Natrag   Forum.hr > Društvo > Usamljena srca

Usamljena srca Lonely Hearts Club Band
Podforumi: Druženje forumaša

Zatvorena tema
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 12.07.2011., 12:32   #281
Dolazi…, osjećam onaj miris nadolazeće jeseni u zraku i borbu kasnog ljeta sa zlatnim bojama neba, kad jesen zamijeni vrelinu asfalta ugodnom šetnjom kroz park, kad vrući dah ljeta popušta i čini ugodnim zalazak sunca, kad se okolina umiri od siline ljetnih zvukova i strasti sparnih noći i kad lagano nestaje miris ljeta na znojnom tijelu.

Dolazi… i sjećanje na jesenju večer one kasne sedamdesete, šetnje u gradskom parku s tobom, rukom pod ruku, sjećanje na prepoznatljiv osmjeh na tvom licu, topli stisak i odsjaja svjetlosti lampi u očima, zagrljaja u kojem sam (puno godina kasnije) tako često nestajao vođen željom i potrebom za tobom, tvojim punim usnama boje zrele višnje.

Bio sam popio, ne puno, nekoliko čašica mandarineta koje su mi ubrzo hod učinile nesigurnim, dah kraćim i jezik drvenkastim, no ti si moje spoticanje u parku podnosila mirno i dostojanstveno, kao i moje inzistiranje da odemo na rijeku i sjednemo na klupu iako smo prije dogovorili odlazak u kino.

Popustila si, otišli smo uz rijeku i sjeli na slobodnu klupu. Gledao sam u mirnu, tamnu površinu rijeke boreći se sa oštrinom slike i vrućinom u obrazima, okrenuh se tebi ljubeći te, nesvjestan nevoljkosti tvojih usana i nestanka sjaja u očima.

Ruku sam pružio ispod tvoje majice, prtljao po kopči grudnjaka, zadihan, nesposoban otkriti kopču, krenuh drugom rukom ispod suknje, grabeći te grubo, posjednički, dok si uzmicala stiskajući noge, pokušavajući mi zaustaviti ruku.

-Karlo…molim te…- prošaptala je – ne radi to, ne ovdje…

Otimala se i nije se dala, dok je meni padao mrak, sve više i čvršće sam joj pokušavao raširiti noge, nagon je proradio i njen otpor me dodatno zapalio, gurali smo se na klupi, trgali i borili, sve dok se nije uspjela otrgnuti i ustati.
- saberi se, molim te- drhtala je od napora i očaja dovodeći u red svoju odjeću.

-slušaj mala- brljao sam- dolazi ovamo i sjedni

Maligani i idiot u meni su činili svoje i uopće nisam bio svjestan prolaznika, svoje gluposti i učinjenog.
Okrenula se bez riječi i krenula prema gradu. Gledao sam za njom, spopao me bijes i zatražio da stane. Nije se okrenula, samo je nastavila, pognute glave.

-Kurvo jebena- viknuo sam za njom. Nastavila je.
Krenuo sam za njom, lagano se zanoseći
-stani kad ti kažem , sunce li ti jebem.

Stala je. Na stazi, ispod lipe i čekala.

Prišao sam joj, ljut, nabrijan i pijan. Okrenuh je prema meni i ugledah suze kako joj klize niz obraze, nije ih ni pokušavala brisati. Tada me presjeklo, oduzelo mi govor i odblokiralo ono malo mozga koje je funkcioniralo.

Te suze… ta bol…taj pogled…o nebesa...taj njen pogled ranjene ptice, u kojem sam vidio svu patnju i poniženje koje je netom proživjela, umjesto da me upozori, da me dozove svijesti i razumu, da me uplaši mogućih posljedica, ja…, umjesto da joj obrišem suze, da ju zagrlim i molim da mi pokuša oprostiti, ja se okrenem od nje, povrijeđenog ega i muškosti, napuhan i umišljen i ostavim ju u tami jesenje noći.

I za kraj, da jače zaboli i umanji slomljen muški ponos poznatog jebača zavodnika, dobacim
– odjebi…ti i tvoja mala

Puno…puno godina kasnije, kad nas je igra sudbine ponovno spojila, kad si postala moja radost buđenja, kad si ušla u moje srce stvorivši od njega bezvremenski i neograničen prostor samo za tebe i samo tvoj, sjetim se suza koje sam tada izazvao svojim prgavim i bešćutnim karakterom mladića koji tada nije znao prepoznati ljepotu i snagu tvoje ljubavi kao i te suze koje nisam znao, tada kad je trebalo, zaustaviti, obrisati i ne dozvoliti uopće da kliznu tvojim prekrasnim licem.

Znam, rekla si mi kasnije, jednom prilikom, da si mi oprostila, ali da zaboravila nisi, kao što ni ja neću zaboraviti tvoje suze.
Nekoliko izdajničkih je sada, dok ovo pišem, kapnulo iz mog oka i koje ne želim i ne mogu zaustaviti i ne… J'etaisÉCRIVAIN, ne stidim ih se, kako si ti želio u zadaćnici

Lav.Karlo(voljenoj)
K@rlo is offline  
Old 13.07.2011., 17:40   #282
...Jesen u meni tuguje...

