Što nas tjera da se tjeramo?

[The Ambadassor]

Pitanje postavljam u nadi da ljudi koje interesira/zaokuplja psihologija te su potkovani i iskusni mogu dati suvislije odgovore na ovo nego moja glava kojoj je psihologija zanimljiva, ali nije u opisu posla (neki od nas se previše svađaju sa JavaScriptom da bi ratovali sa sobom i debuggirali vlastite mušice).

Možda najbolje da krenem ispočetka.
Nikad - otkad znam za sebe - nisam imao volje za socijalizacijom.
Nisam imao neki specifičan interes ili hobi; zapravo do pred par godina nisam imao pojma šta bi sa svojim dupetom htio. No to me nije spriječavalo da budem znatiželjan o svemu i svačemu. Dječica i njihove glupe igre su bile ignorirane jer su bili debilni. Ne zato jer sam ja bio pametan, nego jer je bilo uzbudljivo razmišljat o pojmu beskonačnosti svemira, postojanju boga, i sl tako da nekakvo igranje s djecom u parkiću i sl nije dolazilo u obzir. U usporedbi je bilo dosadno i stvarno debilno.

Prošla osnovna, došla srednja... Čipke se šminkaju, a ovi moji muški seljoberi očajno žele bit cool, opasni, zajebani, tajanstveni, dominantni. Naravno, jednog dana su više-manje prerasli šepurenje i bodenje rogovima, barem u tim nekim eksplicitnijim varijantama. Suptilno se moglo osjetit još neko vrijeme, u tim scenarijima prisilnih čopora i druženja dok nisam krenuo radit, onda je to sve zamijenila gmila starih prdonja koji su to prerasli pred pola stoljeća i jedino o čemu misle je šta ih najviše boli.


Anyway, poanta je da me nikad nije zanimalo igrat po pravilima. Neka sam testirao da vidim jel mi odgovaraju, jer neke odgovore nemaš dok ne probaš. Nisam nikad shvatio šta ljudi vide u tim igricama i ritualima, za nešto umjetno i prolazno (a možemo i o tome postoji li uopće; jer kao što bi neki umrli braneći bajku ljubavi, ima još luđih koji bi ne samo umrli nego i ubili drugog braneći ovu ili onu varijantu bajke o onom tamo gore). Pričao sam sa mnogima, pogotovo ovim starijima koji su skoro cinični kao ja ali ipak igraju.

I zapitah se u čemu je štos.
Jel to: "I know it's rigged, but it's the only game in town"?
Jel toliko opčara i zamaskira ta navala hormona da osim ako ideš ciljano prozret laž zbilja ne vidiš manipulaciju vlastite psihe, a radi čega?

Znam da ne bira sredstva - od svih mogućih emocionalnih stanja, preispitivanja sebe dok se ne pokoriš (najveća pobjeda u životu je skužit i odjebat gaslighting pa makar dolazio od vlastitog nadrogiranog mozga - jer to nije ništa drugo nego droga, zato je "slijepa" i zato radimo gluposti pod njenim utjecajem). Od sunk costa kad se uvališ u nešto s nekim, i počnete razvijat priču, bliskost, vaše vrijeme zajedno i osjećaji i uspomene i sve što dijelite kao jedna zajednička investicija koje se sve teže odreć dok ne postane nepodnošljivo. Neki zbog toga trpe i zlostavljanje, pa i gore.

No što nas zapravo tjera na to, i, bitnije - kako se toga riješit?
Naime, ja sam već odavno shvatio da to jednostavno nije nešto šta me zanima na ikoji način. The flesh is willing, but the spirit is done with that shit. Rollercoasteri emocija, za nešto što uvijek traje duže nego bi trebalo, a kraće nego bi moralo da bi nekog vraga vrijedilo. Uvijek drame, konflikti, kompromisi, manipulacija, kako zajebat protivnika.

Jel to stvarno ima nekog smisla?
I kad ti je ovako naštiman mozak, da ne vjeruješ u bajke - dakle, ne možeš doživit čaroliju o kojoj svi zuje - kako napravit još taj dodatni korak da ne osjećaš ni golemu fizičku potrebu?

Jer evo, moja situacija je zbilja glupa. Mnogo puta sam silom inercije završio u nekakvim odnosima da bih se poslije zapitao koji k mi je to trebalo. Lovit iluziju nekakve zelenije trave, pod nagonima koji vrište, samo da bi se razočarao onako temeljito i intenzivno kako ni ne znam riječima opisat. I svaki put onaj glupi osjećaj, ona pomisao - pa znao sam da će tako bit, dobro jutro...


