Imam predivnog muža...

[trenutna]

Htjela bi objasnit taj moj naslov na topicu o rastavama...

Citala sam dugo sve vaše postove i po tome JA ima predivnog muža...
Ne pije, ne kocka, ne troši novac na društvo, ne izlazi van nocu ( osim u iznimnim situacijama kad su fešte i sl.). Ima takav posao koji ga ne primorava na putovnja ili dužeg izbivanja iz kuce. Nije klasican primjer gotovana koji cijele dane provodi pred tv i ispija pivo dok ja radim...
Nisam imala prilike da sumljam da me vara sa drugom, sve štima...
ALI.......
Ne štima ama baš ništa.
Problem je u što mi uopce ne komuniciramo. Ne zato što smo ljuti jedan na drugog ili razocarani nego uopce ne pricamo....
Naš se razgovor u tijeku dana svede na " si bila u ducanu? što cemo jesti?" i završna recenica " si ispeglala mi hlace za ujutro"- i vjerujte da ne pretjerujem nimalo.

Nekad davno sam pokušavala riješiti taj problem tako da razgovaramo o otme, koliko mi to nedostaje, koliko to smeta...ali sve bi završavalo na to...da ga molim poštedim filozofije, da se njemu ne razgovara o svom poslu jer želi svoj mir kod kuce, da ga poštedim o svojim razgovorima o svom poslu jer ga to ne zanima,ako imam kakvih problema da ga to ne uvlacim jer mi on nemože pomoci, da vidi da sam u depresiji ali, bože moj, što on tu može.
Ne prigovara, ne svađa se,odbija svaku konfrontaciju, On je zadovoljan pa što mu imam predbacivati,nije problem ako hocu trošit novac na psihoterapeuta ako mislim da mi može pomoci ali da je TO iskljucivo MOj problem i da on sa time nema ništa.
On je potpuno inertan i pomiren sa time što ima ali JA više nisam.
DA, otišla sam psihoterapeutu jer me duboka depresija tlaci vec godinama , sa usponima i padovima, pijem AD. i polako osjecam se jacom i spremna da se borim za svoju srecu.
I tako jucer sam zahtjevala da povedemo ozbiljan razgovor o svemu ili da cu iz ovih stopa otici iz kuce.
Prihvatio je ( cak pola sata razgovora)
Rekla sam da to tako više ne ide, da ništa ne štima u našem braku( ni ujednom momentu nisam mu nabila nikakvu krivnju)
Stalno sam ga pitala kako može mislit da je sve to normalno? Kako se može pomirit sa takvom situacijom i samnom koja sam stalno u k.....
Kuca se raspada, stalni nered jer nitko ne mrdne prstom kad ja nisam dobro,vec je svima normalno da smece može stajati i tjdnima u kuci dok ja ga ne iznesem.Kad mi je loše on ode u kupovinu, napravi rucak i tocka. Ne pita niš, ne prigovara ali to je sve što ucini...i što je najbolje ja sam mu oduvijek zahvalna što i to ucini jer je to VELIKA stvar koju sam JA morala uciniti( uz sve ostalo, ama baš sve ostalo, od tkz, ženskih i muških poslova-bušilicu samo ja upotrebljavam, majstore samo ja pozivam, dijete je moja briga itd. itd.)

Rekao da je tako oduvijek, da cesto upadam u krizu, da on to vidi i da mu je to postalo cisto normalno. I ŠTO SAD ONDA ON MOŽE