- „Hrvojeeee. Hrvojeeeee.“ Zvala me majka. Ja sam se igrao sa svojim prijateljima iza zgrade. Igrali smo nešto što smo mi tada izmislili, kao klinci – nogotenis. Na nacrtanom igralištu sličnom teniskom, dodavali smo se nogometnom loptom preko niske mreže i zbrajali poene. Nedostajalo nam je novih igara, događanja. Kao društvo, kao klinci, uvijek smo bili nestašno, radili svakakve nevine, dječje spačke, zabavljali se. Živjeli bezbrižni, osnovnoškolski život.
- „Hrvojeeeeeee“..majka nije prestajala. Evo me, idem, samo da završimo igru do kraja. „Hajde, budeš išao iznijeti smeće pa se možeš vratiti van“. Evo, mama, evo..idem, sad ću, i dječačkom poletarnošću, otrčim iza zgrade, u ulaz i preskakavši po dvije, tri stepenice odjednom, uletevam u stan. „Evo me. Kaj treba odnijet?“. – „Eno, na balkonu su ti dvije vrećice, pazi jedna je teška, pa bolje idi dva puta, i vrati se onda doma pojesti nešto!“
Ma, ziher ću ić dvaput – kažem samome sebi. Nema toga, ako treba vući ću jednu po podu ili staviti na improvizirani skate pa vući do dolje. Želim se što prije vratiti van, uživanciji, igri.
Bila je jesen, ali sunce je još bilo toplo, i mi klinci smo uživali. Pomalo nesvjesni svijeta oko sebe, svih problema, obaveza..
Uspio sam nekako otegliti vrećice na dno ulice, do kontejnera. Jednu u jedan ubacio, i pošto je bio dupkom pun, otvaram drugi.. Tek što sam namjeravao ubaciti vrećicu u njega začuo sam nešto što se nikada ne zaboravlja.. Začuo sam cviljenje, plač. Prvo mi ništa nije bilo jasno, ali sam bio siguran da dopire iz polupunog kontejnera. Odložio sam vreću kraj njega i na prstima sa dignuo koliko sam mogao i zavirio unutra. Definitivno, cviljenje, plač, je dolazio iz kontejnera, ali nisam mogao točno locirati odakle. Pomaknuo sam par vreća u stranu, i onda ugledao jednu crnu vreću kako se miče. Bila je niže, u kutu i nisam mogao do nje. Otrčao sam što sam brže mogao, koliko su me god noge nosile iza zgrade da pozovem svoje društvo koje je i dalje igralo nogotenis, da mi pomognu. Prvo mi nisu vjerovali, mislili su da im po običaju spremam neku spačku ili zezanciju. Ali moja nervoza, i ozbiljnost u glasu odavali su im da ipak moraju poći za mnom. Otrčali smo svi nazad do kontejnera, otvorio sam ga ponovo i i dalje se čulo bolno cviljenje. Zvukovi koje nikad neću zaboraviti..zvukovi nekoga kako se bori da dođe do zraka, zvukovi očaja, tuge.. zvukovi što tale i najtvrđi metal i kamen..
Dva prijatelja su mi držali „nogicu“ i svojim me rukama podigli dovoljno da mogu dohvatiti i izvaditi vreću. Izvukli smo vreću, položili je na pod, i rastrgali..otvorili. A, unutra..prizor koji baš poput onih bolnih krikova i plača neću nikada zaboraviti.. 4 mala smeđa psića, štenca.
Bili smo u šoku. Ja sam bio u šoku. Bio sam ljut, bio sam zgranut.. jednostavno, nisam, tada, mogao pojmiti sebi da bi itko mogao to napraviti. Da bi netko mogao 4 mala, nedužna bića, tako okrutno zavezati u plastičnu vreću, žive, i baciti ih u kontejner..
Svatko je od nas brzo jednoga sebi stavio pod majicu i otrčali smo do zgrade. Tražili smo pomoć. Ali ljudi nemaju obzira, ili nemaju uvjeta, ne žele takvu odgovornost. Zvonili smo na vrata jednom mom susjedu, inače veterinaru. Otvorio nam je vrata, rekli smo mu i pokazali gdje smo ih našli, i pitali da ih uzme, da im pomogne, da nas uputi, što da jedu. Ali, odgovor je bio negativan. Nisam mogao vjerovati. Rekao nam je da malci bez mame nemaju šanse, i da smo ih možda bolje trebali ostaviti tamo. Odbili smo tu mogućnost. Nismo mogli, nismo željeli. Ta, mi smo ih našli, mi smo ih spasili..oni su sada naši. Brinut ćemo za njih, moraju uspjeti..moraju. pazit ćemo ih. Davat ćemo im mlijeka, igrati se s njima. Bit će naši psi, naši prijatelji.. U susjednom ulazu je bila jedna prostorija, ostava, tamo smo ih odnijeli. Donesli smo im mlijeka, košaru, deke. Hranili smo ih svako malo, gledali, mazili..bili smo klinci, bili smo izgubljeni, bili smo neupućeni, a nikoga od odraslih nije previše zanimalo. Svi su ih već otpisali. Mi nismo željeli. Svaki bi dan odmah nakon škole trčali u prostoriju da ih vidimo, damo im mlijeka, salame.. Ali, salamu nisu htjeli. Bili su još premali..trebala im je toplina, trebala im je majka, trebala im je stalna njega. Pili su mlijeko, ali, nitko nam nije rekao da ne smiju kravlje mlijeko. Mi nismo znali. Kako smo mogli znati? Znali smo da krava i pas nisu isti, ali, ako mi ljudi pijemo mlijeko, pa mogu onda sigurno i psi..bili smo u zabludi.
Njegovali smo ih koliko smo god mogli, i kako smo god znali.
I, tada, jednog jesenjeg, prohladnog dana. Vraćam se iz škole, odjurio sam samo doma ostaviti torbu i uzeti mlijeka.. „Nemoj. Ne idi tamo“ – rekla mi je majka. Znala je. a ja ću isto saznati…ubrzo.. „Pusti me! Moram ići, to su naši psi, mi smo ih spasili, pusti me. Napravit ću zadaću kad ih nahranimo“ … „Hrvoje. Nemoj. Nisu više vaši.. sada pripadaju nekom drugom mjestu“ Nisam je slušao..nisam znao o čemu govori..ili jednostavno nisam želio znati.
Odjurio sam van iz stana..odjurio do susjednog ulaza.. sa strepnjom sam otvorio vrata prostorije. Pognutih glava, moji su prijatelji šutke čučali pored košare. Otkrio sam košaru, a u njoj su skvrčeno, nepomično ležala njihova mala tijela. Preko noći i jutra, sva četiri su izgubili svoju borbu i otišli iza duge. A, nismo im još niti imena nadjenuli. Izletio sam van iz prostorije..bio sam bijesan..bio sam ljut i tužan. Udarao sam po vratima od haustora, i po zidu koliko sam god mogao. „Neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee! Zašto Bože? Što su ti oni skrivili..“
Sahranili smo ih ispod oraha, u prijateljevom vrtu. Nitko nije rekao ni riječ. Cijelo vrijeme. Niti jednu, jedinu riječ… Oči su nam bile pune suza, ali svatko se svim svojim snagama trudio zadržati ih u sebi. Stid me što nismo uspjeli.. što nisam uspio.. što nisu preživjeli. Stid me što tada nisam zaplakao..Bilo me stid da pokažem suze, da zaplačem. Iako sam trebao. Zaslužili su to. Čekao sam jedva da dođem kući, odjurim u sobu..zabijem glavu u jastuk i zaplačem. Plakao sam satima.. Susjeda, veterinara, više nikada u životu nisam pozdravio. Kasnije se on bio i odselio.. Bio sam ljut na njega, trebao nam je pomoći..morao je, bila je to njegova dužnost. Ili nas bar uputiti, savjetovati. Ali nas se htio što prije riješiti, i otpilio nas po kratkom postupku. Proklet bio onaj i njegova ruka, što je ta nedužna bića odvojio od majčine sise i tako kukavički, mučki, zavezao u vreću i bacio. Nikada, ali nikada to neću shvatiti, niti mogu oprostiti.
Bili su to naši psi..u našim srcima, još uvijek, i nakon toliko godina, i dalje jesu..
I danas me stid što nisam tada zaplakao ispod tog oraha…
__________________
"With their qualities of cleanliness, discretion, affection, patience, dignity, and courage, how many of us, I ask you, would be capable of becoming cats?" "Čovjek je kriv za svako dobro dijelo koje ne napravi."
S'Sungassi is offline  
Old 19.07.2011., 16:24   #283
Zadaćnice - 25. tjedan - Stranica dnevnika

Temu je izabrao LAV.Karlo.
LAV.Karlo o temi...

Quote:
LAV.Karlo kaže: Pogledaj post
obzirom da suze nisu najbolje prošle, nadam se da ćete se sjetiti bar jedne stranice svog dnevnika, tako revno i strasno vođenog ljepotom i snagom mladosti i podijeliti ga na ovom mjestu.

Opišite taj radosni/tužni/uzbudljivi/ događaj (ili pogledajte u svoj dnevnik i prepišite stranicu) koji vas je primorao da ga uhvatite u vremenu i ne dozvolite zaboravu.
Ako niste vodili dnevnik, napišite sada što ste tada propustili.

Dakle, tema je stranica dnevnika
__________________
If you are not too long, I will wait here for you all my life. (O.W.)
dainty is offline  
Old 20.07.2011., 12:55   #284
Nisam dugo pisala, teško ponekada sastavljam rečenice...
Opet se približava listopad... Stalno mi se glavom vrti onaj stih "Ne tako dobar oktobar, i misli sve u ruskom štimu..."

Uskoro će opet tatin rođendan... I godišnjica smrti pa moj rođendan... Sve se skupilo u kratkih nekoliko tjedana, ali intenzivnih... Teško mi taj listopad pada jer se sjetim svega što sam proživjela, boli, užasno boli... Ljudi misle da sam hladna, da ništa ne osjećam, a ispod kože mi bride emocije kao tisuće igala koje me probijaju...
I boli me samoća ovih dana, boli me noć kada ne spavam razmišljajući... Boli me osjećaj da nešto želim cijelim bićem, a ne mogu to imati... Boli me osjećaj dodira na koži jer je preosjetljiva... Boli me što me drugi žele, a on ne...

I pitam se, Gospode, što imaš za mene u budućnosti, je li barem lijepo da prekrije sve ono ružno? Uvijek sam osmijehom pristupala k Tebi, jer si mi davao snage i znam da me neizmjeno voliš jer si me bezgraničnom dobrotom obasuo u životu... I znaš što najviše u životu želim... I životnu sam radost crpila iz spoznanja da smo svi na Tvome dlanu položeni...

[2007]
__________________
...I just died in your arms tonight, must've been some kind of kiss...
Bellemorte is offline  
Old 21.07.2011., 11:19   #285
O, primetiš... Primetiš, još kako...
- Ti mene zbilja voliš? Pitao je jednom netko, nakon što sam primjetila da se svađa sa vijestima na radiu.
- Toliko se malo vidimo, a ti si to vidjela...

Dugo dugo vremena, bio je onaj neki poseban. Uza svu onu bol, jer je u cijeloj toj burnoj i kratkoj i zapravo nikada sretnoj vezi, sve svoje misli još uvijek posvetio onoj, koja je bila tamo dugi niz godina. A onda otišla, a ja sam bila kriva što sam joj bila previše slična. Barem je tako on to vidio.

...

I onda primjetim da si ostavljao tragove cipela u mulju na obali Save. Kao dijete koje se igra. I tako neke potpuno nevažne sitnice.
A meni postanu važne. I ono po čemu je baš taj netko nezamjenjiv i poseban. Teško da će itko ikada više ostavljati tragove. Ili da će itko baš tako staviti moju glavu sebi u krilo...i staviti jastučić na onaj utor od pojasa da me ne žulja...i maziti me baš tako.

A izlude te takve stvari. Potpuno.

I onda pitaš gdje sam i kažeš da nisam tu. I onda blesavo kažem da mislim da ću nastradati u svemu ovome (budala, nije mi palo na pamet da time govorim da mu ne vjerujem). I onda napokon priznam da ne znam odvojiti osjećaje od ovoga.

A on se uhvati samo one njegove šale o švrljanju sa strane. I toga da ne misli da to radim. I ne kaže ništa. Baš ništa o ovome.

Samo se nekako razveseli i opet me zove beba. I pita kad se vraćam sa vikenda...a ja kažem, još sam tu.

A ja sve okrenem na šalu i kažem da ako to već je zajeb...barem će biti onaj u kojem sam najviše uživala.

I pao mi je kamen sa srca...jer sam barem dala naslutiti da...nešto osjećam. Neću pretjerivati i zvati to ljubavlju. I znam koliko plaši kada te riječi čuješ kada ne bi trebao.

