Hiperaktivnost/ADHD

[daru]

miki25 kaže:

dali mi netko može dati savjet kako da mu izbijem ružan riječnik iz glave?mislim on govori tako ružne stvari u ljutnji koje sigurno nije čuo od mene(ja ču tebe nožem isječi,otiči ču od kuće i neču se vratiti nikad,ti si glupaća itd)mislim nema još ni tri god.a tako mi govori,to me boli i ružno je pogotovo me je sram kad to kaže pred gostima u tom bi trenutku voljela da me zemlja proguta!neznam način da mu objasnim da to nije lijepo,drugi mi kažu da on nerazumije šta te riječi znače ali kako onda zna točno kada ih upotrijebiti?

Ne razumije ali vidi da time izaziva reakciju kod tebe.

Jedan od dobrih načina je i ignoriranje, odnosno poklanjanje "nepažnje"

Ovo svi psiholozi preporučaju, mada je ponekad teško. Moj je naučio "lijepo" - psovati. Kod nekih je čak izazivao - smijeh, pa mu je to bilo zabavno i smiješno. Sada zapsuje i kaže "to je ružno reći, tako zločesti dečki pričaju. Ja neću psovati" (ali taj dio ide nakon psovke). Ali najčešće time želi zaista izazvati pažnju. Ponekad ignoriranje upali, ali ponekad sve glasnije ponavlja i vuče me za rukav jer misli da "nisam dobro čula"... onda mu samo ponovim "Ja ne želim tako ružno pričati s tobom" i opet se okrenem na drugu stranu... Prorijedilo se je - ali...

[Lara123]

Draga Miki25!

Predlažem ti da iz svih ovih savjeta izvučeš ono što ti misliš da bi moglo upaliti i pokušaš to primjeniti...
Ipak, jednu stvar smo svi zaboravili...
Moraš i sebi pomoći... dakle... lijepo ti uzmi neku ženu za čuvanje na sat-dva dnevno, izađi van, prošeći, idi na frizuru... posveti vrijeme sebi...
Bit će ti lakše vratiti se u "horor film" kada malo rashladiš glavu.... i sama ćeš biti mirnija...
Tko zna, možda zna da mami može raditi šta hoće. Možda će tetu koja bi ga čuvala shvatiti ozbiljnije kada kaže ne????

Ako ništa drugo, neka se teta čuvalica muči malo s njim, a ti ćeš bar malo svoje živce opustiti...

[dea]

Ruzne reci su odnedavno i nas problem. Bili smo u poseti nekim poznanicima i mala od 4 godine mu je x puta ponovila u facu (za svaku sitnicu, tipa uzeo je njenu igracku ili gleda sta ona radi) "djubre jedno" i svako malo bi ga udarila. I mi i njeni roditelji smo reagovali, ali je steta vec ucinjena.

On je prvo bio zbunjen, pa povredjen njenim odbijanjem, da bi na kraju udario i on nju i rekao joj magicne reci "djubre jedno".

I to mu je postala opsesija. Prvo smo reagovali, pa onda ignorisali i sad mislim da je na putu da shvati da se to ne sme reci, ali i meni je bilo tesko i zao sto govori ruzne reci.

Ja imam trik za ekscesne situacije, kad nesto uradi kao nepodopstinu, ja mu kazem "ljubavi pa zasto sekiras mamu, bolje je da se volimo (i tu ga zagrlim) nego da se svadjamo". I on je naucio da zaustavi sam sebe negde na pola ili na dve trecine puta ka zabranjenoj radnji (naravno ne uvek, ali sad vec dosta cesto), tako sto sam sebi ponovi "bolje je da se volimo, nego da se svadjamo".

Dakle trudim se da mu ne odgovaram ostro, jer to stvara sliku u ogledalu, od mene ce on nauciti da odgovori ostro, ako ja tako postupam sa njim.

Isto tako primetila sam da pravi gluposti kad ogladni ili mu se prispava, zato imamo ritam kao svajcarski sat, jer tako izbegavamo obostrano teske situacije.

