Opsesivno-kompulzivni poremećaj - opća tema

[precizna]

Vise se treba fokusirati na uklanjanje tjeskobe nego na ignoriranje OCD. [/QUOTE]

slažem se u potpunosti. mene tjeskoba ubija, čak i u onim danima kada misli uspjevam sasvim ignorirati, čak dotle da se skoro i ne javljaju, tj. ne dopiru do mene, da bi me šokirale. međutim, tjeskoba je uvijek prisutna, sa njom se budim, sa njom liježem, samo je učim manje ili više kontrolirati. zbog nje mi se teško ustati ujutro, čak i kad mi je najljepše u životu. voljela bih je se riješiti bez lijekova. besmislena je i nekad mi se čini da je ona posljedica ocd-a, njegov uzrok, da ona proizilazi iz straha da će biti nešto loše i da sam ja loša, te izazove ocd, a onda zbog ocd-a imam tjeskobu zbog koje sam ubijeđena da mi nije lijepo, jer me misao može napasti svakog trena. krug jedan strašan.

nego, čitajte Sartra. tjeskoba i mučnina i filozofija egzistencijalizma. ma ljepota, samo treba pronaći optimizam tu

[fruitloops]

Lijek za tjeskobu : ako si sam doma i osjecas da se prikrada sjedni i osjeti tu tjeskobu osjeti je cijelim bicem i onda onda trazi jos ali ne traziti u strahu nego zahtjevaj samouvjereno i znajuci da ti nemoze nista da je samo osjecaj i onda nakon nekog vremena kada trazis vise i vise i istrazis do kojeg stupnja moze doci ona se povlaci ,ako je ides izbjegavati i bjezati radis si lose suprostavi se tjeskobi trazi jos i kada shvatis da nemoze nista i kada mozak shvati da nemoze nista i da je tu bez razloga a ne zato sto prijeti opasnost ona odlazi.

[neshvaćeni]

živim otakada znam za sebe, od svoje 3 godine života a sada ću imati 41. Mogao bih ti pričati danima o strahovima iz djetinjstva koji su se mijenjali tokom mog života

Strah je jedan a objekti se mijenjaju!

[OCD5]

OCD5 za boga miloga misli jesu kronicne ali tvoja reakcija na njih u negativnom smislu nije.

Froitloops, kontradiktoran si. U par rečenica svojim rečenicama pobio si svoje rečenice.
Ponavljajuće prisilne odvratne misli + kompulzivne radnje( bilo mentalne ili fizičke) = ocd.
Ocd= anksiozni poremećaj.
anksiozni poremećaj= REKACIJA NA MISLI JE ANKSIOZNOST, GAĐENJE.
Ocd=kronični poremećaj.
Koji je tu zaključak!
Ocd misli= REAKCIJA NA MISLI JE GAĐENJE I ANKSIOZNOST!
OCD MISLI NISU SAME ZA SEBE. uZ NJIH UVIJEK IDE KOMPULZIJA I ANKSIOZNOST( OSIM kad ti tablete smanje anksioznost ili kad ideš na cbt). Dakle cijeli taj paket ( misli, tjeskoba, kompulzije) su kronične! Pa to sve ide zajedno- uvijek!

Znaci po tebi su svi ljudi bolesni kronicno jer svi AMA BAS SVI LJUDI IMAJU BOLESNE MISLI SA VREMENA NA VRIJEME SAMO JE PITANJE NJIHOVE REAKCIJE NA NJIH.

Bože daj pročitaj što si napisao. Ja pričam ISKLJUČIVO O OCD!

Oni ih zaborave odmah dok mi nemozemo. ako uspijes se natjerati da ih zaboravis i nastavis dalje pobijedio si i tako dan za danom.

Potpuno krivo. Postoji istraživanje o bjelom medvjedu. Pokušaj se natjerati da ne misliš o bjelom medvjedu- I MISLIT ĆEŠ. Da ocd funkcionira tako što se ti možeš prebacit sa tih prokletih ocd misli na nešto drugo- to ne bih ni bio toliki problem. Problem je to što se te misli nameću bez obzira što radiš, gdje si. I plus toga- ŠTO SE VIŠE OPIREŠ I POKUŠAVAŠ POBJEĆI MISLIMA- ONE ĆE BITI JAČE. Ali teško se ne opirati, kad te misli stvaraju toliku patnju i tjeskobu!