Nemamo nikakvih fizickih kontakata vec godinu dana, ne spavamo ni u istoj sobi, nema nježnosti, razgovora ali on je ostao šokiran sa svime što sam rekla.
NJegov komentar je da nije ni u snu pomišljao kako bi ga mogla napustit????
Osjecam, da me na njegov nacin još i voli ( ili tako misli jer je to 20-godišnja rutina pa bi se sad sve to promijenilo), bio je iskreno zatecen i rekao da ako ga napustim tek tad ce on u potpunosti propast...
I to je bio karj razgovora( on ga je prekinuo)
Rekla sam mu i to da nevidim što ce se drasticno promijeniti. da ce viđat dijete kad god zaželi, da nemam mu ništa bitnije zamijeriti, da znam kako je on jako zatvoren kao osoba i teško prica o tome što ga muci ali da ja više nemogu podnijeti temperaturu koja je daleko ispod ništice u stanu svaki dan. Da cu puknut i tako naštetit svima a pogotovo djetetu kojemu smo itekako potrebni.( sve sam napisla u postu na temu depresija)
Danas se probudili i naravno nitko više nije zaceo tu temu.Vidim da mu nije lako ali neznam kako dalje...
Udala sam se rano, prerano da pobjegnem od more iz djetinjstva, a nikad nije pokazivao previše osjecaja, ni onda. Razgovora malo ali meni je u to doba bilo najvažnije da pobjegnem iz tog okruženja.
Imao je i on teško djetinjstvo, mucan razvod roditelja i tako smo se našli, dvije ranjene duše i cista suprotnost od onoga što sam imala kod kuce. Svakodnevna poniženja majke, placa, dernjave,prijetnje...
Tu sam našla svoj mir ali mir nakon 20 god. je više neizdrživ.
Nisam osoba koja ide na kavice, koja se tuži prijateljicama, majci, sve držim u sebi pa je moralo kad tad puknut, u tom slucaju se pretvorilo u duboku depresiju s kojom se borim godinama...
I što sad?????
Napraviti rez i pokušati pronaci srecu negdje drugdje ili pokušati spasiti brak u nadi da ce se nešto promijeniti....
Da li se može promijeniti nešto i nekog nakon 20 godina????

[Maria Callas]

sve ovisi sto ti doista zelis i u sto vjerujes..... ali ovisi i o tome koja sretstva za postizanje cilja imas.....
ako mislis da bi bilo za vasu srecu dovoljno da tvoj muz pocne ulagati vise truda i vremena u razne poslove u domacinstvu....onda to uz jedan dobar plan mozes promijeniti....
....ako zelis da njega promijenis i da on postane muz koji ce vise vremena posvetiti tebi i djetetu...biti otvoren za razgovore....onda vjerujem u samo jako male pomake uz jako dobru terapiju.... a on na terapiju vjerojatno nece htjeti.... jer njemu je sve kako treba...
....on ce uvijek ostati zatvoren i to je to....

ako nisi zadovoljna sa time onda treba razmisljati o rastavi.... imas li dovoljno sredstava za zivot.... kako ces organizirati svoj zivot s obzirom na dijete....gdje ces stanovati ( jer on vjerojatno nece htjeti otici....to mu je posljednja slamka za koju ce se uhvatiti).....tko ce dijete cuvati dok radis ako nije u skoli...
ako i to sve mozes da organiziras...... jednoga dana pozeljet ces imati nekoga....... kakve su sanse da nadjes nekoga tko ce zadovoljiti tvoje kriterije.... da ne bude nasilan prema tebi i djetetu..... da lose ne utjece na dijete..... da veza ne pukne nakon duzeg vremena pa da tvoje dijete mora dozivjeti jos jedan sok....
...kazes da si se udala mlada.... i da si u braku 20 godina..... znas li da si se ti gotovo formirala kao odrasla osoba uz njega....
...i sada imas otprilike 40 godina.... nisi vise mlada....vecina tvojih vrsnjaka je ozenjena.... a ono sto je ostalo je ili prilicno otkaceno, bez ikakvih obaveza.... ili egocentricno..... rastavljenih ima malo a i najcesce su rastavljeni jer su bili losi u braku..... muskarci sami rijetko izlaze iz braka ako ih zena ne vara bas na svakom cosku..... obicno ih zena vise ne moze izdrzati pa ih napusta....
....i onda pozelis da ima netko tamo da sjedi u nekoj sobi samo da se nadje u slucaju da ti zatreba hitna, policija ili vatrogasci....svijet je pun nasilja... a sa muskarcem je sigurnije...
....mozda i postoji neki tamo tip koji bi ti bas bio super muz......ali takvog je jako tesko naci..... i treba puno vremena...i vecina opet trazi samo nekoga tko ce o njima voditi brigu....i da nebudu sami.... ljubav je lutrija....svi uplacuju....rijetki dobiju...
..ako mislis da imas vremena... onda ga potrazi....mozda naidje.....
... zelim ti srecu...

