Katoličke laži o "sektama" koje to nisu

[Messiah]

Poštovanje,
kao filozofu i religiologu teško mi je, kao istinoljubivoj osobi, bilo godinama tolerirati mnoge neistine koje iz subjektivnih razloga Crkva širi kroz edukacijske i medijske sustave u državi. Tako obmanjujući religiozno i filozofski zainteresirani sloj intelektualne mladeži zatvara ljudima puteve do istine koja je u interesu svakog vjernika ili teozofa.
U ovoj temi sustavno ću se osvrnuti i izložiti neopozivoj kritici danas (donekle) popularne knjige kao što su "Yoga i kršćanstvo" fra Josipa Blaževića, "Sekte" Jean Vernettea i ostale knjige slične tematike. Naravno, demantirati njihove teze neće biti nimalo teško jer ono što se ne temelji na istini već subjektivnom "tjeranju vode na svoj mlin" ne može trajati dugo. Primarna svrha ovoj temi nije osvrtati se na neautentičnost katoličanstva kao takvog, već samo na njihovu potpunu neautentičnost i misinterpretacije u ovom području.
I naravno, pozivam se ljubopitljive i inteligentne osobe, kulturnog vokabulara, sa pitanjima i protuargumentima da se priključe ovoj temi kako bi zajedničkim dialogom, otvorenog uma, prišli bliže istini i tako dali svoj doprinos znanosti.
--messiah

[Messiah]

Prva tema od koje bih počeo jest npr. uvod iz knjige Sekte. (VERNETTE, Jean. Sekte. (Split, Verbum 2004.)

Međutim, da bi obranili pogrešno optuženu religijsku grupaciju (u ovom slučaju je to ISKCON, HARE KRIŠNA pokret) od raznih argumenata kojima se opozicija potkrepljuje potrebno je u slučaju ove knjige napraviti detaljnu selekciju svih datih izjava koje su u ulozi argumenata nebi li i našli koji argument. Budući da ih većina nema nikakvu konkretnu dokaznu snagu, što zboga netočnih podataka što zbog nevaljane logike, već su samo sugestija smjera zaključivanja u kojem autor želi da njegovi čitatelji zaključuju, činilo mi se je nužnim razlučiti njegove „argumente“ na one koje to jesu i one koji to nisu. Tako ćemo se, nakon što prođemo one koji to nisu detaljnije zadržati na logički-valjanim argumentima.

Argumenti koji to ni nisu
1. Kad opisuje sekte u svijesti čitaoca sugerira neke njihove prepoznatljive karakteristike kao što su
„poistovjećivanje s grupom“. Pravi se sektaš dušom i tijelom poistovjećuje sa svojim pokretom više nego s ijednom drugom društvenom skupinom.“ (VERNETTE, Jean. Sekte. (Split, Verbum 2004.)str. 16.) Ovdje Vernette započinje svoje opsežno putovanje kroz „svijet sekti“ pokušavajući pružiti čitatelju opći uvid u najbitnije „simptome“ kojima se svaka sekta odlikuje ne bi li mu tako bilo u životu lakše prepoznati ih na prvi pogled. Međutim, kako prolazimo kroz te bitne značajke čitatelj može primjetiti da isti autor nije u stanju navesti niti jednu karakteristiku koju ne posjeduje i svaka veća religiozna grupacija i njihovi pripadnici. Tako ne preostaje čitatelju do vjerovati kada nam on sam sugerira da su upravo te i te navedene grupacije sekte za razliku od nekih koje to nisu premda ih priloženim odlikama nije moguće na taj način razlučiti. Jedan primjer koji dočarava „stil“ Vernettovog argumentiranja je i ovakva izjava: „Pravi se sektaš dušom i tijelom poistovjećuje sa svojim pokretom više nego s ijednom drugom društvenom skupinom“. Međutim zar se i svaki istinski katolik ne poistovjećuje sa svojom Crkvom kao jedinim pravim „općinstvom svetih“ koja ga neposredno povezuje s Kristom, jedinim Sinom božjim, pravim Bogom i pravim čovjekom? Nije li i Isus Krist sam tvrdio da onaj tko ga želi slijediti treba ostaviti sve i poći za njim, kao što je i rekao sinu bogataša da ostavi svoj imetak i pođe za njim. Ili će takav i sam postati „pravi sektaš“ ako posluša Isusov poziv. Prema Vernettu ispada da hoće kao što je očito da je njegov već prvi navedeni indicij u potpunosti nebulozan. Vjernik nije vjernik ako na nekin način svoju vjeru ne očituje u svojem mišljenju ili djelovanju. Prirodna posljedica takvog očitovanja je da će se stvoriti društvo onih koji se po tim očitovanjima poklapaju. Neovisno od toga da li tvore malu skupinu ili široko i visoko organiziranu instituciju samo ispoljavanje vjere kao takvo i poistovjećivanje sa društvom istomišljenika koji afirmiraju vjeru dotičnog pojedinca istim metodama je sastavni dio religijskog i duhovnog života čovjeka i nikako ne može biti „simptom“ sektaštva kao što Vernette predlaže.

