Kvekeri

[antik]

Beljki kaže:

Takodjer su specificni po iznimnoj toleranciji.

Vrlo simpaticna denominacija, da bas moram bit krscanin bili bi mi u uzem izboru

Nestobkao Amisi?

[Beljki]

Ni blizu. Barem liberalni kvekeri. Amisi su na konzervativnom, a ovi na liberalnom ekstremu gdje je moguce cak biti budist ili pripadnik druge religije te istovremeno kveker.

[Gunnaway Judah]

Postolar George Fox (1624-1691) je s „drhtanjem“ (otkud i naziv kvekeri) 1647. Otkrio da u svakom ima „nešto Božje“ te da svi ljudi mogu iskusiti Boga u obliku“unutrašnjeg svjetčla“.

Svaki čovjek stoji pred odlukom hoće li dopustiti božanskom Duhu da u nejmu djeluje.

Fox je našao istomišljenike. Oznake“Društva prijatelja“ bile su kao i kod menonita (sljedba Menna Simmonsa), odbijanje prisege, drugih počasti, kao i javnog financiranja, obveza asketskog življenja i striktno nenasilje. S tome povezani, očiti prekid s društvenim konvencijama za posljedicu je imao progone 1660-1680. I povlačenjem u ograničene konvente.

Najznačajniji kveker Willam Penn (1644-1718) osnovao je po Kraljevoj uredbi koloniju Pennsylavniju i grad Philadelphiju, sa vjerkim slobodama po uzoru na prethodnu koloniju Rhode Otok.

Dakle, samorazumijevanje kvekera je teško obuhvatiti jer su skupina bez“dogmi“ i bez vjeroispovjesti, sasvim obilježena uzajamnim slušanjem na skupštinama. U svojem identitetu i obliku života kvekeri radikalno raskidaju s tradicijom crkve i odriču se svakog pokušaja“reforme“.

Njihovo društvo živi bez službi i bez učitelja, može ih se najprije opisati kao“oblik“protestantske mistike“.
Naglašavaju da je svaki čovjek Božje dijete, kao i „sakramentalnosti“ života u zajedništvu.

Njihova praksa spaja poštovanje indivudualnosti svakog čovjeka i pluralnosti uvjerenja s obvezujućim zajedništvom na temelju povjerenja u jedinstvo stvoreno djelovanjem Duha Svetoga.

Osnovni je oblik njihova življenja okupljanje, sastanak, skup, koje vodi pisar ili zabilježnik sa zadaćom glasovanja ustanovi smisao okupljanja.

Njihovo bogoslužje je tihookupljanje, tihi sastanak, staloženi skup, u kojem se svi otvaraju djelovanju Duha.

Kvekeri nemaju sakramente i zbog toga ni neke posebno posvećene službenike.

[Royal Red]

Postoje li okupljanja kvekera u Zagrebu?

Neki dan mi tata reče da je prije godinu-dvije vidio „oglas“ na tram stanici na početku Zvonimirove u stilu jeste li znali da kvekeri postoje i u Zg i da se može doći na njihov sastanak. Nije ga zanimalo pa je zaboravio gdje. Međutim, nisam ja više sigurna ni u njegovu memoriju je li to stvarno bio oglas krekera ili možda neke druge zajednice. Na internetu u Zg ne pronalazim ništa.

Prvi put sam saznala za krekere prije možda 4 godine čitajući intervju koji je Jelena Veljača (za Storybook) napravila sa jednom književnicom (Tracy Chevalier, najpoznatija po romanu Djevojka s bisernom naušnicom, po kojem je snimljen i istoimeni film).

Toliko me se dojmio taj dio intervjua da sam ga čak izrezala i sačuvala, a sad vam ga prepisujem (nadam se da smijem, navela sam izvor)

Book: Zašto kvekeri?
Tracy: Znala sam da ću jednom pisati o toj religijskoj skupini.

Book: U Hrvatskoj su oni gotovo nepoznati.
Tracy: Zato su jako rašireni u Britaniji i Americi. To je vjerska skupina koja svoje vjerovanje temelji na kršćanstvu, no nemaju sakramente i svećenstvo. Svoja okupljanja ne zovu misama nego sastancima. Sebe nazivaju „društvom prijatelja“ i na svojim sastancima ne mole nego sjede i šute. Znam da zvuči čudno, ali je zapravo jako smirujuće, ima meditativnu vrijednost. Kad sam imala osam godina, sestra, brat i ja smo s jednom prijateljicom iz škole, s kojom smo bili jako bliski, otišli u ljetni kvekerski kamp. To je bilo nakon što nam je umrla majka i mislim da je moj otac smatrao da bi bilo dobro za nas da se maknemo od svega. Oduševila me jednostavnost njihova života. Vjeruju u skromnost, no bez agresivnosti koju određeni kultovi propagiraju. Nisam morala biti kveker da bih mogla biti s njima. Spavali smo doslovno u šumi, na daskama koje su bile zaštićene nekim improviziranim krovom, no zidova nije bilo. Kiša bi padala po nama, spavali smo sa životinjama. I svako jutro smo sjedili i šutjeli 15 minuta. Za djevojčicu koja je upravo izgubila mamu to je bilo spasonosno. Ne mogu to opisati drugačije. Nitko me ništa nije pitao, nitko me nije tješio. Nisam morala ništa objašnjavati, mogla sam ne misliti ni na što, čak ni na tugu. Od tada sam „zakačena“ na tišinu. I dan-danas idem na kvekerske sastanke. U Hampsteadu, blizu mog stana, ima velika zajednica kvekera.

Book: Koliko često idete?
Tracy: U prosjeku jednom mjesečno, no nekad i jednom tjedno.

Book: Koliko dugo šutite?
Sat vremena. Ponekad ne uspijem doći do te razine „bez misli“ kojoj težim. Jednostavno, ponekad sam popila previše kave da bih to uspjela. Čak to ne moraju biti fizičke šalice kave, ako me razumijete, mi moderni ljudi metaforički pijemo previše kave, u tom nekom emotivnom smislu. No tišina je ljekovita, vjerujte mi.


Eto, to mi je bio taj dojmljiv dio intervjua. Asketski život mi baš ne leži i ne planiram ga prakticirati, ali privlači me ova meditativna vrijednost tišine. Član sam jedne recimo duhovne, nadkonfesionalne zajednice sa kojom se ništa ne može uspoređivati i ne vjerujem da bi se priključila krekerima, ali voljela bih iskusiti kako tišina djeluje na mene. Mogu to i kod kuće, ali bih bila discipliniranija u skupini. Postoji li neko pravilo koliko puta može netko doći, a da nije član?