Through the grapevine

[Disticha]

Kažeš da bi me mogao
voljeti, nedjeljno dok se
vraćam sa izmišljenog puta
nisam ti rekla, umorna sam od tebe
i od svojih zamišljenih polunagih dodira
Umorna od zidova koje treba preskakati
neku ciglu srušiti - i tvoje ruke koje mi
u šali dobacuješ prije raskoraka u stvarni.

Koliko sam ih, ovakvih istih - još prije
skrajala bez kraja i konca, harmonija
disharmonija pa vrata i pokoji prozor
Onda se prenem, probudi me moja
ravnodušnost kojom gađam duboko
iza slezena i zarezujem crticu svoje
ranjivosti kao čačkalicu među zube

Kažeš kako bi volio biti sklupčan
uz vratne žile - grliti se po prvi puta kao
oni iz onog romana u muzeju nevinosti.
Onda te ugasim, pa dugo gledam
tvoju sliku - spajam je sa svojom, onom
dok sam bila "u plavom" - ponekad zastanem
udah kroz nos - izdah kroz usta.

Okrenem se na drugu stranu (na lijevom ramenu
me hvata hladnoća) i pomislim "to su priče za djecu"
već sutra ću isprobati novi nektar ravnodušno vinski.

13.01.2011 http://www.youtube.com/watch?v=hajBdDM2qdg

[Disticha]

Pa se ustaje i gleda kroz prozor. Nasmijava ju navika buljenja u mjesec kad se probudi.
I kad nema sunca, šarlatanski ga je ubila i dala prednost ovom srebrnom magličastom.
Onda dugo bira boje, kontrast i intertekstualnost okusa u ustima. I to platno koje gleda
i oni suncokreti u Klovićevim i njezino ganuće i očaranost žutom - onom oker na rubovima
cvijeća. Duboko udahne pokušavajući udahom očuvati ganuće od propadanja vremena.
Prešetava se dvoranom i gleda one papirnate izljeve nekih potpunih stranaca ispod kojih
u kratkim crtama prečitava njihove ne tako lijepe sudbine. Vjerovatno nisu mogli utjecati
na niti jednu. Nosi sebe i to svoje ganuće suncokretsko u džepu i namjerno ulazi u pogrešan
tramvaj kako bi što duže trajalo. A njih dvije, smijuckaju se i pokušavaju izračunati koliko
dugo treba proći da zadrže okladu i par mjesečevih mijena u lijevoj šaci. Kasnije će otići
u onaj "crveni" blizu trga i razgovarati o nekim uobičajenim stvarima adaptacije bečke
arhitekure, interijerima i japanskoj haiku poeziji. I kako je naša smiješna u odnosu na
tu svijetsku japansku. Pa će kao prave žene naručiti jedno veliko tamno češko i koliko
je prošlo od posljednje - one kad su zaustavile promet i prouzročile opći kaos galaksije
one domaće na minus pet. Katkad namjerno izazove taj mali unutarnji kaos kojeg kasnije
dugo prepisuje s palminog lišća direktno u word. I sve te teorije izbora u odnosu na one
sićušne brodove u boci na komodi nečijeg stana koje pušta s pročelja dvokatnica, onih
gore u hladnom Zagrebu. I onaj hotel do kojeg smo se dugo vozili i stari senilni sveučilišni
profesor koji
poskakuje od radosti kad pomisli da se približio još jednom uzaludnom rješenju. Pa se
dugo rukuje s njim i pokušava negdje duboko pomiriti ta dva svijeta hemisfere i stratisfere
prevodeći riječi u google translatoru and multilingual dictionary for 30 foreign languages.
Pa gasi sve ono što je putujući naučila kao i šminkanje
teškom šminkom prije početka emisije, one koja gledatelje dira duboko u pleksus. Pa pomisli
kako je to ona klaunovska strana želučane šupljine kojom se ne želi baviti. Pa se sjeti Matoševe
"djevojčici mjesto igračke" i nastavi gledati daleko u onaj svoj magličasti mjesec i suncokrete.
Da, i u suncokrete - obojane oker žutim. Ganutljivo kardiološki.

