke nezalivene biljke, objesile su svoje lišće.
Mama mi je zabranila da zalijevam biljke, rekla mi je da male djevojčice ne znaju koliko su biljke žedne, pa ih mogu uništiti pretjerivanjem.

Povukla sam je nekoliko puta za suknju da je upozorim na to, ali me nije čula u toj gomili ljudi. Odustala sam od upozorenja.

Vrtila sam se među ljudima. Svi su bili nekako čudni. Oni koje sam poznavala nisu nikad bili takvi.
A onda mi je dojadila ta gužva i otišla sam vidjeti bracu.
Tamo se naša rođakinja zabavljala s bracom, koji je trljao svoje očice.


Nakon što je pokupio svo suđe za pranje i odnio ga mami u kuhinju, tata je sjeo na stari naslonjač i naslonio glavu na naslon. To je znak da misli.
U ruci mu zapaljena cigareta.
Vidim ga sad prvi put da ponovo puši. Smrdljiv plavkasti dim puni našu dnevnu sobu.
Želim mu reći da je svima obećao da neće više pušiti, htjela bi ga pitati zašto opet puši....ali vidim da je umoran.
Odustajem od pitanja.

Ni mama mu ništa ne govori o tome. Čak nije niti iznenađena time.

Mama koja je završila sa suđem, sad je u kupaoni.
Stara ura otkucava puni sat.
Braco spava, tata zamišljeno drži cigaretu, zavaljen u svojem naslonjaču.

Odlazim u svoju sobu.
Na radnom stolu, stoje uredno poredane školske knjige.
Čitanka za drugi razred malo iskače iz hrpe knjiga.
Školska torba je na svojem mjestu. Krevet je pospremljen.
Igračka se šarene u velikoj kutiji u kutu sobe. Gledaju me omiljena lica sa postera.

Promatram ih....niti mi se igra, niti mi je dosadno, ne osjećam umor....igračke...netko ih je pospremio umjesto mene.
Sve je na krivom mjestu.
Ne stavlja se Beba pored Zvrdanke, Beba ne voli njeno društvo, posvađane su....nit je mjesto plišanom psiću pored šalica i tanjurića...mogao bi se prejesti....i umrijeti.

Mama ne voli da su moje igračke vani.
" One imaju svoje mjesto i tamo moraju biti " , uvijek mi kaže ljutita, "sva djeca moraju svoje igračke pospremiti nakon igranja".

Barbikina kuća sablasno je prazna.
Barbika leži pored kutije sa bojicama.

Izlazim van iz svoje sobe.
Moram reći majci za cvijeće.

Ona je užurbana u kupaonici. Ovih dana je neumorna. Nikad je nisam vidjela takvu.
I tata je kaže da se smiri, nudi joj tabletu.
Ona neće, kaže mu, "ne, ne sada, sad imamo puno posla...kasnije...".

Najčešće šute, a kad govore, pričaju kratko.

Mama nervozno vadi prljavo rublje, priprema stroj za pranje. Prebire po rublju. Ja joj govorim za cvijeće u hodniku, kako ga treba zaliti.....uvenut će, a toliko ga voli.
Ne čuje me, okupirana je poslom. Onda zajeca....i počne tiho plakati.
Kažem joj da ne plače, da ako odmah zalije cvijeće da ono neće uvenuti.

Izlazi zaplakana iz kupaonice, jednom rukom drži se za usta, a drugom nosi moju najdražu majicu. Onu plavu....

Tata grli mamu na vratima dnevne sobe.
Drže se čvrsto, ne govore.
Između njih je moja plava majica.
Govorim im, želim ući između njih, biti stisnuta uz njih kao i moja najdraža majica, osjetiti ih oboje tako zagrljene.

Ne obraćaju pažnju na mene, zaokupljeni su jedno drugim.

Na stolu u dnevnoj sobi pronalazim još uvijek razbacane papire koji su dolazili ovih dana. Na njima skoro uvijek ista slika. Ruža ovješenog lista unutar crnog ruba papira.
I omotnice na kojima piše telegram.

Cvijeće, mama, zaboravila si zaliti svoje cvijeće....vičem joj.

Tu sam, a ne vide me, govorim im a ne čuju me, dodirujem ih a ne osjećaju moj dodir.

