Tko još želi biti pisac???

[Emericzy]

Kao naručeno, prekjučer mi se na Facebooku javila prijateljica koja živi u Beču već šesnaest-sedamnaest godina, novinarka. Nismo se čuli otkad je otišla. Žena je hrvatska Srpkinja, ovdje je za rata ostala bez posla i atmosfera joj je bila jako neugodna pa je emigrirala. Tamo se relativno dobro snašla, čak radi kao novinar.

Piše ona meni, dragi Kamilo, da ti kažem sad kad smo se opet našli, da si sa savjetom koji si mi dao pred odlazak pogodio srž stvari. Puno ti hvala! Koji savjet, pitam ja. Kaže ona da me pitala što da radi s pisanjem. Bojala se da vani neće moći pisati i da će joj kreativno pisanje zamrijeti. Ja sam joj navodno rekao neka samo ide, da se ionako piše zato jer moraš, a ne zato jer želiš. A kad moraš, onda moraš, ma gdje bio.

Eto, to je otprilike to. Pisac stvarno želi biti vjerojatno samo onaj tko nije. Tko jest, vjerojatno piše zato jer mu je to jedini izbor. Materijalna situacija ne igra tu nikakvu ulogu.

Da se piscima osigura neka garantirana crkavica, ne bi oni pisali ništa bolje. Ali, društvo se bar ne bi moralo sramiti. Dakle, nije to problem pisaca. Oni pišu. To je problem društva, koje je toliko primitivno da prezire pisanje. A povremeno ga se i boji.

[samting]

Emericzy kaže:

Mogao bih napisati knjigu o tome u koliko je detalja (iz moje perspektive) ovaj tvoj post koncentracija besmislica. Ono što mi ne zvuči besmisleno, to je pak prazna fraza, bez stvarnog značenja.

Skoro sam šokiran. Već dugo nisam naletio na slučaj da se jedva s individualnim riječima mogu složiti, a kamo li rečenicama.

Tvoji su stavovi o ovome u toj mjeri suprotni mojima da mi se čini da je naš daljnji razgovor kompletno gubljenje vremena.

Ne možemo vidjeti dalje od vlastitih ograničenja. Tako ni ja ne vidim dalje od onoga šta sam izrekao.

[Emericzy]

samting kaže:

Ne možemo vidjeti dalje od vlastitih ograničenja. Tako ni ja ne vidim dalje od onoga šta sam izrekao.

Hmmmm... možemo.

OK, znam da je 'vidjeti' ovdje bila metafora. Pa ipak, dobro će mi poslužiti da elaboriram.

Mi samo malen dio vremena vidimo ono što gledamo. Fiziologija, neurologija i psihologija vida jako su komplicirane i svode se na to da se u mozgu ne stvara slika onoga što gledamo nego najprije brza aproksimacija onoga što mozak na prvi mah misli da mi gledamo.

Ako ne gledamo dovoljno dugo i pažljivo, s koncentracijom, mozak nikada ni ne proanalizira objekt pogleda do kraja, nego sve ostane na toj gruboj aproksimaciji. Tek ako se potrudimo oko gledanja, mozak analizira dodatne elemente i u svijesti stvara vjerniju sliku stvarnosti.

Tu puno ovisi i o uvježbanosti. Onaj tko je vježbao vizualnu percepciju vidi puno detaljniju i vjerniju sliku stvarnosti od onoga tko gleda 'amaterski'.

Ista je stvar i s mentalnim, intelektualnim 'gledanjem'. Netko se zaustavlja na parolama i frazama. Netko pokuša proniknuti i što se iza njih krije. Netko 'babaroga' identificira sa strahom, a 'djed Mraz' s ugodom. Netko se drugi potrudi razmišljati malo više, pa pomisli da babaroga može biti, recimo, ružna žena otresite naravi, ali poštena i dobra i pažljiva iza te grube fasade. A djed Mraz može doma, gdje ga nitko ne gleda, zlostavljati ženu i djecu i trošiti sav novac na kockanje.

Zašto to govorim, to jest pišem? Zato jer možemo vidjeti više i točnije od onoga što gledamo. Zato jer nam intelekt omogućuje da prevladamo neka od svojih ograničenja. Jer se ne moramo zadovoljiti etiketom nego možemo pogledati i sadržaj paketa na kojemu je etiketa nalijepljena.

Ne treba, dakle, strahovati pri spomenu riječi identitet samo zato što ju je netko nekada u neke svrhe zloupotrijebio. Treba stvar sagledati malo kompleksnije.

Bez identiteta čovjek je kao bez forme. Amorfan. Biti bez identiteta nije baš neko postignuće. Za to je dovoljna već neaktivnost i inercija. Postignuće je tek imati identitet -- ali dobar, a ne loš.

[xibalba]

Odličan post, Em.

Usput, mislim da je književnost jedan od najlakših i najugodnijih načina da izvježbamo ne samo um nego i ono 'unutrašnje' oko da vidi dalje od vlastitih (nametnutih, stečenih, pretpostavljenih, ili kakvih god) ograničenja.

[Emericzy]

xibalba kaže:

Odličan post, Em.

Usput, mislim da je književnost jedan od najlakših i najugodnijih načina da izvježbamo ne samo um nego i ono 'unutrašnje' oko da vidi dalje od vlastitih (nametnutih, stečenih, pretpostavljenih, ili kakvih god) ograničenja.

A dobar je i sa lovljenje komada.

[samting]

Emericzy kaže:

Hmmmm... možemo.

Možemo na način da nastavimo sa učenjem. Međutim onoga trenutka kada nešto iznesemo to je zasigurno trenutni najveći domet. Samo to sam htio reći, tako da u biti po pitanju dalje navedenoga ću se složiti s tobom. To ne osporavam. Dapače. Čak ću priznati da si uložio prilično pažnje da sročiš šta preciznije i dostupnije svoje mišljenje. To treba cijeniti.

