Što za tebe znači biti usamljen?

[Sjenka]

Otvorilo se pitanje na temi o blagdanima, ali ovo je i vječno naše usovsko pitanje pa ajmo ga prestati mesti pod tepih i stavimo ga na stol.


Što je za vaš usamljenost, je li to isto što i samoća, ili je to stanje uma?

Je li to nedostatak jedne osobe (partnera) ili i nedostatak prijatelja, društva, obitelji (u smislu roditelja, braće itd), sustava potpore u obliku bliskih osoba?

Je li dovoljno da imate te osobe u vašem životu ili je potrebno i da fizički budu kraj vas pa da se ne bi osjećali usamljenima?

Je li dovoljno samo da postoje (npr obitelj) ili je važno i u kojoj mjeri mogu ispuniti vaše emocionalne potrebe?

Mogu li drugi ljudi (prijatelji, obitelj, forumaši) ispuniti usamljenost koju osjećate zbog nedostatka partnera?

Može li pronalazak partnera u potpunosti ukloniti osjećaj usamljenosti?


Vjerojatno i sami bolje imate osjećaj što mislite o temi pa slobodno potegnite i neka svoja pitanja.

Molim samo da tema ne ode u smjer tko smije a tko ne smije pisati na temama ili bilo gdje drugdje. Ovo je javni forum i svi smiju pisati gdje god žele, dok god se pridržavaju pravila.
Ideja je pokušati malo bolje razumjeti jedni druge, možda i otkriti da nas više toga spaja nego što nas dijeli, u duhu blagdana #SjenkaVječniOptimist

To je to, predajem vam vrući krumpir US-a

[Tabaxacum]

Za mene je usamljenost kad vidim da ljudi ne shvaćaju stvari na moj način. Ponekad i kad ljudi lajkaju stvari koje ja lajkam smatram da u tome nisu dovoljni perfekcionisti poput mene i opet me hvata taj osjećaj usamljenosti. Dosta sam ekstreman i baš forsiram to neko savršenstvo. Većini ljudi se neda to tako na taj način pa se osjećam kao da u tome ostajem sam.

[rocket86]

Često se po defaultu pomisli sam/solo - usamljen.

Ali moglo bi se reći da je to ona faza kad se osjećamo beskorisni, bespotrebno, neželjeni. Neka deprimirajuća faza kad smo u bedu zbog takvog stanja. Čak i kada se osjećamo bespotrebno i neželjeno, a u stvarnosti to nismo(makar formalno nismo)

[Tabaxacum]

Ja to više gledam kao da se osjećamo ispravnima, a drugi to ne kuže ili tome ne daju dovoljnu pažnju. Ignoriranje nečega što je meni evidentno korisno i ispravno pa ona bol i frustracija kako oni to ne vide i ne kuže, a po meni je prilično evidentno.

[Joshua]

Pa usamljenost za mene je onaj osjećaj kad znaš da nemaš više burmu.

[Aubrigo]

Kad nemas kome ni poruku poslati, ni kome se pojadati/pozaliti, a da nije bas mama ili kolega/kolegica s posla od prije 7 godina

[Tikamoon]

Na prvu pomisao i na pogled na PDF, čovjek bi rekao da je to kad nemaš partnera.
Ali, s iskustvom, definitivno mogu reći da je za mene usamljenost stanje uma. Dapače, još je gore kad imaš nekoga uz sebe, a osjećaš se usamljenim kao pas.

[the beginning]

Tikamoon kaže:

Na prvu pomisao i na pogled na PDF, čovjek bi rekao da je to kad nemaš partnera.
Ali, s iskustvom, definitivno mogu reći da je za mene usamljenost stanje uma. Dapače, još je gore kad imaš nekoga uz sebe, a osjećaš se usamljenim kao pas.

ako je tako, onda taj koji je pokraj tebe radi loš posao, iako znam da što se toga tiče nemamo svi iste kriterije i potrebe. da meni cura kaže da je pokraj mene usamljena kao pas, to bi vjerojatno bio kraj.

[Lord Byron]

Događa se to u jesenjoj noći kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.

Ključaj topic .