[gabrijella]

ja sam jos mlada pa ne znam koji me sve problemi i situacije cekaju u zivotu,ali mislim da ako se ti ne osjecas dobro u toj vezi i osjecas se zapostavljeno(a po meni ti to jesi),neshvaceno i na neki nacin odbijeno,zasto bi sve to trpila samo zato jer njemu takav nacin zivota pase?!
ne kazem da sad odmah ovog trena trebas podnijet zahtjev za rastavu,ali ja bi na tvom mjestu malo vise pocela po kavicama ic,izlazit,zabavljat se ,pricati i jadati se frendicama,NE BIT TOLIKO KOD KUCE,jer te je on shvatio zdravo za gotovo.
pa neka malo vidi kako je to kada te nema kod kuce i kada on ne moze niti tih par recenica na dan izgovoriti.

ako ni to ne pomogne,boze moj ni prva ni zadnja i NE DAJ DA TE BILO KAKAV STRAH KOCI!!!

[trenutna]

Maria Callas,
potpisujem sve što si napisla od A do Ž.
Apsolutna sva tvoja postavljena pitanja mi se dugo vrzmaju po glavi.
Ne, nevjerujem da cu sa 40 i kusur godina pronaci princa iz bajke.
Cak sumljam da bi pronašla i malo boljeg žabca
Ali kvragu, živimo taj jedan život i zar stvarno mora biti takav, kakav je ili se treba napokon boriti se zubima i noktima da se napokon krene na nešto bolje, konstruktivnije i sretnije????
Da, tocno je i to da sam toliko dugo samo u tom braku da sam se tako formirala ko odrasla osoba, misleci da više i ne zaslužujem, da nakon što sam prošla u djetinjstvu MORAM biti sretna što moj muž ne vice, fizicki ne maltretira i stalno ne broji oko sitnica.
Ali i to da nemam se na nikoga osloniti za bilo koji problem, da sve moram riješavat sama,da u mom životu nema mjesta za nježnosti, razgovora i topline....
Vjerovala dosad da sam iskljucivo JA kriva za takav odnos, prestala se davno truditi da bude drukcije jer me više nije bilo briga za ništa- Ništa nisam pružala ,ništa nisam dobivala,osim što sam puno više radila oko svih obiteljskih zadaca.
Kad bi znala, vjerovala da se covjek može promijeniti( a ja se mijenjam,pokusavam, borim,lijecim...) Ostala bi sa njim jer i dalje mislim da nije loš, da me na neki nacin voli i da nipošto ne želi da otiđem od njega.
Financijski ne stojim dobro ( ali danas kome je idealno). Imam posao, imam kredite, imam mjesto gdje bi mogla otici( kod majke), uvjerena sam da se ne bi razvod pretvorio u žestoki sukob, da bi se sve oko djeteta dogovorili sporazumno, nikad mu ne bi ni u snu branila da viđa sina niti, uvjerena sam, da bi on o meni loše govorio ( bože moj ,nikad se nezna ali mislim da sam u pravu).
Ali bi mi i dalje nedostajalo nježnosti,ljubav,zajednicki prijatelji, sve što smo stekli zajedno ...( da ne nabrajam)
Definitvno nisam sretna vec dugo,dugo vremena i sad treba samo odluciti u kojem smjeru ici....a sve je teško, preteško...

[.aquarius.]

nisam željela kvotati pa izbacivati nebitno. probat ću skratit na bitno. prva pomisao je: ti si u velikim govnima. oprosti na izrazu, ali doslovno tom rječju doživljavam tvoju situaciju
tvoja depresija je tu pod broj jedan, najveći od svih problema, a stara imaš ih puno. sad mi je pala na pamet jedna rečenica (jednog 25-godišnjeg mulca ženi od 45 u jednoj malo goroj situaciji): ženo, ti trebaš ljubavnika . ovo je zafrkancija, ne savjet, ok? znači, moraš se borit sa depresijom, što prije i uz stručnu pomoć ako ne možeš sama jer to je polazna stepenica za sve drugo. sjebana i malodušna nećeš daleko, nadam se da si toga svjesna. neću ti savjetovat ni razvod jer i maloumna osoba zna to i sama izabrat kao potencijalno rješenje. ima ljudi koji ostaju u braku iz raznoraznih opravdanih i neopravdanih razloga (koje sad neću navoditi jer nema smisla) i onda kad nestane (ako je ikad i bilo !!!) ljubavi, poštivanja, razumijevanja i poznavanja. a opet, s druge strane ima onih koji to ne mogu. ja spadam u tu drugu skupinu i pišem samo na osnovu svog iskustva, dakle, laički, subjektivno i može bit netočno. privukao me tvoj post upravo zato jer nema nasilja, kocke, alkohola, ali je opet usrano do boga, a to je upravo moje iskustvo. ja sam se odlučila na razvod, mada su mi šanse za neki "bolji život" ustvari jako male i nerealne. meni osobno novac (njegov nedostatak) predstavlja manji problem nego život uz osobu koja me "ne doživljava" (pod ovim podrazumijevam puno toga, ali ne želim duljit sa raščlanjivanjem).

