Jesmo li dosegli vrhunac moralne evolucije?

[Emericzy]

nitko drugi kaže:

Meni je to besmisleno. Recimo da do neke revolucije R imamo skup važećih moralnih normi N1, a nakon nje neki različiti skup važećih moralnih normi N2. I recimo da Pero postupa savršeno prema N1 i prije i poslije revolucije R, Jure savršeno prema N2 i prije i poslije revolucije R, a Šime prije revolucije R postupa savršeno prema N1 a poslije revolucije R postupa savršeno prema N2.

Po mom mišljenju, jedan od njih trojice sigurno nije ''vrhunac čovjeka'' - a to je Šime. Šime je puki sljedbenik konvencija.

''Vrhunac čovjeka'', po meni, može biti ili Pero (ako je revolucija R degradirala moral) ili Jure (ako je revolucija R unaprijedila moral) ili nijedan od njih.

Prema tvome stavu, moralnu revoluciju bi mogli donijeti samo ne-moralni ljudi (npr. oni koji postupaju prema N2 i prije revolucije R). Ja mislim da je obrnuto, da oni koji su ''moralniji'' (ili etičniji, ili ako hoćeš jednostavno ''bolji ljudi'') od konvencije mogu donijeti moralno napredovanje u društvo.

Mislim da ideja moralne 'revolucije' samo zamagljuje problem.

Pravo je pitanje je prema čemu osoba određuje svoju moralnost, a po čemu to određuje društvo.

Postoji li neki vanjski, apsolutni reper po kojemu bi i pojedinac i društvo mogli 'mjeriti' svoju moralnost?

Vjernici drže da ima. Eto, Kršćani navode Mojsija, a ponekad i Isusa. Ali, što s nevjernicima? I oni mogu biti moralni i nemoralni, zar ne? Što sa sekularnim društvima?

Je li nevjernik moralan ako slijedi moral svojeg društva? Je li nužno nemoralan ako ga ne slijedi? Kako da zna?

Kako sekularno društvo 'mjeri' svoj moral i kako on uopće nastaje i mijenja se?

[nitko drugi]

Emericzy kaže:

Mislim da ideja moralne 'revolucije' samo zamagljuje problem.

Pravo je pitanje je prema čemu osoba određuje svoju moralnost, a po čemu to određuje društvo.

Postoji li neki vanjski, apsolutni reper po kojemu bi i pojedinac i društvo mogli 'mjeriti' svoju moralnost?

Vjernici drže da ima. Eto, Kršćani navode Mojsija, a ponekad i Isusa. Ali, što s nevjernicima? I oni mogu biti moralni i nemoralni, zar ne? Što sa sekularnim društvima?

Je li nevjernik moralan ako slijedi moral svojeg društva? Je li nužno nemoralan ako ga ne slijedi? Kako da zna?

Kako sekularno društvo 'mjeri' svoj moral i kako on uopće nastaje i mijenja se?

Ima i drugih zakona za koje ne znamo otkud i kako su nastali - naime prirodni zakoni - a ipak prihvaćamo da ih ima. Pa možemo slično tome staviti u zagrade pitanje ''otkud?'' i vidjeti koje su posljedice ovoga gledišta koje kaže ''moralno ispravno nije ništa drugo do konvencija zajednice u kojoj živiš''. Koliko vidim, takvo gledište ima 3 posljedice koje su mi posve neprihvatljive.

1. Iz toga slijedi potpuni moralni konzervativizam. Naime, ako ''moralno dobro'' znači ''ono kako je konvencionalno'' tad nije moguće argumentirano zahtjevati bilo kakvu promjenu kao ''moralno bolju'', jer je po definiciji ''moralno dobro'' ono kako već jest.

2. Iz toga slijedi potpuni kulturalni relativizam u moralu. Nema nikavog kriterija po kojem bismo mogli reći da je moral jedne zajednice bolji od morala neke druge zajednice. Na primjer, tada nije jasno zašto bi nacistički moral bio manje dobar od nekog liberalnog ili kršćanskog (osim ako je moralni kriterij tko je pobjedio u ratu).

3. Iz toga slijedi da pojedinac ne može imati moralno pravo spram većine. Čak i ako se većina ne pridržava svojih vlastitih principa, opet ona može reći da o tome je li pridržavanje principa moralno ispravno ili nije odlučuje trenutna volja većine, a da nema nekog izvan-društvenog kriterija (poput npr. dosljednosti).