Da, ok, naravno da je u meni problem (jel se to uopće može nazvat problemom?). Ja sam drukčiji, k tome oštećen, nisam dresiran cijeli život da mislim da sam nekakva polovica i da je ljubav nešto sjajno i trajno, naprotiv nema osobe oko mene koja nije razvedena, u lošem odnosu, solo jer je cinična, solo jer je napiždena na cijeli suprotni spol (koji je kurac muškarcima/koji je kurac ženama) ili neki sličan status na kojeg se ja slatko podsmjehnem jer nisam morao skakat s mosta da skužim da je to loša ideja - ali ipak i nije neki gušt kad stalno neumoljivo osjećam potrebu da i ja skočim, bar s nekog manjeg mosta (neću nikad potpisat brak, ali opet neke manje ozbiljne kombinacije mi se motaju po glaviću).

Nekad imam dojam da pola svijeta živi na autopilotu i da nikad nije čula za Coolidge efekt

Da skratim priču... Zna li tko neki konkretan način za ukrotit demone u glavi(ću)? Ne mislim na neke teške kemije, kastracije i tko zna šta, jer to te sjebe na druge načine i to ozbiljno. Ne želim se promijenit, samo želim da me to ne progoni. Kako godine prolaze mislio sam da će se povuć u pozadinu, ali iako su mi želje i namjere kompletno zamrle na tom području (ako sam ikad imao ijednu iskrenu želju koja nije bila inercija i monkey see monkey do) potreba se samo množi. A onda kad se nađem u toj situaciji, mozak je nemoguće ugasit, odma vidim sve probleme, mane, sranja, i poželim se samo okrenut i otić.

Neću ni pitat šta nije u redu sa mnom, jer bi bili tu vječno , ali ima li tko kakvu dobru ideju?
Sve i da si sutra kažem da sam bio u krivu, i da je greška što sam život proveo nezainteresiran za to sve - onda bi trebalo sutra počet učit te gluposti socijalizacije, rituale parenja i sl. sa 30ak godina zaostatka i sa ogromnom kurcoboljom (a znamo kako odlično radimo nešto šta radimo preko kurca).

Ne, ovo je situacija gdje prihvatim svoj izbor bez daljnjeg filozofiranja i preispitivanja i ono, die on this hill. Poslije 8 godina nejebanja nema kajanja. Razmišljam da počnem proučavat one budističke luđake, ali to mi je malo previše ekstremno. Postoji li neki "normalan" način da se čovjek izliječi besmislene požude? Ne namjeravam ulazit u odnose, ne želim suživot, ni djecu, ni ništa. Želim bit na miru sa stvarima koje me zanimaju i koje mi oduzimaju svo slobodno vrijeme. Ne želim više ikad poželit neku žensku, iako je neizvedivo da više ikad ne vidim zgodnu.

Zapravo, pretpostavljam da skoro nitko nema slična iskustva/razmišljanja, pa tako ni rješenja ni prijedlog jer vjerojatno niste o tome ni razmišljali - ali možda se netko osjeća, ili osjeti, slično. I need a heart. Say, can I have yours?

[Ako tema nije dovoljno psiho za psiho, prebacite je... Ne znam više gdje da idem ]


EDIT: E da, da napomenem, razvio sam obrambeni mehanizam od tih sranja - kad već moram zaslinit na neke žene, razvio sam afinitet isključivo prema nedostupnima (3 lige iznad, zauzetim, nezainteresiranim...) tako da me jedino teoretski može zanimat žena s kojom ne mogu ni pod razno bit. To je valjda jedini način da ne uletim opet u zamku nekog odnosa kojeg nam je oboje pametnije preskočit. Ako se nađem u nekoj situaciji gdje je nešto izgledno, ili sabotiram najbolje što mogu (teško je protiv sebe) ili jednostavno izgubim interes onog trena kad više nije zabranjena. Eto, kontekst i motivacija da ni ne razmišljam o tome. Ali - kako!?

[free.thinkerica]

The Ambadassor kaže:

Nekad imam dojam da pola svijeta živi na autopilotu i da nikad nije čula za Coolidge efekt

Fala svevišnjem pa nisam štakor i zanimanje za suprotni spol mi ne ovisi o kvantiteti.

Možda ti pomogne da ne gledaš žene samo kao objekte?

Meni za bilo kakvu hormonalnu reakciju na suprotan spol nije dovoljan samo pogled na vanjštinu, već moram istražiti kvalitetu nutrine, pa valjda zato nemam tvojih problema. Nikad, pa ni kao malđahno pubertetsko djevojče, nisam imala tvoj problem, pa sad ne znam jel to moja falinga ili jednostavno razlika u spolovima?

[Art With Heart]

The Ambadassor kaže:

Pitanje postavljam u nadi da ljudi koje interesira/zaokuplja psihologija te su potkovani i iskusni mogu dati suvislije odgovore na ovo nego moja glava kojoj je psihologija zanimljiva, ali nije u opisu posla (neki od nas se previše svađaju sa JavaScriptom da bi ratovali sa sobom i debuggirali vlastite mušice).