Plus izbegavamo secer pogotovo uvece, jer secer takodje dovodi do toga da budu 100 na sat.

[miki25]

svi ste u pravu u svemu što pišete i trudim se koliko mogu provoditi gore navedene savjete ali teško ostajem smirena,trudim se koliko mogu ali na kraju ipak živci popuste,nadam se da me sada nečete osuđivati ali več se skoro tri godine nisam pošteno odmorila(naspavala)taman kad je sin malo frknuo ostala sam trudna,nisam se još osiječala spremnom za drugo dijete i bilo me strah,no eto rodila se moja predivna kći i volim je jako puno,ona je sad u fazi hodanja(eto da se pohvalim prohodala je i to pravo prije 4 dana)i svagdje stigne tako da cijeli dan trčkaram za njima,kad spremam kuću to su procedure Bože te sačuvaj,izlazak u šetnju su prave drame jer se moj sin brzo umori i onda nastane bacanje po stazi da ga nosim a guranje kolica i njega nosit malo je teži problem tako da sam stalno u kući i to me izluđuje,da nađem nekoga za čuvanje neki bi to jako krivo shvatilt pa bi ja ispala dama(sjedi u kući i još bi da joj drugi dijecu čuvaju)muža nikad nema a ja u svemu tome sama i jako sam usamljena i jako tužna i svašta me nešto muči,ja svoju dijecu volim od sveg srca ali pomalo sam umorna i trebam time out!možda pretjerujem?

[daru]

miki25 kaže:

da nađem nekoga za čuvanje neki bi to jako krivo shvatilt pa bi ja ispala dama(sjedi u kući i još bi da joj drugi dijecu čuvaju)muža nikad nema a ja u svemu tome sama i jako sam usamljena i jako tužna i svašta me nešto muči,ja svoju dijecu volim od sveg srca ali pomalo sam umorna i trebam time out!možda pretjerujem?

Niti malo ne pretjeruješ... Baš sam u tim razmišljanjima kako žene od sebe naprave - žrtve. Ako ti nećeš tražiti trenutak za sebe - žao mi je ali nitko ti ga neće pokloniti.
Definitivno pucaš po šavovima jer gubiš - sebe u svemu tome.
Ali to je greška mnogih žena, to je bila i moja greška dugo vremena (bar do 3-4 g mog sina) - tražila sam pomoć samo u krajnjoj nuždi i osjećala grižnju savjesti čak i kad bi me "tjerali" van na sat-dva.
Pošto je tebi potrebna energija da bi izdržala i dvoje nehiperaktivne djece, a kamoli još i hiperaktivno! onda si moraš, makar prisilno u početku, dozvoliti poneki odmak jer ovako nisi od koristi ni sebi ni njima.
Kad sam prvi put ušla u Centar za autizam na procjenu sa sinom prof.mi je tamo u 15 minuta u par crta "opisao" moj problem i dao mi "moralni šamar" da dođem sebi... I upalilo je. Gdje god sam dolazila svi su mi liječnici i specijalisti govorili "Vaše dijete treba... on treba... vaše dijete...", a taj čovjek od kojeg sam očekivala, pošto radi s autistima, da će prvi tako govoriti, je rekao:
"Sredite se! I mislite na sebe!!!" a ja ko tele u njega Kako to misli? Pa nisam došla tu - zbog sebe! A on je nastavio: "Vi ste se odrekla života. A Vaš sin treba zadovoljnu i sretnu majku, koja je ispunjena i koja onda i njemu ima šta dati! Idite odavde - i prvo postanite više sebična!"
To vjerojatno nije govorio - svima. Ali skužio je u tih nekoliko "sličica" naš odnos i - bio je potpuno u pravu!
Tebe nije briga što drugi misle - dok se ti i tvoja djeca osjećate opuštenije i sretnije!