[aniston]

Vise puta sam se osjecala usamljeno, i to bi bilo najvise zbog toga kada bi shvatila da ubiti jesam sama u masu stvari, tj da ako trazim podrsku od nekih ljudi, razumjevanje, kad tad budem ismijana, pa cak i od najboljih prijatelja tj koje sam smatrala najboljim prijateljima.
Puno puta se covjek opece, i trazi paznju tamo gdje je nebi trebao traziti.
I dozivi bas to, razocaranje, bol i usamljenost.
Kada nas se omalovazava na bilo koji nacin, i kada nastoje nas kritizirati kako god i vidis da u tome uzivaju.

[NoNameBoy]

Sjenko, otvaras nesto teske teme zadnjih dana.

evo dat cu odgovor na jedan opisni nacin.

dakle svi smo u zivotu imali vjerojatno neku fazu da zelimo biti sami ( znaci odmaknuti od svih i svega ) te promisljati ili rijesiti probleme ili situacije u kojima se nademo.
ako taj odmak potraje duze, ostanes izoliran/izolirana od ostalih, drugi te se ne sjete i osjecaj je kako da ne postojis ( negdje sam citao po forumu takve osjecaje jedne forumasice ).
Vjerujem da se opisana situacija dogodi malom broju ljudi, ali dogodi se. I tada kada netko i zeli se podruziti ili izaci ili jednostavno popricati u konacnici shvati da nema nikoga s kime bi to mogao.
Javis se ljudima no oni nisu navikli da ti postojis da bis se druzio ili stogod i dode do onakve teme "nemam vremena" jer eto figurativno za ljude vise ne postojis.

svaki pokusaj tog javljanja i uspostave komunikacije i odbijanje utjece na ljude koji ostaju sami-usamljeni.

Kada i dođe do nekog druženja i kreces se u drustvu no ostajes nekako sastrane, medu ljudima si ali usamljen, jer eto za okolinu kao da ne postojis.

Evo uzet cu ti primjer foruma ovdje, vecina ljudi se zna tipka i ajmo rec jedno drustvo su. "Novi" ljudi ostanu sastrane jer jednostavno grupa je u svom filmu i naprosto ne vidi nekog tko je nov i nepoznat.
Post se vrlo brzo izgubi... Ista stvar je i u vanjskom svijetu, netko te vidi u tom trenu kad si tamo, ali te se vise nikad ne sjeti.

Vrlo slično se događa i onima koji su okruženi nekim no osjecaju se usamljeno.
Imaju nekog tko ih uzima zdravo za gotovo, no nema zelje/volje za vidjet ih, osjetiti kada su lose, pitati sto je, uloziti energiju u nekoga da se otvori i poprica... i dolazi do povlacenja osobe i zatvaranja u sebe, snalazenja sa svojim problemima, tjeskobama, strahovima kako znaju i umiju jer eto na kraju imaju samo sebe.

[Tikamoon]

the beginning kaže:

ako je tako, onda taj koji je pokraj tebe radi loš posao, iako znam da što se toga tiče nemamo svi iste kriterije i potrebe. da meni cura kaže da je pokraj mene usamljena kao pas, to bi vjerojatno bio kraj.

Ako misliš dal' se sada tako osjećam, ne, ne osjećam se, ali takvi odnosi postoje.

[Sjenka]

NoNameBoy kaže:

Sjenko, otvaras nesto teske teme zadnjih dana.
...

Imaš pravo, morat će netko otvoriti i neku vedru temu

Čitam što pišeš i znam da ima dosta vas koji se tako osjećate tu na US-u i to je nešto što bih već dugo voljela promijeniti no nisam još pronašla način kako niti sam sigurna da sam ja ta koja to mogu


Inače, lijepi su mi vaši postovi o usamljenosti, možda jer sam malo melankolična danas

