Za promjenu, nešto manje apstraktno.
Teen trash.
Manje umjetnosti, više trasha. Pa 'ko voli.
Naslova još nema (primam prijedloge), a 15+ zbog nešto erotike (tek kasnije).
(1)
Nikad nisam vjerovala u duhove. To su za mene uvijek bili likovi iz priča i horor filmova. Živjela sam godinama misleći da sam u pravu, no jedne se godine dogodilo nešto zaista uznemirujuće što mi je skroz promijenilo pogled na stvari.
Imala sam šesnaest godina kad su me roditelji prvi put pustili da sama s prijateljima provedem jednu večer uz večeru i gledanje filmova. Oni su tada otišli na put kod rodbine, a ja sam ostala sama u kući – cijeli dan.
Dan je bio prilično dosadan, a veći dio dana sam provela pripremajući se za dolazak prijatelja koji su trebali doći u šest sati. Naravno, David i Lina su po običaju uranili. Vrijeme je brzo prolazilo, ekipa se okupila i na kraju nas je bilo šest. Nakon što smo se raspričali i pojeli zaista finu večeru, odlučili smo konačno pogledati film. Naravno da se nije radilo o bilo kojem filmu, već o hororu (nekolicina koja je bila protiv toga je bila u manjini). Kako bi David rekao, kad se gleda film u društvu, najbolje je pogledati horor.
Za razliku od Davida, jedan moj drugi prijatelj, Deni, bio je (za dečka) prilično plašljiv što se tiče horor filmova jer je sve shvaćao prilično ozbiljno a i iskreno je vjerovao u duhove, čudovišta, demone, monstrume i slične stvari (mada je to pokušavao prikriti, ali nije mu baš uspijevalo). Osim njega je i Veronika bila prilično prestrašena za vrijeme cijelog filma. Zbog njih smo morali sve gledati gotovo bez zvuka.
Film nam se svidio, ali scene su bile izrazito stravične. Iako su neki tvrdili suprotno, prilično sam sigurna da nam je nakon filma svima ostao nekakav blagi osjećaj straha. Kako smo zagasili televiziju odjednom smo postali svjesni tišine. Moja kuća je stvarno prilično velika, bilo je dva sata ujutro, vani je bio mrkli mrak, a s obzirom da smo daleko od grada kraj nekakve šume, sve je bilo jezivo tiho.
Nešto malo smo komentirali film, no atmosfera nije bila baš ugodna. Osjećali smo se kao da će se neke od scena iz filma ponovno dogoditi. Samo sam čekala kad će netko morati na WC i tražiti pratnju. To je ovaj put bila Maja (Veronikina sestra), a u pratnju joj je došao ‘neustrašivi’ David. Lina je nešto tiho progunđala negodujući s obzirom da je David njen dečko, ali svi smo ignorirali.
Maja i David su nas, dakle, privremeno napustili (otišli su na toalet na gornjem katu jer u prizemlju ne radi), a mi smo ostali nešto nebitno pričali, dok su neki nešto prčkali po mobitelu. Vrijeme je tako prolazilo, razmišljali smo da odemo svi spavati ali ipak nam je bilo žao kad smo već dobili jedinstvenu priliku da provedemo sami noć u mojoj kući. Ja sam već isplanirala da budem u sobi s Denijem za kojeg sam u to vrijeme bila prilično zainteresirana (užasno mi je bilo krivo što nisam uspjela sjesti kraj njega za vrijeme filma).
Bila sam jako nestrpljiva da odemo spavati kako bi konačno mogla malo biti nasamo s Denijem, ali izgleda da se nikome osim mene nije spavalo. ‘Što bismo mogli raditi?’, čulo se svako toliko ali nismo baš imali ideju. Deni je u šali predložio gledati erotske filmove, a ja sam se glasno nasmijala. Poslije me zbog toga bilo užasno sram jer sam se nasmijala totalno neprirodno, ali srećom nitko nije primijetio (ili samo nije komentirao).
‘Imaš neke društvene igre?’, pitala me Veronika. Nabrojala sam ih nekoliko dosadnih na koje su svi zavrtjeli očima, i na kraju sam se dvoumila hoću li spomenuti ‘Ouija’ ploču za prizivanje duhova. Naravno, jesam. Sada kad retrospektivno sve ovo gledam, nikad mi nije bilo više žao zbog nečega što sam rekla nego tada.
Neki su se s guštom nasmijali i odmah podržali ideju (čak i Deni), Lina je osobito bila za, a i ja sam prilično bila nabrijana za takve stvari nakon ovog filma jer se jednostavno činilo zanimljivo. Problem je, naravno, radila Veronika, koja je rekla da nema šanse da će prizivati duhove usred noći u kući kraj šume i ispričala nam jednu priču o prijateljici prijateljičine prijateljice (ili tako nekako) o jednoj ekipi koja je prizivala duhove pa im se nešto događalo, više se ni ne sjećam priče, no bit je u tome da je priča bila totalno nerealna i nitko joj nije povjerovao. Nakon ovoga što će se dogoditi nama više ni nisam toliko sigurna da je njena bila toliko nerealna.