Volim tišinu...mogu osluhnuti u hodniku tikanje starog sata, škripu ormara i kap vode što pada iz slavine.
Volim i zvukove naše kuće danju, zvukove što rade oni koji ovdje stanuju.
Lupanja suđa, žamor televizije, zvuk perilice, zvrdanje telefona...bracine prve nespretne korake, mamine nježne, tatine teške ali sigurne.....


Volim tišinu noću.

Braco mirno spava.
Pored njega sam dok ne zaspi.
Pored njega sam i kad noću zaplače. Tješim ga a on me prati svojim velikim očima.
On zna...on me vidi.

Svjetlo kod mama i tate dugo zna noćima biti upaljeno i kad
se ugasi, povremeno čujem tihi jecaj. Govorim im...ne plačite, ma tu sam, s vama....evo tu....ništa mi nije, automobil koji je naletio na mene, ništa mi nije napravio....evo pogledajte....tu sam pored vas.

Mama i dalje nosi crninu.
Tata opet puši na svojem starom naslonjaču zavaljene glave na naslonu i razmišlja.

Oboje šute i razumiju se šutnjom.

Pratim sve zvukove naše kuće. Dan za danom.

Iza današnjeg dana dolazi sutra.
Meni je svejedno, ionako mi je svaki dan poslije danas, isti.

Jučer je davno ostalo za nama.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.08.2005., 16:38   #31
"...Jucer je davno ostalo za nama . "

Ali kad bi samo mogli malcice zaviriti izvan ruba onog ostro zacrtanog ; zbiljskog ...Kad bi samo otplovili onkraj ...vidjeli bi mozda ; ono nestalo ; u vidu jarkih ; rasprsnutih boja ; kao zasljepljujucu svjetlost... Culi bi one neizbrisive tonove ; jer glazba zauvijek obavije neke trenutke...I osjetili mirise koji ne isparavaju...Ima li smrti ?

Nemruth
Self-portrait is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.08.2005., 11:12   #32
Lightbulb Ljetovanje jedne Piknje

Znala je Dunja da joj ne mogu na vrijeme popraviti klimu u autu.
No, ipak je podigla vozilo iz servisa i pripremila se za odlazak na more. Prijateljica joj je otkazala ljetovanje, ispričavši se višom silom, tako da će apartman dijeliti sa Piknjom.
Ljeto je bilježilo svoje najtoplije dane kad su Dunja i njena kujica Piknja,
krenule put malog dalmatinskog gradića.

Nakon što je čekala satima prolaz kroz tunel na autoputu i skidala sve bogove oznojena u automobilu u kojem ne radi klima, začudila se Dunja sebi na svojem "riječniku" kojeg nije koristila od studentskih dana. Mislila je kako se neke stvari ne zaboravljaju, samo potiskuju......

Kad su konačno došle do malenog gradića na obali i pronašle adresu cimerfraja u kojem su iznajmile apartmen, bilo je podne i pržio je zvizdan. Kamen grada isijavao je toplinu, a njih je očekivala još jedna avantura. Svu silinu stvari trebalo je donjeti u apartman do kojeg ne možeš automobilom, već je trebalo sve prenjeti rukama. Parking je naravno bio na drugoj strani grada.

Dok je nosila umorna i preznojena zadnju torbu iz auta, prisjeti se pogleda s kojeg puca njen apartman....i odmah joj postane lakše. Još malo pa započinje njen očekivani godišnji odmor.

I nije otvorila vrata cimerfraja, kad osjeti da joj nešto nedostaje.
Piknje, koja se dosada vrzmala zadihana oko njenih nogu, tjerajući je na ples sa svim tim torbama, sada nije bilo.

Sve je pretražila...angažirala je u to doba jedino djecu, jer se starci povlaće za zvizdan u kamene kuće, a turisti su ionako na plaži. Obećala je hrpe sladoleda lokalnoj dječurliji ako pronađu Piknju ili ako je vide....

Uletavala je u dvorišta, zavirivala u svaki kutak, protutnjala jednim marketom, izbezumila mesara...uletila i u zlatarnu...obavijestila o njenom nestanku i jedini turistički ured...ništa. Piknje nije bilo.

Sva očajna i mokra, okupana znojem, sjela je na rubu živaca ispred stare masline. Zamišljala je sve najgore moguće scenarije što se mogu dogoditi s njenim malim bijelim psićem.

