Da li je Josip Jović prva žrtva?

[Loxhr]

Prije nekog vremena pročitao samo da su prve žrtve bile dva policajca u okolici Benkovca. Bili su srpske nacionalnosti, ali ubijeni su u hrvatskim uniformama i od strane pobunjenika. Znali netko nešto više o tome?

[Ubex]

Dve laži u jednoj kovanici; Jović nije poginuo u ratu, rat će izbiti kasnije, na Plitvicama je bio oružani incident i drugo, važnije: Josip Jović nije prvi poginuli redarstvenik već drugi. Prvi se zvao Goran Alavanja, bio je Srbin i zato ga nigde ne spominju. U Hrvatskoj ni mrtvi nisu ravnopravni.

Alavanja je bio iz Karina, kod Benkovca, slikovitog i veoma lepog naselja smeštenog u Karinskom zalivu. Karin se deli na Donji i Gornji, a Srbi su tu do rata činili apsolutnu većinu, Hrvata gotovo da nije ni bilo. Danas tamo živi manji broj srpskih povratnika, uglavnom staraca, i nešto Hrvata pridošlih iz Bosne. Alavanje, inače, slave Svetog Jovana.

Prema verziji sa kojom se, uz neka manja odstupanja, slažu i Srbi i Hrvati, Goran Alavanja, policajac i pre rata, dobio je na početku prvih međunacionalnih trvenja premeštaj iz Biograda na moru u Benkovac, tako reći kući. Odluku su doneli novi ljudi u MUP-u, lojalni novoj hadezeovskoj vladi. Ovo napominjem zbog tvrdnji nekih hrvatskih šovinista da je Alavanja samoinicijativno pobegao u rodni kraj, kako bi se priključio „pobunjenim Srbima“. Koliko je ovakva teorija besmislena potvrđuje činjenica da su Alavanju ubili Srbi.

Bila je noć, 22. na 23. novembar 1990. godine. Trojica policajaca MUP-a Hrvatske: Stevan Bukarica, Jovo Graovac i Goran Alavanja, u uniformama nove hrvatske vlasti, lagano su se dovezli patrolnim kolima do raskrsnice sa koje se moglo prema Zadru, Kninu i Obrovcu. Imali su zadatak da nadgledaju to područje, kako bi prisustvom sprečili ekstreme, kod Srba i kod Hrvata, da izazovu sukobe. Bilo je hladno, padala je kiša i ostavili su motor automobila da radi. Ništa nije nagoveštavalo tragediju. Sedeli su u kolima i osmatrali raskrsnicu. Smrt je došla iza njihovih leđa.

Oko 1,30 časova, nekoliko maskiranih spodoba osulo je paljbu iz automatskog oružja na parkirani automobil. Goran je sedeo na mestu vozača i tu je izdahnuo sa sedam metaka u telu. Stevan Bukarica je ranjen dok je Graovac ostao nepovređen. Ljudi pod maskama izvlače iz kola mrtvog Alavanju, Bukaricu koji je krvario i Graovca, uzimaju njihovo oružje, sedaju u policijsko vozilo i beže.
Bilo je to četiri meseca pre nego što će na Plitvicama Josip Jović izgubiti život, ali on je „prvi poginuli redarstvenik“. Alavanju niko ne spominje. Alavanja je Srbin, a kako da Srbin prvi padne na braniku hrvatske države? Gde Srbina da postaviš na oltar hrvatske domovine?

a

[Ubex]

pardon na duplom postu, uvaženi ih može spojiti

Zatajena žrtva Gorana Alavanje


Hrvatska ne priznaje policajca srpske nacionalnosti kao prvoga poginulog branitelja. Iako je ubijen na službenom zadatku i u službenoj uniformi Ministarstva unutarnjih poslova pet mjeseci prije pogibije Josipa Jovića, 27-godišnji Srbin Goran Alavanja nigdje nije službeno priznat kao prva žrtva Domovinskog rata.

big-1281.jpg

Tko je prvi pali hrvatski branitelj u Domovinskom ratu: je li to, kako nas službena politika uvjerava već gotovo dva desetljeća, Josip Jović, redarstvenik koji je poginuo tijekom "krvavog Uskrsa" 1991. na Plitvičkim jezerima, ili Goran Alavanja, izmitraljiran u policijskoj uniformi na službenom zadatku u studenome 1990. u blizini Obrovca? Riječ je o prijeporu koji latentno tinja već godinama i priči koja možda nikada neće biti do kraja rasvijetljena. Jer, već se uvriježilo da tužna titula poginulog prvoborca pripada upravo Joviću, kojemu svaka vlast 31. ožujka odaje dužnu počast.