[Emericzy]

nitko drugi kaže:

Ima i drugih zakona za koje ne znamo otkud i kako su nastali - naime prirodni zakoni - a ipak prihvaćamo da ih ima. Pa možemo slično tome staviti u zagrade pitanje ''otkud?'' i vidjeti koje su posljedice ovoga gledišta koje kaže ''moralno ispravno nije ništa drugo do konvencija zajednice u kojoj živiš''. Koliko vidim, takvo gledište ima 3 posljedice koje su mi posve neprihvatljive.

1. Iz toga slijedi potpuni moralni konzervativizam. Naime, ako ''moralno dobro'' znači ''ono kako je konvencionalno'' tad nije moguće argumentirano zahtjevati bilo kakvu promjenu kao ''moralno bolju'', jer je po definiciji ''moralno dobro'' ono kako već jest.

2. Iz toga slijedi potpuni kulturalni relativizam u moralu. Nema nikavog kriterija po kojem bismo mogli reći da je moral jedne zajednice bolji od morala neke druge zajednice. Na primjer, tada nije jasno zašto bi nacistički moral bio manje dobar od nekog liberalnog ili kršćanskog (osim ako je moralni kriterij tko je pobjedio u ratu).

3. Iz toga slijedi da pojedinac ne može imati moralno pravo spram većine. Čak i ako se većina ne pridržava svojih vlastitih principa, opet ona može reći da o tome je li pridržavanje principa moralno ispravno ili nije odlučuje trenutna volja većine, a da nema nekog izvan-društvenog kriterija (poput npr. dosljednosti).

Dobro zboriš!

Zato sam u jednom od ranijih postova i naveo da je javni, društveni moral zapravo nekakva posljedica situacije s osobnim moralom.

Osobni moral nikada nije bio istovetan društvenom. Uvijek je bilo s jedne strane nemoralnih ljudi i kriminalaca, koji za uzance nisu marili iz svojih razloga, te s druge strane moralnih buntovnika, koji su uzance kršili jer su ih držali pogrešnima.

I tu se vraćamo na 'moralnu revoluciju'. Kad društveni utjecaj kršitelja morala (jedne ili druge vrste) pređe neku kritičnu granicu, promijeni se i ono što se pojednostavljeno zove 'društveni moral'. Odjednom cijelo društvo (bar u grubo i javno) slijedi novu moralnu paradigmu.

To se može dogoditi u negativnom smjeru, kao u nacističkoj Njemačkoj sa svojim brutalnim rasnim zakonima, ili u neovisnoj Hrvatskoj s neshvatljivom provalom korupcije. A može se dogoditi i u pozitivnom smjeru, kao npr. u Lutherovoj reformaciji. I onda neko vrijeme traje razdoblje stabilnosti u kojemu se polako0 nakuplja nova grupa nezadovoljnika. Naravno, ima i sasvim nepolitičkih moralnih 'revolucija', kao što je bila tzv. seksualna revolucija šezdesetih godina.

Dakle, nema u tome ničeg statičkog, stagnantnog niti konzervativnog. Pojedinac se nikada ne da baš utrpati u kalup. Uvijek ih ima dosta koji u kalupe ne pašu. I samo je pitanje vremena kad će ih biti dovoljno i kad će biti dovoljno glasni i uvjerljivi, da promijene društvenu paradigmu.

[Nemruth Dagi]

Emericzy kaže:

Pravo je pitanje je prema čemu osoba određuje svoju moralnost, a po čemu to određuje društvo.


Kako sekularno društvo 'mjeri' svoj moral i kako on uopće nastaje i mijenja se?

Društvo treba pravila ponašanja koje će mu omogućiti da preživi sve izvanredne situacije kao i da do njih ne dođe. Cilj je prevencija i preživljavanje, očuvanje društvenosti u svim situacijama. U to ulazi i rast i razvoj. Kad gledaš X Zapovijedi one su uputstvo za preživljavanje plemena. Okupljenost pod jednom idejom koja je sveta - Bog, mir i sklad unutar zajednice(ne ubij, ne kradi, ne gledaj tuđe ženske), unutar same obitelji (poštuj oca...)...
na taj način pripadnik plemena zapravo postaje talac pravila i ako ih prekrši ...