04.01.2012 http://www.youtube.com/watch?v=skncowAnXww

[Disticha]

Jutro počinje u 17h iza podne. I propuštenih poziva od jutra. Pa iscijedi narandže i skuha onu crnu najcrnju.
A onda hauser i šulić i puno papirnatih, onih iz kazališta sjena. Pa
katagorije brzopoteznih šala pošalica. A tamo dolje, brzi koraci i novogodišnja svijetla
pa zvona svete stošije. Ding- dong treba zagristi tu plavičastu čaroliju.
Jack, Jim and Jose - the only man I trust. Pa zbraja sve na profilušama
ne podvlačeći crtu bilance, ona i snijeg, ona i baloni, pa onaj kabriolet
i marama oko glave iz šezdesetih. Onda ona pošalje; "halo, pivo pivo prijem".
"Mi i Jack, Jim and Jose kod vas". Pa se dugo smijemo i provjeravamo
radno vrijeme. Trgovačkih. Pa martini rose i bianco. I cipele haljine.

Isto ko i prošle godine plus velika rupa u prsnom košu.
A dolje plavičasta čarolija, prozori i zvona katedrale ( anastazije).
I sutra jutro kroasani i njuorlins slagalica dok pritišće play
Selma hey, ne naginji se više kroz prozor...

Treba to secesijski - na heliju se više smije.

30.12.2011 http://www.youtube.com/watch?v=LBb7W...eature=related

[Disticha]

Zapisuje, zapisuje,ćvrkuće
zastajkuje, lista pa opet
malo cvrkuće.Pa onda on zalaje
Onda ona otvori vrata

U sobi upali svijetlo
guta mrak kao šparoge

Pa tipka, tapka u mraku
Odlogira se, ulogira
Pa dolijeva sol na ranu
Pokušava trčati, pa padne
Onda plovi - postane kumulus

A na nebu rojevi ptica i promjena vremena

28.12.2011 http://vimeo.com/31158841

[Disticha]

Propješačiti osam milja golim stopalima i nadmetati se sama sa sobom dok popunjava prazninu između prsta-kažiprsta. Dovoljno dugo stajati na vjetru dok joj ne poplave jagodice i dok joj se ne ukoči pogled iz kojeg procuri zeleno-plava kišnica koju ne pije jer jednostavno više nije žedna. Pročitati sve poruke iz boce i uništiti sve brodove koje je pronašla na obali jutros u osam sati. Gotovinski krediti - mali krediti za velike stvari! Ako odluči dovoljno dugo nasmijavati stražara gradske straže mogla bi otputovati u Australiju i aboridžinima čitati autobiografiju Mani Gotovac; "dodirnula sam mu usput žilu na ruci kada sam pomaknula čašu za vino. Taj ću dodir danima obnavljati u sjećanju. Ne samo kao želju da tu, muževnu a opet nekako tužnu ruku, osjetim na svom tijelu, nego iz potrebe da se neka njegova i moja osjećanja na bilo koji način dodirnu". Nikada niti nije očekivala snijeg ni kupovinu zimske opreme. Koliko koštaju japanke u Japanu? Imala je potrebu zaviriti u njegovu praznu kuću. Kad vozi u kasnoposlijepodnevne zimske sate pri samoj pomisli na sudbine ukućana zadrhte joj ruke. I ona, desna, u kojoj hrabro dogorijeva predposljednju cigaretu. Može pisati o svemu samo ne o onom što joj se dogodilo. A tako smo lijepo nekoć znali uzjahati te divlje konje dok bi u pozadini strejtsi prašili sultans of sving! Ni lutke, obješene na ribarske mreže više ne plešu? Pa naravno da ne plešu, lutkarske predstave više nikog ne zanimaju glupačo! Odmaknula se malo dalje samo kako bi neometano mogla promatrati konture njegovih leđa dok petlja po žicama na podu. Ton - tonski majstor kose raspuštene poput Legolasa čije ime više ne izgovara naglas. Dok je hodala s njim kroz grad njegovo lice joj je mirisalo na cigarete i omaškom prosut cimet po stolu. Svaki put kad se penjemo do planinarskog ona ponese mirisne maramice kako bi kasnije u sjećanju spajala mirise mora i planinskog zraka. Jesi vidjela ono krdo divljih konja? Jesam, dovraga zato se i penjem toliko visoko.


Kad pođeš do dućana, molim te kupi mi mentol bombone i kartu do Andaluzije.