Il ju je netko zatvorio, il ju je stavio u torbu, il je istrčala na magistralu....il se možda utopila u moru.....redala je Dunja u sebi sve mogućnosti, ali jedna je bila posve realna.
Njen odmor se nepovratno približavao katastrofi.

Preostalo je samo da se pomoli Svevišnjem i da On usliša njenu molbu, molbu očajne vlasnice za izgubljenim psićem i propalim godišnjim odmorom.

Krene u nadi ispunjenja njenih želja prema crkvi, otvori odškrinuta vrata vrta, prođe stare kamene stepenice i uđe u tamu Božje kuća. Crkva je zapuhne hladnoćom od koje joj se stisne mokra majica na njoj.
Pogleda u praznu crkvu i sjedne na izlizanu klupu.
Par svijeća je gorjelo na mjestu sveca zaštitnika grada.

U klupi skupi svoje dlanove za molitvu, zatvori oči i u sebi zavapi Bogu.


O, moj Bože....molim te, nemoj mi je uzeti, mojeg malog psića, daj da joj se ništa ne dogodi, daj molim te... da ju pronađem.....kajem se što je nisam redovitije izvodila, što joj nisam kupila onaj krevetić, jest da je skup.....što joj ne dam da spava na fotelji........što joj ne dam da se igra sa onim malim smeđim sa drugog kata.....


što joj nisam kupila novu lopticu s kojom me je nervirala...kad je staru uništila, što joj...


GOSPOĐO

....ne kupujem one skupe konzerve......


GOSPOĐO

.....obećajem, voditi ću je vani na izlete, odmah kad dođem s posla, voditi ću je svagdje....


GOSPOĐOOOOO........


Prene je duboki bariton.

Što?

Mislim da ste nešto izgubili, gospođo...

Da, da malog psa.

Bijelog?

Kako znate?

Pa imate lice osobe koja je izgubila nešto drago, zračite kao da molite da vam se to vrati i naravno otkriva vas psećji povodnik na vašoj nadlaktici...sigurno ne čekate na Prvu pričest.....

Naravno da ne, jeste li vidjeli...

Da se predstavim...ja sam dr. Zaninović.....Marko....a tamo ispod kamenog stola leži vaš ljubimac...e, da ja sam inače veterinar i ne bi trebali pas vodati po takvoj vrućini...kad sam razgledavao slike križnog puta uletilo je nešto bijelo i dahtalo je ko parnjača, nije se dalo uhvatiti već se zavuklo ispod stola...i sad je tamo...

Piknja, Piknjice.....izgovori Dunja, a pas sam proviri ispod stola.

Uskoro je bijela pasja kuglica dahtala Dunji na rukama.
Vlasnica je bila toliko sretna da je u svojeoj sreći zavoravila zahvaliti Svevišnjem na brzom ispunjenju njenih molitvi.

Ja sam Dunja i....

Što radite sa životinjom u crkvi, progrmi strogi glas iza njih....van, van vi bezbožni turisti....sram vas bilo...sa psom u šetnju pa u crkvu......zadere se svećenik koji ih je uhvatio na djelu.

Čekajte, čekajte da vam objasnim, ona se izgubila i ja sam je....

Ma van, kad vam kažem, VAN...vikao je usopteni svećenik mijenjajući boju svojeg lica.

Gospođa vam želi obasniti....svojim će baritonom Dr. Zaninović....

Ništa mi ne trebate objašnjavati...sve znam....usto što ste polugoli vodite i beštije u hram Božji...van, vas...Sodoma i Gomora....

Idemo van.....pokaže Dr. Zaninović Dunji pravac izlaska.

Poslovođa ovog dučana.... ciljao je doktor na svećenika...koji djeluje u sklopu poznatog svjetskog "trgovačkog lanca" gdje je ušao pas svojom voljom...ne uzima u obzir da se sam Bog može našaliti sa svojim prodavačima, pa im poslati psa kao opomenu da treba više ulagati u duhovni marketing inače će ubrzo prodavati psećje kolačiće.....za svoje posjetioce koje ionako zanima samo hlad stoljetnog kamena......



Tako je slučajnost koja ponekad iznenadi svojom konstrukcijom događaja, spojila Dunju, dr. Zaninovića i malog bijelog psa, Piknju.
Kako je proticalo vrijeme godišnjeg odmora, tako su Dunja i njen novi prijatelj Marko, učvršćivali nešto što je na samom startu obećavalo nešto više.
U svemu tome pomagala im je Piknja. Ovaj put ona ih je "vodala" na šetnju na svojem povodniku u smiraj dana po kalama grada., dok su oni učvešćivali svoje prijateljstvo smijući se i zabavljajući....