Ali...da mi je stalo...i da primjetim...da...
Kako puno priča...a malo toga kaže.
Kako o sebi ne govori nikada ništa. Barem ne ono što me doista zanima.
Kako se osjeća. Kako je živio. Kog je volio. I koliko. I zašto. I o čemu sanja. I kuda bi otišao da može bilo kamo. I koga bi zvao, da ima još samo 5 minuta.
Primjetim toliko puno toga.
I sve to zajedno...skupa sa manama...mi se sviđa.
I prokleto boli što se sve to čini sasvim nedostižnim.

Jer očito je da u svim svojim godinama kojih i nema tako malo, nitko nije dobio to nešto za čime ja žudim. Možda dijeliće. Ali ne ono, što mi se čini da drži daleko i od samog sebe...a kamoli nekoga kraj sebe.

Baš kao i svi ti siječanjski neuhvatljivi i nedodirljivi...meni toliko dragi ljudi.

I što da onda radim?
Ne, ne odlazim. Ne zanima me. Puno puno puno previše mi je lijepo da odustanem od maženja i lutanja i porukica i tog bebo...
Ne, to ne mogu. Ne želim.

I ne bojim se više. Odabrala sam ovako. Bio to samo polu život, daleko mi je draži od svih onih drugih života.

Mada znam da ću vrlo vjerojatno plakati.

Ipak ću ostaviti...one posebne stope u pijesku mojih obala.


16.04.2011. (i još uvijek sam tu...)
__________________
No winter lasts forever, no spring skips it's turn...
alanis is offline  
Old 21.07.2011., 12:27   #286
06.01.2010g..
Prvi put,unazad 3god sam sama u kuci..sinoc mi bilo cudno,al drago..osjecala sam se kao pas pusten s lanca,kao da disem..zalosno da netko,tko ima obitelj,jedva doceka malo samoce! Ali mozda je to normalna pojava,svi trebamo vrjeme za sebe..meni je ovo bilo hitno potrebno.Neznam sto mi se dogadja,u meni zivi stotine lica.
Da li bi se N.zacudio da nadje ovaj Dnevnik? Ili se ljutio?
Kada bi citao,s razumom,shvatio bi da su ove stranice za mene puno vise-tajna ladica za suze,frustracije,knjiga samopomoci..
Zove me veceras,taj moj covjek,toliko drukciji kad je stotine km daleko.Nestala nekud ta jakost,autoritet,strogoca..postade obicni covjek koji treba nekog,trazi svoju svrhu i pita se dal kome nedostaje.
Neka je malo daleko,na duze. Ima o cemu da misli,da analizira tu nasu zadnju svadju,sagleda taj naš brak i zivot..
Pa cu ga pitati sto je pitao on mene-tko je ustvari nesretan od nas dvoje? Pitat cu ga sto je njegova svrha zivota?
Sutra cu uciniti jos za sebe,otici frizeru,u soping,sa D.na kavu..Bas mi je to potrebno,malo vjetra u moja krila.konci su pali,lutke su iza pozornice,kazaliste braka miruje u tami..necu da razmisljam,hoce li ga svekrva nafilovati opet svojim razmisljanjima sta je ispravno za dvoje mladih u braku!
Danas,sutra i iducih dana postojim samo ja!
Al znam sta ce mi faliti..male tapkajuce nogice moje L,njene jutarnje puse iz krevetica,njen slatki smjeh..stavit cu veceras njenu najdrazu macu kraj sebe,makar neka je nesto njeno blizu!
__________________
"Gledam te kako stojiš,ljubiš me i zvijezde brojiš,kako kažeš da su naše sve.."
plavi-safir is offline  
Old 22.07.2011., 20:51   #287
1.12.2009. moj 15. rođendan

Danas je trebao biti moj sretan dan.
Trebala sam se cijeli dan smijati, primati čestitke i darove, slaviti.
Nije bilo ni blizu tome.
Morala sam napraviti nešto što mi nije bilo nimalo lako.
Napustiti te iako si me volio više nego ikoga.
Ostaviti naših pola godine iza sebe.
Nisam te voljela, bila je to zaljubljenost.
Bilo mi je lijepo s tobom i osjećala sam se posebno.
Sjećaš se one naše noći kad smo gledali zvijezde na vedrom nebu?
Držao si me u naručju i šaputao mi na uho.
Mislila sam da će to zauvijek trajati, tada sam mislila da te volim.


Sve naši planovi su mi izgledali smiješno kad je naišao on.
Pa mi smo još djeca. Ne znamo što je ljubav.
On mi se uvukao pod kožu.
Teško mi se rastati od naše prošlosti, ali znam da me čeka nešto posebno s njim.
Ostavila sam te u suzama. Tvoje riječi parale su mi srce.
Bio si dio mog života. Nažalost, potpuno smo se odvojili zauvijek.




Danas se ne možemo ni pozdraviti.
Tješi me to što je on i dan danas sa mnom. Imala sam dobar predosjećaj.
 
Old 23.07.2011., 04:40   #288
Ovo sam napisala više kao neko pismo prijateljici jer sam tada bila tako raspoložena i morala sam to izbaciti iz sebe.

5. 7. 2011. g.


Baš sam danas razmišljala o svemu.
O sebi, o tebi, o ljudima, o životu općenito. Ne znam što će nam život donijeti, ne mogu to znati. Samo znam da si ti obilježila najvažniji dio mog života, nadam se
da si svjesna toga jer ti to vjerojatno nikada neću moći reći.

Dugo sam bila izgubljena, još uvijek sam. Bila sam zaokupljena svojim razmišljanjima, problemima i ljudima kojih se danas više ni ne sjećam i nisam ni primijetila
da si ti još uvijek tu. Ne znam kako se to dogodilo, ne znam kad su se svi izgubili.
Isključila sam te iz svog svijeta jer sam tada mislila da mi je to potrebno, a tek sad počinjem shvaćati da si ti jedina osoba koja me je uvijek pokušavala razumjeti.
Žao mi je. Žao mi je zbog svega što si prošla zbog mene.

Hvala ti što postojiš u mom životu, hvala ti što nisi odustala od mene, hvala ti što si toliko savršena i što si i od mene napravila bolju osobu.
Pored tebe mogu biti jedino sretna i ništa drugo.

Sada se sve čini tako nebitno jer svi govore da ovdje mora završiti, ali ne želim da završi. Želim da i dalje budeš moj razlog da se borim, moja snaga, moja energija.

Ti si najbolja osoba koju poznajem.
Volim te. Više od ikoga. Više od sebe.
Nadam se da ćeš zauvijek ostati dio mog života.
Wallflower is offline  
Old 23.07.2011., 18:39   #289
Uvijek isti jučerašnji dan...

Djevojačke su misli jednom bile upućene meni, putovale na krilima mašte s kojih svako toliko otuđi se meko pero i postane nečijim snom.

I zamišljala me je, tim ljupkim umom napućenim fantazijama, kao pisca što kasno uvečer nosi narukvicu načinjenu od sjene guščjega pera kojim piše. Doista, priznala mi je, može me vidjeti samo u sobi starinske naravi; zidovi posuti knjigama, na stolu svijeće, vanjska tišina što je žedne usti moga prozora čeznutljivo piju i unose u sobu... I vatra u kavezu kamina, mezimac kojeg mnogi posjeduju, ali nitko ga se ne usuđuje pomilovati.

Tješi me što sam barem u djevojačkim mislima poput umjetnika koji živi - umirući - samo za kasnih večeri, drage volje izoliran od svijeta; u njezinoj mašti ja sam se tijeku vremena nasmijao i rekao neka ono mene prati...

No stvarnost je poput buđenja; nikada se ne pronađemo ondje gdje želimo biti izgubljeni. Moje je pero od metala, i zato se pitam je li dostojno urezivati na podatnu bijelu kožu papira sve te divno isprepletene ožiljke riječi. Tinta se ponekad prolije odveć žustro, ali to ne znači da svoje pero njome snabdijevam iz neke rane - na srcu, možda - rane koja bi boljela još i više kada bi zacijelila.

Prisjećam se svih tih minulih pisaca, i njihovih srca poput grumenja kojim su se tako bezbrižno poigravali. Za kasnih večeri poput ove u kojoj sada pišem, oni bi posegnuli ispod svojeg kaputa, i iz krletke svojih rebara nakratko oslobodili srce što je ptica slomljenih krila. I proučavali bi ga, na svome dlanu držeći i gledajući, snatreći na svoju bit. Poput divljenja dragome kamenu,
palili bi svoje sumorne oči njegovim sjajem. Ili bi se zgrozili nad njegovom kamenom tvrdoćom, ili bi se gnušali osjećati pod prstima blatnu vlažnost svojega srca... Možda su se njime hranili kao jabukom, zagrizajući u srž svoje duše, a možda su ga samo odložili na stol pokraj svoje tintarnice, i pokraj svijeća s kojih ponekad vosak kapa po nježnim bijelim stranicama, i miješa
se sa već kanulim suzama... Učinili bi to samo da bi se odmorili od tereta nebrojenih osjećanja.

