Pismo zaboravljenog branitelja
Svaki te put zaboravim pitat; je li znaš da sad imamo Udrugu "Zaboravljenih branitelja", oko nje se okupljaju svi oni koji nakon rata nisu ništa ostvarili? Svi se nečemu nadasmo, kad su dijelili povlastice i zasluge bio je red da se prvo krene od nas, nas sa prv crte, koji smo po brdima i bunkerima pokidali dvoje/troje vojničke čizme.
Ali ništa od toga, oni na vrhu vojne i političke vlasti bez našeg znanja međusobno podijeliše priznanja i činove, čak su i odlikovanja u tajnosti dijelili ispod stola. Nas prijatelju nigdje nema, teško ćemo dokazati i svojim unucima da smo ratovali i bili spremni prolit krv za svoj narod!
Pade mi na pamet da je nakon Drugog svjetskog rata, tu i tamo, postojalo niz grobova "neznanih junaka", nije se znalo ni tko su ni što su, samo se zna da su ti vojnici časno i pošteno ratovali i da su na tom i tom mjestu poginuli. Narod je poštovao njihovu ratnu prošlost, u posebnim prigodama njima su u čast mnoge delegacije polagale cvijeće i palile svijeće. Sjetimo se samo koliko je naših suboraca časno i pošteno nosilo teret Domovinskog rata, njihova su imena nama poznata, nakon rata su napustili ovaj svijet, a spomena im nema među zaslužnim domoljubima.
Tužna je istina da smo mi skupa s njima, odmah nakon rata, gurnuti na rub zaborava, nismo ni znali da nas ima toliki broj dok se nismo okupili oko udruge Zaboravljenih branitelja. Za mene je najveći smisao te naše udruge što vidim da nas još dosta ima među živima, nastojimo biti svi na okupu, štono se kaže "zlu ne trebalo" tko zna što nas sve u budućnosti čeka? Mnogi predviđaju skoru propast i ove države u kojoj trenutno živimo, a tko će drugi u tom rasulu braniti svoj narod već oni koji su ga već branili.
Aaaauuu, koda gledam, sad ćeš se ti na ovu moju izjavu razvikat, i to od prilike ovim riječima: ..."ko mi smi više uputit poziv"....."bija bi lud kad bi opet uzeo pušku u ruke, za koga da idem u rat?!".....!!!
Ajde prijatelju, daj se ti još malo ljuti, pa ću ti nakon toga prozborit nekoliko riči! Ja ti nimalo ne zamjeram prijatelju, i ja sam donedavno isto tako govorio, sve dok nisam o svemu duboko razmislio. U stvari, mi nismo ratovali zbog onih i za one koji nas nakon Domovinskog rata gurnuše na rub zaborava. Mi smo ratovali zbog pravde i poštenja, branili svoje ljudsko dostojanstvo, štitili sigurnost svoje obitelji i svog naroda. Ako opet kojim slučajem krenu tenkovi s istoka, ili dobro poznati ratni poklici sa sjevera, zar ćemo svoje ratno iskustvo zatajiti i ratne poslove pripustiti našoj djeci, koja nikada nisu imala vojnu obuku niti se znaju služiti s ratnim naoružanjem? Zar ćemo dopustiti, prijatelju, opet da nam topovi razaraju crkve, a tuđinski tenkovi gaze po grobovima naših očeva, djedova i davnih suboraca? .....(nastavak na linku)
http://ljubuski.net/18877-pismo-zabo...nog-branitelja
Linearni mod