Dunja je sve više bila uvjerena da to baš i nije slučajnost da joj se pokvarila klima, da joj je prijateljica otkazala ljetovanja, da je parking na drugom kraju grada, da je Piknja nestala i da je dr. Zaninović, Marko samo turistički ispunjavao vrijeme gledajući slike u crkvi......moralo je tu biti nečeg više....

Piknji je stvarno bilo svejedno što njena vlasnica misli...provodila je svoje dane u hladu, mazala je najbolje konzerve i izluđivala sve oko sebe sa pištavom igračkom kupljenom u jedinom marketu......imala je čak na raspolaganju samo svojeg veterinara koji čak nije nosio niti bijelu kutu, niti smrdio na lijekove.
Mislila je Piknja u svojoj malog piknjstoj glavici, da ovaj odmor i nije tako loš....kako se pokazao sam samom početku......
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.08.2005., 22:20   #33
Nice
Svjetlosna is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2005., 21:13   #34
Wink Dar I

Proljeće je te godine na brzinu rasprostrlo svoj ozelenjeni sag, pa se ponudilo samo umjesto zime kao iskusni krijumčar svoju skrivenu robu.

I u meni su nastupile neke promjene.
Prvo se pojavilo vlaženje, onda duboki unutarnji nesnosni svrab i nakraju oštra bol. Balansirajući između bola i ugode koja je izrastala svaki put iz zadovoljenja svraba, moje uši dosad besprekorne sluge, obostrano su najavile otkazivanje poslušnosti.

Bilo da si dobar ili loš gospodar svojeg tijela, osjećaj boli uvijek je znak pobune. Strah se brzo učahuri u svijest svakog gospodara, jer pobuna je nagovještaj otpora.
Bilo je vrijeme za posjet liječniku.

- To neće ići bez lijeka...jeste li alergični na antibiotike?- upitao me liječnik značajno očekivajući moj odgovor.

Poželim danas da je moj odgovor na njegovo pitanje bio posve drugačiji.

Pamtimo svaku pobunu našeg tijela.
Daleko manje smo osjetljiviji na osobne mentalne otpore, njih uvijek predvidimo da bi se mogli pretvoriti u ozbiljne bolesti.
Zato svaka izdaja našeg tijela ostaje upamćena bilo da je bila obavijena strahom ili bolom.
Od bolesti i ozdravljena mjerimo vrijeme, pečatimo dosadašnji svoj život i stavljamo ga u omotnicu sjećanja jer smo s olakšanjem uzdahnuli i zaključili da smo tog puta imali sreću... izvukli smo se živi.
Pokrećemo se ozdravljeni naprijed, tražeći neku novu dionicu našeg puta. Od nje započinjemo mjeriti svoje preostalo vrijeme.......

Nikad, ali baš nikad ne pamtimo lijekove. Čak niti nije bitna njihova gorčina. Osjećaj bljutavosti u ustima ionako je neizmerno mala žrtva koju ćemo rado prinjeti na oltaru ozdravljenja.

Lijek koji mi je bio propisan, u svojoj kutiji, skrivao je par stranica sitno ispisanih nuspojava i tek omanju naznaku o načinu korištenja lijeka.

Antibiotik je smirio upalu, uništio sve bakterije, moji ušima vratio mogućnost da čuju...posve je skršio izdaju tijela i uspostavio sklad.

No, jedna pojava koja se uopće nije nalazila na popisu sitno ispisanih nuspojava, nečujno se ušuljala u moj život.
Zauvijek.

Više ništa nije bilo kao prije.....a proljeće je te godine tek dotaklo
svojim šarenilom boja, sivilo umiruće zime.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.10.2005., 22:28   #35
a dalje? tako raspirit maštu i ne završit, u najmanju ruku je, ma ne znam šta) , al me zanima šta je bilo dalje.

čekam sa zanimanjem.
seamless is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.10.2005., 00:56   #36
Quote:
Daleko manje smo osjetljiviji na osobne mentalne otpore, njih uvijek predvidimo da bi se mogli pretvoriti u ozbiljne bolesti.
Uh, ovo si bas dobro rekla ! Samoironija...gorki humor...