Ne umanjujući nimalo Jovićevu žrtvu za Hrvatsku, valja se ipak prisjetiti Alavanje, 27-godišnjeg mladića iz Donjeg Karina kraj Benkovca, koji je poginuo u noći sa 22. na 23. studenoga 1990. na službenoj dužnosti i u službenoj odori Ministarstva unutarnjih poslova RH. Te je noći s kolegama Stevanom Bukaricom i Jovom Graovcem iz Policijske postaje u Benkovcu, PU Zadar, sjedio u službenom policijskom automobilu na raskrižju prometnica za Zadar, Obrovac i Knin. Kako su međunacionalni sukobi već počeli, imali su zadatak kontrolirati područje i spriječiti moguće nerede i eventualna maltretiranja mirnih građana. Bilo je nevrijeme, pa nisu napuštali auto. Oko 1,30 iza ponoći, pod okriljem mraka, do policijskog se vozila prišuljalo nekoliko maskiranih terorista i zasulo ga rafalnom paljbom iz automatskog oružja. Alavanja, koji je sjedio na vozačkom mjestu, pogođen je sa sedam metaka i na mjestu je preminuo. Suvozač Bukarica je ranjen, a Graovac je prošao neozlijeđen. Ubojice su svu trojicu izbacili iz automobila, oteli oružje i pobjegli s vozilom.


Čiji je metak ubio Jovića?

Tragični događaj iz studenoga 1990. i Alavanjinu smrt u svojoj knjizi "Istina mora izaći van..." spominje i tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac. I sam se dotaknuo pitanja tko je prvi poginuli hrvatski branitelj, ali i otvorio temu kojom se uglavnom nitko nije sustavno i ozbiljnije pozabavio: je li Josip Jović na Plitvicama smrtno stradao od metka ispaljenog iz hrvatske puške? Boljkovac je napisao: "No, na poprištu te bitke ostalo je i tijelo policajca Josipa Jovića, kojega se danas proglašava prvim ubijenim hrvatskim redarstvenikom, iako je to još u studenome 1990. bio policajac Goran Alavanja, Srbin kojega su iz zasjede ubili njegovi pobunjeni sunarodnjaci pored Obrovca, a čijoj sam obitelji osobno poslao sućut i vijenac. U Jovićevu je tijelu, inače, tijekom obdukcije nađen američki metak za pumperice, kakve smo tajno kupili u Singapuru i rabili ih u toj akciji. Svakome tko je tog mračnog i maglovitog jutra bio na plitvičkom terenu moglo je biti razumljivo da nekog nesretnika pogodi i zalutali metak iz vlastitih redova. Time, dakako, ne tvrdim da i neki srpski pobunjenik nije možda imao istovrsno streljivo."


Alavanja-krajolik.jpg

Nelojalni policajac u Registru branitelja?

Dakle, činjenica je da je Alavanja poginuo u klasičnom terorističkom napadu obavljajući posao kao hrvatski policajac: usmrćen je hicima koje su na njega ispalili pobunjeni Srbi. Gdje je onda problem i zašto država ignorira činjenicu da je taj njezin policajac poginuo pet mjeseci prije Josipa Jovića? Zašto đaci u udžbenicima ne čitaju da je Alavanja heroj Domovinskog rata i prva žrtva za slobodu domovine? Odgovori na sva ta pitanja svode se na jedan jedini podatak – Goran Alavanja je Srbin! A može li Srbin biti heroj Domovinskog rata i još pritom prvi poginuli branitelj? Pitanje je, očito, i više nego osjetljivo i malo tko i danas, poslije 20 godina, želi o tome otvoreno razgovarati.