Zavidim im, i nostalgičan sam za njihovim minulim dobom, a ogorčen jer znam da nitko se neće kajati za mojim kasnim večerima. Bez one koja o meni budna sanja, lišen čari djevojačke imaginacije, ja sam pisac zapečaćenih grudi,
i srce mi je moje nedostupno. Ponekad osjećam da je ono u meni zvono, ili topovsko tane što žudi razoriti i unutarnji i vanjski svijet... Ali ono biva i grudom zakrvavljena snijega, i topi se, srce moje, strahujem da će iščeznuti prije no što ga dobijem priliku dodirnuti, ili dati nekome drugome neka ostvari taj dodir...

I što to pišem? Zna li itko koja je razlika između žarulje i svijeće? Svijeća rađa nove sjene, dok žarulja uklanja i one stare... I svjetlost je u žarulji odveć spokojna, nikada ne zatreperi njezin žar. Pod tim jarosnim i istodobno otužnim snopom, leži moja bilježnica, svakim danom sve tanja. Moj dnevnik, moja povijest, riječi kao crvi od tinte, nekakvi spomenici mojim sjećanjima... Kao da bih se ikada usudio zaboraviti. Kao da bih se ikada imao čega sjećati...

I svake večeri ću otvoriti svoju bilježnicu, nad papirima pero držati poput mača kojim sam neodlučan - odveć prestrašen - umoriti svoju žrtvu. I tako sve dok, uzalud, ne kapne tinta. I tako sve dok se ne osuši pero. Suho je tad i oko, pa se sklapa; obuzet noći i njezinom gorkom utjehom, posljednje što ću začuti bit će trganje još jedne prazne stranice. A kada nestane tih listova, pitam se hoće li uopće biti još mene...

Zadnje uređivanje J'etaisÉCRIVAIN : 23.07.2011. at 19:11.
J'etaisÉCRIVAIN is offline  
Old 24.07.2011., 15:25   #290
Hrapav glas dopire iz lošeg zvučnika. Prebire po brodovima što dolaze. Priča staru priču o tamnoj noći i jutru što je slijedi. Zvuk kiše nošene vjetrom tek svakih pet ili šest minuta prekida taj slap riječi i pjesmu, daje mu da udahne i da nastavi.

Briše zidove i čini da stvari nestaju u magli jedna po jedna. Skida mi kožu dok meso ispod nje isparava. Pretvara me u oblak prašine koji lebdi iznad ničeg.

Tek jedan od onih dana kada me odvoji od svijeta, kada ne plačem niti se smijem, kada samo lebdim u svom oblaku prašine iznad ničeg i iznad svega. Tek jedan od onih dana kada nema datuma na stranici dnevnika, tek jedan od onih dana kada me nema onda kada me najviše ima.

Uroni par metara ispod površine otvorenih očiju i dopusti plavetnilu da se razlije.

Uzdigni se iznad grada i baci na svijet pa dopusti zraku da te nosi u svojim sigurnim rukama.

Sjedni na kamen i osjeti sunce na svojim leđima.

Ušuljaj se ispod prekrivača i duboko udahni.

Putuj i vraćaj se. Smij se. Pjevaj. Pleši. Sanjaj. Grli. Hodaj. Slušaj. Diši. Ljubi. Budi.

I ne brini. To je tek stranica dnevnika bez datuma.
aisling is offline  
Old 24.07.2011., 15:46   #291
Svitanje se, tiho poput lopova, šulja u moju sobu. Nježno prelazi po hrptovima mojih knjiga, lagano se poigra s rasutim pismima. Na trenutak osvijetli stare fotografije, a onda me, kao i svakog jutra, pomiluje po trepavicama. Pozdravljam ga - ta, stari smo prijatelji. Već me jutrima zatječe budnu. I samu. Ponekad uzbuđenu, ponekad sjetnu, ponekad u iščekivanju, a ponekad, mada rijetko, i sretnu. Ali, uvijek samu. Usamljenu. Izgubljenu u beskrajnom muzeju uspomena skrivenom iza očiju.
Danas je ipak nešto drukčije. Sagnuta sam nad stolom radeći nešto što godinama nisam. Ja pišem.
Pronašla sam svoj stari dnevnik prekapajući po kutijama. Listam ga, udišem miris koji je poprimio ležeći godinama zaboravljen. Dolazim do zadnje ispisane stranice i gorko se nasmiješim. Rujan 2008. Dva tjedna nakon što sam upoznala tebe. Nakon toga više nije bilo potrebe. Do sad.
Danima, tjednima, mjesecima i godinama sam svaki svoj problem, nedoumicu, sreću i bol dijelila s tobom. Sve što me mučilo, rješavao si brzo, brže nego što majčin poljubac odnosi bol.
Ali, oprosti, sad ne znam što da učinim. Ovo je prvi put da si moja bol ti. Ti. Od samog početka moj najveći blagoslov i moje najdublje prokletstvo. Moj najbolji prijatelj i... Da. Moja najveća ljubav.

Jučer sam te vidjela. Stajao si tamo, na kolodvoru, među gomilom ljudi koji žure tko zna gdje. Čekao si mene, kao i tisuću puta do sad.
Nisam ti odmah prišla. Gledala sam kako ti oči prelaze po gomili, kako se lagano mrštiš zbog kasnoproljetnog sunca. Na trenutak su mi kroz glavu prohujale sve zajedničke uspomene, sve slike koje sam slikala očima.
Ugledao si me i prišao mi, pozdravili smo se kao i uvijek. Ipak, bilo je drugačije; bilo je nečeg konačnog u svemu tome.
Znala sam i zašto. Na neki način, bio je to naš prvi i posljednji susret. Prvi, otkako si s njom, a znala sam da će morati biti i posljednji.
Idući sati su prošli kao u snu. Ne sjećam se o čemu smo razgovarali - samo znam da si rekao da si sretan. Ne sjećam se ni kako si bio obučen - samo znam da nisi skidao svoj najširi osmijeh s lica. Ne sjećam se ni kako si mi opisao nju - samo znam da si spomenuo riječi "ona prava"

Sati su se izbrojili. Vrijeme je neumoljiv gospodar; ne pada na ženske suze, preklinjanja ni prijetnje. Došao je čas rastanka, ali, pripremila sam se.
Pogledom sam izabrala mjesto koje ću poljubiti. Ne, ne usne. One su sada pripadale njoj. Prislonila sam usne na poznatu udubinu na vratu, a glavu lagano oslonila na tvoje rame. Jedino što sam željela je da to traje, zauvijek. Da zauvijek umjesto kisika udišem tvoj parfem.
Ne znam koliko je to blaženstvo trajalo - možda minutu, možda sat. Nedovoljno za onoga kome je malo i čitav život.
Prvi si se odmaknuo, mahnuo i izgubio se među svim onim ljudima. Tek tako.
Osjetila sam kapi na obrazu i začuđeno pogledala u nebo. Ali ne, nije ono krivo. Kišilo je samo iz mojih očiju.

Letimično pogledam na sat. Prošlo je dvanaest sati od toga. Dvanaest dugih godina, dvanaest studenih zima.
Odlažem svoje pero. Naslanjam glavu na ruke i zaplačem kao dijete. Plačem za svime onime što je prešućeno, sakriveno, izgubljeno; za svime onime čega je bilo, a nije moralo; za svime onime čega nije bilo, a trebalo je; za svim onim čega je nestalo, a obećano je - zauvijek. I sada tiho, lica uronjenog u ruke, šapćem: "Da te barem nikad nisam vidjela", a znam - svijet bih dala, samo da te vidim još jednom.

[2011]
__________________
Svijet mladih[/SIZE]
borntobewinner is offline  
Old 25.07.2011., 03:49   #292
16.04.2000.

Osecam se tako jadno, prljavo, mizerno, bedno!!! Svinja je opet to uradila! Zasto, zasto to meni mora da se desava??? Mrzim sebe, mrzim njega, mrzim ovaj svet!!!
To mora da prestane! Ali kome da kazem? Niko mi nece verovati! I ako kazem, i ako mi poveruju, mozda vise necu moci da idem u tu skolu, koju volim, izgubicu drustvo... On ce me sigurno unistiti, reci ce da nije istina!
Ispascu lazljiva ucenica koja zeli da mu napakosti...

Kad bi bar neko usao u njegovu kancelariju i video ga kako debele dlakave rucerde zavlaci ispod moje majice i dodiruje mi grudi... Boze, koje grudi? Pa ja jedva da ih imam! Pa imam samo cetrnaest godina! Njegova cerka ima pet godina manje!

Kad bi ga bar videli kako stoji iza mene, drzi ruku na meni, drugom otkopcava slic i radi nesto, sto ja ne zelim da vidim, ali znam, prokleto znam... Ne zelim da cujem te uzdahe zivotinje, zelim da to sto pre prodje! Osecam stid, prljava sam, uzasna sam... Zasto niko nikada ne udje!?

Mrzim ga, mrzim ga, mrzim ga!