A, inace, pricu mozes cak i nastaviti (bila bi izvrsna, sigurno), ali sto se mene tice, ovo je zaokruzeno . Mozda bas zato sto sam ju dozivjela i mislim, i osobno-prozivjela .
Prosle godine u jednom kratkom periodu , misljah i ja ove tvoje misli, Nemruth...cak mislim da si mi ih "otela" i iskoristila svoj spisateljski talent...
Kod mene je bilo u pitanju- oko !
Self-portrait is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.10.2005., 11:38   #37
AJDE MOLIM LIJEPO NE ČATAJTE MI TOPIK.
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.10.2005., 13:00   #38
Wall kaze :
Quote:
nego, previdjele ste, da je u gornjem citatu previd ,a nijedna ga niste predvidjele , tek previdjele
Sto si to imao na umu ? Valjda pisac zna sto je htio reci !
Ja sam bar pisca ispravno shvatila . Nije valjda ovo "lektorske prirode" ? Tj, mozda si mislio da bi ispravnije bilo reci "...za njih uvijek predvidimo..." umjesto ovog "...njih uvijek predvidimo"
No, prava rijec je definitivno PREDVIDIMO a ne PREVIDIMO !

Nemruth, sorry, ja nisam htjela catat, samo pohvalit pricu, ali sto se moze, Wall (a malo i Seamless) me povukose za jezik !
No, znas vec, "za dobrim konjem se prasi", zar ne ?
Self-portrait is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.10.2005., 09:33   #39
Dar II

Satima gledam uzavrele jesenje boje lišća stopljene sa suncem na tlu obližnjeg parka. Pratim nepomično jedva vidljivu igru vjetra koji ih podiže i razbacuje kao šarene papiriće......

*

Prošlo je dovoljno vremena da bi se zaboravila moja boljka sa učima. Opet savršeno čujem.
Prošlo je dovoljno vremena ...i navika se u meni sama stvorila.
Navika na glas, na razne glasove koji povremeno čujem, iznutra u sebi.

Svaki šapat mi je dostupan, kao i ti glasovi koji odzvanjaju hodnicima mojeg uma. Isprva se svaki pojedinačni glas pojavio kao zvučna kulisa, zato i nisam obratila pažnju na to.
Ubrzo svaki glas se počeo nametati, ulaziti mi nasilu u moju misao, zbunjivati me ...nadglasavati.
Mijenjao se njihov raspon, ponekad bi to bio umilni glas, nekda se pojavio reski skoro zapovjedni, ili mekani dječji, ili postariji bariton, sopran koji pjevno, skoro melodično govori.....bilo je i promjenjenog mladalačkog glasa koji je netom ostavio djetinstvo za sobom...uvijek je to bio samo jedan glas, samo jedna govornik koji je nešto govorio, rijetko bi se pojavila dva glasa istodobno.

Ne možeš to dugo ignorirati.
Ne možeš se praviti da ne čuješ.
Pri svakom njihovom javljanju pomisliš kako lagano ludiš, kako grupa raspuštenih luđaka govornika tumara nekim praznim prostorom unutar tebe, kako svatko od njih koristi pravo na svojih pet minuta govora, kako se redaju jedan za drugim, uvijek različiti, skoro nikad isti.
Pomisliš da se nastanio tranzistor u tvojoj glavi jer tvoja lubanja postaje radio prijemnik koji se povremeno uključuje sam od sebe, iz kojeg izlaze govorne emisije direktno na tvoj mozak...vijesti iz zemlje, iz svijeta, sport, prognoza...vodostaj....

I što je veći otpor spram tim povremenim glasovima, to je svaki glas uporniji, nasilniji.....i taj neljudski strah u osjećaju da pomalo sam tvoj um stvara to.

Popustih...i prepustih se bolesti.
Moja ignorancija je posve nestala. Oni su bili u mojoj glavi, moja glava više nije bila moja.

Što ti glasovi rade u njoj, što to govore.....???

Bilo je to jednostavno saznati.
Trebalo je samo pomnije slušali i povezati. Poruke glasova su bile jednostavne.
Nisu najavljivale neku opasnost, niti davale kataklizmička upozorenja, nisu bile vijesnici smrti, niti sadržavale gorljive riječi vjerskih fanatika koji upozoravaju na nužnost vjere tik pred sam kraj svijeta......već su to mali odrazi prisnosti, prisjećanje da je ljubav ta koja povezuje......
Dva su svijeta tako daleko, a tako blizu, to sad vidim skoro da su na rukohvat. Male sitne poruke za one koji su još ovdje, koji žive...glasovi su glasovi onih koji više nema, a koji žele posredstvom mene prenjeti da su s njima, bez obzira što ih ovdje nama......ljubav živi.

