Nasilno djetinjstvo, usamljenost, frustracija...

[colchonero]

Molim samo ne neke sarkastične komentare, hvala
Znači....
Imam 16 godina, i da, znam sad ćete sigurno odmahnuti rukom jer sam premlad ali svejedno, cijenio bih pomoć odnosno savjet
Počnimo od, naravno, početka
Odrastao sam uz nasilnog oca, njega više nema
Mama nas odgaja od sama od moje 9 godine
Ide joj dobro, znači nemamo nikavih financijskih poteškoća, u školi smo u redu, starija seka je na faksu i sl.
Znači sa te strane je sve okej
Moj tata je bio alkoholičar i to primitivan, ljutio se ako smo se s ikim družili i bio nasilan i jedva sam smio ponekad otići na rođendan.
Imam jednog najboljeg prijatelja i on nema nit je imao nikakvih problema. Njegova obitelj je maltene savršena
Ja sam kroz od kad pamtim bio zlostavljan od strane tate, fizički ali to je prošlo, je*eš to Psihičke rane su ostale
Nisam smio imati prijatelje, sad se ne znam ponašati u društvu, preosjetljiv sam, nemam samopouzdanje ni išta.
Nekad ne znam ni tko sam. Ali doslovno. Živim u mašti u kojoj je sve savršeno, ja sam savršen. Svi me vole, svi me poštuju. I taj sam svijet zamjenio svojim. Ne trudim se oko ničega. Ja maštam godinama. Od početka osnovne škole. (Sad sam u srednjoj) Znači, što god je netko rekao, ja sam se složio, lagao da me prihvate, izmišljao iskustva iz svog života, sad to ne radim. Ne lažem. Ali se ni ne osjećam nikako. Nemam prijatelje, zanimacije. Po cijele dane slušam glazbu i ležim u krevetu. Jako sam se udebljao, dodatni kompleksi. Ali tek sam se u zadnje vrijeme počeo, hmm, kako da se izrazim, ne osjećati udobno u životu općenito. Da, maštarim i živim tako cijeli život, također sam u osnovnoj bio dosta zlostavljan. No tek sam sad počeo gubiti volju za svime. Nemam planove, ciljeve, ne osjećam se uzbuđeno oko ničega, nikoga. Molim vas recite mi šta da radim. :/ Ne osjećam se stabilno, psihički i emocionalno. Ne mislim da sam lud, ali mislim da ovo nije dobro i da mogu poluditi. Samo ne znam što da napravim.

[Muškica]

colchonero kaže:

Molim vas recite mi šta da radim. :/ Ne osjećam se stabilno, psihički i emocionalno. Ne mislim da sam lud, ali mislim da ovo nije dobro i da mogu poluditi. Samo ne znam što da napravim.

Činiš mi se zreo za svoje godine. Dobro detektiraš situaciju u kojoj trenutno jesi. Nisi lud, bez brige. Uostalom, normalni ionako ne postoje

Mislim da je najpametnije otvoriti dušu stručnoj osobi. Potraži pomoć.
Sve bu dobro.

[radical change]

colchonero kaže:

Da, maštarim i živim tako cijeli život, također sam u osnovnoj bio dosta zlostavljan. No tek sam sad počeo gubiti volju za svime. Nemam planove, ciljeve, ne osjećam se uzbuđeno oko ničega, nikoga. Molim vas recite mi šta da radim. :/ Ne osjećam se stabilno, psihički i emocionalno. Ne mislim da sam lud, ali mislim da ovo nije dobro i da mogu poluditi. Samo ne znam što da napravim.

Maštati je lijepo, ali život se na žalost odvija uzvan naše mašte.
Zatvorio si se jer je tako lakše živjeti. Kada pokušavaš biti nešto što nisi, biti prihvaćen pod svaku cijenu, kada ni sam ne znaš što želiš, što te usrećuje ni zašto bi se ujutro ustao iz kreveta normalno je da težiš pobjeći potpuno u sebe. Tamo je pak sve idealno, dobra muzika, film, pornić, drkica, što god ali bolje nego izaći van i boriti se sa sobom.

Naravno da ovdje na forumu nitko ne može dati magični savjet jer on ne postoji. Da ideš psihologu on bi te potaknuo da se suočiš sa izazovima i boli koju nosiš u sebi i polagano izađeš iz sebe. Za to treba vrijeme, volja, trud i rad.
Mogu ti samo reći da mi se činiš kao jako pametan dečko,i da zasigurno postoji nešto što voliš raditi u životu. Neka ti to bude jedna stvar koja te vuče naprijed i tjera te da živiš. Ja sam se u tvojim godinama totalno zaljubio u motore, doslovno sam od jutra do mraka razmišljao o njima, bili su mi smisao života, pa sam našao neki posao (teška bauštela) i zaradio za svoj prvi motor. Ostalo je povijest..