Poremećaj je kroničan i to je anksiozni poremećaj. Reakcija je anksioznost. Da nije nebi ni potpadao pod anksiozne poremećaje! Dakle reakcija na misli je anksioznost, gađenje....
Prema tome cijeli ocd paket je kroničan!( I misli i tjeskoba i kompulzije- jer to je sve opis toga poremećaja!). Ja tu nevidim nejasnoću!

[OCD5]

Opet pobijaš sam sebe , evo i dokaz:

ako uspijes se natjerati da ih zaboravis i nastavis dalje pobijedio si i tako dan za danom.

a onda slijedi:

ako je ides izbjegavati i bjezati radis si lose

[fantazista]

OCD5 kaže:

Poremećaj je kroničan i to je anksiozni poremećaj. Reakcija je anksioznost. Da nije nebi ni potpadao pod anksiozne poremećaje! Dakle reakcija na misli je anksioznost, gađenje....
Prema tome cijeli ocd paket je kroničan!( I misli i tjeskoba i kompulzije- jer to je sve opis toga poremećaja!). Ja tu nevidim nejasnoću!

Velika je vjerovatnost da cemo prevazici nase kompulzivne radnje ( fizicke i mentalne ), samo treba raditi na sebi. Uvijek ce tokom nasih zivota biti osjecaj da je bas taj "napad" ocd-a najjaci, ali se moze prevazici samo razmjenom iskustava na ovom PDF, razgovorom i lijecenjem fobije kao pozadinskog straha i nastanka OCD.

Evo jubilarno po 50. put pisem da je OCD maska za realne probleme, u ocima drugih ljudi nasi problemi su smijesni, ali u nasim tjeskoba vlada.

Dakle, sto nam je raditi? Eliminirati tjeskobu. Onda cemo izljeciti i OCD, on je izljeciv. Nitko me nemoze uvjerit u suprotno, s zeljom sve postaje moguce, pa tako i ova pizdarija od OCD-a.

On se veze i za nasu osobnost, on je u biti temelj toga. Rigidnost, osjecaj krivice, religijia, S E K S su osnove nastanka OCD-a. Jer ITKO zeli pricati o tome?

Jedino zamjeram sto smo preblagi kod opisa OCD, OCD5 tvoj prvi post je bio nadahnjujuc, jerbo imamo isti put kao i slicne strahova. Da bar ima vise takvih...

[tachmiii]

Pokusavam skuzit da li ovo spada u bolest mog djeda...
naime, on godinama ima ustaljeno i ritualno ponasanje. S obzirom da nekon nije bilo dijagnostike bilo kakvih psihickih poremecaja kod njega je to okarakterizirano kao narav. No ipak sve stvari koje on obavlja i kako se ponasa po meni upucuju da je u pitanju odredeni poremecaj, a nisam sigurna dal se ocd uklapa.

Dakle, matematicar je po struci. Od kad je u mirovini cijeli dan mu je u striktnom rasporedu, nema odmaka. Lose se snalazi u nepredvidenim situacijama, kod njega sve mora biti planski. Opsjednut je zapisivanjem svega. Pise kada je koji detrdent kupio, sto je skuhao itd. Zadrzava hrpu smeca koje nema veze sa sentimentalnom vrijednoscu. Opsjednut je postavljanjem glupih pitanja tipa "jesi ti pomaknula krpu?" (krpa je pomaknuta za ravno 3 milimetra). Opcenito mi se cini da nemoze izdrzat bez da pita i koliko god mu netko ponavljao da su mu pitanja ubitacno besmislena i nepotrebna on nemoze izdrzati.

Cini mi se kao da mu sve mora biti uredeno u savrsenom redu. Mora sve znati di sta i kako. Nebi rekla da je opsjednut cistocom i da sve glanca po cijeli dan, on spada u one koji se savrseno snalaze u svom neredu.

Kako ide stariji kolicina pitanja koje postavlja je sve veca i naravno s njima izluduje svoju okolinu. Ama bas nikad pitanja nisu vezana za bitne stvari, nego je to 1001 banalno pitanje na dnevnoj bazi.

Sto se vama cini, jel spada pod OCD il je kakav drugi poremecaj u pitanju?
Postoji li ikakav nacin ljecenja osim psiholoskih terapija?

Hvala

[OCD5]

On se veze i za nasu osobnost, on je u biti temelj toga. Rigidnost, osjecaj krivice, religijia, S E K S su osnove nastanka OCD-a. Jer ITKO zeli pricati o tome?