Jedan od onih koji se ne ustručava razgovora o Alavanji je Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata: štoviše, stalo mu je da se istina konačno otkrije. Jer, po njegovu mišljenju, problem nije u tome je li Alavanja Srbin nego je li bio lojalan hrvatskoj državi i MUP-u, čiju je uniformu nosio.
- Taj čovjek ne može biti hrvatski branitelj! Trebate znati da je Alavanja ranije radio kao policajac u Biogradu na moru, ali je odjednom, na vlastiti zahtjev, prebačen u postaju u Benkovcu, gdje su u većini bili Srbi. Ne znam je li u Benkovac otišao iz nekog straha ili zato što nije htio biti lojalan, ali posjedujemo potpise biogradskih policajaca koji tvrde da Alavanja nije bio uz hrvatsku vlast, da se bunio protiv novih hrvatskih zakona, odnosno nove vlasti. Apsurdno ga je smatrati prvom hrvatskom žrtvom, jer se u isto vrijeme vodi i kao prva žrtva tadašnje SAO Krajine, a od krajinskih je vlasti Alavanjina obitelj dobivala i novčanu naknadu za sina, poginulog krajinskog borca - tvrdi Nazor, ističući pogrešku tadašnjeg vodstva MUP-a koje je dopustilo da se pojedini policajci premještaju iz postaje u postaju po volji, bez prethodno potpisane izjave o lojalnosti hrvatskoj državi.

Alavanja-spomenik.jpg

Unatoč Nazorovim tvrdnjama, koje potkrepljuje tek pismom nekadašnjih Alavanjinih kolega po kojima se ovaj suprotstavljao hrvatskoj vlasti i zakonima, činjenice govore suprotno. Prije nekoliko godina Jadranka Kosor, tada ministrica hrvatskih branitelja, izbjegla je uplitanje u širu polemiku izjavom: "Goran Alavanja je upisan u Registar, to je bitno." Analogija je, prema tome, potpuno jasna: taj je ubijeni hrvatski policajac upisan u Registar hrvatskih branitelja i kao takav je prvi poginuli branitelj u Domovinskom ratu.


Nesuvisli alibi MUP-a

S takvim se zaključkom slaže i Fred Matić, i sam ratni heroj, danas savjetnik za branitelje predsjednika Ive Josipovića. Napomenuvši nekoliko puta da ne istupa u ime Ureda predsjednika nego isključivo u svoje osobno, pozvao se na svoje riječi od prije nekoliko godina.
- Ako je Alavanja u Registru, onda je on prvi branitelj poginuo u Domovinskom ratu. Očito postoje neka otvorena pitanja, ali njih bi, eventualno, trebao istražiti netko drugi. Međutim, tehnički gledano, sve je jasno i taj je čovjek prva žrtva Domovinskog rata - kaže Matić.

Čak je i Drago Krpina, koji je ratnih godina žario i palio benkovačkim krajem i cijelom sjevernom Dalmacijom, 2008. izjavio kako je "ubijen hrvatski građanin srpske nacionalnosti koji, poput mnogih drugih, nije pristao slijediti Miloševićevu politiku".
Zašto, nakon svega, Goran Alavanja nije zaslužio da ga se slavi kao žrtvu, heroja i mučenika? To smo pitanje postavili i Ministarstvu unutarnjih poslova, čiji je pripadnik Alavanja bio. Nešto više o ovom slučaju zasigurno zna i sam ministar Tomislav Karamarko, koji je rodom iz Kruševa, samo nekoliko kilometara udaljenog od mjesta Alavanjine pogibije. Nedavno mu se s istim pitanjem otvorenim pismom obratio i novinar Drago Pilsel. MUP nam je kao odgovor poslao u najmanju ruku potpuno nesuvisli alibi.

