Natrag   Forum.hr > Društvo > Povijest > Domovinski rat

Domovinski rat Domovinski rat bez politike

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 21.11.2014., 10:13   #201
Quote:
Skipper_Ri kaže: Pogledaj post
Je, vremenski uvjeti su bili ponekad nenormalni. Meni su, recimo, na ušima izbile smrzotine, neovisno o kapi, potkapi, kapuljači...
Sjećam se jednom smo, negdje u siječnju 1992., ako se ne varam, šetali u Starigradu u košuljama, sunce, predivan dan... Krenemo gore na položaje, kad smo se popeli na Velebit, mećava je bila tolika da smo se držali jedan drugome za pušku kako se ne bi pogubili, jer doslovce nisi vidio metar ispred sebe.
Ili, recimo, pucanje stabala od hladnoće... Nešto doista nevjerojatno, nikad tako nešto prije, a ni poslije nisam doživio.
Ma komentiram iz razloga jer sam pred par godina bio par dana u Rusiji, temp između -20 do -35, katastrofa, koliko god robe nabacao na sebe zima ti je za popizdit. Zato velim, svaka čast tko je u tim uvjetima bio po ćukama na Velebitu.
Pancho1 is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.11.2014., 10:14   #202
Quote:
Pancho1 kaže: Pogledaj post
Ma komentiram iz razloga jer sam pred par godina bio par dana u Rusiji, temp između -20 do -35, katastrofa, koliko god robe nabacao na sebe zima ti je za popizdit. Zato velim, svaka čast tko je u tim uvjetima bio po ćukama na Velebitu.
A moralo se... Sve si mogao ugrijati, ali noge nikako. Izdržalo se i to nekako.
__________________
Pobjede su porazi, kad se obraz pogazi. Kasno je da se sada mijenjam. Zauvijek! Za nas...
Skipper_Ri is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.11.2014., 11:54   #203
Quote:
Skipper_Ri kaže: Pogledaj post
A moralo se... Sve si mogao ugrijati, ali noge nikako. Izdržalo se i to nekako.
Dali ste pokušavali omatati noge sa novinskim papirom i ako jeste, dali to stvarno pomaže? Negdi san čita da je to super stvar za utopliti noge, kao da izvalači vlagu ili tako nekako...?
žerac76 is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.11.2014., 11:56   #204
Quote:
žerac76 kaže: Pogledaj post
Dali ste pokušavali omatati noge sa novinskim papirom i ako jeste, dali to stvarno pomaže? Negdi san čita da je to super stvar za utopliti noge, kao da izvalači vlagu ili tako nekako...?
Ne. Nitko za to nije znao, valjda, tako da ne znam pomaže li. Ali ti mogu reći da nakon 42 dana na Velebitu zaboraviš hodati po ravnoj podlozi...
__________________
Pobjede su porazi, kad se obraz pogazi. Kasno je da se sada mijenjam. Zauvijek! Za nas...
Skipper_Ri is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.11.2014., 12:12   #205
Ja sam probao tu foru s novinskim papirom, pomogne al ne puno.
Pancho1 is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.02.2015., 09:54   #206
Ja sam na Tulovim Gredama bio od Božića 1993 do 5. mjeseca 1994, jedna od stvari kojih mi je žao je da nemam jedne jedine slike od gore. Sjećam se jednom prilikom da je došao neki lik i slikao nas za neke novine, al nisam zapamtio koje. Znam da je mala šansa, al nadam se da bi ovo mogao čitati netko ko zna više, pa da potražim te slike na ovaj ili onaj način
__________________
"The government means industry, if you know what I mean." - Jacque Fresco
segregator is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.04.2015., 01:46   #207
Stavit ću ovdje jer se radi o nekome tko je poginuo na Velebitskom bojištu. Naime u knjizi Bobetka "Sava je ipak potekla prema Zagrebu", koja je zbir intervjua i novinskih članaka o Bobetku u jednom vijesti HINE spominje se da je Bobetko, nakon polaganja vijenca na grob Damira Tomljanovića "Gavrana", posjetio njegovu majku u Veljunu. Sve pet, ali radi se o 1994. godini, pa zar nije Veljun bio okupiran tada ?
zgfico is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.04.2015., 09:29   #208
Quote:
zgfico kaže: Pogledaj post
Stavit ću ovdje jer se radi o nekome tko je poginuo na Velebitskom bojištu. Naime u knjizi Bobetka "Sava je ipak potekla prema Zagrebu", koja je zbir intervjua i novinskih članaka o Bobetku u jednom vijesti HINE spominje se da je Bobetko, nakon polaganja vijenca na grob Damira Tomljanovića "Gavrana", posjetio njegovu majku u Veljunu. Sve pet, ali radi se o 1994. godini, pa zar nije Veljun bio okupiran tada ?
Gavran je iz Krivog puta pokraj Senja i tamo ima Veljun, pa pretpostavljam da se radi o Veljunu Primorskom a ne Slunjskom..
žerac76 is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.07.2023., 23:52   #209
Jeste živi?
Zamrla malo tema
__________________
"The government means industry, if you know what I mean." - Jacque Fresco
segregator is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.01.2024., 15:07   #210
Quote:
segregator kaže: Pogledaj post
Ja sam na Tulovim Gredama bio od Božića 1993 do 5. mjeseca 1994, jedna od stvari kojih mi je žao je da nemam jedne jedine slike od gore. Sjećam se jednom prilikom da je došao neki lik i slikao nas za neke novine, al nisam zapamtio koje. Znam da je mala šansa, al nadam se da bi ovo mogao čitati netko ko zna više, pa da potražim te slike na ovaj ili onaj način
koliko daleko su onda neprijateljske linije. misli na 94 bile udaljene od vas?
podgorac38 is offline  
Odgovori s citatom
Old 01.02.2024., 12:10   #211
Početak obrane Južnoga Velebita (Paklenica, Sveto Brdo i Alan)