[Messiah]

„Na srcu su im očito više materijalni nego duhovni ciljevi kad uzrokuju razdor nad obiteljima“ (Vernette. Sekte. 5 - 6) Ne samo da je priloženo kriterij prepoznavanja sekte već i vrlo smjela izjava. Nije li poprilično nerazuman postupak da netko jednom osudom generalizira nekoliko milijuna ljudi - velike društvene grupacije koje svrstava pod sekte – kao oni kojima je prvenstveno na srcu materijalni motiv? Kada u znanstvenom dijelu ili barem dijelu koje bi to trebalo biti autor već na samom početku odaje svoj subjektivni emocionalni naboj naspram teme koju pretendira rasvijetliti vrlo ga je teško shvatiti ozbiljno, a kamoli znanstveno. Ipak, gledano na tu izjavu kao argument za sektašku narav nekoliko je činjenica već očito. Statistički je nemoguće da neki pripadnici sekta ipak ne djeluju u skladu sa savješću, pa makar djelovali u nesavladivo pogrešnoj savjesti. Ni jednoj propovjedačkoj ili propagandnoj skupini nije motiv uzeti pod svoje okrilje jednog pojedinca i grubo ga odvojiti iz njegove dotadašnje obiteljske sinergije uzrokujući time obiteljski nesklad. Pretpostavljam da bi čak i najizopačeniji umovi, pa i sotonistički sljedbenici radije odabrali da mogu da se čitava obitelj u cijelini priključi njihovoj sekti pa time postane dio „kongregacije“ ili nešto slično nego samo pojedinac. Što tek reći za bilo kojeg propovjednika vedrog vjerskog sadržaja. Kako bi mu mogao biti prioritet prouzrokovati razdor u obitelji pridobivajući jednog njenog pojedinca pred pridobivanjem čitave njene obitelji. Međutim to nije nešto na što propovjednik, misionar ili propagator uopće bilo kojeg religijskog, političkog ili nekog drugog socijalnog sadržaja može utjecati. On širi svoj utjecaj, no način na koji će se to očitovati nije neposredno pod njegovom kontrolom. Svatko tko je u životu bio dio vjerske misije imat će zacijelo upravo takvo iskustvo. Zato nedostatak Vernettovog argumenta vjerojatno posljedično leži i u nedostatku praktičnog duhovnog angažmana za njegova života.

[Messiah]

„Svaki je član svjestan da pripada jednoj eliti koju je Bog odabrao. Grupa drži da je tu providnosnu ulogu dobila izborom Boga koji njome upravlja.“ (Vernette. Sekte. str. 18) S vjerom počinje religiozni život, a uvjerenje da je sadržaj religijskog učenja ispravan je uvjet razvitka daljnje vjere. Očekivati da će netko pristajati uz određeno vjersko učenje, a istovremeno vjerovati da je neko drugo ispravnije je poput očekivanja da će neki birač glasati za predsjednika za kojeg unaprijed zna da će ih prevariti. Ovo je opet karakteristika po kojoj se može razlučivati vjernika od ateiste, ali ne i pripadnika sekte od pripadnika Crkve.
„Hinduističke grupe traže od svojih sljedbenika već navedenu askezu u prehrani, ali više kao sastavni dio procesa ovladavanja sobom.“ (Vernette. Sekte. str. 18) Ako je sekta struja unutar Crkve, ili neke već postojeće religijske tradicije sa skupom svojih običaja i pravila, od koje se odijelila, a hinduističke sekte traže od svojih sljedbenika askezu i samoovladavanje tada će sretni čitatelj Vernettovog dijela biti slobodan zaključiti kako u izvornom hinduizmu nema niti traga od askeze ili vladavanja svojim osjetilima. Kako god, to je jedna od bitnih odrednica bilo impersonalnih advaita ili personalnih vaišnavskih škola iz područja hinduizma.