[daru]

https://www.forum.hr/showthread.php?t=118321&page=21

Pročitaj ovdje tekst koji sam ostavila "Posebna majka" - pa obrati pažnju na dio o tome što Bog kaže o - sebičnosti !

[miki25]

daru kaže:

https://www.forum.hr/showthread.php?t=118321&page=21

Pročitaj ovdje tekst koji sam ostavila "Posebna majka" - pa obrati pažnju na dio o tome što Bog kaže o - sebičnosti !

stvar je u tome što ja i kad bih htjela posvetiti malo vremena sebi nemam kome dijecu ostaviti na cuvanje,svi kao da biježe od toga da mi pomogu,kao da misle da preuveličavam stvari i da ubiti nije uopče tako kasko ja tvrdim,neki čak ni nedoživljavaju moga sina kao nekoka kome je potrebna malo veča pažnja,mislim oni koji bi trebali biti sada tu da mi pomognu bar malo njih nema,osječam se kao neki kriminalac kada poželim otiči negdje sama bez klinaca,ako negdje i odem stalno gledam na sat i mislim šta sada oni rade,dali je sve ok,neznam sve je to čudno,reci mi molim te jel to normalno stanje u kojem sam sada i dali če to proči,jer točno je to da sada nisam baš od nikakve koristi i to me boli,sve što radim radim preko volje,a energija mi je na nivou,kako to sve promijeniti?????kako da bhdem opet ona stara?

[ileana_]

miki25 kaže:

stvar je u tome što ja i kad bih htjela posvetiti malo vremena sebi nemam kome dijecu ostaviti na cuvanje,svi kao da biježe od toga da mi pomogu,kao da misle da preuveličavam stvari i da ubiti nije uopče tako kasko ja tvrdim,neki čak ni nedoživljavaju moga sina kao nekoka kome je potrebna malo veča pažnja,mislim oni koji bi trebali biti sada tu da mi pomognu bar malo njih nema,osječam se kao neki kriminalac kada poželim otiči negdje sama bez klinaca,ako negdje i odem stalno gledam na sat i mislim šta sada oni rade,dali je sve ok,neznam sve je to čudno,reci mi molim te jel to normalno stanje u kojem sam sada i dali če to proči,jer točno je to da sada nisam baš od nikakve koristi i to me boli,sve što radim radim preko volje,a energija mi je na nivou,kako to sve promijeniti?????kako da bhdem opet ona stara?

Mislim da je ovaj savjet uzeti tetu čuvalicu super...ja sam radila kod jedne obitelji s downovim sindromom(+ hiperaktivnost) i mama je nakon mnogo promišljanja otišla u psihijatra da pita nešto za dijete tj.da joj preporuči nekog dječjeg psihologa ,a dotični joj nakon što joj dao broj rekao :Izvolite, a nas dvoje se vidimo ponovno onda u ponedjeljak ..inače žena je nakon nekog vremena dopustila sebi da ode malo u šetnju,pa do frizera,pa nakon posla đir po gradu...i sretnija je bila kad bi se vratila kući,jer ako nemaš snage i iscrpljen si onda nemaš ništa ni djetetu da daš,ni ikome drugome,a nitko se ne može vječno prazniti...pronađi neku gospođu u koju imaš povjerenja,probaj otići na pola sata negdje ili 20 minuta i promatraj kako se osjećaš..

..molitva također jako mnogo pomaže...također vodi se uvijek time kako se ti osjećaš..pusti šta drugi kažu/smatraju kakva bi trebala bit..naša sredina je još uvijek takva da svi smatraju da žena mora bit savršena majka/radnica/supruga itd...ja osobno ne poznajem nijednu takvu..