ima ljudi koji ne mogu podnijeti taj strah i neizvjesnost (ja ih ne osuđujem i potpuno ih razumijem) pa ostaju u tom nazovi braku, žderući sebe, partnera, upuštaju se u izvanbračne avanture, tonu još dublje i tako ostare.
ti trebaš raščistiti sama sa sobom koja si ti kategorija i realno sagledati možeš li jest govna koj ti donosi novi život ( kao rastavljene žene, prepuštene samoj sebi) ili su ti pak draža ova koja trenutno jedeš.

ali, moraš biti svjesna (što mi se čini da jesi) da nema garancije za budućnost. ponavljam, ja sam izabrala drugu šansu, želim tog jebenog "princa". možda sam u zabludi, a prinčevi su samo mit, ali to sam ja (ne ti) . potpuno sam sigurna da bih "umrla" i prestala biti sve što jesam da sam ostala u tom braku. a i depresija me je počela žešće drmat tada, tako da se ne dvoumim jesam li trebala ili nisam, koliko god je rastava negativnih posljedica donijela sa sobom.

želim ti sreću. depresiju počmi rješavat što prije. prije nego potoneš

[NoWa]

trenutna kaže:

Ne, nevjerujem da cu sa 40 i kusur godina pronaci princa iz bajke.
Cak sumljam da bi pronašla i malo boljeg žabca
Ali kvragu, živimo taj jedan život i zar stvarno mora biti takav, kakav je ili se treba napokon boriti se zubima i noktima da se napokon krene na nešto bolje, konstruktivnije i sretnije????
.

ne želim da se ovo shvati kao nagovaranje da ostaviš muža, ali čisto jedan primjer iz mog života.
moja je majka s 44 godine pronašla svog princa, mog očuha i živjela je predivnih 10-15 godina s njim, sve dok nije umrla. a mislim da je umrla zbog tog sto je mog oca trpjela 20 i previše godina.nakupilo se, a iz tog nakupljanja proizlaze bolesti...i kad-tad čovjek pukne.
jako sam sretna sto mi se majka rastavila i barem zadnje godine prozivjela SRETNA. a to dijete ne bi trebalo kao govoriti, biti sretno zbog razvoda. no dijete sve vidi. a patnja nije dobra...

idi i traži svoju sreću...mozda ne moras ostaviti supruga, ali svakako se vise posveti sebi. i drzi oci sirom otvorene. a princ je mozda novi susjed
i budi malo sebicna jebemu!

[štemajzl]

trenutna kaže:

I što sad?????
Napraviti rez i pokušati pronaci srecu negdje drugdje ili pokušati spasiti brak u nadi da ce se nešto promijeniti....
Da li se može promijeniti nešto i nekog nakon 20 godina????

Sad ništa.

Pusti par dana da on u sebi prožvače taj vaš razgovor i za par dana mu najavi njegov nastavak. Početak rapetljavanja situacije si dobro odradila. Ako on stvarno ima volje (a zvuči da bi mooooožda mogao imati), možda i uspijete. A ako ne - pa nije ni razlaz najgora opcija na svijetu.

I pazi na zajedničke financije...

[Maria Callas]

NoWa kaže:

idi i traži svoju sreću...mozda ne moras ostaviti supruga, ali svakako se vise posveti sebi. i drzi oci sirom otvorene. a princ je mozda novi susjed
i budi malo sebicna jebemu!

e da, to je vazno i najrealnije......radi na sebi..... izlazi.... druzi se i promijenit ces svoj polozaj, sebe.....a i njega.....i vas odnos.....na bilo koji nacin.... ili ce te se naci u toj promjeni oboje ili ces naci svoj put od njega...

[trenutna]

Ljudi moji, koliko ste svi tako realni ( ma ukljucujuci i mene) i sve receno dosad stoji apsolutno.