Sekularno društvo je u svoje moralne norme inkorporiralo pravila koja se djelomično temelje na vjerskim pravilima (Zapovijedi) ali je otpustilo uzde te pojedincu dalo veći slobodni prostor. Tako je privatni život postao stvar samog pojedinca ako ne ugrožava slobodu druge individue. I dalje se ne može ubiti, krasti i lagati jer sve to potpada pod zabranjene stvari ali to ne znači da moraš vjerovati u Boga, poštovati roditelje po difoltu, i ne bludničiti a osobom koja je dala pristanak...također došlo je do fenomena raznih prava kao što su pravo na vjeroispovijest, na seksualnu različitost, na pobačaj, na ovo i ono.

Pleme i društvo u 21. stoljeću teže preživjeti, nositi se svaki sa svojim problemima i izazovima koristeći moralne norme ponašanja.

[nitko drugi]

planinar kaže:

Jesu, oni su bili moralniji. Mojsije je sa sobom donio moralni standard koji je bio revolucija u odnosu na moralne standarde prije toga, a moralni standard je društveni okvir, koji je onda baza za zakone.

Pojedinačno, svatko može biti iznad tog standarda i tako moralniji od zahtjeva samog standarda i time društva. A upravo ti pojedinci "udaraju" na postojeće okvire i propitujući stari standard stvaraju uvjete za promjene - evoluciju morala.

Dobro, dakle jasno je da postoji ''iznad'' a postoji i ''ispod'' tog ''moralnog standarda kao društvenog okvira''. Pitanje je onda: koji kriterij određuje što je ''iznad'' a što ''ispod''?

Jer to nije očito. Zastupnicima ''moralnog standarda kao društvenog okvira'' ovi koji su ''iznad'' mogu izgledati kao oni koji su ''ispod'' - npr. Sokrat ili Isus su osuđeni kao jedni od mnogih rušitelja moralnog standarda u doba njegovog rasapa u Ateni odnosno Jeruzalemu. Nisu bili prepoznati kao oni koji su ''iznad'' tog standarda i koji nose mogućnost njegove promjene nabolje.

Dakle, postoji neki kriterij za ''ispod'' i ''iznad'' koji bilo pojedinac bilo društvo može a i ne mora prepoznati. Pitanje je: koji je to kriterij?

I drugo pitanje: gdje vidiš evoluciju tog kriterija? Jer ovi koji su po tom kriteriju ''vrhunci čovjeka'' mogu prethoditi ''moralnom standardu'' tisućljećima.

[leSpectre]

Prvotno, pozivajuci se na moralni nihilizam, htio bi pitati moze li se moral kao takav uopce pojmiti kao nesto solidno, nesto apriori utemeljeno kao skalu sa pocetkom i krajem koju postupno otkrivamo da bi danas, recimo da je po autorovom, dosegli taj vrhunac njegove evolucije.
Mislim da je u samoj razradi tog pitanja uvidajno nekoliko kronicnih generalizacijskih gresaka da bi se uopce moglo govoriti o moralu na takav nacin, bez ili sa tim pojmom evolucije, a posebice jesmo li "mi" (stogod to znacilo - u generalnom smislu, nadam se) dospjeli do necega sto se zove vrh, bio on i vrh necega sto ocigledno ne znamo niti mi sami, a pogotovo gdje se njegov vrh nalazi.

Moral vidim kao jedan cisto gibajuci konstrukt, kao nesto deduktivno, fleksibilno i prilagodljivo promjenama, kao nesto stihijsko sazdano od lazno cvrstih temelja (omg kad to ovako stavim, gotovo ne mogu pobjeci od dejavua neoliberalnog kapitalizma!), a onaj moral o kojemu autor ovdje prica povezujuci se na "drustven napredak u toleranciji i common sense-u" je daleko od bivanja vrhuncem bilo cega - samo zablude -.-

Moral je sasma lagano podrediti ideologiji, a uvjerenja su zahebana stvar!

[planinar]

nitko drugi kaže:

Pitanje je onda: koji kriterij određuje što je ''iznad'' a što ''ispod''?

Jer to nije očito. Zastupnicima ''moralnog standarda kao društvenog okvira'' ovi koji su ''iznad'' mogu izgledati kao oni koji su ''ispod'' - npr. Sokrat ili Isus su osuđeni kao jedni od mnogih rušitelja moralnog standarda u doba njegovog rasapa u Ateni odnosno Jeruzalemu. Nisu bili prepoznati kao oni koji su ''iznad'' tog standarda i koji nose mogućnost njegove promjene nabolje.

Dakle, postoji neki kriterij za ''ispod'' i ''iznad'' koji bilo pojedinac bilo društvo može a i ne mora prepoznati. Pitanje je: koji je to kriterij?