19.12.2011 http://www.youtube.com/watch?v=Ua9G1...eature=related

[Disticha]

Da joj je tada netko izmjerio otkucaje srca mjerio bi ih po Rihteru i citava zgrada bi propala pod njezinim drhtavim nogama od bubnjanja koje je uzročno-posljedičnom vezom završilo kao neko daleko stupčenje u megahercima hrvatskog vojnog konceptualizma. Dok je odbijala da povjeruje u horor priču sa naslovne strane lavlji je grizla ministre za njihove tople ministarski uljuljkane zadnjice. O video igricama u kojima je dobila glavnu ulogu da i ne priča. Ksenija, ja mislim da je ovim područjem netko prošao prije nas. Pogledaj ove tragove stopala, mora da su opet poslali svoje pse bez zaštitne brnjice na njuškama - mirno je govorila dok je pokušavala otupiti do sada tisućito razočarenje. Pa ja baš i ne doživljavam tu crvenu boju nakeljenu na Rudolphov nos?! Želiš li sa mnom ovdje plesati valcer? Istina da će nam na cipelama ostati postmortem cvijeće ali hej nitko na ovakvom mjestu nije plesao valcer, zar ne? Ne nabijaj mi te jebene teorije zavjere na nos, ako ne postoji objašnjenje za vremensku crvotočinu koja nas je usisala i dovela na ovo mjesto koje ima dvije kante za smeće i udolinu sa psećim tragovima ne znači da se moram pokriti ušima i čekati na njihovu demokraCku-demografsku egzekuciju. Vivo per Lei! Kad ostane sama isključi svijet i pomišlja o onom čudnom čovjeku koji kada ne zna što bi joj rekao kaže; "baš ti dobro stoje te dioptrijske naočale". Spermintom protiv kratkovidnosti maleni a i patuljci su se povukli u dijasporu. "Pukovniku nema tko da piše" a ti se tu dodvoravaš učeći me plesati samo kako se ne bih osjećala usamljeno. Tuko, učim te plesati jer te želim zagrliti. I ona nakon svega, diktafonski pragmatično i egzaktno, pokušavajući uhvatiti njezine suze na vrpcu, traži od nje da piše o osobama koje su obilježile godinu na kraju godine. Kad ne želi slušati njihove misli, glasno u sebi pjeva; "sve bi seke ljubile mornare, sve bi seke ljuuubile moornare".


Ne opterećuje se glupostima, pisat će o ženi koja nije plesala valcer na te tri kartice zemaljske rupe u koju propada kao Alisa u lovu na krokodile. Pisat će o sebi i na unutrašnjoj strani papira crtati ždralove. Tisuću ždralova za Sadako.

19.12.2011.

[Disticha]

