VRTIREPČE: Alegorija

[Jobi]

Ovo je priča o osobito mudroj životinjskoj vrsti koja je (ne)poznata kao vrtirepče. Vrtirepče je prisutno u našim životima već stoljećima, no zatucan narod koji ne vidi dalje od svoga prsta—ne vidi dalje od svoga prsta.
Takav splet okolnosti pogodovao je upravo razvitku ove predivne životinjske vrste. Kako biste ju bolje upoznali, reći ću vam nekoliko stvari.

Vrtirepče ima iskrene oči, ujedno dovoljno velike da ih uočite iz zrakoplova (napomena autora: preciznija predodžba veličine očiju nije moguća s obzirom da nije navedena nadmorska visina na kojoj se nalazi zrakoplov). Kad se oči napune suzama, to je znak da se vrtirepče mora posrati. Jedna od temeljnih fizioloških potreba svih nas živih bića, a tako i životinja, kod vrtirepčeta je izrazito intenzivna, a osobito nakon što se hranilo ugljikohidratima.

Nadalje, osobito su privlačne njegove meke dlačice i to primarno ženskoj populaciji koja se dražesno razniježi kada dođe u dodir s tom gospodskom tvorevinom.

Sve, dakako, pada u vodu kad ti se vrtirepče nemilosrdno posere nasred kade, ali to je već dio priče koja slijedi nakon ovog introduktivnog, znanstveno orijentiranog i nadasve poučnog dijela.

Vrtirepče je veliko poput osrednjega medvjedića i često se drži naprasito drskim, osobito kada je gladno. Smiruje ga zvuk violine u srednjem registru. Inače čezne za zvukom renesansne citre, no zadovoljava se i onim moderne gitare.

Pažnju mu lako oduzmu Kandinskyjeva remek-djela ovješena na zid u koja može buljiti satima, no ista znaju poprimiti i ulogu površine po kojoj se mokri, pa je stoga vrlo upitna realna mogućnost vrtirepčeve umjetničke procjene.

U vruće ljetne dane miruje ispod stola, te mu godi zujanje hladnjaka. Zabavno mu je sklopiti oči u vrijeme sumraka i buditi vlasnika u vrijeme svitanja. Poneki ga smatraju zamjenom za pijetla.

Smatra se da potječe iz nekakve pokrajine u Rusiji, no detaljnijih informacija nema, pa možemo samo pogađati od kuda je došlo. Prilično je otporan na kišu bez upotrebe kišobrana.

Vrtirepče se pari sezonski, a sve uz pomoć senzacionalnih hormona koji imaju miris koji ljudskoj populaciji nalikuje na neoprane noge, točnije noge zadnji put oprane prije 2 dana i namazane jeftinim balzamom od kokosa iz Konzuma (možete isprobati, pa mi javite je li vam poznat miris).

Reprodukcija vrtirepča je kompleksna. Prilikom svakog parenja poseban balon u ženke vrtirepča raste, raste i raste i tako sve dok ne eksplodira. Eksplozijom ženka… no, eksplodira, a ono što ostane, u vremenskom razdoblju od sedamnaest i pol tjedana postaje mladim vrtirepčem. Eksplozija se ne može izbjeći jer su vrtirepča osobito napaljena stvorenja.

Problem u cijeloj toj priči je da im navedena reprodukcija ima manu. Od jedne ženke vrtirepča nastaje (također jedno) mlado vrtirepče koje može biti muškoga ili ženskoga spola, prema tome broj vrtirepča ne raste proporcionalno s vremenom, te bi vrsta izumrla da je samo ta reprodukcija u pitanju.

Naime, postoji još jedan način reprodukcije, no nije nam u potpunosti poznato kako se odvija. Navodno za njega uopće nije potrebno dvoje vrtirepča, već samo muško vrtirepče iz čije nosnice, kažu, nasumično iskaču male prozirne kuglice koje će u izvjesnom vremenu postati mladim vrtirepčima. Zato je korisno svaki vikend očistiti kuću od prašine (zamislite da vam se ispod kreveta izlegne vrtirepče, a da vi to niti ne znate!)

Kad se vrtirepče jednom udomaći u vašem stanu, ne možete ga izbaciti. Ono tada postaje vaše, i vaše zauvijek, pa sve dok vas smrt ne rastavi. Zato dobro pazite želite li uzeti vrtirepče za svog kućnog ljubimca – praktički se radi o braku bez mogućnosti rastave.