I drugo pitanje: gdje vidiš evoluciju tog kriterija? Jer ovi koji su po tom kriteriju ''vrhunci čovjeka'' mogu prethoditi ''moralnom standardu'' tisućljećima.

Kriterij je čovjek - pojedinac i njegova svijest o moralu, naime, kad se susretnu dvije svijesti o moralu, one će se jasno prepoznati kao "viša" i "niža".

Tako su i oni koji su osudili Sokrata i Isusa bili svjesni da su ovi (Sokrat i Isus) moralniji, ali ih nisu sudili zato. Osudili su ih temeljem zahtjeva za očuvanjem sustava. Oni su osuđeni jer su rušili sustav koji ima svoje čvrste zakone kako bi sustav bio solidan, zaštitnički za sustav, a zakoni su temeljeni na društvenom dogovoru o moralu, dakle osuđeni su kao revolucionari zakona i sustava.

Uzmimo jedan još zorniji primjer: čovjek ukrade dio bogatstva bogatom čovjeku i sve ukradeno razdijeli gladnoj djeci, sebi ne ostaviviši ništa. Čovjek je ukrao i tako prekršio zakon temeljen na moralnom zahtjevu, ali je njegov čin moralan, moralniji od čina bogataša koji bogatstvo drži za sebe iako je svjestan da je okružen gladnom djecom.
Znači, iako će ovaj čovjek biti osuđen za krađu, nitko - pa ni sudac, niti tužitelj, ne mogu reći da je taj čin krađe radi podjele onima kojima je to potrebnije manje moralan od držanja bogatstva za sebe. I tu se onda suočavaju dvije svijesti o moralu i zajedno shvaćaju koja je svijest o moralu na višoj razini, nepogrešivo. No, zakon čuva sustav, jer kad ne bi osudio kradljivca, sustav bi se urušio i to je kriterij osude, a ne moralnost.

Kako taj kriterij evoluira - uzmimo da sudac učini pravni presedan i ne osudi ovog kradljivca, te kaže kako je njegov čin bio moralan, a osudi bogataša koji je tužio za krađu -zato što je veliko bogatstvo čuvao samo za sebe.
To bi bilo moguće kad bi se drugačije shvatio pojam krađe, tj. kad bi se krađom tumačilo samo neovlašteno uzimanje od drugih - za sebe, a ako je za opće bogatstvo, onda se to ne bi moglo smatrati krađom.

Na isti način evoluira zahtjev "ne ubij", jer se mogu otvarati razna tumačenja zahtjeva u suočenjima svijesti o moralu na različitim razinama. Tako se zahtjev "ne ubij" može značenjem proširiti na sve što je živo, pa onda dalje i na nematerijalne stvari (npr. ne "ubiti" nekom volju za život).

I naravno da vrhunac morala može prethoditi svim (kasnijim) degradacijama, ali bilo koja degradacija ne može ga učiniti manje vrhuncem.

[Emericzy]

planinar kaže:

uzmimo da sudac učini pravni presedan i ne osudi ovog kradljivca, te kaže kako je njegov čin bio moralan, a osudi bogataša koji je tužio za krađu -zato što je veliko bogatstvo čuvao samo za sebe.
To bi bilo moguće kad bi se drugačije shvatio pojam krađe, tj. kad bi se krađom tumačilo samo neovlašteno uzimanje od drugih - za sebe, a ako je za opće bogatstvo, onda se to ne bi moglo smatrati krađom.

Na isti način evoluira zahtjev "ne ubij", jer se mogu otvarati razna tumačenja zahtjeva u suočenjima svijesti o moralu na različitim razinama. Tako se zahtjev "ne ubij" može značenjem proširiti na sve što je živo, pa onda dalje i na nematerijalne stvari (npr. ne "ubiti" nekom volju za život).

I naravno da vrhunac morala može prethoditi svim (kasnijim) degradacijama, ali bilo koja degradacija ne može ga učiniti manje vrhuncem.

A pogledaj kako je upitan taj navodni 'vrhunac'.

Recimo da onaj sudac ponesen moralnim zanosom oslobodi kradljivca i osudi bogataša. I onda drugi ljudi isto tako uzmu drugim bogatašima i razdjele onima kojima treba. I svima bude lijepo. Godinu dana.

Nakon toga, sve te gomile kojima je podijeljena lova potroše to što su dobili i dalje su gladni. Hoće još. Ali jebiga, bogataši, koji su bili izvori za 'još' -- jer su vodili poduzeća u kojima se to 'još' stvaralo -- više ne postoje. Sve im se uzelo. I onda svi budu gladni.