Za one koji ne znaju, ja sam se rastala prije nešto više od 2 godine. I na stranu gubitak partnera, za mene je to na kraju ispao i gubitak starog života i skoro svega što mi je bio oslonac. S većinom zajedničkih prijatelja više nisam u kontaktu jer se nisu snašli u toj našoj priči iako sam s bivšim u ok odnosima zbog djeteta. Moji prijatelji i obitelj kao da ne znaju što bi samnom. Hrpa toga mi se okrenula naglavačke i u svemu tome ponovno tražim i pokušavam izgraditi sebe, no ljudi koji bi mi trebali biti bliski kao da su se pogubili. Kad i pričamo, to su uglavnom kritike i komentari koji mi ne pašu i povrijede me i mislim da se petljaju gdje im nije mjesto (zašto si spirsala uho, zašto si ovako uredila stan, zašto slikaš takve slike, zašto ne radiš ovo ili ono, trebala bi ovo ili ono...). U druženja parova s djecom se više ne uklapam tj ne zovu me više. Mama (s kojom sam inače jako bliska) forsira da što prije nađem nekoga s kime ću imati još djece (jer vrijeme mi ide) no taj netko bi se trebao uklapati u neke njene ideje onoga što meni "treba". A i čini mi se kao da me samo prisilno želi vratiti u kalup iz kojeg sam izašla razvodom pa da sve može opet funkcionirati kako je prije funkcioniralo.
Ukratko, kako je već napisano u drugim postovima, osjećam se nevidljiva onima koji su mi dosad bili važni.

S druge strane je tu forum uz koji sam preživjela te zadnje dvije godine svog života i koji je nepresušan izvor novih ljudi koji se trenutno bolje uklapaju u moj život od ljudi iz mog "starog života". No istovremeno, rijetki se ti odnosi pretvaraju u nešto kvalitetno, trajno, u pravu bliskost, i često me to povrijedi. Veseli me što je barem tu ekipa za popit pivicu i zezat se, znam da je to više nego što mnogi imaju.

Sve u svemu, radim na svemu tome i radim na sebi kako najbolje znam i usamljenost je sad nešto što ne osjećam trajno nego me opere samo povremeno kad se prisjetim života koji sam izgubila i kad se pitam hoće li ovo novo što gradim opstati. Nekih pola godine sad imam i nekog svog i on mi pruža možda više podrške nego što mi je itko u životu pružio, baš onaj osjećaj da sam ok točno takva kakva jesam i da mi čuva leđa. Ali očekivati da će on popuniti sve moje praznine (da, da, znam kak ovo zvuči ) ne bi bilo ok. Ima tu još puno posla za mene i moram ga odraditi sama u svojoj glavi. A to je jedna vrlo zapetljana glava

[cmoljo]

većinu vremena sam sama, ali ne znam da li se osjećam usamljeno.
zapravo tek počnem razmišljati o usamljenosti ako se uspoređujem s drugima.
npr. imam prijateljicu koja ima veliku obitelj i svi se često druže, idu van, zajedno provode blagdane i slično. kod mene to nikad nije bio slučaj pa to uvijek vidim kao nešto što mi fali.

isto tako ako gledam ljude s nekakvom odličnom grupom prijatelja - to nemam tj. imam prijatelja, ali nije to nikakvo zajedničko druženje ni poseban osjećaj pripadnosti.
zapravo i mislim da taj osjećaj pripadnosti igra veliku ulogu. možeš biti u hrpi ljudi no i dalje ćeš biti usamljen ako ne osjećaš neku povezanost ili ako se čini da nikog nije briga.

veza je samo jedan aspekt socijalnog života i ne mislim da je lijek za usamljenost.

[NoNameBoy]

Sjenka kaže:

Imaš pravo, morat će netko otvoriti i neku vedru temu


S druge strane je tu forum uz koji sam preživjela te zadnje dvije godine svog života i koji je nepresušan izvor novih ljudi koji se trenutno bolje uklapaju u moj život od ljudi iz mog "starog života". No istovremeno, rijetki se ti odnosi pretvaraju u nešto kvalitetno, trajno, u pravu bliskost, i često me to povrijedi. Veseli me što je barem tu ekipa za popit pivicu i zezat se, znam da je to više nego što mnogi imaju.

bar razumijes o cemu pisem.

a da u Zg se jos i nadete, ali koliko vidim Ri je mrtva po tom pitanju

[Tikamoon]

Sjenka kaže:

Imaš pravo, morat će netko otvoriti i neku vedru temu

Čitam što pišeš i znam da ima dosta vas koji se tako osjećate tu na US-u i to je nešto što bih već dugo voljela promijeniti no nisam još pronašla način kako niti sam sigurna da sam ja ta koja to mogu


Inače, lijepi su mi vaši postovi o usamljenosti, možda jer sam malo melankolična danas