Navukla je svoju malu crnu haljinu onu istu koju nije kupila za ovakve prigode. Obula svoje crne elegantno rokerske čizme sa sasvim malim srebrnim zakovicama, ovlaš nanijela svoj šanelovsko crveni ruž dok joj se Ubu vrzmao okolo nogu pokušavajući privući njezinu pažnju. Uvijek to radi kad izlazi iz stana bez njega. Prstima i vratnim žilama joj je prustrujala prava pravcata hladnoća koja ju je bockala po površini kože poput infuzije koja implodira u tijelu. Nikad ne nosi šal i rukavice. Oduvijek se šalila na svoj račun kako joj fali hladnoće u žilama. Koračala je brzo i otmjeno priželjkujući da ova tortura od poluslužbenog sastanka na koji je brzopleto pristala što prije završi. Sjele su vani u atrij gradske kavane, one iste u kojoj toliko godina nije bila. Gospođa Od Slova ju je dočekala ispred, napola smrznuta. Vama nije hladno? Usputno je komentirala. Ne, budemo sjele pokraj grijalice pa bude u redu - polušlužbeno je odgovorila na poluslužbenom početku poluslužbenog sastanka. Gospođa je požurila konobara da im donese kave i mineralnu s okusaom limete.Hm, dobro bi mi došao gin, dupli gin pomisli. Kao što znate planirali smo da se knjiga sastoji od tri poglavlja; dva bi sadržavala stručne ostvrte na cijelu situaciju a treći Vaša istraživanja na terenu. Iz upaljača je planuo žuti plamen koji se miješao na narandžastom odsjaju vanjske grijalice. Igra svjetla koja se reflektirala na unutrašnjosti njezinih dlanova od kojih je načinila malu krunu zaštite povrh upaljača nasmije ju. Na istom ovom mjestu, ispod ove iste grijalice sjedili su prije par godina. Bilo je jednako hladno i bili su nasmijano sretni. Njih dvoje - ljudi koji su se voljeli. On se smijao njezinoj čudnoj navici smrzavanja na minus i nešto, ona njegovom egzibicionizmu biranja pogrešnog zimskog piva. Opet živiš na rubu riskirajući loš okus pive, zadirkivala bi ga. A ti namjerno umireš od hladnoće samo iz razloga da mi otmeš jaknu? Bio je lijep kad ga je prvi put vidjela. Petljao je po kabelima, namještao mikrofone i besramno i prodorno gledao ravno u nju. Veliki bijeli slon je stajao na bini i čekao da počne svirka. Prišao joj je, neprimjetno s leđa i pitao ju: "misliš da su spremni da napokon odsviraju to što imaju?" Nasmijala mu se i kimnula na potvrdu. Plesala je i krišom ga gledala. Njega, čovjeka sa indijanskim očima kojeg će tu istu večer gledati na udaljenosti od svega pet centimetara. Njega koji će joj tu istu večer svirati i ispričati joj sve što mu prvo padne na pamet. Bez zadrške i suzdržavanja. Nije ju dodirnuo. Nije ga dotakla. Disali su jedno uz drugo. On joj je svirao. Ona je slušala. Ujutro dok je on još spavao nečujno se izvukla iz njegova stana ne ostavivši ništa što bi moglo upućivati na činjenicu da je bila tu. Pokraj čovjeka kojeg vidi prvi put u životu, čovjeka koji će ju toliko puta poslije tražiti i jednako toliko puta gubiti. Ništa neću ponijeti osim ovih cedeova. Razumljivo da nećeš, odgovori okrenut prema prozoru. Onom istom s kojeg su toliko puta gledali kako noć postaje jutro. Onom istom s kojeg su toliko puta puštali zmajeve iz zajedničkih zagrljaja. Ja sad idem, šapnula je i posljednji put pogledala njegova leđa, ona ista koja je toliko puta nježno dodirivala. Nije ništa rekao, ukipljen je stajao na prozoru, možda nekoliko sati nakon što je zatvorila vrata. Scott joj je rekao kad ga je srela nakon nekoliko mjeseci da više ne svira, spakirao je instrumente u one male metalne kovčege i ostavio ih u sobu koju više ne otvara. On je ubio muziku, ona je počela pisati i na kraju ovog poluslužbenog sastanka naručila dupli gin. Koračajući do stana u svojoj maloj crnoj haljini, bez šala i rukavica u najkraćem danu u godini, napisala je priču koja to nije.

22.12.2011 http://www.youtube.com/watch?v=KxibM...eature=related

[Disticha]

Mijač je pravi mačak, govorila je ona očiju velikih kao dvokatnica ispod koje se probijao zvuk iz njegovih usta i ruku. Način na koji on proizvodi zvuk noćnih vlakova tom usnom harmonikom je uostalom nenadjebiv, gotovo pa sramežljivo je izgovorila Nevenovo ime. U prvom kupeu, na sjedalici narandžasto ciglene boje, usnoharmonikaš joj je osobno svirao „Train“. Jebiga, ti si luda, tko se još voza po zabitima dalmatinske zagore, samo da bi se vozio u vlaku? Kad stigne proljeće i uvuče se u laganiju odjeću odlazi do mora kako bi mogla čitati – gutati knjige. Prošlog proljeća su cijelu jednu srijedu proveli na plaži, bosim nogama gacajući hladnu vodu, negdje oko pet sati ujutro, Ivana je izjavila kako voli „čovjeka“ koji ju ima običaj hraniti kikiriki malim slanim košpicama ali kako zato ima veliko srce. I kako kuži da on jebeno loše utječe na nju ali isto tako ne može protiv sebe. Uvijek kad je tužna on je nasmijava, gladi je i mazi i pušta joj Štulića da ne bude sama večeras. Što se dogodilo sa svima nama – njima? Zna što se dogodilo njoj osobno ali još ne zna kako će izgledati život obzirom da se ona i „predobro“ nosi s njim. Možda bi mogla kupiti biciklo i odvesti se do kraja zemaljske kugle osmjeha širokog kao kattegat und skagerat, Run Forrest, Ruun! Ili kupiti neku straćaru na Velebitu i tamo uzgajati optimizam poput šećerne vune. Kvaka 22 i bijeli ručnik za autostopiranje do Mjeseca. Kad prođe dovoljno vremena na leđa će si ucrtati putanju „malog medvjeda“ kako više ne bi morala razmišljati o onom što joj nedostaje i kako više ne bi morala misliti o formi u koju gura dane bez olova. Jen, dva, tri – pucaj. Ne razmišljaj o načinu na koji se provodi ekstradicija nego pucaj jebote!