Bez identiteta čovjek je kao bez forme. Amorfan. Biti bez identiteta nije baš neko postignuće. Za to je dovoljna već neaktivnost i inercija. Postignuće je tek imati identitet -- ali dobar, a ne loš.

Ja uopće ne tvrdim da identitet nije potreba ili da je nešto nepoželjno. Neaktivan i inertan čovjek je također identificiran neaktivnošću i inertnošću.

Mi ne možemo biti bez identiteta. Ne možemo živjeti bez bukvalno svakodnevne potrage za istim. To je priroda od koje smo građeni primjećivali mi to ili ne. Ono čemu bi trebali težiti je pronalazak vrijednosti koja objedinjuje, a ne onoj koja dijeli. To je sve šta sam htio reći. Uopće. Ali samo kao jednom segmentu vezanom za poimanje onoga šta identitet bi trebao predstavljati.

[Emericzy]

samting kaže:

Ono čemu bi trebali težiti je pronalazak vrijednosti koja objedinjuje, a ne onoj koja dijeli. To je sve šta sam htio reći. Uopće. Ali samo kao jednom segmentu vezanom za poimanje onoga šta identitet bi trebao predstavljati.

Ti govoriš o identitetu koji dijeli. Pretpostavljam da misliš na nacionalni identitet, od kojeg smo pošli. OK, on jest opasan alat, ali opasna je i vatra ako si s njom nepažljiv. Lako spališ vlastitu kuću.

Moja je poanta da ni nacionalni identitet ne mora dijeliti.

Meni je recimo, moj prijatelj Srbin draži sa svojim srpskim identitetom, koji mi je simpatičan, nego što mi je bio s jugoslavenskim. Jer, taj sam, kao, i ja imao. A njegov i moj razlikovali su se kao nebo i zemlja. Mi se sad zapravo bolje razumijemo kao Srbin i Mađar, prijatelji, nego smo se razumijevali kao dva Jugoslavena. Jer, kako god da sam ja okretao njegov 'jugoslovenski' identitet, nikako nije bio moj. Niti je moj 'jugoslavenski' bio njegov. Nas sad razdvojeni identiteti spajaju. Prije nas je 'zajednički' identitet razdvajao.

Ne znam razumije li se iz ovoga što hoću reći. Identitet, pa i nacionalni, je činjenica, ma u što ga mi zamatali i ma kako ga mi nazivali. Ako o njemu lažemo, to će nužno stvarati tenzije. Ako ga prigrlimo, to je korak prema normali.

Naravno, tu je potrebna nadgradnja koja uči da su nacionalni identiteti (pojednostavljeno rečeno) ravnopravni. Da jedan -- sam po sebi -- ne potire niti ugrožava drugoga i da im se ne smije dozvoliti da to rade. Dapače, da postaju stvarno smisleni i zanimljivi tek u interakciji. I onda smo tek na pravom putu, a ne kad tvrdimo da nacionalnog identiteta nema ili da ga ne smije biti ili da je fuj-fuj.

(Ma, uvjeren sam da se nas dvoje dobro razumijemo.)

[haralampije]

Drago mi je da se razumijete, a sad bi se mogli vratiti na temu Tko još želi biti pisac.

[samting]

Emericzy kaže:

(Ma, uvjeren sam da se nas dvoje dobro razumijemo.)

Vrlo vjerojatno.

haralampije kaže:

Drago mi je da se razumijete, a sad bi se mogli vratiti na temu Tko još želi biti pisac.

Moje isprike.

Smatram da će pisac postati svatko tko će biti dovoljno motiviran. Kladim se da zavlada bijeda i da se raspišu nekim slučajem bogate naknade za pisce da bi najednom tržište bilo prepuno istih ili onih koji bi težili istima.

Kada se prešaltam u stvarnost mogu reći da će se pisanju posvetiti svatko tko će imati dovoljno snažnu potrebu da podijeli svoje biće drugima kroz oslikane misli. Zapravo uvjeren sam da želja da se podijeli sebe mora daleko nadvladati sve ostale sitne ili manje sitne motive. Pisanje mora izranjati iz naše srži. Ono mora biti način života kojim ćemo težiti kako bi utisnuli sebe u drugoga. Točka u kojoj se kroz ispravnost djelovanja susretne naša misao i tuđe zadovoljstvo je cilj kojem se teži. Prijateljstvo. Sa sobom, i svijetom. To je jedina valuta koja ne gubi na vrijednosti, a ta dva prijateljstva posjeduju moć kojoj nije ravna niti jedna druga radost.

[haralampije]

samting kaže:

Smatram da će pisac postati svatko tko će biti dovoljno motiviran. Kladim se da zavlada bijeda i da se raspišu nekim slučajem bogate naknade za pisce da bi najednom tržište bilo prepuno istih ili onih koji bi težili istima.

Ovo s bogatim naknadama mi zvuči kao teška fantastika, ali da se ipak zgodi i da pisanje postane unosan posao, konkurencija bi postala žešća, kvalitetom i kvantitetom, ali motivacija, pogotovo novčana, nije dovoljna da se postane piscem.

Mislim da bi se većina pisaca zadovoljila pristojnom naknadom, proporcionalnom uloženom trudu i vremenu.

Kada se prešaltam u stvarnost mogu reći da će se pisanju posvetiti svatko tko će imati dovoljno snažnu potrebu da podijeli svoje biće drugima kroz oslikane misli. Zapravo uvjeren sam da želja da se podijeli sebe mora daleko nadvladati sve ostale sitne ili manje sitne motive. Pisanje mora izranjati iz naše srži. Ono mora biti način života kojim ćemo težiti kako bi utisnuli sebe u drugoga. Točka u kojoj se kroz ispravnost djelovanja susretne naša misao i tuđe zadovoljstvo je cilj kojem se teži.