[daru]

miki25 kaže:

stvar je u tome što ja i kad bih htjela posvetiti malo vremena sebi nemam kome dijecu ostaviti na cuvanje,svi kao da biježe od toga da mi pomogu,kao da misle da preuveličavam stvari i da ubiti nije uopče tako kasko ja tvrdim,neki čak ni nedoživljavaju moga sina kao nekoka kome je potrebna malo veča pažnja,mislim oni koji bi trebali biti sada tu da mi pomognu bar malo njih nema,osječam se kao neki kriminalac kada poželim otiči negdje sama bez klinaca,ako negdje i odem stalno gledam na sat i mislim šta sada oni rade,dali je sve ok,neznam sve je to čudno,reci mi molim te jel to normalno stanje u kojem sam sada i dali če to proči,jer točno je to da sada nisam baš od nikakve koristi i to me boli,sve što radim radim preko volje,a energija mi je na nivou,kako to sve promijeniti?????kako da bhdem opet ona stara?

Imala sam i ja isti problem a pogotovo do njegove 3-4 godine. Tako da te potpuno razumijem. Počni polako... ne možeš odjednom preko noći odlučiti "e sutra mene nema od 08.00 do preksutra u 08.00!". Ta povezanost u glavi je od brige ... ako imaš mobitel - pokušaj se skockati dok si vani i sjeti se da ako nešto NIJE u redu - mobitel zvoni, a dok šuti - sve je 5!
Ako imaš roditelje svoje ili njegove u blizini - reci da ideš nešto obaviti na sat dva u početku. I ne mora to biti prečesto, ali čisto tu i tamo... Bit će ti se lakše postepeno odvajati nego sad odmah na cijelo popodne! Ako njih nema blizu onda izaberi neku igraonicu u gradu -na žalost tamo ne možeš ostaviti i bebu,ali možeš barem njega na sat-dva, pa si olakšati bar jedan dio priče - i kreni barem šetati i razgledavati! Ili sjedni na kavu ako si sama... ili ... bilo što. To nije nikakav luksuz i nemoj ga tako gledati. To je potreba da možeš nastaviti dalje. Kad ti se na mobitelu isprazni baterija - što činiš? Valjda je - napuniš da bi opet radio! E pa tako moraš i svoje baterije puniti i nadopunjavati da bi mogla normalno raditi.

[daru]

Riječ koju najviše mrzim je : žrtva!
Ne radi od sebe - žrtvu. To nikome ne treba, a najmanje djeci. Treba im mama puna volje i energije s osmjehom na licu!

[daru]

I - btw - nismo ni ti i ja "izolirani slučajevi" koji se tako ponašaju... Vidim ih jako puno, a pogotovo do 3.-4. godine djeteta, a još više kad imaju po dvoje male djece kao ti. Samo polako kreni. Nitko ti to neće "servirati" - moraš sama to osvjestiti i pokrenuti...

[miki25]

danas tj.jučer ti ja odem na sat i pol kod kolegice na kavu i vratim se kući a mali plače da mu skinem mokru majicu a ja njemu na to pa jer ti nije mogao tata skinuti a tata će na to citiram"pa nemogu ja paziti na bebu i njega skidati ili šta drugo"a ja ga onako samo prostreljam pogledom moooolim?njemu je bed sat vremena biti odgovoran a ja to mogu biti cijeli dan!mislim i onda mi na kraju kaže da je njemu bed kad ga netko pita gdje sam ja kao nezna šta bi rekao(on čuva klince a ja funjam) i eto skrenula ja sa teme al moram se požalit!sve u svemu sam shvatila da to nema smisla(moliti nekoga za pomoč)biti će kako mi bude a kad oni frknu e onda ja nastupam,onda ču se izguštirati za sve što nisam(mislim na frizurice,pedikurice i tako to da nebi još svašta mislili)uglavnom hvala na savjetima i razumjevanju svima posebno tebi DARU

[daru]

miki25 kaže:

danas tj.jučer ti ja odem na sat i pol kod kolegice na kavu i vratim se kući a mali plače da mu skinem mokru majicu a ja njemu na to pa jer ti nije mogao tata skinuti a tata će na to citiram"pa nemogu ja paziti na bebu i njega skidati ili šta drugo"a ja ga onako samo prostreljam pogledom moooolim?