Quote:
Pilatus kaže: Pogledaj post
Jeli ovaj isječak dio nekog dokumentarnog filma?

I može li se nabaviti nekako?

Ako i nemaš, svejedno puno hvala za ovaj kratki isječak.



Jesu li ti poznata neka lica sa ovog isječka:
http://www.youtube.com/watch?v=DE36CRilyZ4
To što vidite na Tulovim gredama zaista je impresivno. Odvažni i uporni hrvatski branitelji, obični mali i zaboravljeni ljudi heroji.

No to je nakon 1992. godine i primicanje na pozicije da se krene u slavnu akciju Maslenica. Puno prije toga tako surovo i još jadnije za boraviti bilo je
već koncem 1991. te cijelu zimu 1992. prilično dalje od Tulovih greda.

Prva velebitska obrambena uporišta nisu držali nikakvi specijalci, jer njih i nije bilo za takve uvjete. Oni su kažem došli od ljeta 1992. pa nadalje. Prvi pravi branitelji u surovim uvjetima Marasovca, Badnja, Buljme i Ivinih vodica ispod Svetog brda bili su još manje spominjani i već davno zaboravljeni pripadnici tzv. Gorske bojne. Dragovoljci iz Zagreba, sa iskustvom planinarenja, speleologije i alpinizma; obični dobri zagrebački i drugi dečki s takvim velikim srcima. Oni su se dragovljno pojavili ne samo u Zagrebu, nego i baš tu na pakleničkoj strani Velebita već u listopadu 1991. kada su došli pomagati spašavati prognane civile iz hrvatskih sela Lovinac, Sveti Rok, Lički Ribnik, Ličko Cerje i Čitluk iz tadašnje općine Gračac. Kako su tada se pojavili, mnogi su i ostali za daljnje potrebe te trajno imali bazu u Starigradu Paklenica.

No, oni sami ne bi mogli skoro pa ništa. Rješenje kako ih pojačati u ljudstvu koje će biti u funkciji držanja vrhova Južnog Velebita u hrvatskim rukama je onda pronađeno u činjenici kako je cijela postrojba pričuvne policije, sastavljena isključivo od dragovoljaca običnih malih ljudi uglavnom podrijetlom iz istih sela, a koji su se dragovoljno još u ljeto 13.8.1991. aktivirali te iz svog Zagreba i okolice preko Jesenica pješke prešli Velebit te došli u Lovinac i ta sela braniti roditelje i rodbinu koji su već tada bili u okreuženju srbijanskih zlotvora iz Gračaca, Medaka, Korenice, Udbine okolnih četničkih uporišta potpomognutih JNA jedinicama iz kasarni u Svetom Roku.