U noćima kao što je ova i kada više nego inače, danas postaje jučer od sutra, dođe mi da pod ruku uzmem McLarena i odvezem se vlakom u Pariz.

19.12.2011 http://www.youtube.com/watch?v=VmJYekQfJPQ

[Disticha]

Onda sjednemo u auto a vani je sunce i cesta i more dolje uz usku obalu.
Pa se vozimo dugo, ona i ja i "smijemo se, smijemo se moru".

Onda biramo između muzike i muzike
između kolača i školjki, pa nakeljimo kavijar i losos
pa plivamo uzvodno između sjevernih, onih od 0,75

Otmjeno - damski http://www.youtube.com/watch?v=fh1RH...eature=related
A od sutra ćemo početi govoriti istinu dok se budemo penjale na Mjesec http://www.youtube.com/watch?v=oyNwO...eature=related

31.12.2011.

[Disticha]

Onda smo se vozili dugo
i tražili suhozide, i staru Napoleonovu cestu
i išli smo do mora i tamo izranjali ptice
za ručak smo jeli ribe s okusom ljetnim

Išli smo i u Zagreb, ona to puno voli
kupovali smo umjetni snijeg i pravili
anđele velikih krila nasred planine tražili smo
plava vrata i pogled na dva otoka
i sunce je isto bilo

Nije bilo pijavica nad santa cruzom
marko ih je spremio u knjigu debelih
korica poluzatvoriš - poluotvoriš
a ljuske kikirikija po čitavoj kući
katnici i stadion i reflektori i nebo
ono isto sa početka simpsonsa

Pa odvrneš Chata i tako ukrug - trubadurski. http://www.youtube.com/watch?v=pfEcGZ4D5Y4

29.12.2011.

[Disticha]

Naviknuta sam na pogled
ispred kojeg
stoje žice
i ptice na žici
a tamo more
iz kojeg stižu me
doba - godišnja,
mjesečna,
katkad minutna
osjećam obećanje
i prozor kad sam htjela baciti
oblutak u lovoriku
onaj isti koji nosim na ruci

prespavaj, prespavaj,prespavaj
američki san...dok pakirate u celofan
suživot, šuškavo blagdanski http://www.youtube.com/watch?v=i2RGu...eature=related

28.12.2011

[Disticha]

Utrnutih pupoljaka jezika
priljepljena za stakleni zid
nevidljiv od kamena
koji je progutao ulice
bez nadvožnjaka
razlažem zvijezde na faktore
i zbrajam poene.
Nije mi dovoljno upornosti
kojom mogu dokazati
kako je čipka morske pjene
jednaka zvjezdanoj prašini
koja spusti se kad ti dođeš
i učiniš dane drugačijim.
Nikad nisam rekla, zapravo,
boljim ili gorim.
I jesu li ulične rasvjete počele
jače svijetliti,a cvrčci, unatoč
zimi zavlačiti se u napukli parket
iz kojeg curi smola od koje
napravit ću ljetni ručak,
napuniti čašu plavcem malim
i uživati dok gledam kako mijenjaš
spiralne galaksije našeg svijeta
u nešto kockasto i sasvim neizvjesno.

24.12.2011.

[Disticha]

Odigram zadnji potez - crno-bijelo
pa odlučim zapaliti onu ronhilsku
s cigaretom nikad nisi sam
Wellcome on board my friend!

Onda topli vjetrovi - fenovi
dok rastavljamo riječi na slogove
i veslamo do slo-bo-de
o lijepa, o drago o slatka;
zapalit ćemo zvijezde i ono
sjeverno tik do neba!