Ne bih ja tako lako odustala... Čuj, normalno da mu je "šok" kad nije navikao da se ti tako postavljaš, niti da "on jadan mora"...
Prvo razgovaraj malo s njim i pokušaj mu objasniti da tako kako je njemu bilo "pa ne mogu ja" - da se još 10 puta gore osjećaš ti koja si 0-24 s njima i da - ne možeš ni ti, ali - tko te pita?! Da pucaš po šavovima i da ne tražiš ništa luksuzno za sebe nego povremeno malo, mrvicu (jer to je mrvica) odmaka. Da bi jako cijenila da on to razumije i da ti od srca da podršku u tome... jer ni njemu ne treba na kraju dana isfrustrirana žena, a ni djeci takva majka. Lijepo mirno mu obrazloži kako se osjećaš - da pokuša razumjeti. A to što će "reći svijetu" - neka kaže što god hoće u početku i što mu je "lakše" makar i "otišla je nešto kupiti vratit će se brzo" ali u finalu da ipak očekuješ tu - podršku od njega, pa i moralnu, a time da mu nije ni teško reći "otišla je na kavu, a ja uživam s klincima malo...". U početku se dogovorite da to bude 1-2 puta mjesečno. Kasnije možeš i - po potrebi ... Objasni mu da nećeš ti to "izvoditi" svaki dan, ali da ti tu i tamo - treba! Jer on se odmakne - makar i na posao - i to je promjena ambijenta, a ti - nigdje.
Imala sam mačku prije... Dovukla sam mačića kući - u stan. Dvoumila sam se da li da to napravim ili ne ali bio je taaako sladak! Radim do 5, nisam imala dijete i dok bih stigla kući (dućan, gužva..) bilo bi i 6 i 7... Mačka je bila cijeli dan praktički sama zatvorena u 4 zida. Svi (i ljubitelji mačaka) koji su dolazili kod mene rekli su da tako divlje i ludo stvorenje u životu nisu vidjeli! To je bilo naprosto neopisivo što je to blago izvodilo! Nakon par mjeseci ostala sam trudna i dala sam je tati koji ima kuću i vrt. Vidjela sam je ponovno nakon mjesec i pol - dva... Nisam vjerovala da je to ista mačka! Umiljata, mirna...
Poanta: Čak i životinja u kući zatvorena i sama 24 sata prolupa!

[sunshine]

Ja imam hiperaktovnog sina tj. sa 3 godine dijagnosticiran mu je ADHD (Attention Deficit Hyperactivity Disorder).
Od rodjenja je s njim izuzetno tesko.
Od trenutka kada mu je dijagnosticiran ADHD isao je svaki tjedan jednom na terapije kod prof. Vuckovic u Klaicevu bolnicu i ona je njemu ali i nama kao roditeljima izuzetno puno pomogla.
Razumjela nas je kako je to tesko i dala nam smjernice kako se s njim ponasati.

Uglavnom s takvom djecom strasno je vazna dosljednost. Vazno je da ne uvijek znaci ne za istu radnju. Vazno je da su im obroci priblizno u isto vrijeme, da je odlazak na spavanje u isto vrijeme, vazno je tj. najvaznije je da ga se zaposli. Nama je prof. Vuckovic rekla da ga umaramo tako da na kraju dana nema vise snage hodati. Znam da ti je tesko jer imas i malu bebu, izmedju mojih je razlika 16 mjeseci pa znam kako ti je.

Mi smo mog Gremlina po preporuci strucnjaka dali na cim vise aktovnosti koje ga zanimaju. Tako samo probali sa plivanjem i atletikom ali nije funkcionirao tamo jer i inace ne funkcionira u velikim grupama djece ali na kraju se pronasao u tenisu. Mala je grupa od 2-4 djece i funkiconira savrseno.

U skoli je bilo problema iako smo im odmah pri upisu dostavili svu dokumentaciju no i unatoc tome bila sam svaki tjedan pozivana u skolu na razgovor zbog necega sto je ucinio, na srecu izuzetno je inteligentan i prolazi (sada vec 4. razred) sa 5,00 tako da barem s tim nemamo problema.
Nakon 2. razreda promijenili smo skolu i sada je sve u najboljem redu.