Ta tzv. posebna jedinica policije domicilom iz Zagreba i podređena zapravo MUP RH već tada pod Markačevu pasku s kojim je izravno koordinirao kao njegov čovjek famozni velebitski travar Slavo Maduna, podrijetlom Imoćanin ali u duši čovjek Velebita kojeg je zavolio kao svetoročki zet. On je već u ljeto uz ugledne zagrebačke lovinčane i svetoročana, omogućio za tadašmnje prilike nezamislivu i impresivnu logistiku u usporedbi sa realnim mogućnostima i stanju na drugim ratištima u početku rata.

Ta postrojba pričuvne policije, opet po principu dragovoljnosti je ponovna aktivirana jače u prosincu 1991. i pridodana uz izbjeglu i dislociranu Policijsku postaju Lovinac sa sjedištem u TVIN-ovu odmaralištu u Starigradu.

Od Badnja, Buljme i Marasovca kao najsurovijih položaja, gdju su svi branitelji spavali u jednoj spilji koju je na brzinu kao jedino moguće rješenje za opstanak i boravak osposobio nezaboravni i nikad prežaljeni speleolog Ozren Lukić zvani Luka. Pa onda tadašnji planinarski dom u Paklenici čije je slavno ime bilo u komunizmu Borisov dom po Borisu Kidriču! kao jedinom civiliziranom prenoćištu i stjecištu svih tadašnjih velebitskih ratnih zbivanja. Onda su nama u zimu 1991/1992. bez prave opreme i logistike, >>"planinarski dom"<< Ivine vodice i naši položaji oko Svetog Brda pa prema Libinju zapravo bili kao Švicarska skijaška odmarališta. Naši gorski specijalci ne bi mogli održavati straže i položaje bez te pričuvne policije, jer brojčano su bili i s pričuvnom policijom naspram srbskih postrojbi totalno inferiorni. I uz to su novopridošli UNPROFOR-ci po srbskim naputcima iz Obrovca dolazili skidati hrvatsku zastavu koja je bila na Svetom brdu!

Zamislite kako je bilo u siječnju i veljači biti na Buljmi, oko Badnja i Marasovca kao jedinog dostupnog izvora pitke vode. I na tim snježnim visovima dočekati i čuti da je 15.1.1992. Hrvatska konačno priznata kao država.
__________________
Ma svima bih oprostio samo Srbljima čejenima nikada !
HRvakur57 is offline  
Odgovori s citatom
Old 01.02.2024., 12:28   #212
Quote:
Skipper_Ri kaže: Pogledaj post
Ne. Nitko za to nije znao, valjda, tako da ne znam pomaže li. Ali ti mogu reći da nakon 42 dana na Velebitu zaboraviš hodati po ravnoj podlozi...
Bože sačuvaj, ja tamo bio u dva navrata po 20-30 dana odmah na početku kada je baš trebalo biti u razdoblju prosinac 1991 do kraja veljače 1992. i ja sam dragi gospodine naučio zauvijek, voljeti svaki kutak ove naše napaćene domovine, ali doslovno svaki zato što me je Velebit kao gorska vila obgrlio svojom surovom i nezaboravnom ljepotom, naučio sam i ništa nisam zaboravio kako je još lakše voljeti lijepu našu Hrvatsku.

P.S. za mene je naša domovina puno veća i prostire se i izvan granica komunističke SR Hrvatske...

Meni je domovina svugdje gdje naši Hrvati žive od stoljeća i stoljeća unatrag.
To što su neki drugi obcrtali granice, ne znači da se te granice ne miču. Gledajte kako se Srbi i Poljaci svojevoljno i u nuždi premještaju sa juga i istoka prema sjeveru i zapadu.