Nakon njene priče smo se, htjeli- ne htjeli, još više strašili. Iako smo zapravo dosta dvojili hoćemo-nećemo, otišla sam po običaju provoditi svoju volju, otišla do svoje sobe i vratila se s ‘Ouija’ pločom. ‘Dajte ljudi ovo je samo igra. Čisto za zafrkanciju.’, rekla sam. Već je bilo gotovo tri ujutro. I ništa, otvorili smo kutiju i taman da ćemo krenuti čitati uputstva. Predložila sam da zagasimo svjetla i da osvijetlimo svjetiljkom samo moje lice dok čitam, ali svi su mi popljuvali ideju. Zatim je Lina rekla da pričekamo Maju i Davida, a onda smo shvatili da ih već jako duže vrijeme nema.
Počeli smo bacati šale, od toga da sigurno rade one stvari (na što nas je Lina mrko pogledala i rekla je da se ne šalimo s takvim stvarima) do toga da namjerno ne žele sići, kako bi nas preplašili. Dozivali smo ih i nabacivali još pokoju šalu (od toga je bio najglasniji Deni s tisuću sinonima za vođenje ljubavi u stilu ‘Ša je, rokate se?’) , ali od njih nije bilo glasa. ‘Ej, totalno ste jadni.’, vikali smo im.
To je sve skupa još potrajalo kojih 5-10 minuta ali već nam nije bilo baš svejedno. Naravno, ja uvijek najhrabrija i krenula ja gore do WC-a da vidim koji je njima vrag. Kucala sam im na vrata WC-a ali nisu se javljali. Opsovala sam i rekla da uopće nisu zanimljivi i počela nabijat po vratima. ‘Ej, ja ulazim i briga me.’, rekla sam. Iskreno moram reći da me ful bilo strah, ali nisam ništa govorila da se ne brukam.
Ušla sam naglo, ali nije ih bilo u WC-u. Pogledala sam, vrlo prestrašeno, iza vrata da vidim jesu li mi se sakrili, ali stvarno nije bilo nikoga. Provjerila sam i u tuš kabini, čak i u WC- školjci (od nervoze naravno, u onom stilu kao kad počneš po ormarićima tražit ljude ili u frižideru ključeve od auta.)
Izašla sam natrag u hodnik i viknula ovima dolje ‘Ej, pa nisu u WC-u!’. Htjela sam ih dalje tražit ali počelo me ful biti strah. Pobjegla sam natrag u dnevni boravak u prizemlje i priznala im da sam se prepala. ‘Ma ajde molim te’, govorili su mi. ‘Pa nek’ ide onda netko sa mnom!’, rekla sam. ‘Ajde, Deni, ti si muško.’, rekli smo mu, ali nije baš bio od volje, kao ni Veronika. ‘Ma ej, prejadno. Ić’ ću ja s tobom.’, rekla mi je Lina.
Onda smo se ona i ja uputile gore i išle tražit po sobama. Prvi kat je bio cijeli prazan, dovikivali smo se u međuvremenu s ovima dolje ako ih slučajno vide da se vrate u prizemlje. Kad smo pregledale cijeli prvi kat, ja i Lina smo se našle na hodniku. ‘Što, nema ih? Stvarno?’, pitala sam.
‘Nema.’- kaže mi ona. ‘Čuj, ako nisu ni dolje ni ovdje, onda su očito na drugom katu.’, kažem joj ja. ‘Okej, onda idi gledat na drugi kat. Ja neću više’, odgovorila mi je. ‘A šta, sad se i ti kao bojiš?’
‘Ma ne, ne, samo mi se ne da više tražit budale koje nas samo žele preplašit. Pusti ih same nek se sami plaše.’, rekla mi je, ali nisam ju poslušala. Vratila sam se dolje i išla po Denija, tako da zajedno tražimo, ali on naravno nikako nije htio i onda sam išla s Veronikom, koju sam začudo prije nagovorila nego Denija. ‘Koji debil’, mislila sam si, ali zapravo sam prema njemu osjećala nešto skroz drukčije.
Krenule smo prema drugom katu i taman smo htjele upaliti svjetlo na stepenicama za drugi kat kad smo ih uočili u mraku kako silaze. Prenule smo se. ‘Ej!’, prepadnuto ću ja, ‘pa koji je vama? Di ste vi bili?’
Pomalo su izašli iz mraka i onda smo ih vidjeli. Veronika i ja smo se nakon pogleda u njih zabezeknuto pogledale i ostale bez riječi. David me pitao ‘Što se tako gledate?’. Pogledala sam ih ponovno. Maja je bila iza Davida i gledala u nas zbunjeno. David je rekao ‘Htjeli smo vas preplašiti.’ Nisam imala komentara. Veronika se bez riječi vratila dolje.
‘Što je bilo?’, upitali su Lina i Deni Veroniku kad je sišla. ‘Ma ništa, našli smo ih’, rekla im je. To nije bila laž, međutim prešutila je jednu ne baš tako malu stvar. Ja sam još stajala gore na katu ispred Davida i Maje i nisam znala što reći. ‘Ništa, dođite dolje.’, rekla sam, ali sam ostala stajati gledajući u njih. Zatim sam pogledala u Davida i mrtva ozbiljna rekla mu ‘majica ti je okrenuta naopako’. Okrenula sam se i sišla u prizemlje.