Vidim da se smiruje kako odrasta i sve je s njim lakse iako jos uvijek ponekad "poludi" pogotovo kada mu se u ishrani nadje vise secera tako da to pokusavamo izbjegavati.

On je svjesan svog ponasanja i dugo je bio nesretan radi toga jer je osjecao da ga okolina zbog toga odbacuje.

Potrebno je uz sve strucne savjete i svu dosljednost, aktivnost i ostalo jako, jako puno ljubavi, on mora osjecati da je voljen i prihvacen bez obzira na sve.
Moj sin zna da ga ja volim bio on hiperaktivan ili ne.
I vazno je da ga se ne etiketira kao "zlocestog" jer oni nisu zlocesti, oni si ne mogu pomoci sami.

Zelim ti puno strpljenja.
To ce ti biti najpotrebnije.

[dea]

Za setnje, pokusaj naci kolica za blizance (koji sede jedan ispred drugog) ili kiddy board (to je okrugla daska sa kotacicima koja se zakaci za kolica i kad se umori moze tu stati i voziti se, pa ne moras da ga nosis).

I vodi ga u setnje, jer ako je zatvoren u kuci bice samo gori i gori, a i za tebe nije dobro da budes samo u kuci, svez zrak je jako vazan za sve.

Pokusaj razgovarati sa muzem da shvati da ti je tesko i da pomogne vise nego dosad.

Ja ne odlazim nigde da se odmorim, ali to mi i ne smeta - ja zelim da budem sa MM-om i mojim sinom.

[shakti9]

miki25 kaže:

mene zanima kako ostat smiren kada dijetetu tisuču puta ponoviš "NE" a ono se pravi kao da ti uopče nepostojiš u prostoriji ili kako ga zabavit kad nakon minute njemu sve dosadi,on igračke gotovo i nedira!daš mu ideju za igru i upali na kratko i kako mu objasniti da seka nije nogometna lopta da se nju šuta,da se telkač nesmije gurati sa police,da se sa stola neskače,da se....?

čuj, neznam koliko godina imaš ali ja mislim da ti imaš problem sa autoritetom, bez obzira koliko je djete hipreaktivno mislim da moraš poraditi na autoritetu ne u smislu da ga nedajbože tučeš, više kažnjavaš ,onako da mu nedaš igračku koju najviše voli ili tako nešto i šta je najvažnije moraš ostati dosljedna jer se samo tako gradi autoritet. Malo podigni glas za početak i ne boj se nisi bauk mama.Meni su one emisije " dadilja" bile odlične, baš su na primjerima pokazale kako se nositi sa tim poteškočama.

[miki25]

shakti9 kaže:

čuj, neznam koliko godina imaš ali ja mislim da ti imaš problem sa autoritetom, bez obzira koliko je djete hipreaktivno mislim da moraš poraditi na autoritetu ne u smislu da ga nedajbože tučeš, više kažnjavaš ,onako da mu nedaš igračku koju najviše voli ili tako nešto i šta je najvažnije moraš ostati dosljedna jer se samo tako gradi autoritet. Malo podigni glas za početak i ne boj se nisi bauk mama.Meni su one emisije " dadilja" bile odlične, baš su na primjerima pokazale kako se nositi sa tim poteškočama.