Pa složiti slova u tanjuru,
posrkati juhu i onog smiješnog
psa koji nas budi dok spavamo
kraljice, lovci i topovi
preslušavam one stare čudnih navika.http://www.youtube.com/watch?v=mbj7x...eature=related

[Disticha]

Dugo dana smo gazili oštro, mirnoga lica poput sovjetskih vojnika, marširali lijevo-desno, uspravnih pogleda. Lansirali rakete, bili prvi ljudi na Mjesecu, skrivali pogled silom-težom, brali jagode i ispijali more. Duhovito i nonšalantno. Gazili po pustinjama, pronalazili vir koji izvire i nudili ruke pretvarajući ih u zagrljaj ili nešto možda važnije. Onda smo se umorili, svinuli pogled poput cijevi trublji koji odzvanja dolje duboko, odmah pokraj srca i par mišića ispod. Kada kažem "promijenili su naš svijet" onda zapravo ne tražim krivca, zapravo mislim kako to ima veze sa ovom kozmičkom ravnotežom koju dugo vremena tražimo, u pauzama joj se smijemo isto kao kada iskrivljujemo riječi ovog novog pape i s prozora vičemo "urbi u torbi". Pa te se sjetim, probudi me ranojutarnji udarac u pleksus, jednako kao što je našu profesoricu književnosti gađao Krleža pokušavajući nam objasniti ljepotu njegove rečenice "svitalo je kad je Filip stigao na Kaptolski kolodvor". Onda stajemo, posustajemo dok primamo pozive, intergalaktički iz neke druge zemlje dok citiramo; "Vječnost je, mladiću moj, tek jedan trenutak dovoljno dug za šalu." http://www.youtube.com/watch?v=XGUy8SJEI7U

09.01.2012.

[Disticha]

Pa joj zvone na vrata, onako pospanoj i raščupanoj. Ljube se u obraze, njihove promrzle od dugog putovanja, njezine tople s mirisom cimeta, onog od sinoć. Pa vješaju novu Audrey Hepburn iza leđa, na zid, Warholovski šareno - roza, ljubičasta - plavo. Onda ona uleti u svojim bordo čizmama lutalicama i priča kako je zaljubljevita i kako je on jednostavno savršen. Pa puše svoje damske cigarete i pričaju o politici i karamelama. I virtualnom dječaku iz studentskog doma kojeg zamišlja kao Howarda Hughes iz pjesme Zorana Predina. Pa se smiju dugo i glasno da popucaju pročelja, ova zimska, negdje vani na podnevnom suncu. I njezina šarena sjećanja od prošlog vikenda kada su jeli blitvu s okusom soli, i prsti koje su lizali, i vrat kojim su se gledali. Poput onih crvenih zmajeva sa vatrenim jezicima - životinjski i nježno. I on, negdje gore - rekli su joj da još uvijek svira ali više ne koristi metlice. Onda ona odlazi i salje joj veliku pusu prije nego zatvori vrata. A on kaže; "znaš mislim na tebe puno posljednjih dana" pa ona odgovori; "pih! kao da ne znam".


Prečitava po nekim davnim upisima (smješka se svojim naivnostima iz mladenaštva) radi sve kako bi odagnala, one ne baš tako lijepe i pjeva - besame, besame mucho - a na stolu "Svi jezici svijeta" i jedan sasvim bezazlen osmijeh studentski nadobudnog Howarda Hughesa. http://www.youtube.com/watch?v=IPXJFQpD02M

08.01.2012.

[Disticha]