Cak si me ti Aquarius u jednom momentu i nasmijala ( ironicno ,naravno), kad si rekla da sam u govnima. JESAM, i to u ...VELIKIM

I je, prvi mi je sad problem izaci iz teške depresije.....polako se naziru i promijene na bolje, rekla sam- pocela sam sa lijekovima, psihoterapijom...MA SVE PET , bi rekli danas mladi
Ali kad pocinješ polako otvarati oci onda moraš i gledati, hebiga
Nemogu progledati i disati punim plucima kad opet nedostaje bitan sastojak izlijecenja....a to je nježnost, osjecaj da si nekom važan i da te cijeni.
Nisam spomenula ljubav jer zaista mislim , pa i u toj svojoj uvrnutoj glavi, da me muž na svoj nacin voli. E sad, da li je i kod njega to samo što je navikao cijeli zivot zivjeti samnom i ovako, da li se boji promjena jer je previše inertan, da li se boji samoci.....TKO ce ga znati.
Kad god ja predlozim da idemo negdje ili da mi kupi neku nepotrebnu sitnicu ili sl. on to i ucini....
Ali ja vec dugo ništa ne predlazem, nigdje ne idem, nis me nemoze pokrenuti, ne druzim se, ne pozivam prijatelje kod kuce JER NEMOGU, nemam energije, spavala bi danonocno, nestala negdje...ALI TO I JE BIT DEPRESIJE.
A njemu ne nedostaje ni druzenje, ni izlasci,ni to sto ne spavamo zajedno,ni razgovor,ni njeznost.... njemu katkad smeta sto toliko spavam i TOCKA.
Prije dva dana sam ga primorala da sjedne i da razgovaramo o svemu, i jucer i danas...( sve traje najvise pola sata ali i to je veliki napredak)
Prvi put u zivotu jucer je iznio smece bez da mu itko na to ukaze ( obicno samo ja iznosim), prigrlio me i rekao kako ne želi da otiđemo...
Ali... ne priznaje niti jednu gresku, ustrajan je u tome da se ja moram izlijeciti i promijeniti pa da ce sve doci na svoje, da ga ne mijesam u sve to jer on nema nikakvih problema sa sobom.

Stvarno ne zelim tu ulaziti u sitnice naseg odnosa, preraslo bi samo u olajavanje muza, a to ne zelim jer svi mi grijesimo, nitko nije savrsen a pogotovo JA
Ali ako ne budemo obadvoje prihvatili cinjenicu da pod hitno treba nesto promijeniti i to zajedno, da i prije depresije nije stimalo, da trebamo obadvoje uloziti truda ako mislimo nastavit zajedno..... onda cemo obadvoje bit zajedno u govnima a ne samo JA

Sad necu napraviti ništa radikalno ( iako sam majci vec bila rekla da se mislim preseliti kod nje nekih mjesec dana, da svi odahnemo)
Mislim da , nakon 23 godina zajednickog braka, trebam pokusati jos malo, pa makar izgubila jos godinu dana uzaludno.
Kad ojacam u svakom pogledu i kad me napusti i zadnja nada da je moguce ici na bolje i da mogu sama zivjeti najvjerojatnije do kraja zivota, onda cu to i naciniti. Definitivni rez...Pa kud puklo da puklo.

I sad, kad sam to stavili i na papir, ovdje ko da mi je kamen pao sa srca...neznam da li me tko shvaca...
Kao da dosad sam si sve samo umisljala i bila svjesna kako do toga nemože doci.
Vidjet cemo, vrijeme ce pokazati svoje

[NoWa]

trenutna kaže:

Mislim da , nakon 23 godina zajednickog braka, trebam pokusati jos malo

svakako:-)

trenutna kaže:

I sad, kad sam to stavili i na papir, ovdje ko da mi je kamen pao sa srca...neznam da li me tko shvaca...
Kao da dosad sam si sve samo umisljala i bila svjesna kako do toga nemože doci.
Vidjet cemo, vrijeme ce pokazati svoje

puno je lakse kad sebi priznas sto ti se u zivotu dogadja i kad to ispricas, makar potpunim strancima. zato psihijatri i jesu toliko popularni

svatko lijeci tugu na svoj nacin, a meni je pisanje i pricanje ispusni ventil...
i daj se na neku rekreaciju ako mozes, ono 2-3 puta tjedno sport. da vidis kako digne covjeka