Egzistencijalni motivi nisu sitni motivi. I pisci moraju od nečega živjeti. Koliko god bila snažna želja da se podijeli sebe, ispriča priča, pretoči u riječi pticu u grudima i pusti da poleti, ako se od toga ne može živjeti, ta ptica će i dalje kljucati u grudima dok pisac bude negdje drugdje zarađivao svoju plaću.

U pravu si kad kažeš da pisanje mora izranjati iz naše srži, ali to je jako teško izvodivo kad vrijeme za pisanje kradeš zanemarujući svoje bližnje, kad si se već potrošio na poslu o kojem ti ovisi egzistencija i za tvoje fizičko i psihičko zdravlje bi bilo pametnije da malo odmoriš, pustiš mozak na pašu, digneš noge na jastuk, prošećeš, družiš se s prijateljima, posvetiš partneru i djeci... da odspavaš svojih osam sati, a ne da se u gluho doba noći kad je napokon mir grbiš nad tipkovnicom jer taj prokleti ptič mora van, kakav bio da bio, jer od njegovog kljuckanja ne možeš spavati, a ujutro su ti oči kao sarme, vrat i ramena pretvoreni u stvrdnutu masu, u kuku nešto škloca i boli...

Nije pisanje samo umni rad. To je i teški fizički rad. Za biti pisac u našim uvjetima treba imati znatnu dozu mazohizma i to je taj način života koji spominješ.

Pisanje je veliko odricanje, a zbog čega, koga? Da bi jednog dana shvatio da je život prošao pored tebe dok si nesebično dijelio sebe, odašiljao u svijet svoje misli koje su nekim tuđincima pričinile više ili manje zadovoljstva, da su se prijatelji i obitelj udaljili od tebe dok si klepao "pobratimstvo lica u svemiru". Dozlogrdilo im je što nikad nemaš vremena za njih, što i kad s si njima, rijetko kad si posve prisutan.

Kakva može biti radost stvaranja kad mu se ne možeš u potpunosti posvetiti? Kad nemaš dovoljno vremena, a ponekad ni koncentracije da temeljito razradiš neku ideju? Pisanje dođe kao nekakvo prokletstvo.

Prijateljstvo. Sa sobom, i svijetom. To je jedina valuta koja ne gubi na vrijednosti, a ta dva prijateljstva posjeduju moć kojoj nije ravna niti jedna druga radost.

Ali tu valutu nigdje ne primaju.

[Emericzy]

samting kaže:

Točka u kojoj se kroz ispravnost djelovanja susretne naša misao i tuđe zadovoljstvo je cilj kojem se teži. Prijateljstvo. Sa sobom, i svijetom. To je jedina valuta koja ne gubi na vrijednosti, a ta dva prijateljstva posjeduju moć kojoj nije ravna niti jedna druga radost.

Dakle, mlada damo, primjećujem da vam životni optimizam prevladava nad objektivnošću. Molim vas lijepo, pokušajte primijeniti ove svoje tvrdnje i na par majstora opore pisane riječi. Recimo Kafku. Ili Baudelairea. Ili Elfriede Jelinek. Da dalje ne nabrajam.

[judolino]

haralampije kaže:

Ovo s bogatim naknadama mi zvuči kao teška fantastika, ali da se ipak zgodi i da pisanje postane unosan posao, konkurencija bi postala žešća, kvalitetom i kvantitetom, ali motivacija, pogotovo novčana, nije dovoljna da se postane piscem.

Mislim da bi se većina pisaca zadovoljila pristojnom naknadom, proporcionalnom uloženom trudu i vremenu.

Slično je i s glazbom. Možeš imati bend jer voliš svirati, ali s vremenom popizdiš kad ne možeš troškove svesti na pozitivnu nulu.
Imao sam autorski bend, ali nismo ni mogli ni htjeli platiti mafiji za prezentaciju u medijima. I onda se odvezeš nekamo, odsviraš koncert, od zarade oduzmeš cugu, klopu i gorivo (a da ne spominjem žice, palice itd.) pa se na kraju pokaže da si u minusu. Mislim, je li to u redu?

Egzistencijalni motivi nisu sitni motivi. I pisci moraju od nečega živjeti. Koliko god bila snažna želja da se podijeli sebe, ispriča priča, pretoči u riječi pticu u grudima i pusti da poleti, ako se od toga ne može živjeti, ta ptica će i dalje kljucati u grudima dok pisac bude negdje drugdje zarađivao svoju plaću.

Ponavljam, da imam neto pet somova mjesečno, godišnje bih isporučio dvije knjige, jednu prozu i jedan priručnik.

Nije pisanje samo umni rad. To je i teški fizički rad. Za biti pisac u našim uvjetima treba imati znatnu dozu mazohizma i to je taj način života koji spominješ.

Dođi k meni u šumu da ti objasnim neke stvari u vezi s fizičkim radom...

Pisanje je veliko odricanje, a zbog čega, koga? Da bi jednog dana shvatio da je život prošao pored tebe dok si nesebično dijelio sebe, odašiljao u svijet svoje misli koje su nekim tuđincima pričinile više ili manje zadovoljstva, da su se prijatelji i obitelj udaljili od tebe dok si klepao "pobratimstvo lica u svemiru". Dozlogrdilo im je što nikad nemaš vremena za njih, što i kad s si njima, rijetko kad si posve prisutan.