Kako misliš osnove nastanka! Nadam se da ne misliš na Frojda=neukog jadnika koji sve veže sa nešto seksualno.

Ako misliš na njegovu teoriju, na neku podsvijest oko seksa il šta ti ja znam- onda mogu samo reći u ime oca i sina i duha svetoga ti si čovječe lud i nemaš pojma .amen!

[fantazista]

OCD5 kaže:

Kako misliš osnove nastanka! Nadam se da ne misliš na Frojda=neukog jadnika koji sve veže sa nešto seksualno.

Ako misliš na njegovu teoriju, na neku podsvijest oko seksa il šta ti ja znam- onda mogu samo reći u ime oca i sina i duha svetoga ti si čovječe lud i nemaš pojma .amen!

Jesam li ja igdje spomenia Frojda? Ne, jel tako, e super, ubuduce kad budes odgovarala, nemoj mi stavljati rijeci u usta, nego smireno procitaj i razmisljaj svojoj glavom, a ne samo citirati i vrijedjati.

Ovdje sam mislio na odnos seksa i religije, jer kao sto vidim to mnoge OCD-ase muci, uzasno i sramno se osjecaju nakon seksualne radnje, bilo s partnerom ili solom, zbog samog utjecaja religije sam se i sam mucio s seksom. Ipak mi je prvi okidac OCD-a bio nakon mastrubacije. Mislio sam da cu zavrsiti u paklu

Jesam li sad lud?

[luna_park]

fantazista kaže:

Ovdje sam mislio na odnos seksa i religije, jer kao sto vidim to mnoge OCD-ase muci, uzasno i sramno se osjecaju nakon seksualne radnje, bilo s partnerom ili solom, zbog samog utjecaja religije sam se i sam mucio s seksom. Ipak mi je prvi okidac OCD-a bio nakon mastrubacije. Mislio sam da cu zavrsiti u paklu

Ja i seks također nismo najbolji prijatelji. Obično me poslije prati taj neki osjećaj krivnje i grižnje savjesti što je dovelo do toga da uglavnom apstiniram (pod apstinencijom dakako ne podrazumijevam masturbaciju). Ali ja sam skloniji vjerovati da OCD nije posljedica mojih seksualnih frustracija, nego njihov uzrok. Naime, ateist sam i nemam razloga osjećati nekakav strah od pakla zbog počinjenog "grijeha". Nego to prije pripisujem nezgodnoj crti karaktera koju obično imaju OCD-ovci: rigidni su i strogi prema sebi i svojim postupcima, sve mora biti pod kontrolom, sve mora biti savršeno, nema mjesta pogreškama.....Seks mi međutim ruši taj cijeli koncept, čini me slabićem i nesavršenim....

[fruitloops]

Dobro OCD 5 malo si me ... ustvari puno si me krivo shvatio/a.
Mislio sam da bijeg od tjeskobe nije pravi put i treba joj se suprostaviti i shvatiti da nemoze nam nista.
Za misli sam mislio da ih se treba ignorirati i ne pridavati puno znacenja , a pod sve druge ljude sam mislio da skoro svi ljudi s vremena na vrijeme imaju cudne misli samo se oni razlikuju od nas po ucestalosti tih misli i po tome sta ih oni odmah stave sa strane i zaborave , a mi izgradimo cijeli svijet u glavi oko njih.
Nego zelim ti sve najbolje i sto brze izlijecenje ili po tvojoj teoriji stavljanje pod kontrolom ili sta vec.

Zelio bi samo reci predivno, predivno je zivjeti sa niti 2% OCD. Zbilja sam zahvalan sta sam to uspio postici i ne zivim u nekom snu da je borba gotovo i da nece biti povratka u neku ruku ,ali cudo je sta covjek moze uciniti sa prestankom kompulzija i sa suprostavljanjem strahovima i ignoriranjem istih strahova i mislim , sve vuce jedno sa drugim ignoriranje istih i ne rađenje kompulzija je kao da hranimo "zdravi dio mozga" koji kada dode do reakcije OCD pobjeduje sta mu vise damo hrane.

Ljudi zelim vam svima puno srece znam da vec sto godina govorim da idem ca pomalo pa i vrijeme je sada , cujemo se nakon nekog vremena svima zelim puno uspijeha i srece.