Vrtirepče je dobilo ime po tome što vrti – ne repom – već repčetom. Repče je poseban izdanak iz vratnog kralješka koje izgleda kao rep u, primjerice, mačaka, međutim dlakaviji je, kraći i ima sposobnost orijentacije u prostoru. Zato neki vrtirepča smatraju zamjenom za kompas. Repče dobiva ustaljeni položaj negdje nakon 19. godine života i prestaje se vrtiti, a time gubi i mogućnost određivanja sjevera. Međutim, prosječan životni vijek vrtirepča je 20 godina, tako da to i nije toliki problem.

Repče u vrtirepča osobito se brzo vrti kada je vrtirepče radosno, gladno, tužno, bolesno, ljuto, sretno ili napaljeno, ili kombinacija navedenih stanja. Dakle praktički stalno. To je svakako problem s obzirom da ometa prisutne u vrtirepčevoj okolini.

Sad kad ste naučili sve najbitnije o vrtirepču, prilažem originalno pismo moje prijateljice koja je hrabro udomaćila jedno vrtirepče u svom domu. Evo njenog iskustva.

(nastavit će se…)

[Jobi]

Sad kad ste naučili sve najbitnije o vrtirepču, prilažem originalno pismo moje prijateljice koja je hrabro udomaćila jedno vrtirepče u svom domu. Evo njenog iskustva.
Piše: Vedranka Sombor

Moj prvi susret s vrtirepčem bio je u vrtiću. Bila je to ljubav na prvi pogled. Bila sam taman složila slagalicu (naravno sama jer nisam baš imala prijatelja) kada sam ugledala to milo stvorenje. Gledala sam ga i ono je mene gledalo, ravno u oči. Bio je to tako iskren pogled, oči su mu bile lagano zasužene i gledalo me s puno ljubavi. Znala sam da je to sudbina i da će on postati mojim vrtirepčem čim postanem punoljetna (op. a.: vrtirepča zakonski smiju biti kućni ljubimci samo osobama starijim od osamnaest godina). Ljubav se jednostavno osjeti u zraku, i znala sam da je to bilo to.

Vrtirepče me slijedilo svaki dan u vrtić, kasnije i u školu i uvijek je bilo sa mnom. Moji roditelji su ga prihvatili kao svojeg. Živio je u kućici ispred moje kuće. Imao je sve što je htio, hranu, ljubav, pažnju i sve što vrtirepča žele. Život mu je bio savršen.

Vrijeme je prolazilo, a ja sam moje vrtirepče sve više i više voljela. Konačno, postavši punoljetnom, preselila sam se u novi dom i posvojila ga. Tada sam shvatila da uz odgoj vrtirepča dolazi i mnogo odgovornosti.

Praktički su za sve do sada brinuli moji roditelji, a sada je u pitanju bilo nešto skroz drugačije. Morala sam sve učiniti sama. To je vrlo zahtjevan posao.

Dakako, najprije sam se razočarala činjenicom da vrtirepče sere gdje god mu se prohtije. Mjesta koja je uspio ‘krstiti’ svojim kraljevskim izmetom obuhvaćaju kadu, stolac, fontanu ispred kuće, vrtnog patuljka i električni štednjak i strop, od čega je posljednje prilično duga priča: Dugo sam pokušavala dokučiti dva misterija u vezi toga. Prvi je bio taj kako to da izmet nije padao sa stropa, a onda sam shvatila da proteini u izmetu vrtirepča imaju adhezijska svojstva koja ih čine podatnima za sjedinjavanje s raznolikim površinama u kući. Pritom trebam napomenuti kako sam bila mlada, niska i bez metle u kući pa je izmet moga vrtirepča dugo vremena visio za ukras. A i da sam imala metlu pitanje je koliko bi mi koristila. (op. a. Gđa. Vedranka je zaista niska žena.) Da sam bila pametnija, mogla sam iskoristiti situaciju i na taj izmet zalijepiti nekakav fensi luster, pa barem da lijepo izgleda kad već ne miriše. Drugi misterij s tim izmetom na stropu je sâm čin sranja od strane vrtirepča, tj. kako je vrtirepče uopće uspjelo posrati izmet na stropu kada knjige tvrde da nema antigravitacijske sposobnosti? To ostaje pitanjem i dan danas.