- O toj temi Ministarstvo unutarnjih poslova nema namjeru polemizirati niti ulaziti u reviziju povijesti - vrlo kratko nam je telefonski izreferirala Aleksandra Ljuba iz Odjela za odnose s javnošću, citirajući, kako je rekla, svoga šefa Krunoslava Borovca.
No, i iz takvog se odgovora da zaključiti da mjesta polemici i revidiranju povijesti nema i da je Alavanja prva žrtva Domovinskog rata koju, međutim, nije baš poželjno veličati, a kamoli se klanjati na grobu na kojemu je ime ispisano ćirilicom.
Majke su nesretne bez obzira na broj.

Alavanja-majka.jpg

Kako sada stvari stoje, u zaseok ponad Donjeg Karina ni dalje neće doći nitko da u ime države Hrvatske zapali svijeću nad Goranovim grobom.
- Na dan kada je ubijen sjatila se kod nas gomila ljudi, ali nitko od predstavnika vlasti nikada nije došao. Nitko nas iz Zagreba nikada nije posjetio i pitao za zdravlje, no to me, vjerujte, previše i ne zanima. Kao što me ne zanima je li moj Goran prva ili zadnja žrtva. Meni je svejedno koji je redni broj, isto mi je teško, isto sam nesretna kao i majka Josipa Jovića. Nas smo dvije ostale bez svojih sinova i ta nam je nesreća sasvim dovoljna da bismo se bavile time tko je prvi, a tko zadnji poginuo - kaže Milija Alavanja, Goranova majka. Ljubazno nas je primila, ali i odagnala svaku pomisao da bi mogla raspravljati o takvim stvarima.

- Nikada mi nije bilo drago što mi je sin odabrao posao policajca, bojala sam se, svaki njegov odlazak na teren u meni je budio strašne slutnje. Malo mi je lakše bilo kada nam je došao natrag iz Biograda, ali morate znati da to nije učinio samovoljno nego je premješten prema nalogu nadređenih. Naravno, i njemu i nama je bilo drago što je došao nazad, jer mu je posao bio puno bliže, a mogao nam je pomagati oko njive i stoke - ispričala nam je jedva susprežući suze. Bol za izgubljenim sinom strahovito je teško podnijela. U jednom je trenutku bila odlučila da će si sama oduzeti život, no onda joj je u san došao njezin Goran.
- U snu sam stajala iza kuće, u dvorištu, čvrsta u namjeri da se ubijem, ali je odnekud došao Goran. Bio je odjeven u isto ono odijelo u kojem smo ga sahranili. Vidjevši što želim učiniti, rekao mi je: "Nemoj majko, pa tko će brinuti o bratu, spremati mu jesti..." Samo su me taj san i riječi moga sina održale na životu - priča Milija Alavanja, kojoj su Goranov rođendan i dan smrti najteži datumi u godini.



Autor: Ernest Marinković
Izvor: Novossti, br. 559.

[Martin.V]

Ubex kaže:

pardon na duplom postu, uvaženi ih može spojiti

Ja sam negdje pročitao da je Jović stradao od našeg metka iz Ultimaxa ili SAR 80 ,magla, šuma,loša koordinacija?Ako je to istina to ipak nije primjereno da se spominje nebi bilo nimalo junački tako poginuti, isto vrijedi za matijaša"Pauka" i njegovu smrt.

[pp5d6]

Ako već pišete hrvatskim jezikom naslov teme treba glasiti "Je li JJ prva žrtva?".
Odgovor na ovo pitanje je DA,JJ je prva žrtva.
Alavanju su ubili njegovi greškom. Trebala je biti pobijena milicijska patrola iz Zadra. U to doba praksa je bila dvojnih patrola. Novo izabrana vlast je znala očajan sastav tadašnje milicije u Obrovcu i Benkovcu u zastupljenosti Hrvata ( a u Zadru je bilo tek malo bolje), a milicijske stanice u Obrovcu, Benkovcu i Biogradu bile su podređene SUP/MUP-u u Zadru.
Srbima se ta nazočnost milicije iz zadra nije sviđala i željeli su riješiti stvar. Čekali su patrolu u kojoj će biti Hrvati koji su se bil iistaknuli u podršci novoj vlasti. Konkreno čekali su jednog policajca koji će ih poslije (mislim na milicajce Srbe u miliciji u Zadru) postrojiti pred zid nakon ubojstva hrvatskog policajca Franka Lisice u selu Polača 2.5.91. Nedugo zatim većina Srba bježi s opremom svojoj braći iza barikada (ukrali između ostalog i 4 H&K puške).