Pazi situaciju: umjesto honorara dobijem dvjesto primjeraka svoje knjige. Prodajem jeftino, danas bi to bilo možda nekih trideset kuna. Nudim knjige nepoznatim ljudima u birtijama i neki ih kupe bez problema. Neki mi plate pedeset, nek bude mladom umjetniku. A "prijatelji" se iznenade kad vide da im knjigu ne želim pokloniti. Znači, meni bi trebalo biti lakše pokloniti mjesece svog rada nego da "prijatelj" izdvoji trideset kuna za moju knjigu.

Kakva može biti radost stvaranja kad mu se ne možeš u potpunosti posvetiti? Kad nemaš dovoljno vremena, a ponekad ni koncentracije da temeljito razradiš neku ideju? Pisanje dođe kao nekakvo prokletstvo.

E, to ti je to.
Premda u meni kljucaju neke knjige da ih pustim van, trenutačno ih ne mogu napisati. Jer nakon prevođenja nemam ni volje ni snage za to.
I pazi ti sad moje planove: za pet-šest godina riješit ću se kredita, a u međuvremenu širim poljoprivrednu proizvodnju. Računam da ću tako moći imati neke sitne prihode koji će mi omogućiti da uza ženinu plaću zanemarim prevođenje i bacim se na pisanje.
Pa bog ga jebo da jebo, ovo je fakat živa pišurija: čovjek treba postati seljak da bi se mogao baviti umjetnošću ili intelektualnim radom!

[samting]

Prije nego prokomentiram dio upisa želim naglasiti kako treba razumijeti da današnji sustav u kojem živimo je daleko od nečeg idealnog i poželjnog. Društvo je postalo obojano trgovinom u kojoj više nije normalno nasmiješiti se drugom bez nekakve naknade. Ljudi moji, kao i svaka trgovina tako i kod pisanja je jasno ko dan tko može preživjeti, ako želi od toga živjeti. Ne može pisac biti plaćen da ne velim unaprijed osim ako nema određeni renome. Ne može se očekivati da se bude isplaćen za nešta šta nitko ne može znati hoće li prodati jedan ili milijun i jedan primjerak. To je jako loše uređeno sa jedne strane, dok sa druge imamo brdo onih koji bi pisali, a sa druge nedovoljan broj onih koji bi čitali i to pisanje učinili egzistencijalnim izvorom za svakoga. Vi to morate duboko razumijeti i nadići. Za svoje dobro. Osobno sam završio jedan smjer na kojem nemam posla šest godina. Taj posao čak ne ovisi o nekoj potencijalnoj dobiti i tržištu, moji plodovi su unovčivi odmah. I mogu se slikat. Slično područje je glazba. Kako je brdo ljudi koji su talentirani da proizvode lijep vokal ili sviraju lijepu melodiju prosto je nemoguće njih sve zadovoljiti. Ne mogu svi biti glazbenici koji će za to biti adekvatno nagrađeni, ako uopće postoji tako nešta. I tako, jednima ostaje da se u slobodno vrijeme bave istom dok ne osvoje nekoga, dok će tek nekolicina moći svoj trud unovčiti.

haralampije kaže:

U pravu si kad kažeš da pisanje mora izranjati iz naše srži, ali to je jako teško izvodivo kad vrijeme za pisanje kradeš zanemarujući svoje bližnje, kad si se već potrošio na poslu o kojem ti ovisi egzistencija i za tvoje fizičko i psihičko zdravlje bi bilo pametnije da malo odmoriš, pustiš mozak na pašu, digneš noge na jastuk, prošećeš, družiš se s prijateljima, posvetiš partneru i djeci... da odspavaš svojih osam sati, a ne da se u gluho doba noći kad je napokon mir grbiš nad tipkovnicom jer taj prokleti ptič mora van, kakav bio da bio, jer od njegovog kljuckanja ne možeš spavati, a ujutro su ti oči kao sarme, vrat i ramena pretvoreni u stvrdnutu masu, u kuku nešto škloca i boli...

Mislim da se ipak može pronaći sredina.

Pisanje je veliko odricanje, a zbog čega, koga? Da bi jednog dana shvatio da je život prošao pored tebe dok si nesebično dijelio sebe, odašiljao u svijet svoje misli koje su nekim tuđincima pričinile više ili manje zadovoljstva, da su se prijatelji i obitelj udaljili od tebe dok si klepao "pobratimstvo lica u svemiru". Dozlogrdilo im je što nikad nemaš vremena za njih, što i kad s si njima, rijetko kad si posve prisutan.

Ponavljam se, nije potrebno ići u takve krajnosti.

Kakva može biti radost stvaranja kad mu se ne možeš u potpunosti posvetiti? Kad nemaš dovoljno vremena, a ponekad ni koncentracije da temeljito razradiš neku ideju? Pisanje dođe kao nekakvo prokletstvo.

Gotovo na svakom poslu osim visoko odgovornih radiš mehanički. Tu je brdo prostora da razvijaš apstrakcije. Osobno svjedočim tome, i nadam se da ću uskoro dokazati šta je izronilo.

No, kuda se žuriš haralampije? Nije li bolje napraviti jedno kvalitetno štivo makar za cijeloga života, nego tucet loših priča koje nemaju nikakvih dubina.

Ali tu valutu nigdje ne primaju.

Ta valuta ne služi drugima, nego u prvom redu tebi. Kroz tu valutu sam se dotakao maternice svih nadahnuća koja postoje.

[samting]

Emericzy kaže:

Dakle, mlada damo, primjećujem da vam životni optimizam prevladava nad objektivnošću. Molim vas lijepo, pokušajte primijeniti ove svoje tvrdnje i na par majstora opore pisane riječi. Recimo Kafku. Ili Baudelairea. Ili Elfriede Jelinek. Da dalje ne nabrajam.

Ono šta si komentirao ovim upisom je neosporivo sa moje strane. Mislim da si krivo protumačio šta želim reći.