No, malo sam se zalaufala u digresiji. Poanta je bila u sranju. Dakle – vrtirepče sere stalno, pa i češće. Ono što me uistinu razočaralo je to da je naš susret i ljubav na prvi pogled bio varka. Naime, vrtirepče prilikom sranja zastane, zapilji se u određenu točku s blago telećim pogledom i poluosmijehom, te mu se oči lagano zasuze. Ta točka sam, godinama prije u vrtiću, dakako, bila ja. Nije to bila ljubav. To je bio zov prirode.

Ono zbog čega me gospodin autor isprva i pozvao da napišem ovaj dodatak njegovom priručniku je da vam ispričam jednu zgodu kada mi se vrtirepče posralo nasred kade. Što je bilo toliko zanimljivo oko naizgled običnog sranja?

Taj dan su bili izbori za predsjednika. Otišla sam glasati, a vrtirepče je ostalo doma. Bilo mu je izričito rečeno da u kupaonicu ne smije ulaziti jer će time poremetiti ravnotežu koju mi je podesila jedna prijateljica koja se bavi alternativom; naime začarala je moju kupaonicu da postane žarište izborne šutnje. Šutnja je bilo zlato, a za nagradu pobijedit će osoba za koju sam glasala (tako je barem ona tvrdila). Jedini uvjet je bio da se nitko ne posere nasred kade, ali naravno da uvjet nije bio održan, prema tome cijela ta njena kletva je pala u… reći ću vodu, ali svi znate da mislim na nešto drugo.

Tek nakon tog sranja počela su prava sranja. Vrtirepče je nakon toga pojelo gorgonzolu što je logičnim slijedom okolnosti dovelo do izrazito zanimljivog mirisa same fekalije (kasnije sam čitala da je hraniti vrtirepče gorgonzolom strogo zabranjeno). Intenzivitet je bio toliki da se nije moglo ni živjeti u blizini, a kamoli u istoj kući. Onesvijestila sam se. U roku od nekoliko sati, prijateljica mi je došla u posjet. Otvorivši vrata i ona se onesvijestila. Vrtirepče nas je lizalo, ali ni to nas nije razbudilo.

Kako se ta situacija razriješila, iskreno ne znam niti ne želim znati, no činjenica je da sam idući dan bila u krevetu te govana ni smrada više nije bilo. Bilo je još sličnih situacija, primjerice jednom sam skliznula na jedno govno baš kao na koru od banane i tako zamazala hlače, drugi put su mi naočale pale u govna dok sam preskakala drugu hrpu govana jer mi je treća hrpa govana smrdila iz kuhinje dok sam pokušala četvrtu hrpu baciti u smeće.

Mislim da ste shvatili poantu. Izrazito neugodna iskustva i to prvenstveno zbog fizioloških potreba mojega ljubimca. Odlučila sam da tako više ne ide, a s obzirom da se vrtirepča riješiti ne možete, izumila sam vlastiti stroj uz pomoć jednog prijatelja znanstvenika. Nazvali smo ga deserator, te ga definirali kao specifičan stroj koji potpomaže u deseraciji, dok smo pak deseraciju definirali kao postupak ublažavanja količine sranja u određenoj materiji.

Stroj mi je uspio. Međutim pitala sam se zašto se iz djetinjstva nisam sjećala da je vrtirepče toliko kakalo? Vraćala sam si film ali nijednoga se govna konkretno nisam sjećala. Uzela sam priručnik i istraživala dalje. Konačno, saznala sam da su izmeti vrtirepča nevidljivi (i neosjetljivi bilo kojim osjetilom) djeci do osamnaest godina. Zamislite vi po kolikim sam ja govnima hodala, skakala, plesala i živjela a da to nisam ni znala? Sama pomisao na to zgadila mi je život.

Dragi čitatelji i dragi autore, nadam se da mi uistinu nećete zamjeriti ovakav stupanj izravnosti u prepričavanju koji je bio u najboljoj namjeri da vam što zornije prikažem život s vrtirepčem. Ako ste imali kakvih dvojbi oko usvajanja jednoga, mislim da ih više nemate. Uz srdačan pozdrav, vaša Vedranka Sombor.

P.S. Vrtirepče ima i dobrih strana koje sam u ovome tekstu gotovo u potpunosti zanemarila, no o tome ćete se morati drugdje raspitati, jer mene su govna potpuno zaokupila pa prednosti više gotovo i ne prepoznajem.