Te noći ,dakle,trebali su pobiti patrolu iz Zadra ali su im neki pomogli da se "prekombinuju".
Predstavnici hrvatskog MUP-a iz zagreba su bili apsolutno nepoželjani na sahrani Alavanje .
Ove novinske priče su bajke za djecu rođenu za vrijeme i nakon burnih povisenih vremena stvaranja hrvtaske države.
Čisti pokušaj informacijskog ratovanja prema neupućenima.

[front]

Takodjer bi trebalo da se zna , gdje su poslije zavrsili kolege od ubijenog.

Posto su zavrsili na drugoj strani ,ispada da su suodgovorni za zlocin koji je napravljen.

[ciganica]

nažalost, prvi hrvatski redarstvenik josip jović je prva žrtva u domvinskom ratu.

sve ostalo je maslo neprijatelja

[rezon@tor]

pp5d6 kaže:

Alavanju su ubili njegovi greškom.

Srbin je pa je odmah na krivoj strani.
Kako znaš da se čovjek nije pobunio i bio ubijen namjerno?

IMHO baš bi bilo močno kad bi ga RH priznala za prvu žrtvu srpske pobune.
Zamisli naslov "Srbi pobunu započeli ubijanjem policajca srpske nacionalnosti"

Ne bi bilo zadnji put, čujem da su i na kosovu ubili neke srbe i potaknuli nerede.

[hr1u00]

rezon@tor kaže:

Srbin je pa je odmah na krivoj strani.
Kako znaš da se čovjek nije pobunio i bio ubijen namjerno?

Vrlo jednostavno @rezon@tor
Činjenica je da njegova obitelj nije prihvatila simbole hrvatske države na njegovu pokopu niti izaslanstvo iz Zagreba, a sam Alavanja je prethodno tražio premještaj u odmetnuti Benkovac, tj "SAO Krajinu" .
Govor na sprovodu mu je držao Zdravko Zečević iz SDS-a i budući premijer tzv. SAO Krajine.


***
Inače, po logici Alavanje, u tom vremenu pred DR Alavanja nije prvi ubijeni hrvatski policajac već Jure Čulina.

Juru Čulinu je u centru Zadra u studenom 1989. ubio njegov kolega , srbin Milorad Dobre, koji je nakon toga postao Martićev milicajac SAO Krajine.
Čulina je izašao iz automobila i kada je bio na metar i pol udaljenosti Dobre ga je upucao automstakom puškom nakon čega je od njega uzeo njegov pištolj, a uz njegovo tijelo stavio svoju automatsku pušku. Poslije je ta puška netragom nestala. Prije nego što je umro od hica u vrat Čulina je bio živ još desetak minuta.
Štoviše, svjedoci, očevici događaja, kazali su da su prije pucnjave na Relji čuli povik 'Napolje izlazi majku ti jebem' nakon kojeg su vidjeli tijelo jednog policajca kako leži uz auto, te drugog policajca kako premješta automobil.
Zadarski SUP je tada koordinirano istragu okrenuo u krivom smjeru, a svjedocima je iz SUP-a poručeno da ne govore previše te su im upućene anonimne prijetnje.

Braća Jure Čuline svjedoče da je Jure Čulina bio zabrinut zbog razoružavanja/naoružavanja budućih krajiških milicajaca (a iz PU ZD iz otišlo jako puno u SAO Krajinu zajedno sa dijelom oružja) i sukoba oko izjašnjavanja o lojalnosti.
Poanta je da je baš tada iz zadarskog SUP-a u kojem je bilo 2/3 srba nestalo nekoliko pušaka i otišlo za okolna srpska sela.
U tu priču oko nestanka pušaka je umiješan i Goran Opačić, poslije visoki SAO milicioner i zapovjednik Specijalne milicije SAO Krajine, koji je optužen zajedno sa još jednim policajcem srbinom (koji je isto pobjegao u SAO miliciju) za ubojstvo još jednog policajca hrvata 1988. u isto ZD PU, Zvonka Malogorskog, njihovog cimera u policijskoj spavaonici. Cijeli slučaj je do sredine 1991. stopirao načelnik tadašnjeg ZD SUP-a Rajko Čosić, isto budući SAO Milicajac.
Opačić je također optužen da je već kao SAO milicajac sudjelovao u još jednoj zasjedi u srpnju 1991. kod Zadra i ubio HR policajca Ivicu Juricu.