Možda najbolje da krenem ispočetka.
Nikad - otkad znam za sebe - nisam imao volje za socijalizacijom.
Nisam imao neki specifičan interes ili hobi; zapravo do pred par godina nisam imao pojma šta bi sa svojim dupetom htio. No to me nije spriječavalo da budem znatiželjan o svemu i svačemu. Dječica i njihove glupe igre su bile ignorirane jer su bili debilni. Ne zato jer sam ja bio pametan, nego jer je bilo uzbudljivo razmišljat o pojmu beskonačnosti svemira, postojanju boga, i sl tako da nekakvo igranje s djecom u parkiću i sl nije dolazilo u obzir. U usporedbi je bilo dosadno i stvarno debilno.

Prošla osnovna, došla srednja... Čipke se šminkaju, a ovi moji muški seljoberi očajno žele bit cool, opasni, zajebani, tajanstveni, dominantni. Naravno, jednog dana su više-manje prerasli šepurenje i bodenje rogovima, barem u tim nekim eksplicitnijim varijantama. Suptilno se moglo osjetit još neko vrijeme, u tim scenarijima prisilnih čopora i druženja dok nisam krenuo radit, onda je to sve zamijenila gmila starih prdonja koji su to prerasli pred pola stoljeća i jedino o čemu misle je šta ih najviše boli.


Anyway, poanta je da me nikad nije zanimalo igrat po pravilima. Neka sam testirao da vidim jel mi odgovaraju, jer neke odgovore nemaš dok ne probaš. Nisam nikad shvatio šta ljudi vide u tim igricama i ritualima, za nešto umjetno i prolazno (a možemo i o tome postoji li uopće; jer kao što bi neki umrli braneći bajku ljubavi, ima još luđih koji bi ne samo umrli nego i ubili drugog braneći ovu ili onu varijantu bajke o onom tamo gore). Pričao sam sa mnogima, pogotovo ovim starijima koji su skoro cinični kao ja ali ipak igraju.

I zapitah se u čemu je štos.
Jel to: "I know it's rigged, but it's the only game in town"?
Jel toliko opčara i zamaskira ta navala hormona da osim ako ideš ciljano prozret laž zbilja ne vidiš manipulaciju vlastite psihe, a radi čega?

Znam da ne bira sredstva - od svih mogućih emocionalnih stanja, preispitivanja sebe dok se ne pokoriš (najveća pobjeda u životu je skužit i odjebat gaslighting pa makar dolazio od vlastitog nadrogiranog mozga - jer to nije ništa drugo nego droga, zato je "slijepa" i zato radimo gluposti pod njenim utjecajem). Od sunk costa kad se uvališ u nešto s nekim, i počnete razvijat priču, bliskost, vaše vrijeme zajedno i osjećaji i uspomene i sve što dijelite kao jedna zajednička investicija koje se sve teže odreć dok ne postane nepodnošljivo. Neki zbog toga trpe i zlostavljanje, pa i gore.

No što nas zapravo tjera na to, i, bitnije - kako se toga riješit?
Naime, ja sam već odavno shvatio da to jednostavno nije nešto šta me zanima na ikoji način. The flesh is willing, but the spirit is done with that shit. Rollercoasteri emocija, za nešto što uvijek traje duže nego bi trebalo, a kraće nego bi moralo da bi nekog vraga vrijedilo. Uvijek drame, konflikti, kompromisi, manipulacija, kako zajebat protivnika.

Jel to stvarno ima nekog smisla?
I kad ti je ovako naštiman mozak, da ne vjeruješ u bajke - dakle, ne možeš doživit čaroliju o kojoj svi zuje - kako napravit još taj dodatni korak da ne osjećaš ni golemu fizičku potrebu?

Jer evo, moja situacija je zbilja glupa. Mnogo puta sam silom inercije završio u nekakvim odnosima da bih se poslije zapitao koji k mi je to trebalo. Lovit iluziju nekakve zelenije trave, pod nagonima koji vrište, samo da bi se razočarao onako temeljito i intenzivno kako ni ne znam riječima opisat. I svaki put onaj glupi osjećaj, ona pomisao - pa znao sam da će tako bit, dobro jutro...


Da, ok, naravno da je u meni problem (jel se to uopće može nazvat problemom?). Ja sam drukčiji, k tome oštećen, nisam dresiran cijeli život da mislim da sam nekakva polovica i da je ljubav nešto sjajno i trajno, naprotiv nema osobe oko mene koja nije razvedena, u lošem odnosu, solo jer je cinična, solo jer je napiždena na cijeli suprotni spol (koji je kurac muškarcima/koji je kurac ženama) ili neki sličan status na kojeg se ja slatko podsmjehnem jer nisam morao skakat s mosta da skužim da je to loša ideja - ali ipak i nije neki gušt kad stalno neumoljivo osjećam potrebu da i ja skočim, bar s nekog manjeg mosta (neću nikad potpisat brak, ali opet neke manje ozbiljne kombinacije mi se motaju po glaviću).