[Musliman.hr]

Ajd ne lupetaj.

[Dragan]

Zapravo cela ova prica o sektama pociva samo malim delom na problemima koje izvesne grupe koje bi se tako mogle nazvati pricinjavaju drustvu.
Takvih grupa je malo i njihove zrtve se broje desetinama, veoma retko stotinama ljudi (jer su u principu veoma zatvorene), sto je u poredjenju sa zrtvama etabliranih religija (kojima je dostupno citavo drustvo), zapravo zanemarljivo (govorim o srazmeri – podrazumeva se da je svaka zrtva jedna previse). Treba imati u vidu i vremensku skalu tj. koliko cesto se desavaju tragedija tipa Gvajana (Tom Johns?).
U modernim drustvima psiholozi su formulisali relativno precizna pravila sta jednu grupu cini sektom a sta ne i zakonski je isto tako prilicno jasno definisano sta jedna grupa (vodja) moze da zahteva i cini sa svojim clanom a sta ne. Interesantno je da su, buduci svesni rastegljivosti izvesnih postavki, sami psiholozi pa i sudstvo veoma oprezni prilikom ocenjivanja da li ce neku grupu okarakterisati kao sektu za razliku od naseg podneblja gde se svako frlja sa ovim izrazom kako mu odgovara (da ne govorim o pojmovima mantra, tantra, guru, karma, darma, nirvana...).

Velikim delom cela prica pociva na podmukloj nameri izvesnih religioznih grupa da ostale slicne grupe okarakterisu, pod plastom brige, kao opasne po drustvo i pojedinca (moralno-politicki nepodobne). Postavljaju se proizvoljni kriterijumi ili se validni kriterijumi primenjuju na druge grupe ali ne i na svoju.
Tako po MarantAnti (=jedan pravoslavni fundamentalista; a on govori ono sto svestenici misle) je svaka grupacija koja nije njegova (pa cak i druge jos vece religiozne zajednice) - sekta.
Isto tako “sektama” se pripisuje ontoloski djavolje poreklo, one su naravno “destruktivne i totalitarne” i samim tim veoma opasne po drustvo. Spas od njih se naravno moze naci samo u okviru majke Crkve.
Mediji zeljni senzacija i “patriotski” o(be)svesceni rado se bave takvim temama. A jedan od najprijemcivijih segmenata takvog stiva su, u nasim krajevima cesto, roditelji sa bolesnom vezanoscu i zeljom za dominacijom nad svojom decom.
Jedan od primera apsurdnosti i manipulacije: u Makedoniji je pre par godina objavljena ispovest jedne majke kojoj je jedna sekta otela dete. Nedelju dana kasnije u istim novinama se javilo to dete i napisalo nesto u stilu “draga mama, posto sam upravo napunio 32 godinu i posto i sam imam dvoje dece nadam se da sam ipak dovoljno kvalifikovan da mogu sam da odlucim kojoj duhovnoj grupi cu se prikljuciti…i ispostavilo se da "sekta" dobija finansijsku pomoc od mnogih kako vladinih tako i nevladinih organizacija za borbu protiv ovisnosti mladih od droge. Ono sto je pak bitno je to da ce masi (a masa je uvek inertna i priglupa – vidi pod navijaci huligani) ostati slika “sekta pojela dete za dorucak…”

U principu sto jedna grupa ima vise sektaskih elemenata to ce vise ostalih proglasavati za sekte. Tako Amfilohije dozvoljava sebi u predgovoru jednoj knjizi da antropozofe (osnivac Rudolf Steiner) koji zapravo nisu religiozna grupa (u uzem smislu sekta je religiozna grupa koja se odvojila od neke druge) i koji su na zapadu veoma priznati posebno u oblasti edukacije mladih i ljudi sa psihofizickim poremecajima! (veliki broj osnovnih, srednjih i specijalnih skola!) nazove sektom (ne secam se vise da li je upotrebio i izraz djavolja ali to se kod njih valjda podrazumeva). Simptomaticno je isto nediferenciranost sa kojom bivaju posmatrane druge grupe (bolje receno crno-bela slika) te se u isti kos stavljaju satanisti, munovci, sajentolozi, jehovini svedoci, krisnijevci, cinmojevci, oshoovci, antroposofi i teozofi itd.