Tko je sad bio moralniji -- onaj tko je održavao naizgled nepravedan poredak, ali u kojemu su se stvari ipak generalno radile kako treba, ili onaj tko je taj poredak u ime morala razjebao?

[dugii]

Emericzy kaže:

A pogledaj kako je upitan taj navodni 'vrhunac'.

Recimo da onaj sudac ponesen moralnim zanosom oslobodi kradljivca i osudi bogataša. I onda drugi ljudi isto tako uzmu drugim bogatašima i razdjele onima kojima treba. I svima bude lijepo. Godinu dana.

Nakon toga, sve te gomile kojima je podijeljena lova potroše to što su dobili i dalje su gladni. Hoće još. Ali jebiga, bogataši, koji su bili izvori za 'još' -- jer su vodili poduzeća u kojima se to 'još' stvaralo -- više ne postoje. Sve im se uzelo. I onda svi budu gladni.

Tko je sad bio moralniji -- onaj tko je održavao naizgled nepravedan poredak, ali u kojemu su se stvari ipak generalno radile kako treba, ili onaj tko je taj poredak u ime morala razjebao?

a onda bi bilo najbolje da bogataši pozovu Superhika koji će otimati siromašnima i darivati bogataše pa poredak neće biti narušen...a gradski vječnici(pošto su i oni sami bogati) angažirat će smotanog privatnog detektiva
(Brok) koji je naravno nesposoban da uhvati Superhika i poredak će na radost svih i dalje živjeti
sorry zbog ovog upada sa Alan Ford likovima ali tvoj primjer me zbilja nasmijao ali mislim da ni jedan sudac nebi bio moralan ako bi donio krivu presudu bez obzira kojoj to strani odgovaralo....neznam kakav bi to moralni zanos mogao biti da oslobodi lopova....a da ne spominjem da često lopovi i nisu oni siromašni nego obratno

[Emericzy]

Dovoljno sam dugo živio i u socijalizmu i u kapitalizmu, pa jako dobro vidim zamke i jednog i drugoga i ne vidim da je jedan bitno moralniji od drugoga. Svaki sa sobom nosi svoje nepravde i gluposti i podjednako se kvare i zastranjuju.

[alim]

.. da ne čitam sve .. po kojim kriterijima vrednujete moral .. ?

[dugii]

niti ja ne vidim da je jedan sistem moralniji od drugoga....
ono što me tješi jest da i u jednom i u drugom sistemu ima pojedinaca pa i grupa čiji je osobni moral na visini pa čak i veći od trenutačno važeće moralnosti(da se tako izrazim)

[dugii]

alim kaže:

.. da ne čitam sve .. po kojim kriterijima vrednujete moral .. ?

moral bi trebala biti neka univerzalna kategorija o tome šta je dobro....
naime ako je definicija morala da je to skup nepisanih pravila i običaja koji utvrđuju međuljudske odnose onda bi moral trebao govoriti o tome šta je dobro a šta zlo u pojedinom društvu(pojednostavljeno)

[alim]

.. znači .. to bi društvo .. nekim moralom .. definiralo .. što je dobro za njega .. za društvo .. ?

[dugii]

alim kaže:

.. znači .. to bi društvo .. nekim moralom .. definiralo .. što je dobro za njega .. za društvo .. ?

da..pojednostvljeno rečeno...društvo u cjelini određuje moral tog društva i to u onolikoj mjeri koliko može s obzirom na genezu tog društva,s obzirom na geografski položaj i s obzirom na pojedince ili grupe koliko su glasni u promicanju morala i moralnih vrednota bilo da je rječ o ukupnom nazadku ili napredku

[alim]

.. pa onda bi .. neke bolesne .. bilo moralno ubijati .. ?

[dugii]

alim kaže:

.. pa onda bi .. neke bolesne .. bilo moralno ubijati .. ?

ja nisam zagovornik takvog morala gdje bi bilo moralno ubijati....čak mislim da i u povijesti u onim društvima gdje je bilo ok ubijati(Hitlerova njemačka,Kaligulin Rim)
je ustvari to bio teror manjine nad večinom jer večina njemačkog naroda i Rima svojedobno duboko u sebi znao je da te vladajuće strukture nemaju nikakav moral ili u svakom slučaju nakaradan moral....ali eto ponekad u povijesti događalo se da večina ne može doći do izražaja

[alim]

.. čekaj .. ti nisi .. zagovornik .. .. ali ko je subjekt .. ? .. društvo .. ? .. ko je .. zakonodavac .. morala .. ?