I opet sam izasla kao da se nista nije desilo, drhteci kao prut, ali s veselim osmehom na licu... Osecam da svi znaju, da mu nije prvi put, da je i drugoj deci u skoli to radio... Zasto ga niko ne spreci, kad vec ja ne mogu, nemam snage, nemam hrabrosti???

Zelim da me nema! Zasto on da bude prvi koji me je dodirnuo? Zasto me je tako unistio? Boze, zasto ja???

Suze, proklete suze, kao da ce one oprati taj greh...

Zelim da umrem, da on umre, da se desi bilo sta, samo da ova agonije prestane, da te dlakave ruke debelih prstiju vise nikada, nikada, nikada ne dotaknu nijedan delic mog tela! Da ga ne cujem, da ga ne vidim, da sve zaboravim, kao da se nikad nije ni desilo!

11.03.2011.

Videla sam ga u toj dvorani. Stajao je pored devojcice od petnaestak godina. Ona je snimala kamerom nekakvu predstavu ciji je on autor. On je drzao ruku na njenim ledjima. Nesto joj je saputao, mislio je da niko ne razume, da niko ne vidi.

A ja sam opet plakala u sebi. Zbog nje. Zbog sebe. Zbog svih devojcica ovog sveta kojima su takvi poput njega, debeli, masni, zadrigli, bolesni i zli unistili najlepse dane detinjstva.
I opet sam se mrzela, jer i dalje cutim, jer ne umem da progovorim umesto nje, jer nemam dokaza, jer ne mogu da ga unistim. A znam. Prokleto sve znam...
__________________
Yesterday is History, Tomorrow is a Mistery, Today is a Gift!
draganica is offline  
Old 26.07.2011., 11:53   #293
Zadaćnice - dvadeset i šesti tjedan - Kolodvori

Temu je izabrala borntobewinner.

Quote:
borntobewinner kaže: Pogledaj post
Nastavljamo u tonu.
Nova tema: Kolodvori
Bilo autobusni, bilo željeznički, kolodvori su uvijek bili emotivna mjesta. Mjesta sastanaka, rastanaka, dočeka, ispraćaja, iščekivanja... Opišite jedan svoj doživljaj
Za one modernije - mogu i priče s aerodroma
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)
Velia is offline  
Old 26.07.2011., 17:27   #294
Ljubav pocinje na autobusnom..

Tako je bilo toplo..tako toplo..meko i bjelo,zatvorenih ociju sam utonula u tu toplinu njegove jakne,iako je bio studeni..vrelina oko nas je isijavala,pogledi koji bi pojeli jedan drugoga kada bi mogli..Ne sjecam se da sam ikada osjetila takav nalet strasti,kao tada kad me je on pratio doma na bus.Bas je bio poseban taj dan,taj kolodvor u Kutini ostao mi je magican i bajkovit,samo radi njegovih dodira..Radi tog osjecaja srece koji mi je cinio toliku pomutnju u glavi,nemir u rukama..
Hladni vjetar je prodirao u kosti,nisam marila,htjela sam ostati sto duze,zadrzati te trenutke..oko nas pustosija,poneki putnik koji bjezi u negrijanu cekaonu trazeci zaklon,na pohabanim klupama..
Meni uopce nije bilo vazno sto je hladno..jel ti ista govorio taj moj osmjeh ozaren? Jel ti sta su rekli smaragdi sto bljeskaju zaljubljeno?
Puhao si u moje ruke,govoreci kako su male i bjele,grdeci me sto sam bez rukavica..
Srknuli smo samo malu kavicu bez okusa da se ugrijemo jos malo..kako da opisem malu limenku-kafic,kad se od magle i ne sjecam?
Nit se sjecam zidova kolodvora,saltera i kojim busom sam ja to trebala kuci,a nije ih bilo puno..
Sjecam se da sam kasno posla,da si rekao da je ta daljina predaleka..bas kao u pjesmi od merlina"daljine nisu to,sto se za srce primilo,pusta su to polja nade i barikade izmedju nas.."
Smjesno,kao da je ikad daljina sprjecila da se ljudi ne zavole..
Drhtaj tvoga glasa,nemiri u rukama..da,ti si se zaista zaljubio tada na autobusnom kolodvoru..
Tamo gdje zavrsavaju neke ljubavi,gdje sakrivene suze se izliju,gdje torbe nose ne samo stvari vec srca slomljena-mi smo poceli ljubav..prislonjeni uza zid,vrelih usana i nezaustavljivi,ljubeci se bez srama i bez pitanja dal bi ruke smjele tako javno biti u intimi..
Uz kartu,kupila sam jos malo vremena za nasu ljubav,ne sluteci njen zavrsetak na nekom drugom kolodvoru..
__________________
"Gledam te kako stojiš,ljubiš me i zvijezde brojiš,kako kažeš da su naše sve.."
plavi-safir is offline  
Old 26.07.2011., 22:03   #295
Kolodvori.

[Brzi vlak za Kapelu-Zagreb... kreće sa ...] Koliko puta sam ovo čula dok sam bila mala, a tata je vodio mene i sestru na Željeznički kolodvor gledati vlakove koji dolaze i odlaze sa perona. Bile smo samo zaigrane djevojčice koje je on redovito predvečer vodio na igralište, a nakon toga na kolodvor. Prolazili bi kroz onu staklenu čekaonicu i gledali likovne radove na panoima, a nakon toga izlazili na sam kolodvor. Ondje bi nam on po stoti put objašnjavao da smijemo gledati vlakove, ali da ne smijemo prelaziti žutu liniju. Žuta linija je linija koja pokazuje dokle smijemo ići, a nas dvije smo samo klimale i upijale svaku riječ. Nakon toga bi gledale velike semafore koji su pokazivali crveno ili zeleno, osluškivale tetu koja prebrzo prebrzo govori dok najavljuje vlakove, a veselo mahale ljudima u kupeima vlakova koji su samo prolazili, nisu se zaustavljali. Nakon toga bi već mrak pao, a tata bi samo rekao: "Mama je napravila večeru, sad idemo."
Danas se rado sjećam odlazaka na kolodvor koji je tako blizu mog doma i koji me uvijek posjećaju na trenutke koje sam provela sa sestrom i tatom, a oni su uglavnom bili veseli. Željeznički kolodvor za mene ne predstavlja mjesto rastanaka, dolazaka i odlazaka, samo uspomenu na djetinjstvo.

Ovo nije priča o djetinjstvu, ovo nije lijepa uspomena koju čuvam, ovo je nešto što ti već znaš. Ti znaš sve, pa nije ni čudno da znaš i ovaj dio koji čini mene.

Sjećaš se Žabice na kojoj smo sjedili neki dan? Bilo je opako vruće, znoj je kapao sa svakog komadića naše kože, a ono malo vode što je ostalo u boci Studene je pokupio čovjek koji je za nju dobio pedeset lipa. Sjedili smo na mom koferu koji mi je tata dao, grlio si me i ljubio, govorio da će sve biti u redu i da je to samo mjesec dana. Nisam bila tužna jer sam znala da ćemo se vidjetu u rujnu, a to nije previše dugo. Nisam dramila. Nisam plakala. Nakon toga je došao moj bus, stavili smo stvari, onda smo stali blizu vrata busa i pozdravili smo se. Zagrlio si me, poljubio i rekao da me voliš. Svega se sjećam. Onda je došao onaj trenutak kad sam sjela u bus, krenila s kolodvora, a tad počela i plakati. I malo dramiti.

Onda je došao kolovoz i malo drame. I sreća. I nostalgija. I tuga. I suze. i histerija, jer još malo je rujan i onda ćemo se vidjeti.

Rujan je kurvin sin. Rujan mi tebe oduzima jer rujan znači rastanak. Sjela sam na šesticu i krenila prema Željezničkom. Prošla sam kroz prednji dio,ali ondje te nije bilo. Vani sam sjela na zidić i čekala sam da dođeš. Došla sam prerano. Za dvadesetak minuta si i ti došao, ali i dalje je značilo da smo oboje prerano stigli. Do polaska Tvog vlaka je bilo dva sata. U ta dva sata nismo kao u Gospodinovoj priči krojili pet desetljeća našeg zajedničkog života već smo sjedili na zidiću zagrljeni, jadni i izgubljeni. Ovaj put je tvoj kofer stajao pokraj nas, a ruksak si skinio s leđa i stavio nam pod noge. Gledali smo ljude koji dolaze i odlaze, nismo razmijenili niti riječ. Suzržavala sam se od plača, ali suze su curile. Nismo si imali što reći, jer sve je bilo rečeno. Ti si sve rekao. Ja sam prije govorila, molila i pametovala, ali tvoj odgovor je bio zadnji. Znala sam gdje je žuta linija. Znala sam dokle smijem ići. Znala sam da je kraj. [Putnički vlak za Zagreb-Dugo Selo-Križevci...] Ustao si se, stavio ruksak, zagrlio me, rekao da me voliš i ušao u vlak. Vlak je krenio, ali ovaj put sam stajala na izbljedjeloj žutoj liniji, nisam mahala, nisam bila sretna, samo sam nijemo stajala. Nije bilo suza i očaja, samo spoznaja da je taj tren previše toga slomljeno u meni. Ranjena sam u najbolniju točku.