Uzroci za ovakvo ponasanje su mnogostruki. Sa jedne strane postoji versko/filozofski/ideoloska netrpeljivost, iskljucivost i zatucanost a sa druge strane ne treba potceniti ni sasvim obicne male, sitne, egoisticne interese klera – imati vece stado donosi vise novca, uticaja i moci.

Dragi zastupnici “bozanskog ucenja” – ruzno, veoma ruzno je to sto cinite. I tuzno.
Imali ste svojih 2000 godina da pokazete sta znate vrseci velike kolektivne eksperimente ( posebno su kolonizovani i pokrsteni narodi mogli da osete blagodati vaseg milosrdja ). Red bi bio da pustite malo i mladje da se pokazu. Mozda neke stvari, iako su mladji, znaju bolje od vas ?!

[Messiah]

Zahvaljujem Dragane na lijepom komentaru:

U principu sto jedna grupa ima vise sektaskih elemenata to ce vise ostalih proglasavati za sekte. Tako Amfilohije dozvoljava sebi u predgovoru jednoj knjizi da antropozofe (osnivac Rudolf Steiner) koji zapravo nisu religiozna grupa (u uzem smislu sekta je religiozna grupa koja se odvojila od neke druge) i koji su na zapadu veoma priznati posebno u oblasti edukacije mladih i ljudi sa psihofizickim poremecajima! (veliki broj osnovnih, srednjih i specijalnih skola!) nazove sektom (ne secam se vise da li je upotrebio i izraz djavolja ali to se kod njih valjda podrazumeva). Simptomaticno je isto nediferenciranost sa kojom bivaju posmatrane druge grupe (bolje receno crno-bela slika) te se u isti kos stavljaju satanisti, munovci, sajentolozi, jehovini svedoci, krisnijevci, cinmojevci, oshoovci, antroposofi i teozofi itd.

To je upravo ono na što sam se i htio nadovezati
-pod kišobran terminna sekta i njegovih glavnih karakteristika koje u općenitom uvodu J. Vernette navodi stavlja brutalne primjere suicidnih skupina modelirajući time precizno negativnu vrijednost kojim je taj termin već i tako opterećen i na samog ga početku apriori sugerirajući čitatelju, a potom taj isti termin dodijeljuje vjerskim pokretima koji se od takvih notornih prolaznih klanova potpuno razlikuju po svojoj težni, kvalitieti i drevnoj baštini koja ju prati i na koju se opoziva. To je jedna od najnepoštenijih i nitkovskih crta u stilu autorovog pisanja koje se proteže kroz čitavo dijelo.

[Messiah]