Gledajte kako su nas satjerali u uski mali komunistički perec i kako su moćni i sposobni te nadasve odvažni Židovi konačno izgradili i čuvaju svoju državu Izrael. Sve se može ako ima srca i volje.
__________________
Ma svima bih oprostio samo Srbljima čejenima nikada !
HRvakur57 is offline  
Odgovori s citatom
Old 01.02.2024., 12:48   #213
Quote:
gaggy36 kaže: Pogledaj post
kako nije niti jedna vojska provela zimu u velebitu ? ja mislim da jesu dvije vojske,nasa i vasa.te zime da nije bilo nas ,ne bi ni vi proveli zimu gore.bilo je i po -20 C,ludacka bura,snjeg i led.uvjek cu pamtiti tu zimu po svojoj surovosti.naravno,ja sam bio sa druge strane pa ti ovo pisem da ne mislis kako je nama bilo toplo na oscenici ili 1037.slazem se da nisu mogli opstati obicni vojnici,i od svih ratista,velebit je bio poseban.jeste da nije bilo tenkova i VBR-ova,ali imao je druge otezavajuce okolnosti.zato bez obzira na pripadnost,pozdrav svima koji su rat proveli u velebitu!

Ne, ne vesele me tvoji pozdravi, ali kad se već javljaš, zašto ste vi iz Raduča i Metka (Medaka) već prije početka rata srušili i minirali planinarski dom Štirovac kraj vrha Badanj, pa bih već možda u prosincu 1991. preko Marasovca ja k vama dolazio u goste popiti kavu.... Usput, mi smo na Marasovcu po vodu išla dnevno barem dva do tri puta već prije priznanja Hrvatske 15.1.1992. i u one dane kada vi niste poštivali podpisano primirje od 3.1.1992. Ne, neću reći SRAM VAS BILO, jer vi i sram ste potpuno različiti i nepovezani svijetovi.
__________________
Ma svima bih oprostio samo Srbljima čejenima nikada !
HRvakur57 is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.02.2024., 00:09   #214
Quote:
mozak_free kaže: Pogledaj post
Pješačkih akcija nije bilo. Brzo je zahladilo, snijeg. Uglavnom se izviđalo i patroliralo. A svi Velebitski prelazi su bili izminirani.
Netko je proglasio da čede spremaju "krvavi Božić", pa su došli neki Zadrani kao ispomoć sa 120 mm minobacačem. Digli smo ga (i hrpu granata) i prebacili na ličku stranu ispod doma na Štirovcu, uz Grubišin dolac ispod Badnja. Sve na leđima. Uz put smo prošli ravno kroz minsko polje, a da smo to skužili tek na povratku, jer su mine bile pod snijegom na svu sreću. I da, neki lajbek je poravnao ispod podnožja za stodvadesetku sa snijegom! Uglavnom nakon druge granate na Medak se sve raspalo. I vratili se natrag.
Čede su napravili izviđanje helikopterom i poslali avion koji je probao raketirati Borisov dom u Paklenici. Dom je nemoguće pogoditi raketom iz aviona, pa je nastradala jedna svinja u zaseoku iznad, a stari Ramić (ili Parić, njih dvojicu uvijek miješam) još uvijek ima gelere po sebi.
To ti je 1991.

A kad tako već dobro pričaš, tko vam je ono najvište granata za minobacač prenosio na ledjima od vašeg porušenog bivka pod Strugama. Od Buljme pa preko Marasovca do podno Badnja gdje je Grubišin dolac vi ne biste prenijeli osim sebe samih niti jednu granatu. Većinu granata prenijela je pričuvna policija PS Lovinac (ne PU Lovinac kako mnogo vas krivo navodi), a to su zaista obični ljudi uglavnom rodom iz Ričica, Lovinca, Svetog Roka koji su se opet aktivirali kao dragovoljci pred Božić 1991. i njihova je baza bila u TVIN ovu odmaralištu u Starigradu. Znam zato što sam osobno umjesto jedne prenio zapravo dvije granate, jer je jedan vaš pripadnik svoju granatu ostavio prije Marasovca! pa smo je ja i jedan od tri brata Budak (Joso, Stipe i Mile)
da ne ostane tobože neiskorištena i nju od Marasovca dovukli na smjenu u Grubišin dolac. Da, vidjelo se da neznalice barataju minobacačem, jer je dečko iz Jesenica odmah vidio da nije uzemljen dobro, te je odmah zaključio
da se ne može stići njega ponovno učvršćivati dok bude vidljivo.
Tako smo taj dan izgubili kao idealno za granatiranje po Medaku i Ribniku otkud je četnička horda napadala Gospić. Uzalud smo prenosili granate, sutradan niti je bilo dobro vrijeme i niti su granate ikad više iskorištene. Zaključeno je tzv. primirje 3.1.1992. Zahvaljujući pokojnom Ozrenu Lukiću imali smo već tu večer mogućnost prenoćiti umjestu u pometenom alpinističkom bivku, u jednoj na brzinu izdubljenoj spilji pod gradama na Buljmi iznad Struga. Do spilje se moralo spuštati na užad, a to su sve Lukini dečki pod njegovim nadzorom uredili. Druga je opcija suha i hladna spilja niža od ove, ali u njoj se od hladnoće nije moglo zaspati niti da si se ne znam kako obukao ili kakvu god da si imao opremu ili vreće za spavanje.