Tog dana u rujnu je ostala samo moja sjena, jer mene više nema ovdje. Ni sad ni ikad više.

Ali ti znaš da kolodvori za mene nisu mjesta rastanaka, ti znaš za moju uspomenu iz djetinjstva i nećeš ju mijenjati. Kolodvori će i dalje biti samo mjesto s kojeg ćeš me pratiti kad odlazim doma, ali i mjesta na koja ću ponovo dolaziti. Tebi. Samo tebi. [Nema rastanka. Molim te.]

Zadnje uređivanje Urbanna : 26.07.2011. at 22:32.
Urbanna is offline  
Old 27.07.2011., 22:51   #296
Nek' bude šta bude

5 je sati, i još je noć. Pada težak mokar snijeg, stvorio se gnjecavi sloj dubok preko gležanja i hladna vlaga mi ulazi u cipele. Površina snijega je čađava kao i niz autobusa koji rokću crn dizelski dim. Siguran sam da ću se izbljuvati čim uđem.
Kad bih imao što izbljuvati, jer želudac mi je prazan. Ali zato mi je duša puna ćemera i jada.
Pogurene spodobe niću iz zastora sivih pahulja dok prilaze autobusnom stajalištu na Borongaju. Eno, tamo jedan momak tetura zaogrnut zastavom i promuklo urla: „Dinamo, Dinamo, Hrvatska, Hrvatska“, a prate ga pijani jarani. Jednoga mladića prati cijela obitelj zajedno sa svim rođacima, mašu barjacima, a tamburaši sviraju neku domoljubnu. Lumpale su noćas usijane glave.
Ipak, većinu mladića prate tužne curice, lijepe, blijede, rumenih usnica i sa suzama na vrhu nosića.
Posvuda uokolo, stotine rastanaka i oproštaja, sva ta tuga u ovo mračno jutro.
A moja draga nije danas ovdje.
Draga moja Sanjice, rekla si da me ne možeš ispratiti, da moraš biti odmorna, radi razgovora o svom prvom poslu. Razumijem te, ali ipak pomišljam, kako si mogla ne doći i pustiti me da se sam suočim sa ovime? Nije ovo Amerika nego Balkan, nije ovo američki film, nego Araličin roman. Stisnem zube da mi se brada ne počne tresti.
Brat tapka pored mene, brade zabijene u prsa i kao da ne zna što bi rekao. Iznenada kroz bljuzgu otprti do malog kioska, i uskoro se vraća. U jednoj ruci mu votka, u drugoj rakija. Nisam doručkovao i nikada ne pijem prije podne, ali sada pijem. Votka bi da mi oprži grlo, ali se odmah razblaži kada se pomiješa sa suzama. Da li je to postalo svjetlije? Nije, ali more blata, autobusi, masa oproštaja i mokre čarape me nekako manje smetaju.
Nema veze što nisi došla. Pa normalno je da moraš biti naspavana, svježa i odmorna poput leptirića, pa danas imaš razgovor za svoj prvi posao, a to je važna stvar. Samo ti spavaj, dušo moja, naspavaj se poput anđela, što i jesi, sunce moje.
Ćut ćemo se svaki dan, vidjet ćemo se svaki vikend. Deset mjeseci će brzo proći, a kada se vratim, tada bit ćemo zajedno svaki dan, zauvijek, Sanja, ljubavi moja jedina i prava.
Ogromno jato vrana proleti nad sivim autobusnim stajalištem muklo grakčući. Netko nešto zaurla, i gomila pogurenih mladića uz šmrcanje stotina djevojaka i majki se pokreće prema autobusima crnim kao noć.
Za mnom nitko danas ne jeca, i osjećam se kao da zauvijek odlazim...

***

Prošlo je ko' za čas. Osam mjeseci, a trebalo je biti deset. Prije sat vremena sam stigao, putničkom klasom. Vani je hladno i pada kiša, a ja baš fino zasjeo, ovdje u kolodvorskom kafiću je toplo, a još me i piće dodatno grije. Razmišljam, jer danas mi se nudi nekoliko mogućnosti. Da nazovem prijatelje i brata, pa da zaružimo po kafićima cijeli dan, da proslavimo. Ili da odem doma, mami... Ili da odem u Mlaku. Sanji.
Vikende nisam dobijao toliko često kako sam mislio da će biti. A svaki vikend je bila na službenom putu. Odlično, mislio sam, bravo, Sanjice. Tek si počela raditi, a već ti šef pridaje toliko povjerenja.
Tako sam mislio.
Jezikom prelazim preko mjesta na kojima su mi donedavno bili zubi. Ne znam hoću li ikada više pišati bez bola. Ručni rad jednoga doćasnika iz vojnog zatvora na Trsatu, zvali smo ga Van Dam.
Razbio sam mobitel o stražarsku kućicu radi tog jednog SMS-a. Ispucao sam tri okvira od jada, dva u zrak i jedan u grmlje, i to baš smjeru iz kojega je trčao razvodnik koji je pojurio da vidi što se zbilo. Nisam ga pogodio, nisam ni namjeravao. Ali sam završio neko vrijeme Van Damu na brizi. Dobio sam kronične bolove, stekao neprijatelja do groba.
No, to je sve imalo i svojih prednosti. Izašao sam dva mjeseca ranije.
Taman stignem na svadbu danas. U Mlaki.
Razmišljam da li da ostanem ili da odem.
Kao da unaprijed znam što će biti i u jednom i u drugom slučaju. Naš život je samo kliše, sve se to već dogodilo nakome drugome, a na nama je da samo ponavljamo stare obrasce. Da odem? Tamo će biti ljudi i pića, i muzike.
Dugo me nije bilo, mnogo toga moram nadoknaditi, red je da se malo proveselim. Zavonit će tambure u transu.

Zadnje uređivanje Tomislav B : 27.07.2011. at 22:56.
Tomislav B is offline  
Old 30.07.2011., 15:10   #297
Lagan je moj kufer, lagan i prazan; vječito gladan prošlosti kojima ga putnici poput mene inače hrane. No, ja nemam ničega što bih u njega mogao staviti, pa ipak ga nosim sa sobom, kao puž svoju kuću, da nikada ne ostanem bez doma svog, ma kako daleko pošao.

Na kolodvoru, osjenčena plesom kazaljki, kao Luna spuštena sa noćnoga neba stajaše ponosito blještav i pretenciozan sat, oko što snatri na sulude čovjekove pokušaje da sustigne vrijeme; medaljon zastrašujuće prolaznosti. I sve na njemu čini mi se baš pogrešnim, jer duža je kazaljka u svojoj vrtnji bila sporija od kraće, a sati su se nizali brzi, nezaustavljivi...

Liježem na jednu klupu, iako bih radije bio pod njom. Vjetar će, kao i uvijek, izraziti svoje suosjećanje donijevši mi novine neka se njima prekrijem, no turobne vijesti teško će me ogrijati. U jednom od članaka bila je priča o glazbeniku vrsna kova, estetu kojemu se strune violine pod kožom stežu, i milozvučni njen vapaj bijaše plač što ga je prvog začuo, čak i prije no što mu se iz usta prolomio plač prvoga uzdaha.

Tako blagoslovljen darom glazbe, njegov um zamrači slava i ovacije što ne jenjavaju, pa se, kao povratnik jednostavnijem dobu, jednoga kasnog večerja našao na kolodvoru, daleko od limuzina i neizdrživo blizu vlakova. I zanosila ga je pomisao da više nije gospodar ukroćenih crnih konja, već sluga zahuktalih sivih zvijeri. Iako puta već položena na tlo ondje gdje se pružaju
tračnice, sloboda vlakova krije se u njihovoj nezaustavljivosti. Čovjek mu jest tvorcem, ali u svake kreacije čar zaživjet će tek onda kada joj tvorca ne bude više. Samo tada kolodvori više neće biti potrebni, jer vlakovi ionako neće nikada više stati.

Dok je ljudi kojima često odlaze a rijetko se vraćaju, vlakovi neće smjeti zastati...

I istrgne mi vjetar novine iz ruku, ali odnese samo list, ne i riječi. Pa stigoh pročitati kako je svirao, violinista čija je želja bila čitav svijet svesti samo na jedan kolodvor, i mislim kako u tome nije bilo dovoljno grijeha i ludosti da bi odgovaralo kazni koja ga je zbog toga snašla. Jer prolaze ovdje ljudi iz mnogih krajeva, i dogodi se nekada da, u milionima mimoilaženja, rame posuto snijegom bliske zime udari o nečije rame još toplo od sunca nekog dalekog
ljeta. Ovaj kolodvor, kakvim ga ja želim znati, ne spaja samo različita mjesta, već i osjećanja vrućine i mraza koje se iz njih može iznijeti i sačuvati neko kratko vrijeme dok ne uginu poput bića izvedenog iz svoje stvarnosti. Tako i čovjek umire... jer je probuđen, a san mu bijaše stvarnijim od ičega.