Nekad imam dojam da pola svijeta živi na autopilotu i da nikad nije čula za Coolidge efekt

Da skratim priču... Zna li tko neki konkretan način za ukrotit demone u glavi(ću)? Ne mislim na neke teške kemije, kastracije i tko zna šta, jer to te sjebe na druge načine i to ozbiljno. Ne želim se promijenit, samo želim da me to ne progoni. Kako godine prolaze mislio sam da će se povuć u pozadinu, ali iako su mi želje i namjere kompletno zamrle na tom području (ako sam ikad imao ijednu iskrenu želju koja nije bila inercija i monkey see monkey do) potreba se samo množi. A onda kad se nađem u toj situaciji, mozak je nemoguće ugasit, odma vidim sve probleme, mane, sranja, i poželim se samo okrenut i otić.

Neću ni pitat šta nije u redu sa mnom, jer bi bili tu vječno , ali ima li tko kakvu dobru ideju?
Sve i da si sutra kažem da sam bio u krivu, i da je greška što sam život proveo nezainteresiran za to sve - onda bi trebalo sutra počet učit te gluposti socijalizacije, rituale parenja i sl. sa 30ak godina zaostatka i sa ogromnom kurcoboljom (a znamo kako odlično radimo nešto šta radimo preko kurca).

Ne, ovo je situacija gdje prihvatim svoj izbor bez daljnjeg filozofiranja i preispitivanja i ono, die on this hill. Poslije 8 godina nejebanja nema kajanja. Razmišljam da počnem proučavat one budističke luđake, ali to mi je malo previše ekstremno. Postoji li neki "normalan" način da se čovjek izliječi besmislene požude? Ne namjeravam ulazit u odnose, ne želim suživot, ni djecu, ni ništa. Želim bit na miru sa stvarima koje me zanimaju i koje mi oduzimaju svo slobodno vrijeme. Ne želim više ikad poželit neku žensku, iako je neizvedivo da više ikad ne vidim zgodnu.

Zapravo, pretpostavljam da skoro nitko nema slična iskustva/razmišljanja, pa tako ni rješenja ni prijedlog jer vjerojatno niste o tome ni razmišljali - ali možda se netko osjeća, ili osjeti, slično. I need a heart. Say, can I have yours?

[Ako tema nije dovoljno psiho za psiho, prebacite je... Ne znam više gdje da idem ]


EDIT: E da, da napomenem, razvio sam obrambeni mehanizam od tih sranja - kad već moram zaslinit na neke žene, razvio sam afinitet isključivo prema nedostupnima (3 lige iznad, zauzetim, nezainteresiranim...) tako da me jedino teoretski može zanimat žena s kojom ne mogu ni pod razno bit. To je valjda jedini način da ne uletim opet u zamku nekog odnosa kojeg nam je oboje pametnije preskočit. Ako se nađem u nekoj situaciji gdje je nešto izgledno, ili sabotiram najbolje što mogu (teško je protiv sebe) ili jednostavno izgubim interes onog trena kad više nije zabranjena. Eto, kontekst i motivacija da ni ne razmišljam o tome. Ali - kako!?

Opet otvaraš istu temu sa nenormalnim pitanjima na koje tražiš "normalno" rješenje.
Tvoje stanje nije normalno niti kako se osjećaš. Potraži stručnu pomoć.
Napisala sam ti očito rješenje - KASTRACIJA - ali ne želiš čuti jer te zapravo ne zanima kako se riješiti svojih nagona niti to stvarno želiš a rješenje je jednostavno - kemijski ih neutralizirati ili ispuniti potrebe - ti ne želiš niti jedno ni drugo. Ti želiš biti siguran od boli i povrijeđenosti, a to je ne moguće kada se radi o ljudima. Bez izloženosti nema bliskosti, bez bliskosti nema odnosa. Bliskost nosi rizik za povrijeđenost, ali i donosi nagradu povezanosti sa nekim.

Sjeban si psihički, racionalizirao svoje neke strahove i nesigurnosti oko dejtanja i ženskih, hraniš ih tako što primjećuješ samo loše odnose oko sebe itd. Ti već vidiš kraj u svemu prije nego počne. Također imaš karakteristike asocijalnog ponašanja koje si opisao, koje debelo odudara od većine.

Šrinku, ovo je izvan pomoći forumskog puka nit ikaj kaj napišemo ćeš razmotriti.

[free.thinkerica]

(Art, daj pliz ne quotaj kilometarske postove, stvarno nema smisla, radije izdvoji bitan dio.)