Helikopter iz Udbine izviđao je upravo u trenutku kad smo se ja i braća Budak vraćali nakon isplajene dvije granate tim minobacačem ispod Badnja.
Nas četiri nismo htijeli više bezveze stajati te smo stigli na povišenu kotu od Marasovca prema silasku na Buljmu. Vrijeme za zimsko doba sunčano i prekrasno, a ono odjednom nad nama neprijateljski helikopter i vidi nas kako po snijegu jedva hodamo, a nemamo se gdje zakloniti nego zaći u tu uzvisinu sa nešto stijena i raslinja, ne pravih stabala, tako rekuć sve golo i otvoreno i pokriveno snijegom. Nas četiri idealne pokretne mete kao za vježbu gađanja te mi nikad nije jasno zašto ta banda iz helikoptera nije na nas uopće pucala. Vidjeli su nas i to dosta vremena, pa danas mislim da sve to što se toga dana na Buljmi i pod Badnjom za njih je sve bilo poznato i nije ih brinulo. Ja sam na svoju ruku od bijesa i muke što smo tako nemoćni reda radi iz svoje puške sam ispalio dva rafala, uzalud naravno jer je helikopter već zalazio u Paklenicu u daljnje izviđanje. Braća Budak su bila poludila na mene zašto pucam, jer smo mi do Buljme imali još dosta metara, pa su mislili da će nas helikopter porokati u povratku kad već nije odmah. To ima smisla, ali to ja u bijesu nisam uopće mogao pokopčati. Helikopter se je iz Paklenice prema Udbini vraćao puno južnijom rutom, jako daleko prema Svetom brdu i ne preko Buljme... To je nama bilo zimsko "#vatreno" krštenje na Velebitu, a zapravo ništa ozbiljno i tako sve daljnje dane do konca veljače i uživanja na Ivinim vodicama i Svetom brdu gdje nam je bila druga smjena nakon trideset dana na Buljmi i Strugi. Pričuvna policija nije imala smjene 14 dana na Velebitu pa 14 dana u Zagreb, kao pripadnici Planinske satnije Velebit. Oni su bili "gospoda", a mi tegleća marva, šalim se... Ti dečki su bili zaista odlični i ja sam im za cijeli život zahvalan, jer su pokazali da se vojno može držati svaki položaj ako imaš m..da i veliko srce. Oni su kako i vidimo obdržali kasnije prave specijalne postrojbe MUP-a na tim visinskim kotama. Bez njihove instruktaže nikada akcija Maslenica bila moguća niti započeti.

Naravno, nakon helikoptera je doletio nekakav JNA avion (Galeb ili slično) i raketirao taj još uvijek nazivani Borisov dom u Paklenici. Spomenuti čuvari doma Ramići ili Parići jesu preostali civili u Paklenici, ali je i dobro da je njima dotad sveta i omiljena JNA tako nad glavama isporučila im srdačne pozdrave u znak zahvale za dugogodišnju vjernost. Čak nam je simpatični Parić sutradan to i priznao, i njemu je više bio pun k...c JNA i Jugoslavije, i on se otad preobratio i shvatio tko su to zapravo ti nekad mileni DRUGOVI.
__________________
Ma svima bih oprostio samo Srbljima čejenima nikada !
HRvakur57 is offline  
Odgovori s citatom
Old 08.02.2024., 16:55   #215
....posli toga nesretnog minobacaca dan ili dva je bio pjesacki napad
kosara9 is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 00:42.