[seskal]

stručna osoba za početak, ali i pokušaj bilo kakog oblika socijalizacije. po cijele dane biti sam s tko zna kakvim mislima u glavi, od tako rane dobi... ne znam, moguće je da na njega to ne utječe koliko ja mislim da bi trebalo, ali daleko lakše će mu biti s prijateljem uz sebe. o curi da ne pričam, al' dobro, otom potom. bolju motivaciju za skidanje kila teško da možeš dobiti.

[Maryati]

Jesi s ikim pričao tome, tipa mamom, sestrom? Što se tiče toga najboljeg frenda, bi li mogao preko njega upoznat još neke ljude za druženje? Najgore je provodit vrijeme sam u sobi, onda i razmišljaš previše o svemu, sve ti se čini gorim nego što možda i jest.

[Leteća]

colchonero kaže:

Molim samo ne neke sarkastične komentare, hvala
Znači....
Imam 16 godina, i da, znam sad ćete sigurno odmahnuti rukom jer sam premlad ali svejedno, cijenio bih pomoć odnosno savjet
Počnimo od, naravno, početka
Odrastao sam uz nasilnog oca, njega više nema
Mama nas odgaja od sama od moje 9 godine
Ide joj dobro, znači nemamo nikavih financijskih poteškoća, u školi smo u redu, starija seka je na faksu i sl.
Znači sa te strane je sve okej
Moj tata je bio alkoholičar i to primitivan, ljutio se ako smo se s ikim družili i bio nasilan i jedva sam smio ponekad otići na rođendan.
Imam jednog najboljeg prijatelja i on nema nit je imao nikakvih problema. Njegova obitelj je maltene savršena
Ja sam kroz od kad pamtim bio zlostavljan od strane tate, fizički ali to je prošlo, je*eš to Psihičke rane su ostale
Nisam smio imati prijatelje, sad se ne znam ponašati u društvu, preosjetljiv sam, nemam samopouzdanje ni išta.
Nekad ne znam ni tko sam. Ali doslovno. Živim u mašti u kojoj je sve savršeno, ja sam savršen. Svi me vole, svi me poštuju. I taj sam svijet zamjenio svojim. Ne trudim se oko ničega. Ja maštam godinama. Od početka osnovne škole. (Sad sam u srednjoj) Znači, što god je netko rekao, ja sam se složio, lagao da me prihvate, izmišljao iskustva iz svog života, sad to ne radim. Ne lažem. Ali se ni ne osjećam nikako. Nemam prijatelje, zanimacije. Po cijele dane slušam glazbu i ležim u krevetu. Jako sam se udebljao, dodatni kompleksi. Ali tek sam se u zadnje vrijeme počeo, hmm, kako da se izrazim, ne osjećati udobno u životu općenito. Da, maštarim i živim tako cijeli život, također sam u osnovnoj bio dosta zlostavljan. No tek sam sad počeo gubiti volju za svime. Nemam planove, ciljeve, ne osjećam se uzbuđeno oko ničega, nikoga. Molim vas recite mi šta da radim. :/ Ne osjećam se stabilno, psihički i emocionalno. Ne mislim da sam lud, ali mislim da ovo nije dobro i da mogu poluditi. Samo ne znam što da napravim.

Sve što ti se događa je zdrava i normalna reakcija na proživljeni stres i životna razočaranja. Proći će.

Dugo si se maštarenjem štitio od stvarnosti i to je bio jako dobar potez. No, toj taktici polagano istječe rok trajanja. I sam vidiš da to nije baš najugodnije, da bi stvarni svijet mogao biti zanimljiviji od izmaštanog. I jest.

Sad kad više ne moraš raditi ono što drugi žele od tebe, ne znaš kamo bi sa sobom. Zato što ti nitko nikada nije rekao da su tvoje želje i osjećaji bitni. I znaš što? Ne treba ti ni reći. Najmudriji dio tebe cijelo je vrijeme svjestan da si dovoljno dobar, dovoljno pametan i dovoljno okej da bi se mogao nositi sa životom. Nitko ti ne treba reći da vrijediš, jer to je činjenica, kao što je 2+2=4. Prestani tražiti ljubav od onih koji ti je ne mogu dati i za promjenu pokušaj malo više voljeti sam sebe, onakvog kakav jesi, sa svim vrlinama i manama. Brini se za svoje tijelo, ono je zaslužilo svu pažnju koju mu možeš iskazati. Brini se za svoj um - ne opterećuj ga bedastoćama iz medija, nahrani ga nečim kvalitetnijim, nečime što u tebi budi barem tračak radoznalosti, želje da bolje upoznaš sebe i svijet koji te okružuje.