Dar...nešto se prokrenulo u meni.
Lijek je pokrenuo ne samo moje ozdravljenje, nego daleko više. Donio je dar kao tu neobičnu sposobnost.
Kad bi mi se ukazala određena osoba svojim fizičkim prisustvom, poruka za nju je već odzvanjala mojom glavom. Oni koji su joj slali poruku bili su već ovdje kao na šalteru pošte čekajući da pošalju telegram.......
Zato su glasovi bili različiti kao što su i oni koji trebaju primiti njihove poruke preko mene bili različiti.
Braća...djeca...roditelji...ljubavnici..... rođaci...prijatelj, sve kombinacije.

Kažu da je to dar Božji.

Ja kažem da je to sposobnost koju bi malo od nas prihvatilo. Rijetko koji dar ostaje tako trajno urezan u nama, a da ga prije nismo željeli, nismo niti znali da postoji, da smo sposobni nositi se s njime, da smo pripremljeni za tu žrtvu, posve spremni prihvatiti poklon kao obvezu.
Jer malo je darova koji mijenjaju čovjeka kao što je ovaj moj poklon....malo je poklona koji se daje dijele onima kojima su upućeni, onima kojima ti darovi pripadaju.

*

Satima gledam maleni park preko ceste.
Poznajem već svaku ogoljelu granu, sve boje otpalog lišća urezuju mi se svojim nijansama u kadar koji mi pruža široko okno prozora.

I rešetke na njima koji usitnjavaju taj kadar dajući mu ritmičnost, ravnomjernost....u zamiranju mojeg osjećaja bespomoći.
Zapravo mi te rešetke ne smetaju.
Znam da će skoro vrijeme za moj lijek. Sestra će ga donjeti, a ja ću ga popiti pred njom. Onda mogu opet gledati jesenji kadar kroz bolničko okno koje pripada odjelu psihijatrije.

Sestre tiho međusobno govore, čujem ih....
tako mlada a čuje glasove u svojoj glavi...šteta, tako mlada....shizofrenija....strašno...ne dao Bog tog zla...

Dok jesen prede svoju sonatu u malenom parku nasuprot mojeg okna....znam duboko u sebi da ima darova koji neki ljudi ne zavređuju, koje vrijeđanjem odbacuju...ima darova koji su predragocijeni da bi se o njima šutilo, da ih se taji, da ih se onima kojima su namjenjeni ne kažu, da ih se ne bi potaklo....ali njihove uši ostaju zatvorene, začepljene kao i onda moje, u mojoj bolesti što je zahtjevalo odlazak liječniku.

Ima darova u nama, znam da ima...i onda kad nam do njih nije stalo jer od nas prave žrtve, kad nam predstavljaju smetnju, kad znas zbog njih drugi odbacuju, kad nam se smiju, kad nas zbog toga žale, kad misle da smo zbog toga bolesni....ima darova koje se moraju dalje poklanjati.

Tko smi MI, kojima je poklonjeno da bi dalje poklanjali....TKO...jer tko od nas može živjeti u saznanju da je nekome oteo, nekog lišio, nekome uskratio...za ono što nikad nije niti bilo naše....prešutio poruku za drugog i bacio je......?

Da je nije predao.....?

TKO???
__________________
Čarolija... Svratište
Nemruth Dagi is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.10.2005., 13:49   #40
Odlicno !

Drago mi je, Nemruth, da si opet u onoj "introspektivnoj fazi"...u onoj fazi kad "zatvoris svoja vrata", a ona ipak nisu neotvoriva-onima koji znaju kako pokucati . Malo truda nije naodmet....

I razmisljam...pokatkad svijet jasnije vidimo "kroz resetke"...
A darovi ? Mislim da uvijek ostaju DAROVI, makar bili prepoznati tkoznakad i makar darovatelj nikad ne ugleda (ne spozna) efekte koje je polucio...Puno je darova primljeno bez jasnog i glasnog HVALA ! No, nikad ne odlaze u vjetar...treba samo dobro osluhnuti, nakon sto se stisa "buka u glavi".
Self-portrait is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 16:57.