"Ha, kaže moj frend; tog filma ne bu videla, nisam lud da investiram u to."
A TO je njihova veza. Sada već dugogodišnja.
Koliko smo spremi da investiramo kako on kaže, u TO?
Naše emocije, bez obzira koliko su za nas izvor i iskra našeg života, pokretači svega i početka i kraja pa čak i instant zaborava zahtjevaju ulaganje, investiciju barem ako ništa drugo osobnog truda i napora. I jedne i druge strane, naravno.
Veze, one nama najvažnije, nemaju vječnu statičnu formu koja se jednom izgrade trenutnom željom, voljom i naporom, pa je onda cijela priča gotova.
Poslije priče kao iz bajke može nastupiti drama, uz takav uz dramatični preokret zna se dogoditi da bajka preraste u basnu kada se stranke nađu na sudu, onda čovjek shvati sa kojom je vrstom životinje živio.
Ekonomski gledano projekt pada zbog nedostatka investicija.
Emocije, intimni procesi koji se odvijaju određenom dinamikom, nadograđuju se ili nestaju već prema naporima stranaka. Uz to obje strane se izgrađuju unutar veze, kao kuća koja izgrađuje u samom procesu i samog graditelja.
Isplati li se investirati u TO?
Baš kao i kuće koje mogu imaju i dobre temelje, ali se godinama ne održavaju, pa vremenom postaju ruševne.
Moj prijatelj živi u jednoj takvoj ruini, zaokupljen sobom, uljuljkan u neku vrstu lažne sigurnosti dugogodišnje veze, u misao da je dovoljna samo jedne strana za završetak priče, zamagljenog pogleda koji očito ne pokazuje da živi unutar i samo od tuđe investicije.