[Maria Callas]

..malo je ljudi koji ce prihvatiti odgovornost za lose odnose u braku....a pogotovo da su doprinjeli tudjoj depresiji....tvoj muz nije iznimka..... a vecinu ljudi je sramota ili to skrivaju iz nekih drugih razloga (karijera) da imaju bilo sto sa mentalnim bolestima....
... tvoj muz zeli promjene....i zeli da ostanes sa njim....pokusaj .....imas vise sansi da se vas odnos promijeni no sto su sanse da nadjes nekog drugog tko ti odgovara.... sama biti do kraja zivota je tesko.....jako tesko....gledala sam takve zene i znam koliko su tesko patile.... a i njihova djeca zbog toga su imala problema koje drugi nemaju......
...

[GlavnaRiba ovde]

trenutna kaže:

Maria Callas,
potpisujem sve što si napisla od A do Ž.
Apsolutna sva tvoja postavljena pitanja mi se dugo vrzmaju po glavi.
Ne, nevjerujem da cu sa 40 i kusur godina pronaci princa iz bajke.
Cak sumljam da bi pronašla i malo boljeg žabca
.....
Definitvno nisam sretna vec dugo,dugo vremena i sad treba samo odluciti u kojem smjeru ici....a sve je teško, preteško...

Gresis, moja poznanica je sa 50 godina pronasla muskarca svog zivota, a ja sa 42 godine posle izuzetno loseg braka. Vise je stvar u nama, nego u tome "sto je na trzistu". Sve dok mi snizavamo sebe, tako ce nam i biti. A ako smo otvorene i gleddamo i trazimo, onda i nadjemo.

[li-la-la]

Suosjećam s tobom i jesno mi je da ti je jako, jako teško.

Nipošto nisam zagovarač održavanja braka po svaku cijenu, a cijena koju ti plaćaš je stvarno jako, jako velika, ma koliko se on po nekim ili nečijim "skromnim" mjerilima čini možda prosječan muž.

Međutim, ipak mi se čini da bi možda prije razvoda ipak mogla malo po malo početi mijenjati svoj način života. Jasno mi je da ti to neće biti lako jer si u depresiji čije je osnovno obilježje da se čovjeku ništa neda.

Prisili sebe- ma koliko to teško bilo- na bilo kakvo provođenje vremena IZVAN kuće. Prisili sebe na dogovor s prijateljicom koju nisi dugo čula, odi s njom na kavu. Upiši se na neku aktivnost, tečaj stranog jezika, slikanja, bilo čega što te zanima. Bit ćeš među ljudima, upoznat ćeš nove ljude, naučiti nešto novo i s vremenom bi se mogla početi i osjećati drugačije- bolje.

Možda- kažem mooožda bi se promjenom tvog načina života promijenila i percepcija pogleda na tvoj brak, možda bi pozitivne vibracije koje bi pokupila negdje drugdje, NE NIKAKO DOMA, jer to činiš stalno- pa je sve gore, napravile to da ti se tvoj brak ne čini više toliko loš.

Ja da živim na taj način, da nemam društva, da nigdje ne izlazim, mislim da bi zamrzila cijeli svijet, a ne samo muža.

Malo koju ženu u danšnje vrijeme, posebno sa poodraslom djecom može zadovoljiti relacija posao- kuća. To mi se čini kao neka vrsta zatvora, a u zatvoru ne može nitko biti zadovoljan.

Ako se i nakon tih promjena budeš osjećala isto prema suprugu, što je vrlo lako moguće ( to mislim nakon što si slikovito opisala njegovo ponašanje ), opcija razvoda ti je uvijek otvorena.

Eto, to je moje mišljenje. Sretno!

[trenutna]

Hvala ti na podrsci, od srca.