Što se tiče "kastracije" to je predrastično rješenje, zašto bi itko od sebe namjerno napravio eunuha?!

Ali slažem se da bi mu psihoterapija bila vrlo korisna jer ovo je baš neobična problematika. On je u nekom ozbiljnom kofliktu u glavi. Takve stvari treba riješiti s nekim stručnim, ako već ne može sam.

Osobno mislim da bi više trebao raditi na tome da razvija empatiju jer muškarcima ta puzzla uglavom fali.
Ako uspije osvijestiti da žene nisu samo i jedino seksualni objekti, neće mu se (valjda) više dizat na svaku napucanu trebu u prolazu, osim ako nema neku extra visoku razinu testosterona koja mu kontrolira sex drive.

Ne znam, gledam iz svoje perspektive, ne mogu zamisliti da želim zaskočit svako zgodno muško u prolazu. Nepojmiljivo mi je to. Odmjerim ja frajere, kao što pogledam i sve drugo što je lijepo, ali nemam taj nagon dok ne dođem s nekim u interakciju i dok ne shvatim da mi ta osoba paše i na drugim razinama osim fizičkog.

[Dragan]

1. zaljubi se i seksaj se redovno sa tom osobom

2. vezbaj tantra jogu (za to nije nuzno neophodna partnerica)

3. otidji s vremena na vreme kod prostitutke

Resenje 1. i 2. mozes raditi paralelno, 3. samo u slucaju da prva dva ne pomognu.
Nagon niti mozes, niti ne trebas ubiti, jer je on nasa pokretacka snaga.
Pokusaj da ga prihvatis i istrazis i po mogucnosti transformises u vise pojavne oblike.
U sustini glavni problem je ego, ali to se ne moze opisati, ili resiti brzo i jednostavno.

[free.thinkerica]

Preduvjet da bi se uopće iskreno zaljubio je da treba gledat žene kao osobe, a ne kao stvar za pražnjenje jaja. Da, i to je rad na tom primitivnom egu (ID-u) koji je očito neobuzdan.

[sunbathed]

Zasto mu predlažete da nađe curu kad je napisao da ju ne želi ili želi neku prezgodnu žensku za koju misli da nema šanse? Iako pretpostavljam da i od tud djelić frustracija nije da prvi put vidim tak nešto, ali to je sasvim normalno, u ljudskoj prirodi je da prezire poraz..

The Ambadassor kaže:

Da skratim priču... Znali tko neki konkretan način za ukrotit demone u glavi(ću)?

probaj malo eksperimentirati u samozadovoljavanju, pronađi novi način maženja sa samim sobom…

[Akvamarin]

Isuse Bože više.

[descender]

free.thinkerica kaže:

Meni za bilo kakvu hormonalnu reakciju na suprotan spol nije dovoljan samo pogled na vanjštinu, već moram istražiti kvalitetu nutrine, pa valjda zato nemam tvojih problema.

Neinformiran ili nedovoljno informiran ničime nego možda mogućim mogućnostima koje su kao takve, kao možda moguće, moguće možda jedino u mojoj istraživačkoj glavi, ako pokušam vizualizirati osobu koja neželjeno naravno no po takvim zadanostima prisile ipak prisilno možda uživa "kontaminacijski okp", te joj možda i "spolno prenosive bolesti" kontakt sa suprotnim i/ili istim spolom nije kontakt prva, druga, osma ili osamnaesta izbora, pitam se kako-što, koji istraživački alat istraživač(ica) — potrebno ga gurnuti duboko, ne bi li se kvalitetno zagrabila nepovršinska esencijalnost — gurne duboko u objekt od potencijalna interesa, te vadeći nutrinu na svjetlo dana, čačkajući, prebirući po sadržaju, pronalazi ne/zadovoljavajuće? Proces "deep dive" duboka istraživanje kvalitete nutrine, koja je subjektivno ne/kvalitetna, ovisno možda o trena kakvih potreba istraživača(ice) natjeranog se na duboki zaron, svojevrsna je "pražnjenje jaja/punjenje važajne" onanija? Ako je pojednostavljanja radi pokušati pojednostaviti, ako se nije održanja izvrsne zaigranosti (i...) zaigrano baviti mentalnim aerobikom u cirkusu, teško je ne objektivizirati, ovako ili onako?

I read a theory once...

[descender]

Art With Heart kaže:

...Bez izloženosti nema bliskosti, bez bliskosti nema odnosa. Bliskost nosi rizik za povrijeđenost, ali i donosi nagradu povezanosti sa nekim.

Simbiotski odnos potreban je kome za što; na koje se sve načine iz kojih razloga kako simbiont dogovorno eksploatira (nagrada) drugoga?

[The Ambadassor]

free.thinkerica kaže:

Fala svevišnjem pa nisam štakor i zanimanje za suprotni spol mi ne ovisi o kvantiteti.