[Emericzy]

samting kaže:

Ono šta si komentirao ovim upisom je neosporivo sa moje strane. Mislim da si krivo protumačio šta želim reći.

Lako moguće. Pritom, oprosti što sam te prekrstio u damu. Mora da sam te pobrkao s nekom damom s kojom se prepirem na nekom drugom topicu.

Smijem li onda saznati što si zapravo mislio sa sintagmom "prijateljstvo sa sobom i svijetom"?

[haralampije]

judolino kaže:

Slično je i s glazbom. Možeš imati bend jer voliš svirati, ali s vremenom popizdiš kad ne možeš troškove svesti na pozitivnu nulu.
Imao sam autorski bend, ali nismo ni mogli ni htjeli platiti mafiji za prezentaciju u medijima. I onda se odvezeš nekamo, odsviraš koncert, od zarade oduzmeš cugu, klopu i gorivo (a da ne spominjem žice, palice itd.) pa se na kraju pokaže da si u minusu. Mislim, je li to u redu?

U redu je dok ste bend koji se tek probija i traži priliku da ga ljudi čuju, može klapati neko vrijeme, no kad se entuzijazam počne trošiti, postaje teško svirati za koju pivu.

Isto je i s piscima. Kad ti objave prvih nekoliko priča bez honorara, u sedmom si nebu. Isto je i s prvim romanom u koji si utrošio godine dvije života i dobio honorar u visini jedne do dvije prosječne mjesečne plaće. Eh, sad, ako je to neki žnj roman, ima i takvih, pokrij se po ušima i šuti. Ali kad taj roman požanje uspjeh, kao npr. u Baretićevom ili Bulićevom slučaju, a od tebe se i dalje očekuje da u časopisima i zbirkama objavljuješ priče za badava, kad te s drugom knjigom tretiraju kao da si totalni anonimus, budi sretan što ćemo ti je objaviti i crkavicu od honorara jednom u potpunosti isplatiti, ako budeš dovoljno uporan; ponekad te hoće oženiti i za autorska prava; a ti moraš crnčiti na nekom drugom poslu da bi mogao napisati treću knjigu čiji kostur ti je već u glavi, nekako više nemaš volje nabacivati na njega tetive i meso, pogotovo ako vidiš da od tvog pisanja svi osim tebe imaju nekakvu korist.

Pa ja bih u tom slučaju, radije pisala samo za svoj gušt, kad stignem i koliko stignem, pa objavljivala besplatno na svom blogu. Kad je već hobi, neka bude hobi u potpunosti.

Ponavljam, da imam neto pet somova mjesečno, godišnje bih isporučio dvije knjige, jednu prozu i jedan priručnik.

Pitam se kakva je kvaliteta tih knjiga?
Ima pisaca koji štancaju knjige kao na tvorničkoj traci, ali kvaliteta im je li-la.

Dođi k meni u šumu da ti objasnim neke stvari u vezi s fizičkim radom...

Bez brige, znam što je fizički rad i znam ga cijeniti. Doduše, nisam obarala stabla i nisam svojim rukama prenijela tonu stine, ali više puta sam zaradila žuljeve, muskufiber i osjećaj zadovoljstva jer sam napravila nešto korisno za svoje bližnje, pa i sebe.

Pazi situaciju: umjesto honorara dobijem dvjesto primjeraka svoje knjige. Prodajem jeftino, danas bi to bilo možda nekih trideset kuna. Nudim knjige nepoznatim ljudima u birtijama i neki ih kupe bez problema. Neki mi plate pedeset, nek bude mladom umjetniku. A "prijatelji" se iznenade kad vide da im knjigu ne želim pokloniti. Znači, meni bi trebalo biti lakše pokloniti mjesece svog rada nego da "prijatelj" izdvoji trideset kuna za moju knjigu.

To može biti simpatično kad se jednom dva put naleti na mladog pisca koji ti uvaljuje svoju knjigu dok s prijateljicom piješ kavu. A sad zamisli da ti svako malo uleti neki nadobudni pisac sa svojom knjigom za trideset kuna.

Zamisli Baretića, Bulića, Janeša, Ivanu Simić Bodrožić... kako po ulici i kafićima nude svoje knjige, onako usput, nakon što su odradili svoju šihtu u redakciji, na fakultetu, školi, u ordinaciji... Pa zar to ne bi bilo sramotno za ovu zemlju i narod, za naše ministarstvo kulture koje spiska milijune na razno razne projekte koji zanimaju tek uski krug publike i ne donose profit.
Zar književnost ne spada u kulturu baš kao i likovna umjetnost, kazalište, film?

E, to ti je to.
Premda u meni kljucaju neke knjige da ih pustim van, trenutačno ih ne mogu napisati. Jer nakon prevođenja nemam ni volje ni snage za to.
I pazi ti sad moje planove: za pet-šest godina riješit ću se kredita, a u međuvremenu širim poljoprivrednu proizvodnju. Računam da ću tako moći imati neke sitne prihode koji će mi omogućiti da uza ženinu plaću zanemarim prevođenje i bacim se na pisanje.
Pa bog ga jebo da jebo, ovo je fakat živa pišurija: čovjek treba postati seljak da bi se mogao baviti umjetnošću ili intelektualnim radom!

Pazi sad ovo:
Za pet-šest godina, šireći poljuprivrenu proizvodnju, uletiš u nove povoljne kredite koji ispadnu i ne tako povoljni kako su te uvjeravali. Tuča, suša i poplave ti unište usjeve, ono što si uspio spasiti ne možeš prodati po adekvatnoj cijeni jer je uvoz povoljniji. Ženi je dopizdila tvoja rastrganost na sve strane, nema više ni snage, ni volje sufinancirati tvoj hobi, sanjati tvoje snove; ima ona i svoje snove, a u njima više nema tebe.