Kriteriji sekte

Kad Vernette govori o etimologiji riječi sekta poziva se na jednu definiciju, a kasnije ju koristi kao vrijednosno opterećenu riječ, vrijednost je naravno negativne konotacije koja proizlazi iz druge definicije. Osoba mora biti svjesna da kada nekog etiketira kao sektu time vrši tešku optužbu za koju mora imati pokriće. Danas u hrvatskom svakodnevnom govoru prva asocijacija na tu riječ ima negativnu vrijednost i na to se mora računati.
Promotrimo dvije glavne etimologije riječi sekta. Prva dolazi od riječi sequi (lat. slijediti) pa je to svaka vjerska grupacija koja ima vođu kojeg slijedi. To je slučaj sa gotovo svakom religijom, da ima svojeg osnivača na čijim učenjima se zasniva. Tako u izvornoj sociološkoj terminologiji sekta nema nikakvu vrijednosnu opterećenost. Ono što je razlikovalo Crkvu od sljedbe je samo stupanj unutarnje organiziranosti. Kada su se prvi učenici skupljali oko Isusa i uživali neposredni pristup njegovim učenjima bili su smatrani židovskom sektom. I uistinu, sa sociološke perspektive to su i bili. Međutim svakom kršćaninu bilo bi drago da barem na tren može otići u to vrijeme biti članom takve sekte u Isusovoj neposrednoj blizini. Ono što pokušavam dočarati je to da sami stupanj institucionalne razvijenosti tj. dali je po toj definiciji pokret sljedba ili Crkva nema veze sa njegovom samom vjerodostojnošću ili vrijednošću.
ALI - budući da se je taj smisao riječi sekta u hrvatskom govornom području izgubio i nije važeći ne možemo ga više koristiti.
Širok je opseg upotrijebe riječi i kada ih koristimo očekujemo da ćemo svakom pojedinom riječju koju koristimo asocirati u sugovorniku upravo ono na što i sami mislimo. Budući da je riječ sekta doživljavana u negativnom teološkom kontekstu autor bilo koje knjige te tematike ne može zanemarivati tu činjenicu praveći se da ne zna o čemu se radi. To je kao da netko javno u medijima za nekoga kaže da je kreten i poslije kada biva upitan zašto je dotičnog uvrijedio odgovori da je mislio u medicinskom kontekstu jer je čuo da su mu roditelji bolovali od gušavosti zbog ne dovoljno joda u prehrani.
Slično čini Vernette u svojoj knjizi. Njegov subjektivni emocionalni naboj dokazuje da želi diskreditirati sve one «sekte» o kojima govori premda neke to i nisu dok se na početku knjige pokušava pozvati na ovi prvu definiciju.

[Nemruth Dagi]

Messiah kaže:

To je upravo ono na što sam se i htio nadovezati
-pod kišobran terminna sekta i njegovih glavnih karakteristika koje u općenitom uvodu J. Vernette navodi stavlja brutalne primjere suicidnih skupina modelirajući time precizno negativnu vrijednost kojim je taj termin već i tako opterećen i na samog ga početku apriori sugerirajući čitatelju, a potom taj isti termin dodijeljuje vjerskim pokretima koji se od takvih notornih prolaznih klanova potpuno razlikuju po svojoj težni, kvalitieti i drevnoj baštini koja ju prati i na koju se opoziva. To je jedna od najnepoštenijih i nitkovskih crta u stilu autorovog pisanja koje se proteže kroz čitavo dijelo.

Čitala sam i ja tu knjigu i ne treba se čuditi zašto tako piše kad znamo predznak onoga koji to piše. Zanimljivo je kako se autori kao da su iznjedrili iz samog plenuma CK obrušavaju na sve ono što im donosi toliko brige a to je konkurencija. Da su svjesni svoje istine i snage, ne bi se zamarali s time...jer onaj tko je na pravom putu nema konkurenciju.

[Messiah]

Seccare (lat. rezati, odijeliti se) ukazuje da je sekta svaka manja ili veća vjerska grupacija koja se odijelila od već postojeće vjerske skupine i kao struja unutar nje zadržavajući samo neke njene elemente oformila novu vjersku cjelinu na vlastitim vjerskim, filozofskim ili ritualnim temeljima.
Dakle, ukoliko ne možemo u vremenskom tijeku locirati onu točku kad se određena grupacija odcijepila od već postojeće religijske skupine ne možemo ju niti nazvati sektom.

[Messiah]

I tek sada kad kad "imamo u ruci" pravi kriterij razlučivanja između onog što jest i što nije sektaško možemo odrediti epistemološki status tj metodu istraživanja nekog pokreta.
Tako kad istražimo povijest te drevne religije - gaudiya vaišnavizma - u laičkom svijetu poznatijeg kao Hare Krišna pokret, vidjet ćemo da se bazira na vedskim spisima pisanim sanskritom, najstarijem jeziku poznatom čovjeku i da ta učenja prenosi već tisućljećima neprekinutim lancem učeničkog naslijeđa. Ne samo da je pokret sve samo ne nov već se ni ne može locirati taj "moment" odcijepljenja od neke druge prethodne vjerske grupacije što smo naveli kao glavni kriterij sektaštva.