Ovo jutro probudila se prije zore, ranije nego ikad do sad otkako je krenulo svo ovo ludilo. Kava, cigarete i Carver okrenut na 313.stranicu na stolu i malo iscjeđene narandže. Čak i ovaj stan poprima obrise domaćeg. I ovaj sat na trećem zidu do sada. Onaj iz vremena kad je na njezinim ramenima vježbao lagano bubnjanje u ritmu kazaljki (just like Jesse James) i kasnije otišao bez pozdrava. Znao joj je govoriti kako mu nedostaje miris njezine kože, ni ona ni sve ono što je govorila već taj miris koji mu se urezao negdje između lijeve klijetke i pretklijetke. I onaj mraz odmah nakon njezinog rođendana dok ga je ispraćala do kolodvora pa bi dugo buljila u autobus koji ga odvozi daleko, u hodu prekrižila ruke i smijuckala se kako ga možda malo voli. I ono sušilo za robu koje je kupio jedne jeseni u Kauflanda za trideset kuna kad je naglo počela padati kiša. Onaj njegov zeleno bijeli mobitel i zaslon na koji je dječački stavio njezinu sliku i stan kojeg je okupirao i ona koja nije znala što bi s toliko njega, svuda po stanu. Pa bi se uhvatila kako joj uloga kućanice dok mu sprema obilnu večeru ne stoji, i ispijanje piva s njim u tom stanu na plus deset, i modern drummer kojeg joj uživljeno pokusava dočarati. I njegov tata na telefonu kojeg joj u šali uvaljuje pa ju gleda kako se crveni. I taj festival do kojeg se voze s muzikom zauauto, na kojem ga vidi prvi put u životu i njegove riječi "ti si moja, samo to još ne znaš". I njegova životno ispričana priča na klupici u tom nekom lijevom gradu, odmah nakon koncerta i grafit Miše Kovača ispod kojeg su se dugo i prijateljski smijali. I jutro poslije na kavi u gradu koji je slavio nekakvu pobjedu, i puno oficira trubača i zastave i njegov poljubac prije puta do Rijeke. I onda je znala, "počelo je" kad su se maksimirski prešatavali iz jednog tramvaja u drugi, ljeti dok su svi ostali na moru. I njegov prazni pogled koji se sklupčao između poda njegovih stopala i ulazak u autobus bez ponovnog pogleda. Onaj nabrzinu skupljeni korak i ono prazno "volim te". I ona cesta koju je bespovratno gutala daljina na kraju jednog zagrebačkog ljeta, na Trešnjevci pokraj potoka na broju jedanaest. Nakon puno ljubavi, ostane jako malo ljubavi ili gotovo ne ostane ništa. Spremila ga je u onaj mali okvir poljupca u desni obraz i tamo je ostao. Bez gorčine ili bilo čega drugog, bez romantike ili bilo čega drugog. On trećemajac, dječak sa velikim očima i tramvaji koji su to ljeto vozili od Ljubljanice do Sopota. Tada je trebalo napustiti taj zimski stan kraj Kauflanda i ponijeti samo ovaj sat koji kuca na trećem zidu iza njezinih leđa, Carvera okrenuti na 314.stranicu; "kako uopće mogu opisati što osjećam?" i njezino najozbiljnije ikad što mu je rekla; " ne mogu pronaći nikakav glazbeni cover za nas dvoje"*. http://www.youtube.com/watch?v=hex6IErt9do

06.01.2012.

[Disticha]

Ne budi ju ona koja se javila na poziv nego njezina sugovornica koja zvuči poput
naše tetke Ljube koju poznaje cijela vinogradska. Već godinama kada ju zove postavlja
ista pitanja poput "kako ste", "jeste jele" ili "izbacite smeće" a ona samo jedva čujno
odgovara; "dobro smo", "jesmo" ili "jesmo". Ona tamo s druge strane najvjerovatnije
nešto užurbano radi dok postavlja ta opća pitanja sad već nakon ovoliko vremena
vjerovatno iz opće navike kakve navike uostalom i jesu. "Hoćemo" i "dobro" raspline
joj posljednje krhotine sna srebrnoplavičastog kojeg se gotovo ne sjeća više dok
uvlači oštre dimove prve jutarnje (popodnevne) pomijesane s kofeinskom već
ohlađenom. Sunce je vani već zašlo samo vjetar i smovka i maslina isped. Uvijek
vjetar - onaj lagani koji mirno pomiče zavjese na dovratku. I smokvu i maslinu ispred.
Lagano dalmatinski poput Paganinijevske violine i pisaca zaljubljenika u kulturu
dalmacije ako je negdje još uopće ima. I to podrhtavanje ruku poput laganog
intermezza dolje na jugu grada u ove popodnevne plavičaste sate i slučajni prolaznici
koji nikamo ne žure. Tehnički gledano, u ovo doba godine niti ne treba nigdje žuriti.
Samo lagano prešetavanje po uspomenama onim iz onog filma kad si brišu sjećanja
i pjevaju "change your hearth it will astound you" Pa izmišlja nove riječi za novu boju kose
i jede jabuke s bananama i malo badema za popodnevni ranojutarnji doručak. I med. Uvijek
i med i sve bude lako kad si mlad. I ona šaljivo razigrana djeca na katu poviše koja rukama
pokusavaju dodirnuti nebo i sedam zvijezda i Andromedu naravno. Pa okrećemo teleskope
i smijemo se činjenici kako smo malešni i dišpetni pretvarajući se u onog svizca iz never ending day,
svaki dan ponovno. I jutro je bilo, ono zimsko s knedlama u grlu, otmjeno i šarmantno i naše noge
koje zbrajamo poput špekula. Onih staklenih kojima gađamo mladi mjesec i zvačemo stari duhan
mississippijevski poput Finna. Moon river u coveru sviščeva dana kojeg crvenim križamo na zidnom
kalendaru. http://www.youtube.com/watch?v=unHAvQUpW74

03.01.2012.