Za one koji ne znaju, ja sam se rastala prije nešto više od 2 godine. I na stranu gubitak partnera, za mene je to na kraju ispao i gubitak starog života i skoro svega što mi je bio oslonac. S većinom zajedničkih prijatelja više nisam u kontaktu jer se nisu snašli u toj našoj priči iako sam s bivšim u ok odnosima zbog djeteta. Moji prijatelji i obitelj kao da ne znaju što bi samnom. Hrpa toga mi se okrenula naglavačke i u svemu tome ponovno tražim i pokušavam izgraditi sebe, no ljudi koji bi mi trebali biti bliski kao da su se pogubili. Kad i pričamo, to su uglavnom kritike i komentari koji mi ne pašu i povrijede me i mislim da se petljaju gdje im nije mjesto (zašto si spirsala uho, zašto si ovako uredila stan, zašto slikaš takve slike, zašto ne radiš ovo ili ono, trebala bi ovo ili ono...). U druženja parova s djecom se više ne uklapam tj ne zovu me više. Mama (s kojom sam inače jako bliska) forsira da što prije nađem nekoga s kime ću imati još djece (jer vrijeme mi ide) no taj netko bi se trebao uklapati u neke njene ideje onoga što meni "treba". A i čini mi se kao da me samo prisilno želi vratiti u kalup iz kojeg sam izašla razvodom pa da sve može opet funkcionirati kako je prije funkcioniralo.
Ukratko, kako je već napisano u drugim postovima, osjećam se nevidljiva onima koji su mi dosad bili važni.

S druge strane je tu forum uz koji sam preživjela te zadnje dvije godine svog života i koji je nepresušan izvor novih ljudi koji se trenutno bolje uklapaju u moj život od ljudi iz mog "starog života". No istovremeno, rijetki se ti odnosi pretvaraju u nešto kvalitetno, trajno, u pravu bliskost, i često me to povrijedi. Veseli me što je barem tu ekipa za popit pivicu i zezat se, znam da je to više nego što mnogi imaju.

Sve u svemu, radim na svemu tome i radim na sebi kako najbolje znam i usamljenost je sad nešto što ne osjećam trajno nego me opere samo povremeno kad se prisjetim života koji sam izgubila i kad se pitam hoće li ovo novo što gradim opstati. Nekih pola godine sad imam i nekog svog i on mi pruža možda više podrške nego što mi je itko u životu pružio, baš onaj osjećaj da sam ok točno takva kakva jesam i da mi čuva leđa. Ali očekivati da će on popuniti sve moje praznine (da, da, znam kak ovo zvuči ) ne bi bilo ok. Ima tu još puno posla za mene i moram ga odraditi sama u svojoj glavi. A to je jedna vrlo zapetljana glava

Imam potrebu samo ti dati virtualni hug do neke RL prilike

[uzumaki]

Sjenka kaže:

Imaš pravo, morat će netko otvoriti i neku vedru temu

Čitam što pišeš i znam da ima dosta vas koji se tako osjećate tu na US-u i to je nešto što bih već dugo voljela promijeniti no nisam još pronašla način kako niti sam sigurna da sam ja ta koja to mogu


Inače, lijepi su mi vaši postovi o usamljenosti, možda jer sam malo melankolična danas

Za one koji ne znaju, ja sam se rastala prije nešto više od 2 godine. I na stranu gubitak partnera, za mene je to na kraju ispao i gubitak starog života i skoro svega što mi je bio oslonac. S većinom zajedničkih prijatelja više nisam u kontaktu jer se nisu snašli u toj našoj priči iako sam s bivšim u ok odnosima zbog djeteta. Moji prijatelji i obitelj kao da ne znaju što bi samnom. Hrpa toga mi se okrenula naglavačke i u svemu tome ponovno tražim i pokušavam izgraditi sebe, no ljudi koji bi mi trebali biti bliski kao da su se pogubili. Kad i pričamo, to su uglavnom kritike i komentari koji mi ne pašu i povrijede me i mislim da se petljaju gdje im nije mjesto (zašto si spirsala uho, zašto si ovako uredila stan, zašto slikaš takve slike, zašto ne radiš ovo ili ono, trebala bi ovo ili ono...). U druženja parova s djecom se više ne uklapam tj ne zovu me više. Mama (s kojom sam inače jako bliska) forsira da što prije nađem nekoga s kime ću imati još djece (jer vrijeme mi ide) no taj netko bi se trebao uklapati u neke njene ideje onoga što meni "treba". A i čini mi se kao da me samo prisilno želi vratiti u kalup iz kojeg sam izašla razvodom pa da sve može opet funkcionirati kako je prije funkcioniralo.
Ukratko, kako je već napisano u drugim postovima, osjećam se nevidljiva onima koji su mi dosad bili važni.