[emma 88]

Nije me bilo već dugo,dugo.Jako mi se bilo pogoršalo ( i okp i depra) pa mi je određena nova terapija.Bila na bolovanju još zbog nekih stvari.Mogu vam reći da mi je raspoloženje vrlo stabilno.Mislim da se razumijemo, ne umirem od smijeha,ali ni ne plačem.Što se tiče okp dobila malu dozu jednog antipsihotika koji mi blokira misli,misli su i dalje tu,ali u manjem intezitetu i kraće me zaokupljaju.Ali prokleta mjesta i dalje zaobilazim u širokom luku.
Dečko se vratio,viđamo se.Sad trenutno ne znamo gdje smo i da li je to veza???
Ja sam svoje suze isplakala.Al pošteno.Puno sam razgovarala sa svojom psihijatricom i stvarno mi je pomogla sa savjetiima.Žena je divna.
Uskoro ću krenuti na grupne terapije pa da vidimo.

[sofija999]

Je li se vama ikad dogodilo da pomislite npr kako je jednostavno npr samoga sebe probosti nožem?

Onako, stvorite u glavi sliku kako je to samo jedan potez, jednim tako brzim , jednostavnim potezom, možete sebi oduzeti život.
Znam da zvuči prebolesno, i je, ali mene doslovno plaši koliko je to ustvari jednostavno.

Koliko je lako samoga sebe...

Nekad kao da dođem do faze da poželim to i probati napraviti, samo da ˝dokažem˝, ne znam ni kome, kako je to ... moguće. Naravno, nisam ni neću, ali plaši me pomisao koliko je to lako. Pa pomislim npr kako me vode u bolnicu i ispituju zašto sam to napravila, a ja odgovaram- eto, htjela sam vidjeti kako je to.

Ma fakat prebolesno. Uopće se pritom ne bojim za svoj život, sve to zamišljam kao nekakav eksperiment.

Ne znam... Jesam li luda

[emily.]

em.. ja sam čudna. jako. pogotovo kad sam napokon nabavila uputnicu za psihijatra. jer sad me hvata panika da sam ja zapravo neka bolesna individua koja si je sve to umislila. jer me totalno plaši situacija u kojoj ću ja pričat sve to psihijatru a on će zaključit kak ja zapravo nemam niš, neg da sam samo jako bolesna osoba koja si voli umišljat stvari i tako. i onda sad i najrađe nebi išla. mrzim si život. -.-
postala je bolest kolko ja ne vjerujem u ništa 100 % i kolko nisam sigurna za ništa. UBIJAAAA ME TOOO.

[precizna]

emily. kaže:

em.. ja sam čudna. jako. pogotovo kad sam napokon nabavila uputnicu za psihijatra. jer sad me hvata panika da sam ja zapravo neka bolesna individua koja si je sve to umislila. jer me totalno plaši situacija u kojoj ću ja pričat sve to psihijatru a on će zaključit kak ja zapravo nemam niš, neg da sam samo jako bolesna osoba koja si voli umišljat stvari i tako. i onda sad i najrađe nebi išla. mrzim si život. -.-
postala je bolest kolko ja ne vjerujem u ništa 100 % i kolko nisam sigurna za ništa. UBIJAAAA ME TOOO.

ja to isto radim. često ne idem ni kod ostalih ljekara kada imam problem, jer mislim da će mi reći kako sve umišljam, a imam sve simptome. a o drugim stvarima ne treba ni govoriti. imala sam faze kad sam provjeravala ličim li na svoje roditelje jer nisam vjerovala da sam njihova...toliko da sebe uvjerim u takve nebuloze i to mi pokvari dane.
ama baš ni u šta nisam sigurna. profesor me pohvali, a ja se obradujem i dođem kući. onda počnem mislit kako je on to iz sažaljenja, kako vidi da imam neki problem, izdvajam se, pa mu bilo žao, pa me pohvalio da mi popravi raspoloženje... a on čovjek se zalaže da mi objavi rad.
ništa što čujem ne vjerujem sto posto, pa čak se preispitujem i provjeravam kad mi dođu nalazi od ljekara, krv i sve ostalo... ja i dalje mislim. znala sam dobiti menstruaciju, a bojati se trudnoće i takvi idiotizmi... ono čega se bojim, ja sebe nabijedim i zalud svi dokazi. ponekad poželim nekoga ko će me opalit po glavi kad si počnem radit takve stvari

[framaso]

Pozdrav svima..nisam dugo bila na forumu pa sam sad pričitala zadnjih 20-ak stranica i sad se osjećam kao da me vlak pregazio...i čine mi se neke stvari jasnije.