Ma kako su vec mnogi rekli prije mene, lakse mi je sada ,kad napokon moje misli stavim na papir, kad se nekome napokon izjadam.
Mislim da sam dosta toga u mom pomasanju otkrila korjen,uzrok ali jos ne shvacam zasto mi je bilo tako tesko , sve ove silne godine ,netkome otvoriti dusu, pa i onima koje volim.Uvjek sam se za sve osjecala krivom ali to vucem jos iz djetinjstva tako da se toga jaaako tesko rijesiti.( Ali to je sad opet druga prica)

Poptuno sam svjesna da je prvi korak u rijesavanju takvog stanja izaci iz potpune izolacije ( za koje sam iskljucivo JA kriva-ali realno)

To je poslijedica vjerojatno depresije ali JA se i dalje osjecam nelagodno bilo gdje drugdje. Kuca je moj mir, sigurnost, neka vrsta oaze ali je i zolacija ,zatvor,prepustenost sebi i svojim mislima.
Zašto je tako tesko izaci iz nje...E ne bi psihijatri imali posla da svi znamo sve odgovore
Ali nije da nisam izlazila sve ove godine, borila sam se, upisivala na aerobiku, tecaj stranih jezika, odlazila na fešte- ok, kavice nakon posla nisam nikad volila,pogotovo sa redovitim "pranjem" svega i svakoga( hebiga, nitko nije savrsen)....
Ali sve je to trajalo malo, opet bi posustala i trazila mir ,sigurnost i srecu u svom domu.
I opet bi nalazila samo mir...tišinu.
Ponavljam, to mi je na pocetku jako godilo, cista suprotnost od onoga sto sam dotad imala, i mislila sam da iako nema previše razgovora, da sam sretna što sam pronasla nekoga tko ne vice, ne galmi, ne prijeti, nije posesivno ljubomoran,koji svakodnevno svih ne terorizira samo svojom pojavom, jer nikad neznas kad ce i za koju sitnicu puknut.
I bila sam mu neizmjerno zahvalna na tome...

Ali godine prolaze, ja polako iscjelujem rane, potrebe se mijenjaju, ne zamjeram mu ništa jer sam ja ta koja se mijenja, on je oduvjek bio takav...
Mir sam postigla ai sada trazim, njeznost, toplinu,ljubav...
Netko ce reci, pa nakon 20 godina si se sjetila??? I bio bi u pravu ali proslost nemogu mjenjati a boriti i promijeniti buducnost....
MOZDA

[mahnito]

trenutna kaže:

...Napraviti rez i pokušati pronaci srecu negdje drugdje ili pokušati spasiti brak u nadi da ce se nešto promijeniti....
Da li se može promijeniti nešto i nekog nakon 20 godina????

a šta bi ti promjenila..? misliš da je on taj koji ti uzrokuje depresiju ili sama trebaš sa sobom raščistiti neke stvari..prvo ga hvališ a onda on je za sve kriv...trebo te je maltrat pa bi znala cijeniti neke stvari..osim toga jesi se pobrinula da u stanu nije nula temperatura...nisi..pokušaj a je on ravnodušan onda je to razlog da u njemu vidiš svoj problem.....sve u svemu ni sama neznaš kaj želiš......

[ombia]

li sve bi završavalo na to...da ga molim poštedim filozofije, da se njemu ne razgovara o svom poslu jer želi svoj mir kod kuce, da ga poštedim o svojim razgovorima o svom poslu jer ga to ne zanima,ako imam kakvih problema da ga to ne uvlacim jer mi on nemože pomoci, da vidi da sam u depresiji ali, bože moj, što on tu može.

To nije preidavan muz, to je ocaj od ocaja. Ocaj. Jel ti vidis da te psihicki zlostavlja?

Kad sam ja bila u depresiji, on je prolazio taj pakao sa mnom, plakao sa mnom i drzao me zagrljenu cijelu noc, uzeo godisnji kad je bilo najgore. Prosli smo pakao, taj pakao koji znas.

Dakle i sama znas da nemas dobrog muza, nego bi se tvoj muz nekome sa strane (neupucenom) cinio dobar.

Draga moja ti ces izljeciti tu depresiju tek kad izljecis sve sto te u nju gura. AD je staka, odlicna pomoc, ali krize ce ti se vracati tako dugo dok ne rascistis svoj zivot.
AD ti daje snage da napravis prvi korak, da naucis ponovo hodati.

Iako, ne preporucam ti razvod dok malo ne stanes na svoje noge. Dok ne nadjes posao ako ga nemas i ne dobijes prvih par placa.

Ali depresija se izljeciti MOZE, ja sam ti zivi primjer. I u depresiju se ne upada bez razloga. Dakle razmisli sto te u nju gurnulo. Dobro razmisli.

[tanki7]

trenutna kaže:

...