Nije mi baš jasno šta si htjela reć, ali mislim da si krivo protumačila zaključak te studije koja se otprilike može svest na "novo je uzbudljivo, staro dopizdi". Navedeno se ne odnosi samo na štakore, to osjećam i ja ispod kože kao ljudsko biće (a vjerujem i da nisam jedini muškarac koji ne razumije vaš doživljaj seksualnosti).

Ne bi čak bio problem i da je kvantiteta sporna, kad bi bar onda bila neka ciljana kvantiteta koja bi se dala ispunit pa da je to "riješeno", a ne da uvijek samo idemo ispočetka.

Možda ti pomogne da ne gledaš žene samo kao objekte?

Ne gledam na žene kao objekte, ali gledam na ljubav kao bajku (i manipulaciju organizma), a seks kao nešto nezanimljivo na što se sve ceste trude vodit. Drugim riječima, najrađe bi reko svom lizard brainu: jebi se TI, ne moram ja ništa. No da, njegove ambicije su nasljedno i moje ambicije pa zbog toga i cijela dilema...

Meni za bilo kakvu hormonalnu reakciju na suprotan spol nije dovoljan samo pogled na vanjštinu, već moram istražiti kvalitetu nutrine, pa valjda zato nemam tvojih problema. Nikad, pa ni kao malđahno pubertetsko djevojče, nisam imala tvoj problem, pa sad ne znam jel to moja falinga ili jednostavno razlika u spolovima?

Vjerojatno jednim dijelom tvoja individualnost a drugim razlika u spolovima. Ne tvrdim da su svi muški kao ja, uostalom kako bi to i znali kad 99% njih to i odgovara. Eto kad već o seksu pišemo isto pravilo vrijedi: kad je dobar ni ne primjetiš, kad je loš onda je najgori problem na svijetu. Tako i ovo. Tko osim mene promišlja o ovim stvarima, ako ih njihova priroda ne smeta i ako je usuglašena sa njihovim željama?

Art With Heart kaže:

Potraži stručnu pomoć.

Zašto pomoć? Zašto je nešto neuobičajeno odma problematično?

Napisala sam ti očito rješenje - KASTRACIJA - ali ne želiš čuti jer te zapravo ne zanima kako se riješiti svojih nagona niti to stvarno želiš

Zapravo, ne. Tvoje očito rješenje nosi sa sobom niz nuspojava koje neizbježno prate i mislim da tvoje rješenje nema nikakvog smisla. Šta onda kad me boli glava da se dekapitiram ili?

Ti želiš biti siguran od boli i povrijeđenosti

Sudiš po sebi. Ne može me povrijedit nešto čemu ne pridodajem nikakvu važnost. Također imputiraš da želim bliskost i odnos, a to ne želim čak i da ne dolazi u paketu s izloženosti, ranjivosti, boli i čim već. Meni to nije nagrada. Mislim, fizički je, kao što je štakoru nagrada kad dobije keksić nakon šta pleše kako si ga dresirala. Meni taj keksić nije toliko zanimljiv. Da dolazi bezuvjetno, ok, ovako, taj paket je gori od dva zla (drugo zlo je ignorirat to sve skupa što donosi u paketu trpljenje nagona).

Ti već vidiš kraj u svemu prije nego počne.

A ti vidiš što, vječnu idilu?
Statistički gledano u krivu si.

Također nisam ja namjerno birao bit okružen baš ljudima koji su u sjebanim odnosima ili koji se slažu sa mnom. Činjenica je da ne poznam ikog tko odudara od toga kako sam postavio stvari. Neki su trenutno u super vezama - isto kao što su mnogi prije bili (pa uključujući i mene).

Fora mi je kako oni kao zlatne ribice svaki put ulaze u neko sranje i onda se za mjesec, godinu čude pa kako to, kako to, da je otišlo u pm. No, tko sam ja da im sudim ako ih to zabavlja? Poanta je da mene ne zabavlja, i da ne želim bit manipuliran na takve osjećaje i odluke.

Ja vidim kraj prije nego počne iz istog razloga zašto ti na svakom početku vidiš savršenstvo i idilu koja se čini kao da će trajat vječno, a najbolje što se može dogodit je da se s godinama naviknete i prihvatite zbog sunk costa. Svaki put kad je kraj, ti ne vidiš da ponavljaš iste greške. Što onda fali tome da ja vidim kraj prije početka, ako ga ti odbijaš ikad vidit?

Također imaš karakteristike asocijalnog ponašanja koje si opisao, koje debelo odudara od većine.

Pa upravo je to razlog zašto većina ne bi trebala davat svoje mišljenje o tome ni odlučivat šta bi ja trebao

Šrinku, ovo je izvan pomoći forumskog puka nit ikaj kaj napišemo ćeš razmotriti.