Bože moj, s čim se svi mi borimo...ovo je najgori i najteži poremećaj koji postoji...za nas same...mislim da u nijednom osoba toliko ne pati kao s ovim ...

I ono što mi najteže prihvatiti...za ovo nema lijeka...kad ovo dobiješ...pozdravi se sa "normalnim" životom koji si imao prije, ako smo uopće svi imali skroz normaln život.

Postoje samo načini kako si olakšati život...bilo AD ili terapija...ili sam svoj liječnik...ali ovo nikad potpuno ne nestaje i to je ono što je meni najstrašnije....konstatna borba, pa umor od svega, pa očaj, pa opet iznova sve...

Ne želim nikoga obeshrabriti, ali kad čovjek pročita odjednom o toliko različitih opsesija, prisila, terapija, liječenja, pa mi je bolje, pa je nestalo, pa je opet tu, postane ti kristalno jasno da ćeš se ovim vrlo vjerojatno boriti čitav život.

Jednostavno ne mogu shvatiti...šta znači taj poremećaj (jel na kraju krajeva niti liječnici ne znaju)...što je uzrok, iz kojeg razloga ne volimo sebe da se tako mučimo? Jel to kriv naš odgoj, djetinjstvo, genetika...gdje je nastao problem?

Ne mogu shvatiti da se još ne zna točan uzrok (ne mislim na okidač), pa da znaš od kud ćeš krenuti?

Po meni bi uzrok bi morao biti isti ili barem sličan kod svih...kad su kod nas svih manje više isti simptomi...

[emma 88]

framaso kaže:

Pozdrav svima..nisam dugo bila na forumu pa sam sad pričitala zadnjih 20-ak stranica i sad se osjećam kao da me vlak pregazio...i čine mi se neke stvari jasnije.

Bože moj, s čim se svi mi borimo...ovo je najgori i najteži poremećaj koji postoji...za nas same...mislim da u nijednom osoba toliko ne pati kao s ovim ...

I ono što mi najteže prihvatiti...za ovo nema lijeka...kad ovo dobiješ...pozdravi se sa "normalnim" životom koji si imao prije, ako smo uopće svi imali skroz normaln život.

Postoje samo načini kako si olakšati život...bilo AD ili terapija...ili sam svoj liječnik...ali ovo nikad potpuno ne nestaje i to je ono što je meni najstrašnije....konstatna borba, pa umor od svega, pa očaj, pa opet iznova sve...

Ne želim nikoga obeshrabriti, ali kad čovjek pročita odjednom o toliko različitih opsesija, prisila, terapija, liječenja, pa mi je bolje, pa je nestalo, pa je opet tu, postane ti kristalno jasno da ćeš se ovim vrlo vjerojatno boriti čitav život.

Jednostavno ne mogu shvatiti...šta znači taj poremećaj (jel na kraju krajeva niti liječnici ne znaju)...što je uzrok, iz kojeg razloga ne volimo sebe da se tako mučimo? Jel to kriv naš odgoj, djetinjstvo, genetika...gdje je nastao problem?

Ne mogu shvatiti da se još ne zna točan uzrok (ne mislim na okidač), pa da znaš od kud ćeš krenuti?

Po meni bi uzrok bi morao biti isti ili barem sličan kod svih...kad su kod nas svih manje više isti simptomi...

Koliko sam shvatila tebi je čak u jednom periodu nestala bolest?Pazi i to je već puno.Meni se to nikad nije desilo.Samo mi je bolest pod kontrolom uz lijekove.Tu i tamo mi se pogorša pa onda dobijem novu terapiju.Sad mi je od nove terapije ok.
Inače rekla mi je psihijatrica da bolest godinama jenjava.Znači što si stariji,bolest popušta.

[emma 88]

Bitno je naučiti se nositi s tim poremećajem.Živjeti s njim.
Druge nam nema.
Ja sam inače borac i ne dam se.
Povremeno imam krize,ali uz stručnu pomoć opet stanem na noge.
Imam dobru psihijatricu koja mi ne da da se osjećam bolesno i koja me tjera naprijed.I zahvaljujući njoj sam 8 godina radila bez bolovanja.A onda sam se slomila i pukla,ali sada je dobro.