Iskreno se nadam da neće biti tako i od srca ti želim da uspiješ u svom naumu.

[judolino]

haralampije kaže:

Pitam se kakva je kvaliteta tih knjiga?
Ima pisaca koji štancaju knjige kao na tvorničkoj traci, ali kvaliteta im je li-la.

Ma realno gledano, ako za šest mjeseci ne možeš napisati dobru knjigu, onda i nisi neki pisac (mislim na neku knjigu normalnog obima, ne Zastave ili Gospodar prstenova). Naravno, to ti je jedini posao, a ne fuš.
Svaka čast izuzecima koji godinama pišu remek-djela. Yourcenarka, primjerice, triput prepravlja svoje romane. Ja svoju prozu pustim da odleži mjesec - dva, pročitam ponovno, korigiram - i to je to. Naravno, kad knjiga izađe, skužiš da si mogao izmijeniti nešto, ali treba naučiti živjeti s tim. Inače bi cijeli život mogao prepravljati jedan jedini roman i umrijeti ne dovršivši ga.

Pazi sad ovo:
Za pet-šest godina, šireći poljuprivrenu proizvodnju, uletiš u nove povoljne kredite koji ispadnu i ne tako povoljni kako su te uvjeravali. Tuča, suša i poplave ti unište usjeve, ono što si uspio spasiti ne možeš prodati po adekvatnoj cijeni jer je uvoz povoljniji. Ženi je dopizdila tvoja rastrganost na sve strane, nema više ni snage, ni volje sufinancirati tvoj hobi, sanjati tvoje snove; ima ona i svoje snove, a u njima više nema tebe.

Iskreno se nadam da neće biti tako i od srca ti želim da uspiješ u svom naumu.

Hvala na lijepim željama.

[haralampije]

[QUOTE=samting;35948856]

Prije nego prokomentiram dio upisa želim naglasiti kako treba razumijeti da današnji sustav u kojem živimo je daleko od nečeg idealnog i poželjnog. Društvo je postalo obojano trgovinom u kojoj više nije normalno nasmiješiti se drugom bez nekakve naknade. Ljudi moji, kao i svaka trgovina tako i kod pisanja je jasno ko dan tko može preživjeti, ako želi od toga živjeti.

Postoji pisanje i pisanje. Postoji pisanje koje je isključivo roba i tu spada takozvana trivijalna književnost koju također treba znati pisati i čija je jedina svrha zabaviti čitatelja bez da ga se navodi na nekakvo razmišljanje. Potrošačima te robe nisu važni ni stil, ni forma, ne cijene ljepotu rečenice, ako je malo čoškasta neće ni primijetiti i bolje je da ne bude presložena jer bi im to moglo biti zamorno baš kao i jezično bogatstvo, a da nešto treba iščitati između redaka, sačuvaj bože; bez metafora, simbola i dubine, molim. Njima treba samo nešto da ubiju vrijeme, malo im se podigne adrenalin dok čitaju i poslije to zaborave.

Naravno, i u stvaranje takvog štiva treba uložiti trud i vrijeme, poznavati njegove zakonitosti i podilaziti ukusu ciljane skupine čitatelja. Čisti obrt, umijeće a ne umjetnost. Ako imaš šlifa, lako je za prodati jer čitatelja ne nedostaje, ali i tu zapinje kod honorara, ni od toga se ne može živjeti, ali uz neki stalni prihod, može se malo podići kvaliteta življenja. Nekad je bilo bolje, a sad su honorari manji nego prije nekoliko godina.

S druge strane imamo pisanje koje ne možemo i ne smijemo smatrati robom, u koje potrebno uložiti više truda i vremena, knjige koje kako od svojih autora, tako i od čitatelja zahtjevaju izvjesni trud, a ne samo površnu zabavu.

Za takvim knjigama ja kao čitatelj čeznem. Čeznem ih čitati iz pera domaćih autora, pisane na mom materinjem jeziku jer jezik nije samo sredstvo komuniciranja, segment nacionalnog identiteta, on je osnova svake kulture, treba ga razvijati, čuvati i njegovati. Jezik na kojem se ne piše i ne čita, osiromašuje i naposlijetku umire.

Mi danas imamo mlađariju koji bez problema čita na engleskom, ali čitati na hrvatskom im je problem. Na jednoj književnom književnom okupljanju sam imala prilike čuti bisernu izjavu nekog nadobudnog klinca da bi jedan hrvatski roman bio puno bolji da je napisan na engleskom.
Imamo također i prijevode nad kojima se lovimo za glavu i pitamo koliko dotični prevoditelj poznaje svoj materinji jezik.

Ono što možemo još kako tako progutati u prijevodu, kod ozbiljnog domaćeg pisca ne možemo. Od njega ne očekujem da samo vješto barata jezikom, očekujem i sve drugo gore spomenuto, a kako to mogu očekivati kad znam da piskara trivijalu i kolumne, ide po nekakvim "eventima" i piše bljezgarije zbog kojih ga poslije svi napadaju, radi kao predavač, akviziter, liječnik, inženjer, turistički djelatnik ili poljoprivrednik, a piše kad stigne, u slobodno vrijeme koje si opet uzma na uštrb nečeg drugog. I onda ne mogu biti oštra prema njima, oprostim im poneku nelogičnost, krivi geografski, povijesni ili neki drugi podatak; znam, nije uz sve lako obaviti temeljito istraživanje, u Americi postoje agencije koje to rade za pisce; oprostim im zbrzan kraj i još poneku površnost.

Samo neka pišu. Divim se svakome tko to u ovakvim uvjetima može i žao mi što osim moralne podrške ne mogu dati ništa drugo. Također se bojim da time što ću kupiti njihovu knjigu, njima neću puno pomoći. Koliko mi je poznato, što iz medija, a što od prijatelja pisaca, većina izdavača broj prodanih knjiga čuva kao poslovnu tajnu.