[Disticha]

Kad nije sivo onda je crno bijelo. Pa uperimo fokus na likove koje smo
izmislili ali koji nikad nisu smjeli postati toliko stvarni. Nisu smjeli zahtjevati
da ostanemo samo još malo dok cestu guta velika udaljenos od točke A do
točke B. Likovi koje smo izmislili imaju odličan smisao za humor, uvijek su
nasmijani i gotovo nikad ne odbijaju puštanje zmajeva subotama gore iznad
kuće na uzbrdici. S vremenom dobiju skladne konture skeleta, nacrtamo im
uši da nas bolje čuju i oči da nam se raduju. Pravimo im kuće na stablu i učimo
ih kako pobijediti u društvenim igrama nastojeći da jedan drugoga ne povrijede.
Jer jedan će gubiti dok drugi pobjeđuje. Govorimo im i kako će često imati krvava
koljena ako se previše zaigraju jer i mi smo ih imali kad smo bili jako mali. Sad
ožiljke imamo na drugim mjestima i često se ne vide jer sad smo jako odrasli.
Sad ih pospremimo u one kutije od proustovskih kolačića i poklopimo
poklopcem. Naši izmišljeni likovi su nalik Clintu dok fotografira mostove u Madisonu
i Maryl koja se ostatak života pitala zašto nije pošla s njim. Zeznuo ih je
onaj semafor i ona kiša. Uvijek je to ili semafor ili kiša (najčešće i jedno i drugo),
ili ona ručica na vratima pogrešnog automobila. Mora da je tako.
Isto kao Proust i njegova slova
koja gutamo dok ispod jezika topimo nostalgiju za izgubljenim vremenom. I ta dunja* na stolu
čiji nas miris nenadano vrati dolje do one kuće na vrhu brijega, jedne dunje ispod i naših
uplakanih očiju zbog krvavih koljena jer smo se gore visoko dječji previše zaigrali.


(*hvala na dunji koju si jutros krišom ostavila na stolu).http://www.youtube.com/watch?v=AXiX5eN2OIA

03.01.2012.

[Disticha]

Dok sanjamo svjetlo, dan
Obojamo u limunski žuto - limunada day
A dolje intergalaktički Magritte i njegove
Kuće, pet nebodera i još toliko
Prijatelja
Pa zbrajamo neke
Pomaknute razlomke i slažemo
Puzzle od kokosovog oraha - nepažljivo
Poklanjamo si treptaj trnjivog lepeta
i zore zavezanih pogleda

A kad dođe ova Nova još ćemo nadodati
Prstohvat flojdovaca i zajahati surrealismo

Dok na nebu iznad bruji slobodni softver.

02.01.2012.

[Disticha]

Treba dodati malo celera
da okus bude posebniji
začiniti šakama u potkoljenicu
dodati prstohvat sarkazma
hey, Selma dodaj malo sarkazma
da ne padneš kroz prozor jeboga

Jebemo se s tim Lacanom
jebao ga njegov rečenični
konstrukt.
To treba konstruktivno
dok gledamo kako nam
se ispod prstiju provlači
popodnevni dim pa uvlačimo
duge da ih osjetimo u citoplazmi
skroz do sutra, kada ću, o kada ću
pogledati u prekosutra
razvući jebivjetar dane
koliko
ćemo još biti na ignore, jebivjetrovski.

Dobila sam upalu vratnog kralješka
jer sam dugo gledala sa strane
nikad pravocrtno
jer dani su kao lolipop lizalice
a vjetar šećerna vuna koju skidam
svako jutro s dovratka

Samo da mjesec ne postane hostija.
Duboko udahni i broji do bezbroj.
Beskonačno mnogo. Jebeš numeričke
aproksimacije - 3,14 decibela u glavi.

Nareži kapulu, vidiš da plačem! http://www.youtube.com/watch?v=DMQbzLrvwlE

30.01.2012.