[OKP_lutkica]

Dragi moji napravila sam stranicu na facebook_u da se i tamo družimo,stavljamo linkove,slike,poveznice razmjenjujemo iskustva,zezamo se.Pridružite se ako želite svi ste dobro došli.Trudit ću se da koliko toliko pomognem.Puno pozdrava.


http://www.facebook.com/pages/OPSESI...564647?sk=wall

[maliskandal]

BOK SVIMA! ja sam prvi put na ovom forumu a imam isti problem kao i većina ljudi ovdje. da bi ste možda bolje razumjeli o čem se radi bit ću iskrena jer je to najbolji način. sve je počelo prije jedno 2,5 godine. desilo se to da je moja mama završila u zatvoru,ummrli su mi baka i tata a ja sam s 21 godinom morala sama brinuti o mami koji je bila zatvorena ić na sahrane i ostat jaka za dva maloljetna brata. bila je grozna borba al sa se s tim nosila. nakon bakine smrti jedan dan me uhvatio panični napad koji se nakon toga počeo učestalo događati. odvratan osjećaj, ali ja sam odma znala da to nije ni infarkt nego da je prolem stresa. ošla sam nakon samo 2 tjedna do liječnika opće prakse koja je upoznata s mojim obiteljskim problemom i koja mi je rekla da je to sve normalno došlo usred stresa,da je riječ o anksioznosti i prepisala mi citalon i normabel. nakon par mjeseci stanje se smirilo na terapiji 8 mjeseci i prestala uz dogovor s liječnikom. mama je bila u zatvoru 2 godine i nakon što je izašla ja ponovno dobro jaka, borac.... ali nakon 2 mjeseca od njenog izlaska moja anksioznost se počela manifestirati preko OCD-a. tj. napadi panike koji su prije dolazili iznenada sam ja počela izazivati s mislima kako ću sebi ili ljudima koje volim napraviti nešto. stojim na balkonu,zavrti mi se. ošla sam na jedan put u beč gdje je kriza trajala punih 5 dana. strah od smrti da ću sebi nešto napraviti, konstatno crne misli o samoubojstvu i kako nekog ozljeđujem. odem kod psihijatra nakon samo mjesec dana borbe s tim ispričam ženi sve već spremna da ću ostat ležat na psihijatriji da sam totalno beznadežan slučaj: ona me pogleda nasmije se i kaže mi dušo draga to je opsesivno kompulzivni poremećaj koji je uslijedio od stresa, napada i anksioznosti. žena mi još čestita kolko sam jaka, što završavam magisterij na ekonomiji i prepiše ciprelax i misar od 0,25 po potrebi. mjesec dana nakon terapije ja sjajno puna života i poleta, i skoro godinu dana dobro. No moja mama još kaznu nije odradila do kraja i stiže poziv da se mora vratiti na još par mjeseci u zatvor( rječ je o mitu i korupciji). i kreće ponovno lavina u meni. strah od samoubojstva i ozljeđivanja nije velik kao prvi put jer sam još uvijek na terapiji, ali konstatno je prisutna neka tjeskoba,strah ono jednostavno nelagoda razumjet će svi oni koji se nose s anksioznosti. u meni ponovno šta ako je doktorica pogriješila, što ako bolujem od neke manije, šizofrenije što ako je nešto previdila pa ja nešto napravim. krenem ja na razgovor kod psihologa koja kaže da sam strašno iskrena i pozitivna osoba s kojom je prekrsno raditi. ja ljuta na sebe što to ponovno proživljavam, a ona ljuta na mene što si nedozvoljavam da budem tužna. govori mi šta očekuješ,mama u zatvor ponovno,ti si dvoje sahranila sa svoje 21 godine i ovo je sitnica. da nisi takav borac digla bi već odavno ruke. a ja svaki dan sjedam na bicikl iz sebe izvlačim maksimum,šminkam se izlazim,plačem u sebi i molim boga da mi uvijek da snage i da ostanem normalna i jaka. znam da moj problem nije najveći na svijetu,završavam faks svojim radom, imam 4 godina prekrasnog dečka i pitam se samo kad će ovo sve završiiti i jel to normalno šta mi se događa, iako podsvjesno znam da ni konj nebi mogo bolje od mene ovo izdržat. morala sam ovdje otvoriti dušu eto iskreno i toliko od mene.