Ne može pisac biti plaćen da ne velim unaprijed osim ako nema određeni renome.

Problem je u tome što renome kod nas ne pomaže. Zar bi Jergović pisao za novine da može živjeti samo od svojih knjiga? A on je u boljem položaju od mnogih drugih pisaca.

Ne može se očekivati da se bude isplaćen za nešta šta nitko ne može znati hoće li prodati jedan ili milijun i jedan primjerak.

Može se znati. Može se znati da će se nekakva loše napisana, senzacionalistička Gola istina prodavati daleko bolje od zbirke poezije za koju je izdavač dobio potporu ministarstava kulture, plus otkup, i time se je namirio; živo mu se fućka što će s njom biti, pa se onda ne trudi ni oko reklame, a ponekad ni oko distribucije.

Također se može znati da će neobjavljivani kvalitetni autor, teško polučiti uspjeh ako se ne poradi na reklami i distribuciji. Ponekad se u tom našem idavačkom mutežu dogodi čudo, dojučerašnji anonimac ispliva na površinu i zabljesne, pa se zgodi i drugo izdanje i za očekivati je da će de druga knjiga prodavati barem podjednako dobro iako možda i ne bude podjednako dobra kao prva jer čitaoci znaju o kome se radi i imaju očekivanja, ali ništa to našem piscu ne koristi. Ima on i dalje guliti na poslu od kojeg živi, a pisati neka izvoli u slobodno vrijeme.

To je jako loše uređeno sa jedne strane, dok sa druge imamo brdo onih koji bi pisali, a sa druge nedovoljan broj onih koji bi čitali i to pisanje učinili egzistencijalnim izvorom za svakoga. Vi to morate duboko razumijeti i nadići. Za svoje dobro.

Imamo brdo onih koji bi pisali i pišu, ali je mnogo manje onih koji stvarno dobro pišu, a od te manjine mnogi odustanu jer ih život pregazi. Tu manjinu bi trebalo motivirati i pružiti im uvjete za rad, adekvatno ih platiti, a time ujedno pružiti nadu onome tko ima afiniteta i talenta za pisanje. Pisanje je ozbiljan posao, ne možemo se prema njemu odnositi neozbiljno i podcjenjivački.

Kvalitetno pisati se ne može tako što ćeš pisati dva sata dnevno. Pisac nije stroj pa da se samo uključi kad ima vremena i zaboravi na sve ostalo. Netko može, ali takvi su rijetki, a s vremenom se i oni zamore. Pa zar je normalno provesti godišnji odmor pišući? Pa zar ti ljudi ne zaslužuju odmoriti se?

Mali osvrt na nedovoljan broj čitatelja. Čitatelja ima dovoljno, ali čitatelja čega? Koliko čujem, chicklit se guta, povijesnim ljubićima također dobro ide, ljubićima općenito, među tinejdžericama su popularni vampiri i anđeli, vampirske akademije i što ti ga ja znam, jeftini horori... Guta se svakojako uvezeno, često i loše prevedeno smeće koje pravog lektora ni vidjelo nije.

Za ovakva djelca bi se našlo čitatelja, ma sigurno bi se i prodavala, no u nas nije isplatljivo biti ni pisac šunda.

Književnih sladokusaca je manje i oni su mušterije koje su našim velikim izdavačima, uglavnom, nezanimljive. Ne samo kad je riječ o domaćoj knjizi, već i o prijevodima.

Čitatelje treba odgajati, kao i svaku drugu publiku, ne može se taj odgoj svesti samo na školsku lektiru koja je, nažalost, mnogima omrznula knjigu, i sve ostalo prepustiti slučaju. A kroz čitanje se ne odgajaju samo čitatelji već i budući pisci i sve je to zajedno, jako, jako žalosno i sramotno za našu kulturu.

Sad ću se malo pozvati na Perišića i čitavu ovu situaciju s hrvatskom knjigom i piscima usporediti s hrvatskim kazališem i filmom.
Koliko stoji jedna kazališna predstava? Daleko više od izdavanja jedne knjige. Što se dogodi ako predstava u koju je utrošeno brdo love propadne? Ne doživi ni deset izvedbi i nema ni govora o tome da se je pokrila prodajom karata. Često se ni uspješne predstave koje broje sto i više izvedbi ne pokriju jer su to takvi troškovi da bi ulaznica za kazalište morala biti 300 i više kuna, a tko si to može priuštiti.
Prije nego se napravi nova predstava za koju nitko ne može unaprijed prognozirati kako će proći, ugovore se honorari, daleko veći od honorara naših pisaca i nikome ne pada na pamet ne isplatiti ih jer je predstava ispala loša, kritika je popljuvala, a publika za nju ne pokazuje interes.
Svi oni dobiju svoju lovu, u ovom slučaju i pisac komada, samo što je pišćev honorar manji od režiserovog, a koji put i upravo smiješan. Ministarstvo kulture i sponzori sve pokrivaju.

Zatim, unaprijed se zna da ozbiljne predstave koje se bave teškim temama, koliko god bile kvalitetne, neće napuniti kazališnu blagajnu jer bi se većina ljudi u kazalištu samo hihotali i pustili mozak na pašu. Treba li zbog toga prestati izvoditi takve predstave? Skidati ih s repertoara jer dvorana nije krcata? Kazalište dotirano od ministarstva kulture i gradova si nešto takvo ne bi smjela dopustiti. Kultura nije roba, nije lakoprobavljiva zabava i ne možemo je gledati samo kroz profit. Zbog toga dobijaju dotacije, tih predstava koje ne privlače mase, ali nikad se ne zna tko će zalutati na njih, u polupraznu dvoranu i otkriti da kazalište nudi nešto više.