[Messiah]

Nemruth Dagi,
Ne samo to, neko propuštaju vidjeti prave probleme. Dok stotine mladih "katolika" puši, odlazi u diskoteke i upražnjava ostale oblike grešnog života koji se sa stanovišta izvornih Kristovih učenja ne mogu prihvatiti kao ispravna, oni troše vrijeme pokušavajući sabotirati ono malo čistoće koja plamti u ovakim religijskim pokretima. Umjesto da se pozabave činjenicom da je u Hrvatskoj ne 90% već možda samo 1% onih koji uistinu slijede Isusa pokušavaju diskreditirati pokrete najviših duhovnih vrijednosti i standarda o kojima ti sami autori mogu samo sanjati.
Činjenica da kad se ovakvi izravni argumenti iznesu na "pano" nitko zbilja ne može ništa odgovoriti pokazuje da im istina više ne ide u prilog.

[mobyXXL]

Nemruth Dagi kaže:

Čitala sam i ja tu knjigu i ne treba se čuditi zašto tako piše kad znamo predznak onoga koji to piše. Zanimljivo je kako se autori kao da su iznjedrili iz samog plenuma CK obrušavaju na sve ono što im donosi toliko brige a to je konkurencija. Da su svjesni svoje istine i snage, ne bi se zamarali s time...jer onaj tko je na pravom putu nema konkurenciju.

konkurencija? Luterani ili možda oni sljedbenici Ellen 666 Gould White

Uuuu jake li konkurencije

[DrSigmundFreud]

Pa sami katolici su sekta što podrazumijeva da su njihovi derivati isto sektaši

[Fazlija]

Jako dobri prilozi Messiah, slazem se u potpunosti! Fra. Blazevic je ideoloski komesar Kaptola, sluzbeni sektolog, ali moras priznati da je cak i on malo napredovao u nacinu pisanja od prije nekoliko godina. Stvarno si je dao truda sve to pristojno upakirati da barem slici na ozbiljan istrazivacki rad. Nije jadan mogao ipak izdrzati da ne stavi Crowleya medju yogije... kao i onog nekog indijskog seoskog sarlatana koji se preobratio na krscanstvo. Ipak, zanimljiv rad, zanimljiv...

religija = dominantna sekta

[Messiah]

DrSigmundFreud kaže:

Pa sami katolici su sekta što podrazumijeva da su njihovi derivati isto sektaši

U krajnjoj liniji, većina Crkvenih vjerskih sadržaja koje sačinjavaju katoličku vjeru nisu riječ Božja već ona koja je nastala tokom glavnih sedam crkvenih sabora u srednjem vijeku, naime 325. god. u Niceji, zatim 381. g. u Carigradu, 3. je bio 431. g. u Efezu, 4. je bio 451 u Kalcedonu. Zatim još 553. g. u Carigradu, 680. u Carigradu itd.. (FRANZEN, August. Pregled povijesti Crkve.Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2004.)
Prije nego što je počeo period stvaranja onoga "što da se vjeruje" o ovakvoj kršćanskoj vjeri nije bilo ni traga. Što znači da glavnica katoličke vjere ne dolazi niti od Boga niti od Isusa već od ljudi koji su svoju riječ plasirali kao Božju na takvim ekumenskim koncilima. A jadni katolici uvjereni da slijede Boga, slijede takve dogme ljudskih autora uvjereni da je to uvjet za njihovu povezanost sa Kristom. To nije moje mišljenje -to su jednostavno povijesne činjenice. I tu vidimo taj seccare, odcijepljivanje. Jer svaki taj sabor, kad čovjek sebe stavlja na mjesto Boga je zapravo odcijepljivanje od izvornih mesijinih učenja, učenja Isusa i odlazak u mrak sektaštva - u katoličanstvo.

[Nemruth Dagi]

mobyXXL kaže:

Uuuu jake li konkurencije

Da, baš jaka, ali se i toga bojite...

[Dunj@]

kaj se sikirate kaj misle o drugima. po zakonu se mogu registrirati ako imaju određeni broj sljedbenika... i tu kc nemre baš ništa.

[Vrata Zapada]

Krasna tema Messiah!

Ja bih nakon trogodišnjeg studija teologije štošta o ovoj i sličnim temama mogao dodati (nasreću: prekinuo sam taj bezvrijedni studij na vrijeme). No, sad su već prošla 22 sata pa idem spavati. Nastojat ću se angažirati sutra.