Takvim ga je barem želio; netko spava u svojem kuferu, dok drugi ga netko pred sobom gura praznog i simboličnog, no nitko se ne usudi poći - bilo kamo - praznih ruku. Možda vjerujemo da nitko nam neće nauditi ako nam dlanovi nisu slobodni da se njima branimo, a noge su očito preumorne za bijeg. Noge imaju snage samo još došetati na kolodvor, i tu prestaje sav košmar, a ono što se isprva doimlje kaosom, zapravo je savršen poredak stvari. Dogodit će se, bez sumnje, trenje mog i tuđeg kaputa kada nam se mimoilaze ramena, no pogledi ostaju zakopani duboko u sjeni oboda naših šešira, i sve što ne traje barem mali dio vječnosti može se opisati jedino kao beznačajno.

I ja sam čovjek umoran. I ja želim doći na kolodvor, zauzeti svoju klupu, i potom čekati na vlak. Zaboravio sam odlazim li ili se vraćam, no to je nešto što niti ne želim znati. Samo, plaši me ova tišina, isprekidana - pravilnošću divnoga kaosa - žamorom glasova tisuća i tisuća ljudi ovdje. Noć je, jer sunce odveć daleko sja, i ne dotiče nas više ta ljepota. Vlakova nema, užasno sam već zabrinut. Zar je moguće da se najgore uistinu zbilo? Jesu li ih,
svi zlobni i nesretno sretni, uspjeli doista zaustaviti? Jesu li sive zvjerke - beskrilni naši zmajevi - umorene? Da nema svih tih mišlju nesavladivih koračaja, bilo bi sasvim mirno ovo tlo, jer nema vlakova da ga raskole.

Ja ležim na svojoj klupi, no pridižem se u sjedeći položaj, jer netko je pred mene stao. Starac mladenačkog duha, zaogrnut kaputom dobrote pa mu je toplije nego meni. Da se time ne opisuje bogate, rekao bih da mu je džep dubok i naprosto bez dna, jer toliko je duboko u njega zavukao ruku, i tražio sljepačkim dodirom, dok su mu se prsti druge ruke stezali na dršku štapa kojim se podupirao.

Isprva nisam shvaćao što se zbiva, a zatim je bilo prekasno da ga, bez imalo grižnje savjesti, zaustavim u njegovu plemenitu naumu. Začuju se - ali samo za mene - zvuci violine, i opet se sjetih onog dugokosog mladića, artiste iz novinskoga članka. Kako je prosio, možda besramno, ali zato što je kovanice tvrđe od zuba želio bar jednom u životu zaraditi radije nego dobiti. Izokrenuta šešira i džepova, baš na ovom kolodvoru raspuštao je nepopustljive niti
djevičanske glazbe, pa ipak mu note bijahu zakrvavljene... Jedna mu je dobrostiva duša željela osim bronce udijeliti i srebro, ali u tragičnome obliku metka zarivenog u umjetnikovo srce.

Kažu - česti posjetitelji kolodvora, stanari beskućnici, slični meni - da mu ruke nisu ispustile instrument, već je, umirući i ljubeći koljenima zemlju pod sobom, u padu i posljednjem izdisaju još odsvirao zadnju notu, meki violinski cvilež kojeg se još i danas može čuti. Nota je odjeknula jače od pucnja.

Dobre mu namjere odaje zveket kovanica što ih najzad pronalazi dovoljno da prekrije svaku jagodicu na prstima jedne šake; i predaje ih meni koji ih nisam htio. Proscem doista nisam, ali nema u meni ponosa koji bi odbio što mi je ponuđeno, pa makar isto odbacio već sljedećim časom. Ja žudim samo za vlakom, mjestom gdje ću odložiti prazni svoj kufer... Zato smo svi ovdje; ništa nas ne umije oteti - čak ni smrt - želji da pod umornim nogama i koljenima spremnima ljubiti zemlju vlastita groba, u konačnici pronađemo
tračnice, odsustvo svake zabrinute misli, i put jasno položen pred nama; smisao postojanja koji mora biti u kretanju, tim bezbrojnim odlascima i vraćanju.

U zabludi je svatko tko misli da je bitno odredište. Štoviše, u tom neznanju nalazi se posljednja nada za opstanak misterija... Važne su samo tračnice, nekakav daleki put što ćemo ga nametnuti svojim nogama, ma koliko god da su umorne i istrošene cipele u kojima koračamo. Zato dolazim na kolodvor.
J'etaisÉCRIVAIN is offline  
Old 30.07.2011., 19:43   #298
Kolodvori

Prije nego što vam kažem išta više o sebi, želim da znate da mrzim kolodvore.
Zapravo, mrzim samo jedan kolodvor, Autobusni Kolodvor u Zagrebu. Njega mrzim s razlogom, a ostali su krivi samo zbog imena koje me podsjeća na taj jedan. I zato ih mrzim.

Možda je malo čudno mrziti jednu zgradu, ali za to imam dobar razlog. Nije to zbog rastanaka i sastanaka koji se tamo događaju, korijen moje mržnje je daleko prozaičniji i seže u ljeto 2000. godine.


Bilo je to početkom lipnja. Za većinu je ljudi to bilo sasvim obično, dosadno jutro početkom ljeta. Za mene i još poprilično supatnika bili su to dani agonije (ili polaganja mature, ako vam je tako draže). Sjedili smo u razredu, okupljeni kao ovčice u toru i čekali podjelu zadataka na praktičnom dijelu.
Nismo imali pojma što nas čeka, no misterija se ubrzo riješila. Profesor je podjelu zadataka zamislio kao izvlačenje. Jeej!
Jedan po jedan prilazili smo kutiji s papirićima i suočavali se sa sudbom kletom.
Mene je zapao Autobusni Kolodvor i još neki praktični zadaci.

"Super!" - pomislila sam - "Trebam slikati zgradu oko koje su neke od najprometnijih ulica u gradu (i dvije tramvajske stanice!), tako da se na fotografijama ne vide ni ljudi, ni automobili, niti tramvaji! Može li bolje?"

Zamolila sam promjenu zadatka.


"Nema problema!" - rekao je profesor. "na drugom roku možeš izabrati temu koju želiš!"

Naravno da mi nije padalo na pamet čekati do jeseni, pa je jedina opcija bila uzeti foto-aparat u ruke i na posao. Većinu sam zadataka odradila bez većih problema, ali nad glavom mi je i dalje visio Damoklov mač, dvanaest snimaka Autobusnog Kolodvora.

Danima sam hodočastila tamo, birala najbolje kuteve, jednom sam i ušla u stan ljudima koji žive preko puta te ogavne zgradurine i slikala s njihovog balkona. Smilovali su se curi kojoj su snimke trebale za školu.
Odradila sam i snimke perona, ukrcaje ljudi, ma sve čega sam se mogla sjetiti.
Odnijela sam film na razvijanje, nadajući se da je agonija završila.


O, kako sam bila u krivu!
Na fotiću se desio mali kvar koji nisam primijetila i svi su mi snimci bili pretamni.
To i ne bi bio neki problem da su se ocjenjivale isprintane fotografije, ali naš je profesor u zadatke unio malu kvaku. Sve što smo radili moralo je biti snimljeno na dijapozitivu, projicirali smo naše snimke na zid i slušali kritike.

Našla sam se u nezahvalnoj situaciji:
Dva sata prije polaganja mature imala sam pretamne snimke i nimalo vremena za popravak.
Zaključila sam da se ipak bolje pojaviti s nekakvim snimkama nego bez glavnog zadatka, pa sam izabrala dvanaest donekle gledljivih snimaka, stisnula zube i suočila se sa paklenim demonima utjelovljenim u ispitnoj komisiji.
Naravno da sam tu odluku požalila. Ne želim se ni sjetiti komentara na prokleti Autobusni kolodvor.
Na kraju sam dobila još jednu priliku, odradila sve iz početka, i hvala nebesima, prošla.


Foto-aparatu sam s vremenom ipak oprostila, ali kolodvoru nikad.
I dan danas mu poželim sudbinu koja je zadesila WTC.
Crnjača is offline  
Old 30.07.2011., 21:35   #299
Paket je trebao stići u 18:45. Kasnio je. Vjerojatno su zastoji na cesti zbog snijega.

Na dolaznom peronu ljudi se meškolje. Hladno je. Svi su zabundani. Ruke u džepovima. Ruke sa vunenim rukavicama. Ruke sa upaljenom cigaretom. Ruke koje se igraju mobitelom. Ruke koje stežu ručku tek pristigle torbe iz Dubrovnika.

Oglašava se zvučni signal. Ženski glas je najavio.

- Autobus AutoTrans iz Dubrovnika stigao na dolazni peron.

Dio ljudi se odvojio i pozdravio sa pristiglim putnicima. Smijeh je ispunio zrak, potapšala su se ramena, kotačići velikih torbi su zagrebali tlo i polako se udaljavali u smjeru tramvajske stanice. Neka djevojka koja je stajala kraj mene je potrčala dečku u zagrljaj.