[52_9]

dugii kaže:

ja nisam zagovornik takvog morala gdje bi bilo moralno ubijati....čak mislim da i u povijesti u onim društvima gdje je bilo ok ubijati(Hitlerova njemačka,Kaligulin Rim)
je ustvari to bio teror manjine nad večinom jer večina njemačkog naroda i Rima svojedobno duboko u sebi znao je da te vladajuće strukture nemaju nikakav moral ili u svakom slučaju nakaradan moral....ali eto ponekad u povijesti događalo se da večina ne može doći do izražaja

Dokle god većini "treba" pastir vladat će teror, jer psihopatski elementi uvijek isplivaju na vrh.

[leSpectre]

dugii kaže:

moral bi trebala biti neka univerzalna kategorija o tome šta je dobro....
naime ako je definicija morala da je to skup nepisanih pravila i običaja koji utvrđuju međuljudske odnose onda bi moral trebao govoriti o tome šta je dobro a šta zlo u pojedinom društvu(pojednostavljeno)

a što je dobro, a što loše danas?

Mislim da si svjestan kako su ti temelji "dobro je dobro samo po sebi, stoga je i moralno ciniti dobro" daleko od univerzalnosti, i to je jedna crvotocina odnosa iz koje mislim da nema izlaza i za koju ne postoji "vrhunac".

Jasno je o cemu se govori kada se govori o moralu, to su i Emericzy i nitko drugi dobro iskazali, promjena principa iz "moralnog" u "dobro" nista ne mijenja, mislim da su oboje opojni i vrlo fleksibilni. Kao primjer uzmi svaki drugi javni (a i subjektivni) problem danasnjice..

Ono sto je pravo pitanje ovdje je pitanje postavljanja nas samih naspram tog pojma i onome sto on oznacava za nas i za ostale, i tu moram reci da sam radikalno liberalan (mozda i podosta utopisticki, no vrijeme ce pokazati). Upustamo se u teoretiziranje o onome sto su Zizek i Badiou ozivjeli, a to je pojam "commons-a", doduse sa jednim totalno drukcijim razlogom, no mislim da je veza sasma jasna. Postoji jedna razina kada se moramo prikloniti izgradnji i nadogradnji "commonsa", a ne samo pasivno participirati u njezinoj dotrajalosti (pr. predstavnicka demokracija (sjetite se svakodnevnog gnusnog trabunjanja o demokraciji, kako bih rekao Bernhardov Reger), zaostali zakoni - ili sami zakoni kao takvi!, socijalni, humanitarni i ekoloski problemi). To su upravo oni problemi moralne prirode, jer moral kao krhki konstrukt "dobroga" je samo to, lisen svijesti o okruzenju glupavo stoji kao nekakva siva lako krotiva a opet tako beskorisna eminencija.
No sad dolazi slag na tortu, a to je pitanje "uncommons-a", iliti onog autenticnog, osobnog morala. Jasno je da danasnji Hesse-ov "gradjanski covjek" prezire autenticnost i vlastitu inicijativu jer odvaja se od onoga sto mu daje laznu sigurnost, lazni ugodjaj, bili oni i vise nego prividno lazni s vremena na vrijeme. Za njega bjezati od opceprihvacenih normi vodi ofc u dezintegraciju sustava i vise nego poljuljanih i nebrojeno puta krpanih nacela vrijednosti (koji najzad mogu biti liseni i onog osnovnog moralnog nacela - ja znam, povijest je dokazala!), no vjerujem da mali socijalni eksperiment uvidjanja mauvaise foi unutar "dobroga" u nas samih i naseg drustva nije naodmet.

Pitanje osobnog morala naspram javnog, sto se tice podredjenosti/nadredjenosti jednog drugome, je u tome sto mislim da osobni moral je onaj moral koji treba prerasti sebe - tj. sto manje javnog morala, a sto vise subjektivnog morala s tendencijom da upravo on postane opceniti moral za samog sebe i za druge. Time opet radimo polukruzno i apliciramo se na moral "commons-a", sto se tako lijepo nadovezuje na onu "nasu" poznatu staru "mi gradimo kucu, kuca gradi nas"

Najzad, kategoricki imperativ i dijalektika su cuda klasicne idealisticke misli, pokusajmo malo vise kroz njih percipirati stvarnost