Eto opet ta riječ - pomoć. Doktorice, pomogni sebi. Meni daj ideju ako imaš koju dobru.

free.thinkerica kaže:

Ne znam, gledam iz svoje perspektive, ne mogu zamisliti da želim zaskočit svako zgodno muško u prolazu. Nepojmiljivo mi je to. Odmjerim ja frajere, kao što pogledam i sve drugo što je lijepo, ali nemam taj nagon dok ne dođem s nekim u interakciju i dok ne shvatim da mi ta osoba paše i na drugim razinama osim fizičkog.

Čestitam, žena si. Zdravog razmišljanja, pritom. Ja ne čuvam gnjezdo, ja sijem sjeme. Mislim da bi bilo kontraproduktivno da razmišljam i funkcioniram kao ti. Dapače, s nekakve evolucijske strane, bilo bi "korisno" da mi se diže i na manje savršene, ali ponavljam, kad ti ne treba ništa biraš samo najbolje.

Međutim ja osobno smatram da je i to najbolje loš izbor (ne zato jer nešto fali ženama, nego jer mene ne zanimaju odnosi) i jedina realna nada mi je da ću pucat previsoko i bit lišen izbora, jer ako te netko neće ti tu ne možeš ništa, pa se rješavam odgovornosti.

Dragan kaže:

Nagon niti mozes, niti ne trebas ubiti, jer je on nasa pokretacka snaga.
Pokusaj da ga prihvatis i istrazis i po mogucnosti transformises u vise pojavne oblike.
U sustini glavni problem je ego, ali to se ne moze opisati, ili resiti brzo i jednostavno.

E to želim. Znam da ga se ne možeš riješit, ali se može transformirat. Međutim sve šta sam čitao na tu temu mi je previše ekstremno i WTF.

sunbathed kaže:

Zasto mu predlažete da nađe curu kad je napisao da ju ne želi ili želi neku prezgodnu žensku za koju misli da nema šanse? Iako pretpostavljam da i od tud djelić frustracija nije da prvi put vidim tak nešto, ali to je sasvim normalno, u ljudskoj prirodi je da prezire poraz..

U suštini da, samo mi nije jasno što bi u ovom slučaju bilo poraz. Možeš malo pojasnit?

Mislim, nitko ne voli radit nešto novo/teško, jer ti to novo/teško ne ide, nismo rođeni sveznajući već učimo i stičemo vještine kroz život. No pretpostavka je da ako nešto zbilja želiš, pregrmit ćeš taj neugodan period kao nužno zlo. Kad te nešto ne zanima a nužno je dat ćeš nekakav minimum i to baš onda kad moraš (npr kampanjci), a ako nije nužno ignorirat ćeš. Ne smeta me bit loš u disciplinama u kojima se ne natječem, ako si na to mislio.

Hvala na konstruktivnim odgovorima, koliko ih je bilo
No mene zanima ono drugo - nisam došao po dijagnozu, pomoć ili filozofiju, došao sam po ideju kako zajebat sistem.

[descender]

The Ambadassor kaže:

...E to želim. Znam da ga se ne možeš riješit, ali se može transformirat.

Pokušaj možda s tri-u-jedan kemijskom ("kastracija") terapijom za (kontra, protiv...) depresiju, anksioznost... whatever. Samo se pojaviš kod šrinka, i prije nego li si ušao u ordinaciju tvoj recept, za u obližnjoj ljekarni podizanje paketa, te čeka. Svjedočanstva zadovoljnih korisnika(ca) predlažu možda kako je da, nažalost, libido nemoguće ubiti, no moguće ga je tri-u-jedan kemijskom terapijom značajno umanjiti, transformirati.

[Fantasist]

The Ambadassor kaže:

Pitanje ..
EDIT: E da, da napomenem, razvio sam obrambeni mehanizam od tih sranja - kad već moram zaslinit na neke žene, razvio sam afinitet isključivo prema nedostupnima (3 lige iznad, zauzetim, nezainteresiranim...) tako da me jedino teoretski može zanimat žena s kojom ne mogu ni pod razno bit. To je valjda jedini način da ne uletim opet u zamku nekog odnosa kojeg nam je oboje pametnije preskočit. Ako se nađem u nekoj situaciji gdje je nešto izgledno, ili sabotiram najbolje što mogu (teško je protiv sebe) ili jednostavno izgubim interes onog trena kad više nije zabranjena. Eto, kontekst i motivacija da ni ne razmišljam o tome. Ali - kako!?

Skoro sam sve pročitao a na kraju me ovo zapitalo i pita te ja..

Zašto ne možeš "imati" te žene ni pod razno ?

[The Ambadassor]

Fantasist kaže:

Skoro sam sve pročitao a na kraju me ovo zapitalo i pita te ja..