Alavanja se pojavljuje u određenim vremenskim razmacima i i služi istoj svrsi kao ustanak u Srbu u svrhu hrvatsko-srpskog "antifašizma".

[rezon@tor]

hr1u00 kaže:

Vrlo jednostavno @rezon@tor
Činjenica je da njegova obitelj nije prihvatila simbole hrvatske države na njegovu pokopu niti izaslanstvo iz Zagreba, a sam Alavanja je prethodno tražio premještaj u odmetnuti Benkovac, tj "SAO Krajinu" .
Govor na sprovodu mu je držao Zdravko Zečević iz SDS-a i budući premijer tzv. SAO Krajine.

Stav obitelji nije nužno stav čovjeka. Tko zna što su im ispričali kad je čovjek poginuo.

Govor na sprovodu nije nešto na što čovjek ima puno utjecaja.

Traženje premještaja isto ne dokazuje ništa, možda mu je ljubavnica živjela u Benkovcu.

Ja bih to politički iskoristio, pa neka se oni pokušaju pobuniti.
Njihove argumente bih volio vidjeti.

No to je dalje političko pitanje, a ovdje bi se trebali zadržati na činjenicama koje za sad omogućavaju obe interpretacije.
Ne valja čovjeka osuditi samo zbog nacionalnosti ili što se u nekom trenutku našao u lošem društvu.

[hr1u00]

rezon@tor kaže:

Stav obitelji nije nužno stav čovjeka. Tko zna što su im ispričali kad je čovjek poginuo.

Govor na sprovodu nije nešto na što čovjek ima puno utjecaja.

Traženje premještaja isto ne dokazuje ništa, možda mu je ljubavnica živjela u Benkovcu.

Ja bih to politički iskoristio, pa neka se oni pokušaju pobuniti.
Njihove argumente bih volio vidjeti.

No to je dalje političko pitanje, a ovdje bi se trebali zadržati na činjenicama koje za sad omogućavaju obe interpretacije.
Ne valja čovjeka osuditi samo zbog nacionalnosti ili što se u nekom trenutku našao u lošem društvu.

A dobro, sudsku presudu o tom ubojstvu joše nemamo tako da možemo karikirati do bola.
Ali kronologija i kontekst činjenica sugeriraju jasan zaključak.

Ali ima nešto drugo doduše dosta nepoznato kod nas.
radi se o knjizi srpskog novinara Dragana Tanasića - "Zaboravljeni testament Jovana Raškovića" (Profil, br. 47, Beograd, 15. travnja 2004.).

To je knjiga autorovih razgovora sa raškovićem u kojem mu je ovaj ispričao brojna događaje, pa se spominje i ubojstvo Alavanje

Dakle, Milošević je nastavio sa vikom i pogrdama. Nasuprot njemu Jova (Rašković) je smirenim tonom pokušao da mu objasni da bi upravo jedan takav ("gandijevski", op. a.) marš bio veoma pogodna prilika da se inostranoj javnosti detaljno predoči, šta se u Hrvatskoj dešava. Milošević je bio još kategoričniji: "Nikakav marš ne dolazi u obzir. Mora se i može razgovarati jedino oružjem! Sve drugo su gluposti i koještarije". Tvrdio je da svetski moćnici razumeju jedino jezik sile!
Drugi povod zbog kojeg ga je zvao bio je sasvim konkretan: tražio je od Jove da potpuno uništi turizam u Hrvatskoj!
...
Prenebregavajući sve što je Jova govorio, Slobodan Milošević je nastavio sa još povišenijim tonom i još nehsvatljivijim zahtevima. "Vi, profesore, treba da naložite krajiškim Srbima da isprovociraju nemire u Hrvatskoj". Jova mu je još jednom dao do znanja da se zgražava nad takvom zloupotrebom Srba u Krajini, da on nipošto nije pogodna ličnost za takve dogovore a pogotovo ne - za takve poslove! Prepirka je trajala do pola jedanaest sati uveče! Milošević mu nije dozvoljavao da ode! Jova je bio na smrt izmoren, a lomljena noga mu je bila potpuno paralisana. I kada se, sa najvećim naporom, podigao sa stolice, u nameri da napusti kabinet, usledio je najčudovišniji zahtev: "Čekajte, profesore, nisam još završio! Vi treba, takođe, da organizujete ubistva uniformisanih Srba u Krajini, milicionera i vojnika, pa da to pripišete zengama, a posle toga da povučete sve svoje poslanike iz Sabora!!!"