S druge strane je tu forum uz koji sam preživjela te zadnje dvije godine svog života i koji je nepresušan izvor novih ljudi koji se trenutno bolje uklapaju u moj život od ljudi iz mog "starog života". No istovremeno, rijetki se ti odnosi pretvaraju u nešto kvalitetno, trajno, u pravu bliskost, i često me to povrijedi. Veseli me što je barem tu ekipa za popit pivicu i zezat se, znam da je to više nego što mnogi imaju.

Sve u svemu, radim na svemu tome i radim na sebi kako najbolje znam i usamljenost je sad nešto što ne osjećam trajno nego me opere samo povremeno kad se prisjetim života koji sam izgubila i kad se pitam hoće li ovo novo što gradim opstati. Nekih pola godine sad imam i nekog svog i on mi pruža možda više podrške nego što mi je itko u životu pružio, baš onaj osjećaj da sam ok točno takva kakva jesam i da mi čuva leđa. Ali očekivati da će on popuniti sve moje praznine (da, da, znam kak ovo zvuči ) ne bi bilo ok. Ima tu još puno posla za mene i moram ga odraditi sama u svojoj glavi. A to je jedna vrlo zapetljana glava

Ja sam se razveo prije 4 godine ali imam osjećaj kao da sam u bunilu bio od odvajanja od djeteta i gubitka starog života. Imam osjećaj kao da sam prije 2 mjeseca prvi put stao i odlučio se oporavit i ide mi izvrsno.
Obitelji nemam osim dva frenda i jedne cure (prijateljski) koju sam upoznao preko foruma ali smo si neizmjeran potpora i zafrkancije.
Imam osjećaj kao da gradim sebe i odnose oko sebe dakle nema govora o osjećaju usamljenosti.
Sretan sam. Znam da je sve ok i da sam ok..
A za uparit se imam vremena, iskreno, kada dođe vrijeme i cura neću propusti priliku za obitelj

[Tomislav B]

Sjećam se da sam se nekad davno osjećao usamljen.
Koliko se sjećam bio je to osjećaj da se neki drugi ljudi negdje drugdje, možda u mojoj neposrednoj blizini, sjajno provode, a ja sam isključen, da me na neki način sam Univerzum prokleo na isključenost i da propuštam neke sjajne zabave, najbolje partyje na svijetu.
Činilo mi se da je život drugih ljudi nalik na TV serije ili filmove u kojima postoje cijele ekipe prijatelja koji se znaju u dušu i koji stalno ulaze u veze, izlaze iz veza, pričaju jedni s drugima i svaki petak navečer je tulum.
Bila je to potreba da me netko drugi na neki način potvrdi, da sam ok, da sam u pravu, da postojim. Kao da ovisiš o drugim ljudima..
Ali s vremenom mi je stanje bez te potrebe postalo normalno, da sada vidim da je stanje zvano "usamljenost" u stvari lažan problem, jer kao prvo, drugi ljudi nisu stvarno neophodno potrebni kao voda i zrak, a ako se za društvom osjeti potreba, to se može riješiti za čas.

[Lord Byron]

Sjenka kaže:

Ima tu još puno posla za mene i moram ga odraditi sama u svojoj glavi. A to je jedna vrlo zapetljana glava

Čak i tvoji najveseliji postovi zasjenjeni su jednom nijansom sjete.

Možda sam u krivu, ali reklo bi se da nešto važno još nije sjelo na svoje mjesto #frizerajpsihologija.

A zašto si pirsala uho???

[Nevera]

Sjenko, baš razmišljam kako mi je tvoje moderiranje ovog pdf popravilo dojam o cjelokupnom US-u koji nisam volila do teme sa igrom, kad ono otvoriš jednu depresivnu temu

i ot-

Usamljenost je stanje uma. Nekakav osjećaj nepripadanja kao što je netko spomenuo gore.
Neki soliraju i nisu nimalo usamljeni, neki su u vezi/braku/imaju hrpu ljudi oko sebe pa su usamljeni.