Zašto ne možeš "imati" te žene ni pod razno ?

Pa zato jer valjda za svakog postoji 3 lige iznad, što bi ja bio neka iznimka? Dapače, gori sam od prosjeka jer nikad nisam prstom mrdnuo da razvijem nekakve vještine/karakteristike po tom pitanju.

S druge strane bilo bi zabrinjavajuće da ne postoji žena koju ne mogu imat, jer bi onda bilo opasno doć u kontakt s njom. Onda mi je jedina šansa sabotaža, a to nije uvijek lako jer igraš protiv sebe.

Tvoj organizam igra za ekipu koja želi zabit, tako da te gura da gurneš. To ne (pokušat) napravit, je teško. Ali zato sjebat to je vrlo lako. I poslije mu kažeš - ej, ja probao majke mi, svi ste me vidjeli, ali ona nije htjela. Šta sam ja mogao? Nisam ja kriv

Znam da radim personifikaciju prirode, ali tako je lakše pratit kontekst u kojem se boriš protiv nekakvih umjetnih i nametnutih mehanizama evolucije.

[Fantasist]

The Ambadassor kaže:

Pa zato jer valjda za svakog postoji 3 lige iznad, što bi ja bio neka iznimka? Dapače, gori sam od prosjeka jer nikad nisam prstom mrdnuo da razvijem nekakve vještine/karakteristike po tom pitanju.

S druge strane bilo bi zabrinjavajuće da ne postoji žena koju ne mogu imat, jer bi onda bilo opasno doć u kontakt s njom. Onda mi je jedina šansa sabotaža, a to nije uvijek lako jer igraš protiv sebe.

Tvoj organizam igra za ekipu koja želi zabit, tako da te gura da gurneš. To ne (pokušat) napravit, je teško. Ali zato sjebat to je vrlo lako. I poslije mu kažeš - ej, ja probao majke mi, svi ste me vidjeli, ali ona nije htjela. Šta sam ja mogao? Nisam ja kriv

Znam da radim personifikaciju prirode, ali tako je lakše pratit kontekst u kojem se boriš protiv nekakvih umjetnih i nametnutih mehanizama evolucije.

Tri lige iznad?
Bome ja to tako ne doživljavam, eventualno liga iznad postoji (top topova je ona u svemu) ali mi je dohvatljiva ako bi si baš dao truda. Međutim nije to poanta već je u odnosu. Adekvatna dakle.

Možda si tu deficitaran i trebaš raditi na sebi. (ono.. kako žene razmišljaju osjećaju i što zapravo hoće...a vrag ih zna zezam)
Za svakoga postoji poklopac-lonac, il krpa-zakrpa.

Kako je ovo psihološki forum i pita te jes neurotik ? (aa ti si , ma zezam)

[The Ambadassor]

Fantasist kaže:

Tri lige iznad?
Bome ja to tako ne doživljavam, eventualno liga iznad postoji (top topova je ona u svemu) ali mi je dohvatljiva ako bi si baš dao truda. Međutim nije to poanta već je u odnosu. Adekvatna dakle.

Možda si tu deficitaran i trebaš raditi na sebi. (ono.. kako žene razmišljaju osjećaju i što zapravo hoće...a vrag ih zna zezam)
Za svakoga postoji poklopac-lonac, il krpa-zakrpa.

Kako je ovo psihološki forum i pita te jes neurotik ? (aa ti si , ma zezam)

Ne znam, zapravo nebitno radi li se o nekakvim ligama, različitim ukusima ili nečem trećem, ali poanta je da svi imaju svoje zabranjeno voće.

Mene jedino zabranjeno voće pali jer mi je jedino to garancija da neću odsrljat u slijedeći odnos kojeg nisam htio.

Imaš li neki test da to provjerim?

[Prometeja]

Prijeđi na Python.

[The Ambadassor]

Prometeja kaže:

Prijeđi na Python.

def __init__(self, ivno):
...

[Fantasist]

The Ambadassor kaže:

Ne znam, zapravo nebitno radi li se o nekakvim ligama, različitim ukusima ili nečem trećem, ali poanta je da svi imaju svoje zabranjeno voće.

Mene jedino zabranjeno voće pali jer mi je jedino to garancija da neću odsrljat u slijedeći odnos kojeg nisam htio.

Imaš li neki test da to provjerim?

Nađi si neku dominantnu ženu, alfu. Budu njen mali psić, jer to je ono što bi te smirilo.

[The Ambadassor]

Fantasist kaže:

Nađi si neku dominantnu ženu, alfu. Budu njen mali psić, jer to je ono što bi te smirilo.

Ma jok
Za to moraš minimalno nekog obožavat, a meni sve to skupa diže tlak čak i kad je ne moram nešto posebno trpit. Krivi smjer