- Mislio sam da ću se šlogirati istog tog trenutka - pričao mi je tada Jova... - Onda udahnem vazduha koliko sam mogao i odgovorim oštro koliko sam imao glasa: "Slušajte, gospodine predsjedniče, Vi i ja se definitivno ne možemo sporazumjeti... Ja sam humanista, a ne terorista! Molim Vas da me pustite, da se što dalje od Vas udaljim!
...
Malo docnije, štampa u Srbiji objavila je još jednu simptomatičnu informaciju. Ona je, ukratko, glasila: "Miroslava Mlinara, predsednika odbora Srpske demokratske stranke u Benkovcu, juče u noći, napalo je sa leđa nepoznato lice u nameri da ga brijačem zakolje!
Međutim Mlinar je uspeo da otme brijač od napadača, posle čega je on pobegao u mrak!? Zahvaljujući tome, Mlinar je pretrpeo samo posekotine na vratu i dlanu ruke kojom je oteo brijač!"
...
Po povratku iz Amerike, profesor Jovan Rašković je odmah posetio svog mladog prijatelja i štićenika, zamolivši ga da mu tačno opiše - šta mu se desilo... Mlinar je otprilike ponovio priču iz novina. Rašković mu je zatim pažljivo pregledao vrat i ruku. Na njima su bile jedva primetne površinske posekotine, vrlo stručno izvedene?! Potom ga je preneraženo upitao: "Zašto si, Miroslave obrukao sebe, Srpsku demokratsku stranku i mene, lično?"
...
Posle toga, Mlinar mu je skrušeno odgovorio: "Bio sam prinuđen da to uradim!"
...
Treći, još indikativniji događaj, desio se ne zadugo posle epizode sa Mlinarom. Bio je daleko monstruozniji i tragičniji nego prethodna dva. O tome su režimske novine u Srbiji svedočile po već oprobanom obrascu. "Nepoznato lice, mučki i iz zasede, ubilo je milicionera Stojana Galamonju (to je zapravo Goran Alavanja, ubijen 22./23. studenoga 1990. kod Obrovca, osobu koju Savo Štrbac navodi na svom popisu poginulih kao jednu od dvije srpske žrtve iz 1990., op. a.). Sa velikom sigurnošću možemo pretpostaviti da su to učinile paramilitarne jedinice Republike Hrvatske".
...
Dok smo, tih dana, Jovan i ja šetali Knez Mihailovom ulicom, nabasali smo na Simu Dubajića iz Kistanja.
...
Čim je Sima predahnuo Jova je iskoristio priliku da ga upita: "Ko je ubio Stojana Galamonju?" (op. Alavanja).

Dubajića pitanje, uopšte, nije iznenadilo i odmah je odgovorio: "Nisam ja, to su uradili drugi." - Pa dobro Simo, što ubiste Srbina? - uporan je bio Jova.

- Zato što je valjalo!!! - odgovorio je samouvereno Sima Dubajić.