[mianova]

Prvi put sam na temi Psihologija i ustvari jedino sto zelim reci je - ljudi, predivno je vidjeti da nema ruznih komentara, samo i iskljucivo rijeci potpore jer cini mi se da je ovaj decko to i zasluzio.
I da, cinis se jako zrelo, stabilno i inteligentno. Nemam pametan savjet osim da popricas s nekim strucnim tko bi te mogao usmjeriti na pravi put i uvjerena sam da ce se sve rijesiti. Jak si ti i pametan

[Leveler]

Drago mi je vidjeti da unatoč svemu što si proživio realno i mirne glave sagledavaš situaciju.
Maštati je lijepo, ja sam većinu djetinjstva i kasnije
uvijek maštario u sličnom tonu kao i ti. Sada kada sam nešto stariji, dio
te mašte se prenio u stvarnost.

Prištevi, debljina, manjak samopouzdanja, sve je to normalno kada si u
pubertetu i mogu ti reći da će biti bolje. Puno je ljudi nesigurno, neki će
se povući u sebe kao ti, neki će biti najglasniji u grupi i popularni, neki će
maltretirati druge i slično. Nismo svi isti i ne ispoljavamo na isti način.

Ako se slažeš sa svima u društvu, šutiš, povodiš se za drugima, imaj na
umu da je i to normalno. Vidiš, svjestan si što radiš, i dobro je što imaš
uvid u to. Tako se ponašaju i osobe puno starije od tebe, odnosno odrasli.
Što ne znači da nećeš to s vremenom promijeniti.

Probaj maštati na način koji će ti biti motivacija da ti mašta postane stvarnost.
Recimo, možeš početi vježbati, ako se ne usudiš ili ne možeš ići u teretanu,
nema potrebe, možeš doma pomalo. Osjećat ćeš se bolje što fizički što psihički,
ljudi će primijetiti razliku na tebi i polako će se tvoje maštarije početi ostvarivati.

Postavi si male ciljeve. Npr. sutra ću vježbati 10 minuta, svirati 10 minuta, čitati dio knjige,
ili što god drugo, a da traži od tebe izvjesnu koncentraciju i trud.
Rim nije izgrađen u jednom danu, a nisi ni ti. Nema žurbe, ali počni raditi na sebi.

Svakako bih ti preporučio da razgovaraš i sa stručnjakom, možeš otići u centar za socijalnu skrb,
neki sami održavaju radionice samostalnosti, asertivnosti, ponašanja u grupi i slično.
Možeš samo i razgovarati i ventilirati svoje emocije, nitko te neće osuđivati!
Oni te mogu uputiti i u savjetovališta za mlade, ili možeš i sam vidjeti neko koje ti se sviđa.

Ako trebaš osobu za razgovor možeš se javiti i na pm, nisam često tu, ali potruditi ću se biti.

[klif]

Što god da nađeš od hobija kojim ćeš se okupirat, normalno nemoj zapostavit školu uz to, ali svakako se moraš tjelesno aktivirat. Skinut kile za početak i vidjet ćeš kako će ti raspoloženje i samopouzdanje porasti. Imat ćeš više volje i snage za kretanje, pričanje s ljudima. Bolje ćeš se osjećati vjeruj mi. Znaj da to ne dolazi preko noći i nije lako.

Stisni, zagrizi, izdigni se iznad tog 'samo ležanja i slušanja glazbe'.
Izađi van, šeći se, gledaj drveće, ptice, ljude, crtaj, piši misli na papir, sastavi pjesmu, usisaj kuću, probaj ispeć kruh ma bilo šta. Vidjet ćeš da možeš sigurno nešto i van ovog nabrojanog. Polako, nemoj samo naglo izgorit!

Ako te treba uputit i dat ti smjernice za vježbanje, javi se na pm, složit ćemo neke programe za početak

I.. škola počinje za par dana

[colchonero]

Kao prvo, hvala svima puno na lijepim komentarima i savjetima, sve sam pročitao i sretan sam što je netko odgovorio,
Kod psihologa sam mislio ići, odnosno, išao sam već prije godinu dana ali tad nisam prepoznao još ovaj problem
Tad sam većinom pričao kakvo sam društvo imao u osnovnoj i to
Ali sa prvom godinom srednje škole sam i ja potonuo, prvo polugodište sam dobro izvukao, za 4 je bio prosjek
Ali drugo sam potonuo, nestala je volja, kad dođem iz škole legnem u krevet i učim navečer
Prosjek mi se smanjio na 3 i to 3. 0 i išao sam na produžnu iz matematike
Znači ja vjerujem da je ovo što mi se događa uvijek bio u meni, ali ili je sad izbilo na površinu ili sam tek sad postao svjestan
Dok sam još imao tatu imao sam i alergiju, to su mi rekli sinoć familija, znači da sam je imao na psihičkoj bazi
Uglavnom, još jednom vam hvala, htio bih da još neko napiše svoje mišljenje ili savjet, to bi bilo lijepo
Lijepo je da ima ljudi koji su spremni pomoći i dati lijep savjet i tople riječi, makar i na forumu

[Hostija]

Bilo da volis ili ne stripove, preporucila bih ti zenpencils.com. Nelos sajt za nekakvo instant nadahnuce.