Za tvoj oporavak od depresije prvi korak je riješiti se te budale! Bez toga - ništa od tebe! On bi ti trebao pomoći a on te ignorira. Nije ni čudo da si tu gdje jesi!

[ombia]

NoWa kaže:

ne želim da se ovo shvati kao nagovaranje da ostaviš muža, ali čisto jedan primjer iz mog života.
moja je majka s 44 godine pronašla svog princa, mog očuha i živjela je predivnih 10-15 godina s njim, sve dok nije umrla. a mislim da je umrla zbog tog sto je mog oca trpjela 20 i previše godina.nakupilo se, a iz tog nakupljanja proizlaze bolesti...i kad-tad čovjek pukne.
mu!

Potpuno tocno. Nazalost potpuno tocno. I moja mama je sa pedeset i nesto nasla odlicnog covjeka a da se nije razvela i sad bi patila.

Trenutna sto kaze tvoj terapeut u vezi razvoda?

Ujedno MORAS moras poceti raditi stvari koje su te nekad veselile. Prvo ces i obavljati kao robot ali polako ce ti sve vise puniti baterije.

Moras se boriti za sebe. Samo ovaj jedan zivot imamo. Najtezi korak - potraziti pomoc, si napravila, bravo

Nemoj da se jednog jutra probudis i shvatis da je zivot prosao, da je proslo jos 20 godina, a da smo svo vrijeme ostali u losoj predstavi i da smo prije svega izdali sebe.

Preporucam ti knjigu Feeling good koja je zapravo kognitivna terapija i uci nas kako da reprogramiramo depresivne misli.

Koliko dugo pijes AD i osjecas li se bolje?

Kada ste se definitivno udaljili i zasto ste u odvojenim sobama? Tko je to inicirao i sto je bio povod?

To je poslijedica vjerojatno depresije ali JA se i dalje osjecam nelagodno bilo gdje drugdje. Kuca je moj mir, sigurnost, neka vrsta oaze ali je i zolacija ,zatvor,prepustenost sebi i svojim mislima.

Ja taj dio nazalost i predobro razumijem. Ali moras van, moras...recimo kazi danas cu setati nekom ulicom u kvartu gdje nisam nikad setala ma samo 20 minuta i vratis se kuci i tako produzavas vrijeme. Osim ako nemas agorafobiju...

Ja sam se na kraju price rastala, ali sto je za tebe najbolje ces vidjeti kad ojacas. A sad se budis. Vidis punovo boje. Ne gledas kroz maglu. Ja sam u depresiji samo sive tonove vidjela, zaista, nisam vidjela boje i nisam osjecala mirise. Sve je bilo kao u vati.

Ne slusaj post od mahnito, takvi ljudi obicno imaju vise problema nego ti koja si se ovdje hrabro otvorila.

[Skot]

Imam predivnog muža...

Nemas.

[trenutna]

Ne, ne mislim kako je moj muz ocaj i budala... nego samo covjek koji nezna kako se postaviti u svoj toj prici....jer je i sam duboko nesretan,zakocenih emocija i koji prihvaca inertno sve što se dogada jer nezna kako se bolje nositi sa necime što ne shvaca,zašto se nemogugu sama izvuci iz svog tog sr....
Mislim da nije lako biti ni sa druge strane, gledati zenu kako svakodnevno vene i gubi svaku zelju za zivot....i to vec duuuugo, dugo vremena...
Napokon sam krenula u akciju, korak po korak, pocela ga suocavati sa situacijom, primorala ga da razgovara o onome sto ne zeli cuti, molila ga za pomoc i da se zajedno borimo da ocuvamo taj brak ako je ikako moguce...
I po prvi puta vidim da je poceo polako shvacati dame može izgubiti,da sam ocajna i da treba nesto mijenjati....i vidim vec neke pomake...nabolje.
Vrijeme ce pokazati koliko sam u pravu ali ne mislim samo tako odustati od svega.
Osjecam da sam svakim danom sve jaca ali strahovito se bojim ponovnog pada jer neznam da li bi se ikad više mogla izvuci i da sam totalno sjebana za cijeli zivot, jer ako mi ni terapija, ni Ad ni ostalo nemogu pomoci mogu se slobodno i ubiti...znaci da nema kraja. A onda ni onaj princ iz bajke mi više ne bi bio potreban.