Ponovo zvučni signal.

- Obaviještava se djevojka u zelenoj jakni sa kapuljačom da ne priča sa naočitim gospodinom koji joj se upucava. On ima malen kurac. Ponavljam, on ima malen kurac.

Sve glave su potražile naočitog gospodina kraj spomenute djevojke. Nije ih bilo teško pronaći. Djevojka se osvrnula oko sebe. Obrazi rumeni od smijeha i izlaganja pozornosti ostatku puka okrenuli su se prema naočitom gospodinu. Bio je naočit, ali ne previše star. Od neugode se njihao lijevo desno i smijao sebi u bradu, mrmljajući vjerojatno psovke uljudnom glasu sa razglasa, pogledom tražeći osobu ili kameru koja ga gleda. Netko pokraj mene se smijao. Naočiti gospodin se uljudno pozdravio sa djevojkom i pod krinkom razgovora mobitelom nestao u nepoznatom smjeru.

Došao je drugi autobus, sa ostacima snijega po sebi, nije bio moj.

Opet razglas.

- Mladi gospodin u crnoj jakni koji se češka po glavi, molim vas pomaknite se dva metra ulijevo.

Prestao sam se češkati i osvrnuo oko sebe. Sad su svi gledali mene. Nisam htio biti žrtva pritiska pa sam napravio dva koraka ulijevo.

- Moli se mlada dama koja je sa svojim vrećicama zauzela cijelu klupicu da oslobodi mjesta za starijeg gospodina. Njemu je neugodno spomenuti kako se nepristojno ponašate.

Žena je u prvi trenutak djelovala ukipljeno, a onda ju je oblila krvavo crvena boja, te je, ispričavajući se starom gospodinu, napravila mjesta za još dvoje ljudi, vrećice je zagrlila nastojeći se stopiti sa njima. Pogledi su nam se sreli i kad sam joj se ohrabrujuće nasmiješio, uzvratila mi je istom mjerom.

- Moli se mladi studentski par da podigne opuške sa poda i bace ih na odgovarajuće mjesto. Zar su vas tako roditelji odgajali?

Blagi žamor i smijeh je ispunio dolazni peron. Svi su imali osmijeh na licu, pa čak i oni opomenuti. Nisam mogao pogoditi dob žene koja je urnebesno najavljivala i optuživala sve ljude redom. Ali, što joj znači dva metra ulijevo?

- Molim sve putnike na dolaznom peronu da se odmaknu sa ruba pločnika. Upravo je stigao nevidljivi autobus iz mašte petogodišnjeg dječaka kojem gospođa majka sa šarenim šalom ne pušta ruku. Molim vas propustite nevidiljive putnike.

Ljudi su se smijali, i svi smo se odmakli dalje od ruba pločnika. Primjetio sam kako mali dječak maše praznom prostoru ispred sebe. Njegova majka se pokušala napraviti nevidljivom, a kako joj to nije išlo, ostala joj je druga mogućnost pa se ozbiljno namrštila. Nedugo zatim se počela smijati.

- Mole se dva mladića kraj stupa da pomognu izazovno obučenoj djevojci koja neuspješno hoda u štiklama. Uhvatite je prije nego padne.

Dečki su joj naravno pomogli. A zatim su svo troje nastavili pričati i smijati se.

- Gospodin koji još nije prerastao fazu Woodstocka, pomaknite se desno, tu će stati autobus. Da, vi gospodine, molim vas pomaknite se.
- Djevojka u zelenoj jakni, vaš autobus će stati desno od maloprije spomenutog gospodina. Stanite pokraj žute crte desno, hvala.
- Gospođo sa sinom, sad možete prići naprijed, nevidljivi autobus je otišao.
- Sumnjivi gospodin sa mađioničarskim trikovima za klađenje, napustite kolodvor jer ću pozvati policiju i dati im specifične upute da vas u postaji istuku sa telefonskim imenikom.
- Mlada dama sa mnogo vrećica, vaš autobus je stigao, možete ostaviti vrećice starom gospodinu na čuvanje, upozorit ću vas ako pomisli zbrisati.

Došao je autobus, bio je to moj autobus. Ljudi su se smijali kretali prema njemu. Krenuo sam i ja.

- Mladi gospodin koje se maloprije češkao, ostanite gdje jeste.

Stao sam. Šofer je podijelio torbe putnicima a zatim počeo vaditi torbe za nas koji čekamo.

- Naočiti gospodin sa malim kurcem, drago nam je što ste opet sa nama. Vaša torba nije kraj djevojke u zelenoj jakni. Molim vas odustanite jer ćemo javiti vašoj curi da joj šarate iza leđa.

Naočiti gospodin je ugrabio svoju torbu i nestao. Djevojka u zelenom je tražila svoju torbu. Majka sa dječakom je drugom rukom vukla nešto iz novonastale gužve.

- Gospodin koji se češkao, sad možete prići.

Automatski sam krenuo i sudario se sa mladom damom kojoj sam se maloprije nasmiješio. Pozdravila me i otišla do starog gospodina sa vrećicama. Djevojka u zelenom je stajala pokraj mene i tražila torbu, pogledala me na trenutak.

- Gospodin koji se češkao, prestanite buljiti u djevojku u zelenoj jakni i pokupite svoju torbu, radite gužvu. Torba vam je točno ispred nosa, da, da, to je to, ajmo pokret.

Ugrabio sam torbu, nasmiješio se djevojci i povukao se iz gužve. Pričekao sam trenutak da se ljudi raziđu. Autobus se odvezao. Djevojke u zelenom više nije bilo, vjerojatno je već bila u tramvaju. Ostalo je par ljudi. Jedan od dvojice mladića i izazovno obučena djevojka su još pričali. Davala mu je svoj broj. Stari gospodin je prišao novopristiglom autobusu i mahnuo nekom unutra.

Okrenuo sam se i otišao na tramvaj. Tek kad sam došao u stan sam shvatio kako torba koju sam uzeo nije moja. Bila je iste boje i veoma sličnog oblika, ali je bila tuđa. Potražio sam ceduljicu. Žensko ime i broj telefona. Počeškao sam se po glavi i stao. Počeo sam se smijati.
ljudoliki is offline  
Old 30.07.2011., 22:15   #300
Prosinac. Snijeg je zapao dosta, i svuda se pilo kuhano vino i punč. Ljudi su grozničavo bili u potrazi za prikladnim poklonima povodom nadolazećih blagdana. Taj vikend me posjetio. Bili smo vani, šetali po snijegu, odvezli se žičarom na vrh planine, ručali u restoranu, glupirali se na povratku. Sanjala sam ružan san te noći, ali sam to brzo zaboravila u toku dana. Bilo je hladno, baš jako hladno taj vikend.

Kad je trebao poći natrag, krenuli smo ranije i sjeli u kafić preko puta i brbljali. Vrijeme je letilo. Bila sam već i pomalo pripita, opuštena, blesava, ali on je morao na taj vlak. Na peronu sam došla na ideju da mi se ide s njim. Rekla sam, imam dosta novaca kod sebe, mogu ići s njim, pa se vratit slijedećim vlakom kući. “Si luda?” rekao mi je kroz osmijeh.

Vlak je ušao u stanicu. Poljubili smo se, izgrlili tako … kao da putuje nekud 40000 kilometara dalje, a ne 400, kao da die u rat, a ne kući, kao da je neizvjesno kad ćemo se vidjeti ili čuti ikada, na ne kao da je dogovor da ću ja već idući vikend putovati u njegovom pravcu. I okrenuo se tako, kao da se zauvijek oprašta od mene…

Čuli smo se slijedeći dan, opet sam imala ružne snove. Čuli smo se i u utorak. I u srijedu. Dvaput. Valjda. Probala sam ga navečer još jednom nazvati, ali nije odgovarao na telefon.
Napunila sam kadu, opustila se, pokušavajući odagnati nekakav neugodan, tužan osjećaj koji me opsjedao, a koji si nisam znala objasniti. Otišla sam spavati.

Iz sna me trgnuo telefon. Ženski glas. On je dobio infarkt. I umro te večeri. U njenom stanu. Ja sam u bunilu. Ovo je san. Opet ružan san. Ne, ovo je stvaran telefonski poziv. Netko se opako šali samnom. Ne, zabuna, ovo je krivi broj. Ma ne, ne može biti….

Probdijela sam noć u suzama. U 3 ujutro sam istrčala van iz stana i otrčala prema jezeru gdje smo se 3 dana prije šetali. Zašto, zašto? U jednom momentu je prolazio vlak u blizini. U toj buci sam ispustila krik… Krik ljutnje, žalosti, nemoći, bijesa, svega … Krik koji je bio nečujan u škripi tračnica ispod jurećeg vlaka. Možda me je netko i čuo. Možda i nije nitko. Ali krik sam morala ispustiti.

Prvim vlakom sam se uputila u njegov grad u crnini. Sa kolodvora na kojem smo se neki dan rastali.
__________________
Sodoma i Gomora
naporna is offline  
Zatvorena tema


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 21:32.