- Nisam siguran Simo, da je baš tako. Naprotiv, sasvim sam siguran da se tako nešto nije smelo nipošto učiniti."

kad tome još pridodamo operaciju labrador u kojoj se miniralo židovsko groblje i lažni napad na Mlinara dobija se pravi kontekst iz kojeg je vidljiva ta već dokazana praksa diverzija u režiji KOS-a (Mustafa Čandić, Radenko Radojčić, Ljuban Karan)

[rezon@tor]

hr1u00 kaže:

A dobro, sudsku presudu o tom ubojstvu joše nemamo tako da možemo karikirati do bola.
Ali kronologija i kontekst činjenica sugeriraju jasan zaključak.

Jasno je samo ako imaš predrasude.

hr1u00 kaže:

kad tome još pridodamo operaciju labrador u kojoj se miniralo židovsko groblje i lažni napad na Mlinara dobija se pravi kontekst iz kojeg je vidljiva ta već dokazana praksa diverzija u režiji KOS-a (Mustafa Čandić, Radenko Radojčić, Ljuban Karan)

Ovo ide u prilog teoriji kako je Alavanja nevina žrtva četničkih provokatora, ono što se meni čini kao politički pogodno

[Michael Collins]

Problem nije politički nego što sama akcija nije bila borbenog tipa kao što je bila ona na Plitvicama, nego teroristička akcija koja je imala za posljedicu ubojstvo policajca i ranjavanje još dvojice.

Policajci su bili u normalnoj ophodnji i netko je ispalio rafal na njih.

Dakle to je bila teroristička akcija gdje je poginuo mladi policajac, dečku treba iskazati poštovanje kao poginulom policijskom službeniku, ali kao prvu žrtvu rata, ipak ne.

Da je isti dečko poginuo na Plitvicama, ili da smo imali smrtne žrtve u akciji u Pakracu par tjedana ranije (srećom nismo), onda bi bio prva žrtva rata

[pp5d6]

Zapravo, prvo teško ranjavanje policajca/specijalne policije je bilo u rujnu 1990 u Petrinji prilikom rastjerivanja demonstranata "ugroženih" manjinaca koji su izvikivali "Ovo je Srbija" potaknuti ,kako je tada dr Jovo, rekao"svenarodnim ustankom" u Srbu.Tada je policajac pogođen iz "tandžare"/M-48.

[McAucliffe]

Neka mu je vjecna slava...

Pa da bio 10.,789,1000123...

Umro je boreci se za ono u sto je vjerovao i volio...

I samo je to bitno,nista vise...

Taj dan smo imali Hadtixa,Savica i ostale cetnicke govnare,pusteni su...kao i Arkan poslije...

Izdaja po izdaja,za koje su mnogi poslije ginuli...

[pp5d6]

Arkan je bio prije Plitvica, u Dvoru na Uni na kraju 1990. a Hadžić je u vrijeme uhićenja na Plitvicama bio na "vezi" s hrvatskim službama (Boljkovcem).

[John_Wayne]

McAucliffe kaže:

Neka mu je vjecna slava...

Pa da bio 10.,789,1000123...

Umro je boreci se za ono u sto je vjerovao i volio...

A u sto je vjerovao i sto je volio?

[hr1u00]

rezon@tor kaže:

Jasno je samo ako imaš predrasude.

Ovo ide u prilog teoriji kako je Alavanja nevina žrtva četničkih provokatora, ono što se meni čini kao politički pogodno

Ma nisam to ni stavio kao neki protuargument tebi, već zato što je to nešto što nije baš poznato u HR javnosti, a vezano je za ovu temu.

Inače, kad baš inzistiraš, to nam ne govori da je Alavanja bio lojalan, niti objašnjava/opovrgava da je zatražio premještaj u "SAO Krajinu".

[rezon@tor]

Meni nije bitno da li je netko lojalan političkom vodstvu ili ne.
Meni su svi hrvatski državljani koji poginu žrtve.

[Monro]

Evo, čitam članak na portalu večernjem o alavanji i onemogućeni su komentari, valjda da netko ne napiše istinu..

http://www.vecernji.hr/crna-kronika/...avanju-1008459

Pa dokle smo došli..
Cijela priča je u svrhu propagiranja građanskog rata, a ne agresije srba na hrvatsku..Ono, borili se hrvati i srbi zajedno, protiv srba i hrvata zajedno.
Da ti se kosa digne na glavi..