imam godina onoliko koliko piše u nickname,da imam problem sa autoritetom to stoji jer ja po prirodi sam nježna i osječajna osoba tako da lako popustim jer ga nemam srca gledati kako plače,izbjegavam strogoču jer su takvi bili moji starci pa sve pokušavam na lijep naćin,naravno da je to sve u granicama jer ima nekih situacija kad nemožeš biti smiren i kada moraš pokazati da se tako izrazim zube,znam griješim ali i ja učim,nitko nije odmah znao biti dobar roditelj to učiš s vremenom,u sve ulažem puno ljubavi i truda to je sigurno,moja djeca znaju šta znaći riječ volim te,šta je to roditeljska ljubav što ja nažalost nisam imala,ona su sretna,uvijek nasmijana i to je ono što mene najviše veseli.Ruku na srce koliko vas može biti doslijedno do kraja,koliko vas padne na treptaj tih malih okica,koliko vas kad dijete zaplače nakon što ste mu nešto odezeli ili zabranili ili malo klopili po guzi se slomi i na kraju ga zagrli?dali je to greška ili samo ljubav prema tom malom biču koji tek uči život,ja od svoga dijeteta nepravim stime razmaženo derište,on zna pravila koliko ih treba znati za tu dob,ta on je samo dijete hiperaktivno ili ne i treba da uživa u dijetinstvu!a ja se trudim da mu to i ostvarim.

[daru]

miki25 kaže:

imam godina onoliko koliko piše u nickname,da imam problem sa autoritetom to stoji jer ja po prirodi sam nježna i osječajna osoba tako da lako popustim jer ga nemam srca gledati kako plače,izbjegavam strogoču jer su takvi bili moji starci pa sve pokušavam na lijep naćin,naravno da je to sve u granicama jer ima nekih situacija kad nemožeš biti smiren i kada moraš pokazati da se tako izrazim zube,znam griješim ali i ja učim,nitko nije odmah znao biti dobar roditelj to učiš s vremenom,u sve ulažem puno ljubavi i truda to je sigurno,moja djeca znaju šta znaći riječ volim te,šta je to roditeljska ljubav što ja nažalost nisam imala,ona su sretna,uvijek nasmijana i to je ono što mene najviše veseli.Ruku na srce koliko vas može biti doslijedno do kraja,koliko vas padne na treptaj tih malih okica,koliko vas kad dijete zaplače nakon što ste mu nešto odezeli ili zabranili ili malo klopili po guzi se slomi i na kraju ga zagrli?dali je to greška ili samo ljubav prema tom malom biču koji tek uči život,ja od svoga dijeteta nepravim stime razmaženo derište,on zna pravila koliko ih treba znati za tu dob,ta on je samo dijete hiperaktivno ili ne i treba da uživa u dijetinstvu!a ja se trudim da mu to i ostvarim.

Meni je ona ista osoba (prof.) kada je pričao o "ne" i dosljednosti, rekao ovako:
-postoje stvari koje su "NE" - uvijek!!! To je ono što može dirati i uništiti (npr da gura TV na pod!) ili ono čime sebe ugrožava (guranje prstiju u utičnice, skakanje sa 3m visine... i slično!). I tu nema pogovora ni popuštanja
-postoje stvari koje su "NE" - ponekad!!! A dogovarate se kada su "NE", a kada su "DA" (čokolada - je "NE" prije ručka ali se može pretvoriti i u "DA")
- postoje stvari koje su "DA" - a to znači da na neke bezazlene stvari moraš i okrenuti glavu na drugu stranu, jer ne možeš stalno trčati za djetetom i baš sve mu stalno braniti - naprosto dobiješ rezultat da ne čuje to "Ne" više ni kada hoda po rubu ponora... Postane im jednako da li urlaš iz petnih žila jer će ga auto pogaziti ili govoriš "Ne" iz nekog "hira" trenutnog...

[mole-]

Jučer mi je učiteljica rekla da mi je kćer po nekoim simptomima hipreaktivna,pa sam ja sada prošvralja po ovoj stranici i nažalost shvatila da je u pravu.

[mole-]

Jučer mi je učiteljica rekla da mi je kćer po nekoim simptomima hipreaktivna,pa sam ja sada prošvralja po ovoj stranici i nažalost shvatila da je u pravu.I sada sam zbunjena jer sam ja mislila da je ona samo malo življe dijete a kad ono nešto sasvim drugačije i živa bi se pojela što to nisam sama shvatila,možda sam joj mogla pomoći da to prevlada prije škole.Da li je sad kasno?