[haralampije]

Morala sam prepoloviti post i još sam nešto usput pogubila.

Osobno sam završio jedan smjer na kojem nemam posla šest godina. Taj posao čak ne ovisi o nekoj potencijalnoj dobiti i tržištu, moji plodovi su unovčivi odmah. I mogu se slikat. Slično područje je glazba. Kako je brdo ljudi koji su talentirani da proizvode lijep vokal ili sviraju lijepu melodiju prosto je nemoguće njih sve zadovoljiti. Ne mogu svi biti glazbenici koji će za to biti adekvatno nagrađeni, ako uopće postoji tako nešta. I tako, jednima ostaje da se u slobodno vrijeme bave istom dok ne osvoje nekoga, dok će tek nekolicina moći svoj trud unovčiti.

Sve to stoji, no kod nas ni nekolicina najboljih pisaca ne može živjeti samo od svojih romana i pjesama. Ako i žive od pisanja, to pisanje uključuje još nešto čime se ozbiljan pisac ne bi trebao zamarati.

Mislim da se ipak može pronaći sredina

.

Iz sredine proizlazi osrednjost, a to je ono što uglavnom imamo.

Ponavljam se, nije potrebno ići u takve krajnosti.

Stvaranje je proces koji zahtjeva predanost.

Gotovo na svakom poslu osim visoko odgovornih radiš mehanički. Tu je brdo prostora da razvijaš apstrakcije. Osobno svjedočim tome, i nadam se da ću uskoro dokazati šta je izronilo.

Sretno ti bilo.

No, kuda se žuriš haralampije? Nije li bolje napraviti jedno kvalitetno štivo makar za cijeloga života, nego tucet loših priča koje nemaju nikakvih dubina.

Možeš ti cijeli život trkeljati po jednom kapitalnom djelu, a da njegovu kapitalnost nitko drugi osim tebe ne vidi. No, sad si zamisli, pišeš ti, piše svaki slobodni trenutak, na poslu razvijaš radnju i likove, razvučeš to na 10 godina jer ipak hoćeš i živjeti i napokon to dovršiš. I zbilja je dobro, odlično, uopće se ne kuži da si pisala s prekidima i onda ti netko za to nudi 10000 kuna. Kakav je osjećaj? Zatim ti obeća neku proviziju od prodaje. Ti pristaneš. Knjiga se objavi, svi te hvale, kritičari i čitatelji, knjiga bi se po svemu dobro prodaje, izdavač ti dobaci još neki sitniš, ali ti neda ni blizu podacima o broju prodanih knjiga.

Zašto misliš da priče moraju biti loše i bez dubine? Planina Brokeback je priča od trideset, najviše četrdeset kartica. A. Proulx ju je pisala godinu dana, možda i više i pazi sad, bila stipendirana za to vrijeme. Samo to je radila, mozgala, istraživala i pisala. Nikakva predavanja. To se zove poticaj. Naravno, ona je tad već bila renomirani pisac.

Ta valuta ne služi drugima, nego u prvom redu tebi. Kroz tu valutu sam se dotakao maternice svih nadahnuća koja postoje.

Podsjećaš me na nekog, na jednu djevojku s glavom u oblacima od mašte. Ne znam više gdje je ta mala.

[xibalba]

samting kaže:

Gotovo na svakom poslu osim visoko odgovornih radiš mehanički. Tu je brdo prostora da razvijaš apstrakcije. Osobno svjedočim tome, i nadam se da ću uskoro dokazati šta je izronilo.

Generaliziraš. Evo, ja (kao i judolino) prevodim. Je li to visoko odgovoran posao? Vjerujem da ga većina ljudi ne smatra takvim. A mogu li ga raditi mehanički? Ni pod razno.

Pola one maštovitosti, domišljatosti i nadahnuća koje bih tako rado uporabila u pisanju nečega svog potrošim na prijevode tuđih riječi. A nakon cjelodnevnog buljenja u zaslon, stizanja deadlinea i tisuću drugih svakodnevnih obveza koje imam, navečer jedva da imam vremena i snage pročitati 50-ak stranica prije spavanja, a kamoli sjesti i pisati.

A glava mi je puna ideja. Ne samo glava. Cijeli jedan folder na kompu pun mi je ideja koje nemam vremena razraditi ni u mislima, a kamoli na papiru.

Teško mi je zamisliti da većina kreativnih ljudi koji imaju što reći i napisati rade poslove koje mogu obavljati mehanički, pustivši mozak na pašu, pa s posla dođu mentalno odmorni i orni za pisanje. I da nemaju obitelji i sve što uz to ide. Naivno je vjerovati da je tako.

No, kuda se žuriš haralampije? Nije li bolje napraviti jedno kvalitetno štivo makar za cijeloga života, nego tucet loših priča koje nemaju nikakvih dubina.

I onda za to jedno kvalitetno štivo koje si stvarao cijeli život, nauštrb mnogih drugih stvari, dobiješ... što? To da nitko neće znati za njega? Da ćeš ga morati nuditi prolaznicima po 30 kuna? Kojima će to ionako biti preskupo, jer za 19,90 kn mogu kupiti "Tajnu Stonehengea".

Ta valuta ne služi drugima, nego u prvom redu tebi. Kroz tu valutu sam se dotakao maternice svih nadahnuća koja postoje.

Je, da. Pisci pišu za sebe, skladatelji skladaju za sebe, slikari slikaju za sebe... Pisac si samo ako tvoja riječ dopire do drugih, skladatelj si samo ako tvoje skladbe čuje i svira i netko drugi osim tebe, slikar si samo ako tvoje slike vide i drugi ljudi i reagiraju na njih. Inače si samo obični Pero Perić koji doma piskara, svirucka i crtucka sebi za dušu.